Poslovni broj: Usž-101/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Leon Zrnić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kasalo & Raić d.o.o., Poljička cesta 26D, Split, protiv tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi zadržavanja u službi, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-670/2023-8 od 2. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-670/2023-8 od 2. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-112-07/23-01/47, urbroj: 566-01/11-23-2 od 8. veljače 2023. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, klasa: UP/I-112-02/22-01/239, urbroj: 513-02-8009/31-22-7 od 15. prosinca 2022., a podredno da se utvrdi ništavim rješenje tuženika od 8. veljače 2023. i rješenje prvostupanjskog tijela od 15. prosinca 2022. Rješenjem prvostupanjskog suda istog poslovnog broja i datuma se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 8. veljače 2023. odbačena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 15. prosinca 2022., radi nenadležnosti.

3. Protiv navedene presude i rješenja tužiteljica je podnijela žalbu ovom Sudu u kojoj u bitnom navodi sve razloge propisane u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS) zbog kojih smatra da su te odluke nezakonite, odnosno zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava.

Dalje u žalbi tužiteljica navodi da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi daje osvrt na primjenu mjerodavnih odredbi Zakona o državnim službenicima, koje upravo propisuju uvjete i način ostvarivanja prava i obveza iz državne službe, da bi nakon toga zaključio da zadržavanje u službi nije pravo tužiteljice, zbog čega nije moguće ni tražiti zaštitu prava u upravnom sporu. Tužiteljica dodaje da pobijana presuda ne sadrži valjane i dostatne razloge na kojima je utemeljio zaključke i stajališta, a niti je s dovoljno pažnje razmotrio sve tužbene navode. Dodaje da sud nije odlučio o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje koji sadržava tužba, a niti je drugotuženiku (nadležnom Ministarstvu) dostavio tužbu na odgovor.

Dodaje da prvostupanjski sud nije proveo odgovarajući dokazni postupak, tj. nije valjano obrazložio razloge zbog kojih je odbio provesti daljnji dokazni postupak po prijedlogu tužiteljice. Stoga tužiteljica smatra da pobijanu presudu i rješenje nije moguće ispitati, jer ne sadrže valjano obrazloženje. Dalje u žalbi tužiteljica navodi i razloge zbog kojih smatra da je sud povrijedio načelo izjašnjavanja stranke, odnosno pravo tužiteljice na dokazivanje i izjašnjavanje te pravo na pristup sudu. Tužiteljica daje osvrt i na primjenu članka 111. Zakona o općem upravnom postupku, koji propisuje pravo stranke kad je uputa o pravnom lijeku pogrešna, a i postupanje stranke u slučaju kad rješenje ne sadrži nikakvu uputu o pravnom lijeku ili je ta uputa nepotpuna. Tužiteljica smatra da je sud pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo, paušalno se pozvao na odredbu članka 63., 67. i 137. Zakona o državnim službenicima, utvrđujući da je tužiteljica u vezi postupanja prvostupanjskog tijela trebala tražiti zaštitu prema općim propisima o radu (Zakon o radu), bez uvažavanja ranije iznesenih stajališta u sudskoj praksi prema kojima je tuženik nadležan za rješavanje o žalbi i u vezi pitanja (ne)zadržavanja službenika u službi, odnosno o zakonitosti rješenja kojim se odlučuje o tom pitanju. Tužiteljica u bitnom smatra da sud afirmira stajalište da se u predmetnom slučaju primjenjuju opći propisi o radu, jer zadržavanje u službi nije pravo tužiteljice s osnove primijenjenog propisa, mjerodavnih odredbi Zakona o državnim službenicima, iako odredba članka 152. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", 155/23. i 85/24.) propisuje da se državnog službenika koji ispuni uvjete iz stavka 1. točke 3. tog članka može zadržati u službi u punom ili nepunom radnom vremenu dok traje potreba službe, a najduže do navršenih 67 godina života. O zadržavanju u službi donosi se rješenje na koje se odgovarajuće primjenjuju odredbe članka 42. stavaka 1., 3., 4. i 5. tog Zakona, iz čega slijedi da je nova zakonska regulativa uvažila ranije iznesena stajališta u sudskoj praksi, a prema kojima je za rješavanje o žalbi protiv rješenja o nezadržavanju službenika u službi nadležan Odbor za državnu službu, što se i navodi u uputi koja je sastavni dio prvostupanjskog rješenja.

Zaključno, tužiteljica smatra da se pobijane odluke ne mogu ispitati zbog nedostatnog i arbitrarnoga obrazloženja. Dodaje da su neosnovano prvostupanjskim rješenjem dosuđeni troškovi zainteresiranoj osobi, jer rješenje nije doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene mjerodavnog prava. Tužiteljica predlaže da ovaj Sud preinači pobijanu presudu i rješenje na način da usvoji tužbu, a podredno da ukine pobijanu presudu i rješenje te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude i rješenja u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u smislu članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud ocjenjuje da nisu osnovani razlozi koje tužiteljica iznosi u žalbi, odnosno da ti razlozi nisu odlučni za ocjenu zakonitosti tih odluka.

7. Iz podataka spisa proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem, klasa: UP/I-112- 02/22-01/239, urbroj: 513-02-8009/25-22-9 od 20. prosinca 2022. s danom 31. prosinca 2022. tužiteljici prestala državna služba po sili zakona, a to rješenje je izvršno, jer je žalbu tužiteljice izjavljenu protiv tog rješenja tuženika odbio kao neosnovanu.

8. Prema članku 137. stavku 1. točki 3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 37/13., 38/13., 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., 70/19., 98/19., 141/22. – dalje: ZDS) državnom službeniku prestaje državna služba po sili zakona kad navrši 65 godina života i najmanje 15 godina mirovinskog staža, osim ako se čelnik tijela i državni službenik drukčije ne dogovore, vodeći računa o potrebama službe. Dakle, nakon što državni službenik ispuni navedene uvjete, ostanak, tj. zadržavanje u službi je iznimno moguće na temelju dogovora (sporazuma) s čelnikom tijela i državnog službenika, ukoliko za to postoji potreba službe. Također se dodaje da se o zadržavanju u službi s osnove navedene zakonske odredbe ne odlučuje u upravnom postupku, zbog čega je tuženik osnovano odbacio žalbu tužiteljice, iako je prema ocjeni ovog Suda prvostupanjsko tijelo trebalo zahtjev tužiteljice za zadržavanjem u službi odbaciti, a ne odbiti. Međutim, time što je zahtjev odbilo nije povrijedilo zakon na štetu tužiteljice.

9. S obzirom da se ne radi o stvari o kojoj se odlučuje u upravnom postupku, tuženik je također žalbu trebao odbaciti iz razloga jer se ne radi o odlučivanju o upravnoj stvari, a ne radi nenadležnosti. Međutim, i u tom slučaju je žalbu tužiteljice valjalo odbaciti.

10. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS- a, a i time potvrdio rješenje tuženika, koji je osnovano odbacio žalbu tužiteljice, iako ne s osnove nenadležnosti, već stoga jer se ne radi o upravnoj stvari, tj. o pitanju o kojem se odlučuje u upravnom postupku.

11. Kraj takvog stanja stvari, žalbeni navodi tužiteljice nisu odlučni za drukčiji ishod ovog postupka, a niti je zakonska regulativa na koju tužiteljica ukazuje u žalbi od utjecaja na ocjenu zakonitosti pobijane presude.

12. Slijedom iznesenog, ovaj Sud je, ocijenivši da tužiteljica nije žalbenim navodima s uspjehom osporila pravilnost i zakonitost pobijane presude, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu i rješenje.

U Zagrebu 22. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović