Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž Ob-110/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Zinka Bulka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Strniščak, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženice GH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Ružiću, odvjetniku u Čakovcu, radi povrata uplaćenog iznosa na ime uzdržavanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P Ob-457/2023-10 od 29. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja CH kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P Ob-457/2023-10 od 29. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženici ... GH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], ... 186a, [adresa], Austrija iznos od ukupno 1.440,00 EUR (10.849,68 kn) uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče

na iznos od 160,00 EUR / 1.205,52 kn od 16.06.2021. godine

na iznos od 160,00 EUR / 1.205,52 kn od 31.07.2021. godine

- na iznos od 160,00 EUR / 1.205,52 kn od 31.08.2021. godine

- na iznos od 160,00 EUR / 1.205,52 kn od 12.10.2021. godine

- na iznos od 160,00 EUR / 1.205,52 kn od 12.11.2021. godine

- na iznos od 160,00 EUR / 1.205,52 kn od 14.12.2021. godine

- na iznos od 160,00 EUR / 1.205,52 kn od 19.01.2022. godine

- na iznos od 160,00 EUR / 1.205,52 kn od 12.02.2022. godine

- na iznos od 160,00 EUR / 1.205,52 kn od 02.03.2022. godine

pa do 31.12.2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

2. Nalaže se tuženici da tužitelju namiri troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura uključivo da mu plati zakonsku zateznu kamatu na predmetne troškove tekuće na taj iznos od dana donošenja presude pa do isplate sve po stopi propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

II. Nalaže se tužitelju CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da plati tuženoj GH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 750 eura /slovima: sedamstopedeseteura/ u roku od 15 dana, a u preostalom dijelu zatraženih troškova iznad dosuđenog, a do zatraženog iznosa od 875 eura, tužena se odbija.''

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešnog odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o trošku. Sud smatra da je prigovor pasivne legitimacije osnovan, jer tužitelj potražuje od tuženice iznose koje je platio na ime uzdržavanja mlt. sina, s obzirom na to da je odlukom iz predmeta P Ob- 157/2019, stranka čije je pravo na uzdržavanje utvrđeno bio CHZ. Sud utvrđuje da je tuženica iznos novčanih sredstava primila od tužitelja kao zakonska zastupnica u ime i za račun zastupanog mit. CHZ, da je naknadno otpala pravna osnova, jer je CHZ postao punoljetan i zaposlio se, pa je time nastala obveza vraćanja primljenog. Sud utvrđuje da je tužena uplaćeni iznos primila u svojstvu z.z., dakle u korist treće osobe zastupanog mit. CHZ, pa da uplaćeni iznosi po tužitelju prema utvrđenju suda nisu prešli u imovinu tužene. Tužitelj tvrdi da u postupku nije imao stvarnu zaštitu svojih prava, nego je imao samo formalno pristup sudu, jer je sud odbio provođenje dokaznih prijedloga tužitelja na odlučne okolnosti stjecanja bez osnove, a to je u konkretnom slučaju povećanje imovine tužene. Na okolnost prestanka pravne osnove isplata, odnosno da je zajednički sin stranaka u razdoblju na koje se odnose uplaćeni iznosi bio već u radnom odnosu tužitelj je predložio pribavu podataka HZMO-a o zaposlenju kao i podataka o plaći od poslodavca zajedničkog sina. Tužitelj tvrdi da je obveza plaćanja prestala prije punoljetnosti zajedničkog sina stranka, a da je on za tu odlučnu okolnost saznao tek nakon njegove punoljetnosti. Na razdoblje prije punoljetnosti zajedničkog sina stranaka odnosi se i utuženi period uplata koje su primljene bez pravne osnove. Zajednički sin CHZ je iskazao da je za vrijeme utuženog vremenskog razdoblja bio zaposlen i primao plaću u iznosu od oko 930,00 eura, pa su time ispunjene pretpostavke za prestanak obveze uzdržavanja tužitelja. Sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja, ne navodeći razloge o odlučnim činjenicama, radi čega pobijana presuda ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, a počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Sud je potpuno pogrešno primijenio materijalno pravo, vezano za utuženu osnovu isplate i istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Utvrđujući osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije, sud je zanemario da su iznosi na ime uzdržavanja bili isplaćivani tuženici kao zakonskoj zastupnici zajedničkog sina. Sud je propustio utvrditi da je postupanjima tužene, tužitelj bio doveden u zabludu o postojanju pravne osnove za isplate, a da je tužena primala mjesečne uplate tužitelja od lipnja 2021. do ožujka 2022. iako je znala da za to više nisu ispunjene zakonske pretpostavke. Prvostupanjski sud se posve pogrešno poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 1375/1999-2 od 3. srpnja 2002. Obzirom da je nezakonita odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, onda je nezakonita i odluka kojom je odlučeno da je tužitelj dužan tuženoj naknaditi parnični trošak. Sud je trebao u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, te trošak parničnog postupka odrediti na teret tužene. Predlaže se ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka i troška žalbe tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), a niti one koje ističe žalitelj. Naime, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, koji ističe žalitelj. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio.

5. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je predmet postupka plaćanje iznosa od 1.440 eura koji prema tužitelju je on platio na ime uzdržavanja za GHZ temeljem sudske nagodbe POb-157/2019, a nije bio u zakonskoj obvezi, jer je u tom razdoblju od lipanja 2021. do ožujka 2022. CHZ bio punoljetan i zaposlio se

- da je sporno da li je tužena pasivno legitimirana jer je tužitelj kao otac plaćao uzdržavanje za njihovo zajedničko mlt. dijete, a ona je bila njegova zakonska zastupnica

- da je presudom P-82/07-20 od 12. veljače 2008. razveden brak između ovdje tužene ZHZ i ovdje tužitelja IHZ

- da je njihovo zajedničko dijete mlt. CHZ rođen **.**.2004. nastavio živjeti sa majkom, dok je otac bio u obvezi plaćati iznos od 900 kn mjesečno

- da se sudskom nagodbom sklopljenom u predmetu POb-157/19-10 od 3. ožujka 2020. kod OS u Čakovcu, SS u Prelogu ZH obvezao doprinositi za uzdržavanje mlt. CHZ iznos od 1.200 kn mjesečno počev od 3. ožujka 2020. s time da je uzdržavanje trebao plaćati na račun majke i z.z. GH.

6. Prvostupanjski sud smatra da je prigovor pasivne legitimacije osnovan. Tužitelj traži od tužene isplatu iznosa koji je platio na ime uzdržavanja za mlt. sina. U predmetu POb-157/2019 je stranka čije je pravo na uzdržavanje utvrđeno bio CHZ, obveza je bila da tužitelj plaća uzdržavanje za CHZ, pa zbog toga majka, tužena nije pasivno legitimirana u parnici na povrat dijela novčanih sredstava koje je primila od tužitelja kao zakonska zastupnica u ime i za račun zastupanog mlt. CHZ. Sud u ovom predmetu primjenjuje čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) kojim je propisano da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu dok je st. 3. navedene odredbe propisano da obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

7. Prvostupanjski sud utvrđuje da je obveza plaćanja izvršena po tužitelju, u ispunjenju obveze uzdržavanja mlt. CHZ, utvrđeno sudskom nagodbom POb- 157/2019. Utvrđeno je da je plaćanjem obveze za koju je naknadno otpala pravna osnova, jer je CHZ postao punoljetan i zaposlio se (čl. 1111. st. 3. ZOO-a) nastupila obveza vraćanja primljenog (čl. 1111. st. 1. ZOO-a), ali prema osobi u čiju je imovinu prešao uplaćeni iznos po tužitelju, a to nije tužena koja je uplaćeni iznos primila u svojstvu z.z. – dakle u korist treće osobe – zastupanog mlt. CHZ. Navedeni pravni stav zauzeo je VS RH u svojoj presudi broj Rev 1375/1999-2 od 3. srpnja 2002. godine. Zbog svega navedenog prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, jer smatra da je isti trebao tužiti GHZ, a ne GH.

8. Suprotno žalbenim navodima, takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Temeljem čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

9. U ovoj pravnoj stvari nije sporno postojanje stranačke sposobnosti na strani tuženice već je sporno pitanje tko je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Pitanje materijalno pravne legitimacije je pitanje materijalnog, a ne procesnog prava. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tuženica kao majka i zakonska zastupnica zajedničkog djeteta stranaka nije pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, u kojoj tužitelj potražuje uplaćeni iznos uplaćen s osnove uzdržavanja, od tuženice kao majke i zakonske zastupnice.

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljeva obveza bila plaćanje uzdržavanje, a činjenica da je plaćanje izvršeno tuženici nije od pravnog značenja u ovoj parnici. Zbog navedenog tuženica nije pasivno legitimirana u parnici na povrat novčanih sredstava koja je primila od tužitelja kao zakonska zastupnica u ime i za račun zastupanog djeteta. Plaćanjem obveze za koju je naknadno otpala pravna osnova, nastupila je obveza vraćanja primljenog, ali prema osobi u čiju je imovinu prešao uplaćeni iznos po tužitelju, a to nije tuženica koja je uplaćeni iznos primila u svojstvu zakonskog zastupnika, dakle u korist treće osobe zajedničkog djeteta CHZ.

11. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) te sukladno postavljenim zahtjevima. Tužitelj u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

12. Zbog navedenog, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu.

13. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 27. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina