Poslovni broj: Usž-861/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Blanše Turić, članica vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja SINERG PRO d.o.o., Vrbovec, Graberščak 3, kojeg zastupa Zdenka Koharić, odvjetnica iz Zagreba, Nova Ves 4 i Igor Radelić, odvjetnik iz Zagreba, Dragutina Domjanića 3, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3287/2022-7 od 27. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3287/2022-7 od 27. prosinca 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija od 30. svibnja 2018. i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb od 4. svibnja 2016., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova.

2. Navedenim drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je osporeno pravo na odbitak pretporeza po jednom ulaznom računu i naloženo uplatiti porez na dodanu vrijednost (PDV) za 2013. u istom iznosu od 1.658.240,00 kn s daljnjim zateznim kamatama.

3. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu po opunomoćeniku Zdenki Koharić, odvjetnici iz Zagreba te opunomoćeniku Igoru Radeliću, odvjetniku iz Zagreba. Žalba je podnesena iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS). Povredu pravila sudskog postupka, prema mišljenju žalitelja, predstavlja povreda članka 55. stavka 3. s tim u vezi članka 60. stavka 4. ZUS-a, a u vezi obveze suda da u sporu pune jurisdikcije utvrdi materijalnu istinu, sva pravna i činjenična pitanja, a koja u konkretnom slučaju nisu utvrđena niti to iz obrazloženja presude proizlazi. Smatra da je pogrešna primjena materijalnog prava u vezi ostvarivanja prava na pretporez, koje pravo je propisano člancima 57. i 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13. i 99/13. – dalje: ZPDV). Ponavlja tužbene navode, ističe da je predmet spora bilo osporavanje tužiteljevog prava na pretporez u iznosu od 1.658.240,00 kn po ulaznom računu društva Mini Major d.o.o., broj: 224/M/2013 od 20. studenog 2013. godine, budući da tuženik smatra da tužitelj nije dokazao da mu je izvršena isporuka zaračunate mu opreme od strane izdavatelja računa (Mini Major). Već je u tužbi istaknuto da su povrijeđena pravila poreznog postupka u vezi sudjelovanja stranke u postupku, pravila drugostupanjskog rješavanja u poreznom postupku, pravila o teretu dokazivanja u poreznom postupku i konačno, prema mišljenju tužitelja, povrijeđeno je pravo na pravično suđenje. Navodi da pravni zaključak suda nije točan i ne proizlazi niti iz utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom poreznom postupku niti iz činjeničnog stanja utvrđenog u sudskom postupku. Kao prvo ističe da se sud poziva na primjenu članka 58. ZPDV-u, međutim, radi se o pogrešnoj i proizvoljnoj interpretaciji zato što se prvo mora uzeti u obzir članak 57. stavak 1. ZPDV-a, prema kojoj odredbi pravo na odbitak pretporeza nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti. Članak 58. stavak 1. ZPDV-a propisuje da porezni obveznik ima pravo od PDV-a koji je obvezan platiti odbiti iznos PDV-a, pretporez, koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluga koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

Članak 60. stavak 1. ZPDV-a propisuje da porezni obveznik može odbiti pretporez za isporuke dobara ili usluga ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: a) odbitak pretporeza nije isključen prema članku 58. stavcima 4. i 8., članku 61. stavak 1. te članku 62. stavku 1. tog Zakona i b) ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga izdan u skladu s odredbom članka 78., 79., 80. i 81. tog Zakona. U konkretnom slučaju, prema mišljenju tužitelja, sud nije utvrdio postojanje niti jedne okolnosti zakonom propisane koja isključuje pravo na pretporez niti se pozvao na primjenu mjerodavnog materijalnog prava temeljem kojeg tužitelju osporava pravo na pretporez. Dalje smatra da je nesporno da je tužitelj tu istu otpremu zaprimljenu po ulaznom računu od 20. studenog 2013. dalje prodao 21. studenog 2013. i iskazao obvezu PDV-a, a po izlaznom računu i PDV iskazan na ulaznom računu je plaćen. Dakle, u cijelosti je ostvareno načelo neutralnosti u poduzetničkom smislu i po tom su osnovu iskazani prihodi tužitelja i to uz veću naknadu za izlaznu transakciju od plaćene naknade po ulaznoj transakciji. Prema nesporno utvrđenom činjeničnom stanju u cijelosti je neprihvatljivo od strane suda pobijanje navedene prodaje radi obavljanja gospodarske djelatnosti tužitelja i ostvarenje prihoda po tom osnovu. Tužitelj je registriran za "proizvodnju, trgovinu i usluge". Sud u postupku niti je utvrdio jednu okolnost u vezi obavljanja tužiteljeve registrirane djelatnosti, dakle, između ostalog, i trgovine te je presuda u cijelosti nerazumljiva, odnosno tužitelju su ostali nepoznati razlozi zbog kojih on kao porezni obveznik u obavljanju svoje registrirane djelatnosti tu istu opremu nabavljenu dan prije "nije smio" u smislu ZPDV-a tu istu opremu dalje prodati drugom poduzetniku, poreznom obvezniku u sustavu PDV-a. Nesporno je, što je sud i utvrdio, da je tužitelj ostvario prihode od prodaje i da je zaračunat mu PDV po ulaznom računu i plaćen. Dakle, mora biti nesporno i da se radi o isporuci u smislu članka 58. stavka 1. ZPDV-a. Pored takvog stanja stvari postavlja se pitanje nakon koliko dana, mjeseci ili godina porezni obveznik u sustavu PDV-a koji obavlja oporezive transakcije smije prodati nabavljenu materijalnu imovinu čiji je nesporni vlasnik i prema utvrđenju suda isporuku je primio. Smatra da je presuda nerazumljiva zato što sud, kao prvo, uopće nije utvrdio kojom se to gospodarskom djelatnosti tužitelj bavi, a kao drugo, niti je mogao osporiti postojanje bilo kakve druge motivacije tužitelja u vezi nabave predmetne imovine zato što je suprotno tom utvrđenju sud bio dužan utvrditi da je tužitelj predmetnu imovinu nabavio u nepoduzetničke svrhe. U smislu ZPDV-a to su privatno motivirane isporuke za osobne potrebe poreznog obveznika ili njemu bliskih osoba. Sud nije utvrdio da je predmetnu isporuku tužitelj primio za svoje osobne potrebe niti potrebe njemu bliskih osoba, nego upravo suprotno, osporavanje prava na pretporez se temelji na daljnjoj prodaji opreme kojom je tužitelj kao vlasnik i raspolagao i to prodaji drugoj pravnoj osobi koja s tom opremom i obavlja svoju djelatnost i po toj osnovi je tužitelj i iskazao obvezu PDV-a, a PDV je plaćen, iskazao prihode, dakle, kako sud i utvrđuje radi ostvarivanja prihoda. Sud pogrešno u samoj prodaji nabavljene imovine nalazi nepoduzetnički interes nabave imovine, što dalje znači da u cijelosti ignorira činjenice i okolnosti koje je tužitelj naveo.

Smatra da je zauzeto stajalište suda u cijelosti suprotno pravilnoj primjeni i tumačenju primjene ZPDV-a u smislu nacionalne sudske prakse i prakse Suda EU. Nadalje se žalbom ističe da je tužitelju onemogućeno da se očituje i da dostavi dokaze iz kojih bi proizlazilo da se doista radi o stjecanju u poduzetničke svrhe. Ističe da je sud donio presudu na temelju činjenica i dokaza o kojima nije dao mogućnost strankama da se očituju. Sud je prilikom utvrđivanja gospodarske djelatnosti uzeo samo jedan dio zakonske definicije gospodarske djelatnosti. Tužitelj je prodao stvar po višoj cijeni od one po kojoj je istu kupio, dakle, obavljao je gospodarsku djelatnost. Predlaže da se poništi presuda, odnosno da se preinači i da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tužitelj, iako pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema ocjeni ovoga Suda, osporena presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavak 1. ZUS-a. Ovo stoga jer, prema podacima u spisu predmeta, proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavak 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održanih usmenih rasprava 3. listopada 2022. i 19. prosinca 2022., čime je omogućio strankama očitovanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe ZUS-a, a osporena presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a te dostatno obrazloženje o odlučnim činjenicama iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava. Iz spisa predmeta proizlazi da su osporena rješenja u svojim izrekama pravilna i zakonita iako njihova pravilnost i zakonitost ne proizlazi iz razloga navedenih u njima nego iz razloga navedenih u presudi, a s kojim razlozima je na vrijeme bio upoznat tužitelj u tijeku upravnog spora te se na njih i očitovao putem svoje opunomoćenice na raspravi dana 19. prosinca 2022. Naime, tužitelj je tijekom upravnog spora zbog navoda iz rješenja tuženika o tome da nije bila izvršena stvarna isporuka, odnosno fizička predaja opreme konstantno ukazivao i dokazivao da se sporna oprema cijelo vrijeme nalazila na istom mjestu. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj spornu opremu od MM-a kupio za 8.291.200,00 kn 20. studenog 2013., a već ju je dan kasnije, 21. studenog 2013. prodao IMI-ju za iznos od 8.293.414,50 kn. Dakle, tužitelj je već drugi dan od stjecanja navedenu masivnu opremu za koju sam tvrdi da je praktički nepokretna i pričvršćena za nekretninu preprodao za svega 2.214,50 kn više. U tom smislu sud je pravilno zaključio da ne vidi način na koji je tužitelj tijekom ostvarivanja prava raspolaganja u trajanju od jednog dana nad skupom opremom kao stečenom materijalnom imovinom tu opremu mogao staviti u funkciju i s njom obavljati svoju gospodarsku djelatnost u svrhu trajnog ostvarivanja prihoda. Na temelju članka 57. stavak 2. ZPDV-a pretporez porezni obveznik može odbiti u skladu s odredbom članka 58. ZPDV-a. Na temelju članka 58. stavak 1. ZPDV-a porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza za isporuke dobara koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. U konkretnom slučaju isporuka skupe i masivne opreme tužitelju i njegovo stjecanje prava raspolaganja tom opremom očito nije bilo izvršeno za potrebe njegovih oporezivih transakcija, odnosno za potrebe obavljanja njegove gospodarske djelatnosti u svrhu trajnog ostvarivanja prihoda. Stoga je pravilno ocijenjeno da tužitelj doista ne ostvaruje pravo na odbitak pretporeza. Sud je ocijenio da se tužitelju pravo na odbitak pretporeza mora osporiti zbog nepostojanja bilo kakve gospodarske svrhe u stjecanju skupe i praktički nepokretne opreme smještene u drugom mjestu i njenoj preprodaji već dan nakon stjecanja i to za gotovo istu cijenu. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužitelj sudjelovao u pravno valjanom prijenosu prava raspolaganja nad opremom kao nad materijalnom imovinom, ali istovremeno nije mogao izvesti zaključak o tome da je tužitelj pravo raspolaganja nad spornom opremom stekao u poduzetničke svrhe, odnosno u svrhe obavljanja svoje gospodarske djelatnosti i u svrhu trajnoj ostvarivanja prihoda. Stoga je, prema ocjeni ovoga Suda, pravilno utvrđeno da tužitelj pravo raspolaganja nad spornom opremom nije stekao u poduzetničke svrhe, odnosno u svrhu obavljanja svoje gospodarske djelatnosti i u svrhu trajnog ostvarivanja prihoda. Da do toga očito nije došlo vidljivo je u nizu transakcija u razmaku od samo jednog dana. Kako je u postupku pravilno utvrđeno da se pravo na odbitak pretporeza tužitelju mora osporiti zbog nepostojanja bilo kakve gospodarske svrhe u stjecanju skupe i praktički nepokretne opreme smještene u drugom mjestu i u njenoj prodaji već dan nakon stjecanja i to za gotovo istu cijenu, prema ocjeni ovoga Suda, na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, posebno odredbe ZPDV-a, suprotno tvrdnji tužitelja.

8. Žalbeni navodi tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a ujedno se napominje da je riječ o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom i u upravnom postupku o kojem se prvostupanjski sud detaljno očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama sukladno odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a.

9. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 22. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan