Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-685/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene ŠD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jurica Jurić, odvjetnik iz Đakova, protiv tuženika-protutužitelja Sava osiguranje d.d. Podružnica Hrvatska, Zagreb R.F. Mihanovića 9, OIB 45237012600, kao pravni sljedbenik Velebit osiguranje d.d. Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju AD, mag.jur., radi isplate i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika- protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Pr-34/2019-7 od 6. ožujka 2020., na sjednici vijeća 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Pr-34/2019-7 od 6. ožujka 2020. u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku - protutužitelju naloženo isplatiti tužiteljici- protutuženici bruto iznos od 869,13 eura sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koje teku na iznos od 11,93 eura od 15. kolovoza 2011. do isplate i na iznos od 857,21 euro od 15. studenog 2011. do isplate, u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku-protutužitelju naloženo nadoknaditi tužiteljici-protutuženici parnični trošak u iznosu od 8,65 eura sa zateznim kamatama, te u točki III. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika-protutužitelja i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku - protutužitelju naloženo isplatiti tužiteljici-protutuženici bruto iznos od 3.528,76 eura sa zateznim kamatama od 15. travnja 2011. do isplate i zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u dosuđenom bruto iznosu od 869,13 eura, te u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku-protutužitelju naloženo nadoknaditi tužiteljici-protutuženici parnični trošak u iznosu od 212,46 eura sa zateznim kamatama, te se sudi:

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice za isplatu bruto iznosa od 3.528,76 eura sa zateznim kamatama od 15. travnja 2011. do isplate, zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 869,13 eura, te zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 212,46 eura sa zateznim kamatama."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku- protutužitelju da tužiteljici-protutuženoj isplati bruto iznos od 33.135,94 kn/ 4.397,90 eura[1] sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno naznačene iznose i s dospjećem kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom II izreke naloženo je tuženiku-protutužitelju nadoknaditi tužiteljici-protutuženici parnični trošak u iznosu od 1.666,00 kn/ 221,12 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Točkom III izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu štete u iznosu od 44.972,96 kn/ 5.968,94 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno naznačene iznose i s dospijećem kako je to navedeno u toj točki izreke.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik-protutužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice-protutuženice (dalje: tužiteljica) za isplatu stimulativnog dijela plaće u iznosu od bruto 4.397,90 eura (33.135,94 kn) sa zateznim kamatama i protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja (dalje: tuženik) za naknadu štete u iznosu od 5.968,94 eura (44.972,96 kn).

5.1. U postupku nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod prednika tuženika Velebit osiguranje d.d. na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme za nepuno radno vrijeme od 22. prosinca 2008. i Dodatka I i II istog Ugovora na radnom mjestu voditelj zastupstva, te da je tužiteljici radni odnos prestao na temelju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 25. siječnja 2012. s danom 17. veljače 2012. Nije sporno da je djelomičnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj Pr- 456/2015-11 od 26. listopada 2015. pravomoćno odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu (osnovne) plaće u ukupnom iznosu od 70.000,00 kn bruto s kamatama za razdoblje od ožujka 2009. do siječnja 2012.

5.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je pravo tužiteljice na isplatu provizije s osnova rezultata rada ugovoreno Dodatkom II ugovora o radu koji se primjenjuje od 1. siječnja 2011. te je određena kao "pripadajući iznos naknade za obavljene poslove kao stimulativni dio plaće". Na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja sačinjenog na temelju dokumentacije tuženika dostavljene u spis predmeta, utvrđuje da je temeljem ostvarenih rezultata rada tužiteljici tuženik obračunao 33.135,94 kn i to prema obračunskoj listi za travanj 2011. iznos od 26.587,45 kn, prema obračunskoj listi za kolovoz 2011. iznos od 89,85 kn i prema obračunskoj listi za studeni 2011.g. iznos od 6.458,64 kn, s time da je vještak utvrdio da tuženik nije u spis dostavio dokaz odnosno nalog za isplatu istih zbog čega nije bilo moguće utvrditi je li tužiteljici izvršena isplata predmetnih iznosa. Nastavno zaključuje da tuženik u postupku nije dokazao da su naznačeni iznosi plaćeni, cijeneći neprihvatljivim navode tuženika da se utuženi iznos od 26.587,42 kn ne odnosi na isplatu provizije, već da se radi o obračunatim porezima i doprinosima s naslova pogrešno popunjenih putnih naloga od strane tužiteljice kao zaposlenice jer da je unutarnjom revizijom 2011. utvrdio da su putni nalozi pogrešno ispunjeni te da je u travnju 2011., nakon korekcije obračuna poreza i doprinosa iste uplatio na račun državnog proračuna, a neto iznos od ukupno 14.217,21 kn da je tužiteljici isplaćen 2009. Pri tom smatra da je tuženik kao poslodavac bio dužan prilikom obračuna putnih naloga odmah izvršiti eventualnu korekciju ako putni nalog nije točno popunjen, a ne nakon dvije godine. U odnosu na iznos od 89,85 kn i 6.458,64 kn za koje tuženik navodi da je tim iznosima zatvorio dugovanja koje je tužiteljica imala po policama autoosiguranja za dužnu premiju na način da je izvršen prijeboj dužne premije s provizijom tužiteljice, prvostupanjski sud utvrđuje da je to suprotno odredbi čl. 96. Zakona o radu jer poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekog njezinog dijela.

5.3. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa stimulacije od 33.135,94 kn sa zateznim kamatama.

6. U odnosu na protutužbeni zahtjev za naknadu štete, kojeg tuženik zahtijeva s osnove dužnih premija klijenata koje su isplatili tužiteljici, a kojeg temelji na podacima u karticama premijskog knjigovodstva u kojima su vršeni ispravci u poslovnim knjigama tuženika te otpisi pojedinačnih iznosa kao knjigovodstvena kategorija, prvostupanjski sud taj zahtjev ocjenjuje neosnovanim s obzirom da iz dostavljene dokumentacije nije utvrđeno da bi iznosi koje potražuje nastali kao šteta koju je tužiteljica prouzrokovala tuženiku kao poslodavcu, kao i s obzirom da tuženik u postupku nije predložio dokaze da upravo svaki pojedinačni iznos predstavlja štetu koja je tuženiku prouzrokovana radnjama tužiteljice.

7. Prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, te utvrđuje da je tužiteljica u sporu uspjela 30%, a tuženik 70 % zbog čega bi mu pripadali troškovi u tom omjeru u iznosu od 1.334,00, s time da tužiteljici priznaje troškove vještačenja kao neophodne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari pa prebijanjem tih troškova konačno tužiteljici dosuđuje parnični trošak u iznosu od 1.666,00 kn.

8. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Neosnovano žalitelj osporava pravilan zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatu stimulativnog dijela plaće prikazanog u obračunu plaće za kolovoz 2011. u iznosu od 89,85 kn bruto i studeni 2011. u iznosu od 6.458,64 kn bruto, a koji tužiteljica ostvaruje na temelju čl. 4. Dodatka II ugovora o radu. Pri tom je pravilno prvostupanjski sud otklonio prigovor tuženika da je predmetne iznose platio na način da je izvršio prijeboj dužne premije s provizijom tužiteljice u prosincu 2011. budući da tuženik nije dokazao da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 88. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13-dalje:ZR) dala suglasnost za takvu uskratu (obustavu) plaće jer prema toj zakonskoj odredbi poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekog njezinog dijela.

10. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu stimulativnog dijela plaće u ukupnom iznosu od 869,13 eura (6.548,49 kn) bruto sa zateznim kamatama prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18 -dalje: ZOO), izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na bruto razliku plaće.

11. Naime, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće od 869,13 eura (6.548,49 kn) budući da se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) te čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22,114/23) kao i odredbi čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09,146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) te relevantne odredbe Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 74/20, 138/20, 1/21, 102/22, 112/22, 156/22, 1/23, 3/23, 56/23, 143/23, 16/25), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

12. Nadalje, tuženik u žalbi osnovano osporava zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatu stimulativnog dijela plaće u iznosu od 26.587,45 kn bruto prikazanog u obračunu plaće za travanj 2011. Tuženik u postupku i u žalbi tvrdi da se predmetni obračun odnosi na korekciju obračuna poreza i doprinosa na plaćene putne naloge tužiteljici tijekom 2009. u iznosu od 14.217,21 kn neto za mjesec travanj, svibanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad i studeni 2009., budući da je unutarnjom revizijom obavljenom 2011. utvrdio da su putni nalozi bili pogrešno ispunjeni od strane tužiteljice te je nakon toga obračunao poreze i doprinose koji su uplaćeni na račun državnog proračuna u travnju 2011. Pri tome iz isprava koje su priložene u vezi toga, nakon što je vještak financijske struke dostavio nalaz i mišljenje, proizlazi da je tužiteljici prema popisu putnih naloga za 2009. (list 629-631) i izvatka iz prometa po računu tuženika (list 633-646) uplaćen naznačeni (ukupan) iznos na ime upotrebe privatnog vozila. Prethodno je tuženik dostavio IP karticu tužiteljice dostavljenu nadležnoj poreznoj upravi s prijemnim pečatom (list 43) u kojoj je za travanj 2011. naveden ukupan iznos obračunate plaće tužiteljice od 31.403,64 kn, te obračunati i uplaćeni doprinosi iz plaće u iznosu od 6.280,00 kn i porez i prirez u iznosu od 7.189,96 kn te su ovome sudu, nasuprot ocjeni prvostupanjskog suda, prihvatljive tvrdnje tuženika da je time izvršio naknadnu uplatu obračunatih poreza i doprinosa na obračun putnih troškova isplaćenih tužiteljici tijekom 2009., kraj činjenice da je u obračunskoj ispravi za isplatu plaće za travanj 2011. (list 97) obračun plaće u iznosu od 26.587,45 kn opisan pod toč. 6. kao „ostali propisani, utvrđeni ili ugovoreni dodaci i primici, plaća u naravi (korištenje sl. automobila…)“, za razliku od obračuna stimulativnog dijela plaće za kolovoz i studeni 2011. koji je u obračunskim listama plaće opisan kao „dodatak na plaću temeljem ostvarenih rezultata rada“ (list 109 i 117), slijedom čega je i zahtjev tužiteljice za isplatu bruto iznosa od 3.528,76 eura (26.587,45 kn) sa zateznim kamatama trebalo odbiti kao neosnovan.

13. U odnosu na protutužbeni zahtjev za naknadu štete, protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao da mu je tužiteljica prouzročila štetu u utuženom iznosu. Pri tom je pravilno prvostupanjski sud cijenio da se samo na podacima iz izvatka iz poslovnih knjiga s iznosima premija koje tuženiku nisu plaćene ne može temeljiti zaključak o osnovanosti zahtjeva tuženika za naknadu štete u visini prikazanoj u poslovnim knjigama tuženika, niti je isto bilo moguće utvrditi na temelju pojedinih izjava ugovaratelja osiguranja koje je tuženik priložio u spis i na koje ukazuje u žalbi, kraj činjenice da se veći dio tih izjava (list 243-269) odnosi na predaju novčanih iznosa s osnova uplata premija drugoj osobi (RD), pa s obzirom da je tužiteljica u postupku izrijekom osporavala da bi zadržavala gotov novac, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao da bi se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke za odgovornost tužiteljice za naknadu štete poslodavcu u smislu odredbe čl. 99. st. 1. ZR-a i pravilno odbio protutužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. S obzirom na konačan ishod postupka, u primjeni čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP-a je odlučeno o troškovima postupka, pri čemu je konačan uspjeh tužiteljice u odnosu na njen zahtjev 6%, a uspjeh tuženika je 94% pa mu pripada 88% troškova postupka koje je prvostupanjski sud odmjerio u ukupnom iznosu od 3.335,00 kn u skladu s popisanim troškovnikom tuženika, a razmjerno trošak tuženika iznosi 2.934,80 kn, s time da je u primjeni čl. 155. st. 1. ZPP-a opravdano bilo tužiteljici priznati troškove predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 3.000,00 kn, te nakon prebijanja troška tužiteljice i troška tuženika, preostaje iznos troškova tužiteljice od 8,65 eura (65,20 kn), dok je u preostalom dijelu, do iznosa od 221,12 eura (1.666,00 kn) zahtjev tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovan.

15. Slijedom svega obrazloženog i na temelju odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 1. i 3. ZPP-a je odlučeno kao u izreci ove presude.

16. Tuženiku nije odmjeren trošak sudske pristojbe na žalbu jer iz podataka u spisu ne proizlazi da je platio tu pristojbu.

U Rijeci 22. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović