REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-127/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja HF iz [adresa], Bana [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonske avenija 6,, OIB:14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Smrček, Žarković, H, C, D, J iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, 13.svibnja 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Roberta Subotića, odvjetnika iz Požege, a u nenazočnosti punomoćnika tuženika, 27.svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140060250- 64000080533/2006 od dana 19.04.2006. godine sklopljenog između prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (Slavonska banka d.d., Osijek) kao kreditora i tužitelja HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja važećem za CHF (članak 3.stavku 3. Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 4.922,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 54,92 eur od dana 07.08.2012. do isplate,

-121,74 eur od dana 11.09.2012. do isplate,

-124,58 eur od dana 11.10.2012. do isplate,

-130,53 eur od dana 10.11.2012. do isplate,

-126,86 eur od dana 08.12.2012. do isplate,

-131,74 eur od dana 10.01.2013. do isplate,

-123,15 eur od dana 09.02.2013. do isplate,

-121,67 eur od dana 12.03.2013. do isplate,

-129,88 eur od dana 11.04.2013. do isplate,

-123,28 eur od dana 11.05.2013. do isplate,

-120,03 eur od dana 11.06.2013. do isplate,

-111,79 eur od dana 11.07.2013. do isplate,

-118,43 eur od dana 10.08.2013. do isplate,

-121,22 eur od dana 12.09.2013. do isplate,

-126,17 eur od dana 11.10.2013. do isplate,

-125,60 eur od dana 13.11.2013. do isplate,

-131,24 eur od dana 13.12.2013. do isplate,

-124,01 eur od dana 09.01.2014. do isplate,

-131,21 eur od dana 11.02.2014. do isplate,

-133,39 eur od dana 11.03.2014. do isplate,

-131,75 eur od dana 11.04.2014. do isplate,

-127,48 eur od dana 15.05.2014. do isplate,

-128,69 eur od dana 18.06.2014. do isplate,

-132,13 eur od dana 16.07.2014. do isplate,

-133,54 eur od dana 09.08.2014. do isplate,

-135,45 eur od dana 12.09.2014. do isplate,

-136,79 eur od dana 15.10.2014. do isplate,

-140,69 eur od dana 14.11.2014. do isplate,

-142,19 eur od dana 16.12.2014. do isplate,

-142,57 eur od dana 15.01.2015. do isplate,

-142,46 eur od dana 12.02.2015. do isplate,

-142,46 eur od dana 13.03.2015. do isplate,

-142,46 eur od dana 14.04.2015. do isplate,

-142,46 eur od dana 14.05.2015. do isplate,

-142,46 eur od dana 12.06.2015. do isplate,

-142,46 eur od dana 11.07.2015. do isplate,

-142,46 eur od dana 11.08.2015. do isplate,

-142,46 eur od dana 10.09.2015. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu zatri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Tužitelj HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], odbija se sa zahtjevom da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140060250-64000080533/2006 od dana 19.04.2006. godine sklopljenog između prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (Slavonska banka d.d., Osijek) kao kreditora i tužitelja HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u članku 2. Ugovora o kreditu, kao i sa zahtjevom za isplatu iznosa od 4.368,20 EUR.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 prema tužitelju HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 349,14 EUR istaknuto u prigovoru radi prebijanja.

V Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.696,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj HF podnio je tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su dana 19. travnja 2006. tužitelj i pravni prednik tuženika (Slavonska Banka d.d. Osijek, dalje: tuženik) sklopili su Ugovor o kreditu broj: 5140060250-64000080533/2006, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 82.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate kredita od 15 godina. Navedenim ugovorom o kreditu u članku 3. stavku 3. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Tužitelj i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (pravni prednik tuženika, a pravni slijednik Slavonske Banke d.d. Osijek), su dana 13. veljače 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140060250-64000080533/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine te su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja izvršili konverziju ugovorenog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (pravni prednik tuženika, a pravni slijednik Slavonske Banke d.d. Osijek), u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.1.Tužitelj ističe da su u postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.2. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.3. Tužitelj tužbom potražuje sve preplaćene iznose rata/anuiteta kredita zbog promjena tečaja CHF za utuženo razdoblje od 19. travnja 2006. do 13. veljače 2016., odnosno do dana sklapanja dodatka ugovora kojim je provedena konverzija.

1.4. Smatra da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka predmetnog postupka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj kao potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koja mu pripada (tako i prema presudi Europskog suda u predmetu broj C- 118/17 od 14. ožujka 2019.)

1.5. Tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140060250-64000080533/2006 od 19. travnja 2006. sklopljenog između prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (Slavonska banka d.d. Osijek), kao kreditora i tužitelja HF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 82.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja važećem za CHF (u članku 2. i članku 3. stavku 3. Ugovora o kreditu) te naložiti tuženiku da mu isplati na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos 9.290,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor dvostruke litispendencije, obzirom da je tužitelj utužio promjenjive kamatne stope u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Požegi, pod poslovnim brojem P-142/2019.

2.1. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da ima status potrošača niti svoju aktivnu legitimaciju.

2.2.Također ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja.

2.3. Nadalje, tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena na temelju zahtjeva korisnika kredita te je konverzijom izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZKP/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Zbog toga smatra da je tužitelj obeštećen te da nema više osnova zahtijevati da se utvrdi da je raniji ugovor o kreditu ništetan.

2.4. Ističe da se u Parnici Potrošač nije odlučivalo o nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba koje je s potrošačima sklapala Slavonska banka d.d., već isključivo njezin pravni slijednik (ovdje tuženik). Sukladno navedenome, tuženik smatra da se na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu primijeniti „utvrđenja“ iz presuda donesenih u Parnici Potrošač, s obzirom da se u tim presudama uopće nije odlučivalo o nepoštenosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu.

2.5. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da sukladno članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U članku 24. Ugovora o kreditu tužitelj je potvrdio da mu je Ugovor o kreditu protumačen. Tužitelju je Javni bilježnik protumačio odredbu o valutnoj klauzuli i objasnio mu smisao i posljedice sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom (ali i odredbu o načinu promjene kamatne stope). Zaposlenik banke je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik je također i općenito u svojim oglasima upućenim svim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF. Zbog navedenoga smatra da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može samostalno procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze. Navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena u smislu članka 81.ZZP/03.

2.6. Tuženik ističe da je tužitelj već utužio dio iznosa koji sada ponovno potražuje ovom tužbom. Naime, u sporu koji se vodi pred naslovnim sudom u postupku poslovni broj P-142/2019 radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te isplate na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata, tužitelj je utužio iznos koji predstavlja razliku između iznosa koje bi plaćao po Ugovoru o kreditu da je primjenjivana isključivo početno ugovorena kamatna stopa i iznosa koje je plaćao primjenom kamatnih stopa kako su zaista mijenjane tijekom otplate kredita.

2.7. Budući tužitelj ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da mu vrati stečen novac tuženik smatra da tužitelj nema pravo na kamate od dana stjecanja. Tužitelj bi isključivo mogao imati pravo potraživati zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe.

2.8. Zbog svega navedenoga tuženik je predložio da sud tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 5140060250- 64000080533/2006 od 19.travnja 2006., u obavijest o provedenoj konverziji od 13.veljače 2016., aneks uz ugovor o kreditu broj5140060250-64000080533/2006 od 12.veljače 2016, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Filipa Tolića od 5.ožujka 2025., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja većim dijelom osnovani.

5. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.000,00 CHF kao i da su dana 13.veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporno je može li se tužitelj pozivati na utvrđenja iz presude VTS-a broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, jesu li odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu ništetne te posljedično navodnoj ništetnosti spomenutih odredbi – je li tuženik stekao određene iznose bez osnove, osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, zatim aktivna legitimacija, dvostruka litispendencija.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

7.1. Slavonska banka d.d. s kojom je nesporno tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu pripojena je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek od 19.lipnja 2008. te glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria bank d.d. od 19.lipnja 2008. kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18.lipnja 2008.( izvod iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu), te je prema tome tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. i u trenutku donošenja odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 kreditor je bio sastavni dio Addiko banke d.d. za koju je navedenim presudama utvrđeno da je povrijedila pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz spora "Franak " odnose na predmet ovoga spora.

8. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

11. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 19. travnja 2006. utvrđeno je da je tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju kuće u iznosu od 82.000,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 15 godina.

12. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ( članak 3. stavak 3. Ugovora o kreditu).

13. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužitelj kredit podigao kod tuženika i to u CHF zato što mu je to bila najpovoljnija opcija. U to vrijeme su on i supruga i ja bili mlađi od 30 godina, a banka je imala akciju za mlađe od 30 godina te su krediti u CHF imali upola manju kamatu od drugih kredita. Bankarica mu je takav kreditu nudila kao najpovoljnija kredit. Nisu mogli ništa posebno pregovarati o sastojcima ugora nego su samo mogli ugovor prihvatiti ili ne. Rata je u početku bila 2.800,00 kuna te je kasnije narasla na oko 4.300,00 kuna. Konverziju je prihvatio jer im je bilo teško plaćati tako veliku ratu i zaduživali su se kod sindikata kako bi mogli plaćati rate. U konverziji mu je utvrđena preplata koja je iskorištenja za plaćanje kasnijih rata. Niti u vezi konverzije nisu mogli ništa pregovarati s bankom a mogli su je prihvatiti ili ne. Kredit su iskoristili za kupnju kuće u kojoj sada živi. Kredit je otplatio prije isteka roka kreditom koji je podigao u drugoj banci. Ugovor o kreditu nije detaljno pročitao prije potpisa. Tada zapravo nije znao što zapravo znači valutna klauzula. Predstavljeno mu je da je najsigurnije da kredit bude u CHF jer je CHF stabilna valuta. Očekivao je da tečaj CHF neće rast jer je franak stabilna valuta i Švicarska stabilna država. Nije bio vlasnik nikakvog obrta, a kuću koju je kupio koristi isključivo za stanovanje s obitelji. Iskaz je podudaran s utvrđenjem suda u kolektivnom sporu.

14.1. Budući je tuženik podneskom od 12.svibnja 2025. odustao od prijedloga za saslušanje svjedokinje CF sud istu nije saslušavao.

15. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje kuće, on ima svojstvo potrošača.

15.1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15.2. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

15.3. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 19.travnja 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP). te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan, točnije drugi stavak članka 1. Ugovora o kreditu, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

17. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

17.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17.2. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

17.3. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 2. jer je tim člankom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 82.000,00 CHF pa je tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim odbio.

18. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog primjene valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

18.1. Sud nalazi da tužitelj sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

18.2. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2006. pa do sklapanja aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

19. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića koji je u svom Nalazu od 5.ožujka 2025. naveo da je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF te je utvrdio da je razlika nastala zbog više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja kredita. Tužitelj je na dan 30.09.2015. god. (do konverzije) više platio iznos od 60.713,59 kuna ili 8.058,08 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako je prikazao u Tablici 3. (po mjesecima i ukupno). Tužitelj je na dan 30.09.2015. god. (do konverzije) manje platio iznos od 2.630,63 kuna ili 349,14 eura (iskazani „minusi“ u Tablici 3.). Sukladno čl. 2. st. 2. Aneksa Ugovoru o kreditu od 12. veljače 2016. god. utvrđena je pretplata u izračunu konverzije u iznosu od 23.626,01 HRK. Kad se utvrđena pretplata umanji za iznos pretplate priznat u izračunu konverzije, onda bi konačna pretplata bila 37.087,58 HRK (60.713,59 HRK - 23.626,01 HRK). Do navedenog iznosa vještak je došao na način da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (mjesečni anuitet 2.891,02 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita. U Tablici 4. vještak je sačinio Specifikacija preplaćenog iznosa po razlici u tečaju CHF (po mjesecima i ukupno). Uvidom u čl. 2. st. 2. Aneksa Ugovora o kreditu od 12.02.2016. god. utvrdio je da je tužitelju utvrđena pretplata na temelju konverzije na dan 30.09.2015. god. u iznosu od 23.626,01 kn. Navedenim iznosom je zatvarao najstarije utvrđene ukupne pretplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom ne bude iscrpljen. Nakon navedenog umanjenja utvrdio je ukupne pretplate na dan 30.09.2015. god. (dan provođenja konverzije) u iznosu od 37.087,58 kn ili 4.922,40 eura.

20. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka te je podneskom od 10.ožujka 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka te od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno 4.922,40 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od datuma plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate.

21.Tuženik se u podnesku od 27.ožujka 2025. protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva. Prigovara nalazu vještaka jer je vještak izračun radio s polaznom pretpostavkom da je tužitelju plasiran kredit s fiksnom kamatnom stopom te navodi da je do uspostavljanja eventualno narušene ravnoteže u ugovornom odnosu moglo doći jedino primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama bez valutne klauzule. Tuženik ističe prigovor prebijanja u iznosu od 349,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

22.Tužitelj je istaknu prigovor zastare potraživanja na potplaćene iznose koje tuženik potražuje u iznosu od 349,14 EUR za koji iznos tuženik ističe prigovor radi prebijanja.

23. Financijski vještak se na ročištu održanom 29.travnja 2025. očitovao da nije uzeo u obzir zahtjev tužitelja po osnovi promjenjive kamatne stope u predmetnom nalazu i mišljenju budući je izračunao i prikazao razlike s osnove primijenjenog tečaja CHF tj. valutnu klauzulu. U navedenom nalazu i mišljenju je stoga isključen efekt eventualne promjene kamatne stope te ista nema utjecaj na izračun sačinjen u ovom nalazu i mišljenju.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor na način vještačenja jer je vještačenje provedeno u skladu s postojećom sudskom praksom.

24.1. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (članak 3. stavak 3. ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu umanjen za iznos koji je tužitelju tuženik priznao u konverziji.

25. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu odnosno odbio je tuženikov prigovor radi prijeboja jer to nije u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a. Osim toga osnovan je tužiteljev prigovor zastare prigovora radi prijeboja potraživanja. Naime, trenutak susreta međusobnih tražbina s osnova tečaja jeste trenutak pravomoćnosti kolektivne presude u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF iz 2018. te je to trenutak kada su stranke eventualno mogle međusobno konfrontirati tražbine s osnova promjenjivog tečaja. No, do tog trenutka tražbina tuženika je u zastari jer niži tečaj datira iz perioda do 15.prosinca 2008. u odnosu na što tužba u kolektivnom sporu ne prekida zastarijevanje jer je tužba podnesena isključivo u ime i korist potrošača, te banke ne mogu uživati benefite kolektivne tužbe koja je podnesena protiv njih. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta je zastara samo u odnosu na potrošače i njihove tražbine dok je u odnosu na banke cijelo vrijeme ostala neprekinuta te je zato u trenutku pravomoćnosti presude za valutu 2018. već nastupila zastara za niži tečaj. Osim toga, Prigovor radi prebijanja može se podnijeti do zaključenja prethodnog postupka, a tuženik ga je istaknuo tek u podnesku od 27.ožujka 2025. dok je prethodni postupka je zaključen 15.siječnja 2024.

26. Sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka budući smatra da je isti dan savjesno i u skladu s pravilima struke te je na istome utemeljio svoju odluku i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

27. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

27.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

27.2. Naime, podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P-1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. koja je u toč.1. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/17-10, 14. lipnja 2018. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2018. Podnošenjem kolektivne tužbe zastara je prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Kako je s toga osnova tužba u ovome predmetu podnesena 8.svibnja 2023., a najstarije tužiteljevo potraživanje dospjelo je 7.kolovoza 2012. tuženikov prigovor je neosnovan.

28. Prema članku 333. stavku 2. ZPP-a, prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu. Nadalje, članak 194. stavak 3. ZPP-a propisuje da dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

28.1. Pravomoćnost kao pravni institut ima subjektivnu i objektivnu sastavnicu. Pravomoćnost je ograničena na odnos između istih stranaka, pri tome nije važno u kojem se procesnom položaju nalaze – subjektivni identitet spora. Pravomoćnost je ograničena istovjetnošću presuđenog pravnog odnosa, a pravni je odnos istovjetan kad se iz iste činjenične i pravne osnove među istim strankama postavlja sadržajno isti zahtjev – objektivni identitet spora.

28.2. Kako u ovom sporu postoji subjektivni identitet spora, ali ne objektivni, nije osnovan tuženikov prigovor dvostruke litispendencije jer nisu ispunjene kumulativno sve pretpostavke obzirom da se ne radi o istom zahtjevu jer se u broj spis P-142/2019 koji se vodi pri Općinskom sudu u Požegi utužen iznos po preplaćenim kamatnim stopama dok je ovdje utužen iznos po preplaćenim iznosima u vezi s valutnom klauzulom i ugovorom o konverziji te je u ovome predmetu postupak ranije pokrenut i ranije se donosi odluka suda.

29. U odnosu na prigovor da tužitelj nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba istaći da su uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe.

30. Tuženik se u podnesku od 27.ožujka 2025. protivi smanjenju tužbenog zahtjeva odnosno povlačenju dijela tužbenog zahtjeva nakon vještačenja, a smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe iz čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), za koje je, ukoliko je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban pristanak tuženika te je stoga sud tužitelja odbio s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.368,20 EUR.

31. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

32. Prema članku 154. stavak 2. ZPP-u ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

32.1. Kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva s tim da treba uzeti u obzir djelomično povlačenje tužbe što smanjenje tužbenog zahtjeva jest. U ovom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije utjecalo na visinu troškova zastupanja stranke po odvjetniku jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi.

32.2. Osim toga, iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti, ali prema konačno istaknutom zahtjevu na temelju odredbe članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

33. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je stoga sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.696,01 EUR koji trošak se odnose na sastava tužbe (200,00 EUR), zastupanja na 3 ročišta (3x200,00 EUR), pristup na ročište za objavu presude (100,00 EUR), sastav 4 obrazložena podneska (4x200,00 EUR), sastav podneska od 10.svibnja 2023. (100,00 EUR), sve s PDV-om (450,00 EUR) te troškove vještačenja (398,17 EUR) i sudske pristojbe na tužbu (47,84 EUR).

34. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 27.svibnja 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. OD Hećimović i partneri d.o.o. Slav.Brod

2. OU Smrček, C, H, C, D, J, [adresa]