Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ovr-624/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Sanje Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Privredna banka Zagreb, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik KI, protiv 1. ovršenika II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. ovršenice NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Tušak Miletić, odvjetnica u Zagrebu, radi ovrhe odlučujući o žalbi ovršenice NI protiv rješenja Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba Klanjcu, poslovni broj Ovr- 502/2023-22 od 3. prosinca 2024. godine, dana 26. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba Klanjcu, poslovni broj Ovr-502/2023-22 od 3. prosinca 2024. godine te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

II O trošku žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Odbija se prijedlog II ovršenika NI za odgodu ovrhe određene rješenjem o ovrsi broj Ovr-502/2023-2 od 27. srpnja 2023. Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Klanjcu."

2. Protiv tog rješenja žali se 2. ovršenica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22.- dalje ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjsko rješenje preinači prema žalbenim navodima.

3. Žalba je osnovana.

4. U ovome je predmetu doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr- 502/2023-2 od 27. srpnja 2023. godine a kojim je određena predložena ovrha na nekretninama ovršenika II kao prethodnog vlasnika i NI kao potonjeg vlasnika upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kč. br. [katastarska čestica] a temeljem ovršne isprave-ovršne javnobilježničke isprave-Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2003. godine solemniziranog od strane javnog bilježnika pod brojem OU- 846/2003 od 10. srpnja 2003. godine radi ostvarenja novčane tražbine ovrhovoditelja.

5. 2. ovršenica podnijela je 20. studenog 2024. godine prijedlog za odgodu u kojem je predložila odgodu ovrhe u ovom predmetu smatrajući da ju treba odgoditi do pravomoćnog okončanja parnice radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu jer je podnijela 20. studenog 2024. godine pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužbu protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi a sve u svezi toga što se ova ovrha vodi radi naplate duga temeljem ugovora o kreditu sklopljenog između PBZ d.d. i EI kao javnobilježnički ovjerene isprave a po kojem je ona kao 2. ovršenica založni dužnik po istom kreditu te da se radi o potrošačkom ugovoru.

6. Prvostupanjski sud odbio je prijedlog 2. ovršenice za odgodom ovrhe smatrajući da nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 26/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22. - dalje OZ) jer 2. ovršenica nije učinila ničim vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu niti da je odgoda ovrhe potrebna da bi se spriječilo nasilje.

7. Prema odredbi čl. 65. st. 1. OZ na prijedlog ovršenika sud može ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu pod pretpostavkama navedenim od točke 1 do točke 11 istoga stavka pri čemu se ukazuje na to da je u točki 11 navedeno da jedan od razloga za odgodu ovrhe može biti ako ovršna javnobilježnička isprava potječe iz ugovora koji je zaključio potrošač te ovisno o raspoloživim dokazima vjerojatna ništetnost jedne ili više ugovornih odredbi do podnošenja tužbe za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužbe za utvrđenje njezine ništetnosti a najdulje u trajanju do 30 dana.

8. Zaključak prvostupanjskog suda za sada nije moguće prihvatiti kao pravilan jer je protivan pravnom shvaćanju Općeg suda Europske unije iznesenom u odluci broj C- 74 od 19. studenog 2015.

9. Prema pravnom shvaćanju toga suda, odredba čl. 15. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 1. st. 1. i čl. 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine odnosi se i na fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovor o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti pri čemu te fizičke osobe nemaju nikakve veze s djelatnosti korisnika kredita.

10. Odredbom čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju uređeni su ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj zakon.

11. Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a st. 1. toč. 15. definirano je "potrošačko kreditiranje" kao pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu.

12. Prema uvodnim izjavama 9. i 10. Direktive 93/13 " onoga koji stječe robu i usluge treba zaštititi od zlouporabe moći koju imaju prodavatelj robe ili pružatelj usluga, posebno od jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora; djelotvorniju zaštitu potrošača moguće postići usvajanjem ujednačenih zakonskih propisa u području nepoštenih ugovornih odredaba; ti propisi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavača ili pružatelja i potrošača; zbog toga iz područja primjene ove Direktive treba, između ostalog, isključiti ugovore koji se odnose na zapošljavanje, ugovore koji se odnose na nasljedna prava, ugovore koji se odnose na prava iz obiteljskog zakona i ugovore koji se odnose na osnivanje i ustrojavanje trgovačkih društava ili na ugovore o partnerstvu;"

13. U članku 1. stavku 1. navedene Direktive propisano je da je njezina svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača ", dok su u članku 2. spomenute Direktive na sljedeći se način definiraju pojmovi" potrošač "i" prodavatelj robe ili pružatelj usluge ". Tako:

"Za potrebe ove Direktive izraz:

(b), potrošač’ znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije; (c), prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) ’ znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu ".

14. Prema navedenim odredbama, a i prema iznesenom shvaćanju Eu-suda u navedenoj odluci, jasno proizlazi da kada je riječ o pitanju može li se fizička osoba koja jamči za obveze što ih je prema bankarskoj instituciji preuzelo trgovačko društvo u okviru ugovora o kreditu smatrati" potrošačem "u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, odnosno čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača, treba istaknuti da se takav ugovor o osiguranju ili ugovor o jamstvu, iako se u takvom slučaju može smatrati akcesornim u odnosu na glavni ugovor iz kojeg je proizišao dug čije se podmirenje jamči (u kontekstu Direktive Vijeća 85/577/EEZ od 20. prosinca 1985. za zaštitu potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, presuda Dietzinger, C 45/96, EU:C:1998:111, toč. 18.), od njega se razlikuje s obzirom na ugovorne stranke jer ga sklapaju osobe koje nisu stranke glavnog ugovora. Zato je u tim situacijama potrebno utvrditi u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora o osiguranju odnosno ugovora o jamstvu.

15. U pravcu iznesenog i pojam" potrošač "u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, je objektivan (presuda Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, toč. 21.), te ga treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među (razdjelnicu) djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije, pa je zato sud, pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive, dužan, vodeći računa o svim okolnostima takvog slučaja, te o svim dokazima, provjeriti može li se takvu ugovornu stranku kvalificirati kao" potrošača "u smislu navedene direktive (presuda Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, toč. 22. i 23.).

16. Stoga je sud dužan, kada fizička osoba koja jamči za ispunjenje obveza obrta ili trgovačkog društva, utvrditi je li ona djelovala u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije ili s obzirom na svoju funkcionalnu povezanost s tim društvom, poput upravljanja njime ili udjela u njegovu temeljnom kapitalu koji nije zanemariv, ili je pak djelovala za privatne potrebe.

17. Iz navedenih razloga je sud EU u citiranoj odluci iznio pravno shvaćanje prema kojem se" Članak 1. stavak 1. i članak 2. točku (b) Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ona može primijeniti na ugovor o osiguranju nekretninom ili na ugovor o jamstvu koji je fizička osoba sklopila s kreditnom institucijom kako bi jamčila za obveze koje je trgovačko društvo preuzelo prema toj instituciji sklapanjem ugovora o kreditu, kada je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada nije funkcionalno povezana s navedenim društvom ".

18. Obzirom na izložene razloge, na jamce i založne dužnike koji su fizičke osobe, odredbe čl. 5. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 1. st. 1. i čl. 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. se mogu primijeniti, pri čemu navedene odredbe treba tumačiti tako da u definiciju" potrošač "ulaze i fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovore o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti, kada je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada ona nije funkcionalno povezana s navedenim društvom (tako i Rev 547/21).

19. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijano prvostupanjsko rješenje te odbio prijedlog 2. ovršenika za odgodu ovrhe.

20. Stoga je valjalo ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak (čl. 380. toč. 3. ZPP u svezi čl. 21. st. 1. OZ).

21. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud u skladu s naprijed iznesenim ponovno odlučiti o prijedlogu 2. ovršenice za odgodom ovrhe u ovom predmetu.

U Zagrebu 26. svibnja 2025.

Sudac:

Sanja Joka Umićević