Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26D

Poslovni broj: Gž-1162/2023-2

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Vukelić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Prviniću odvjetniku iz Starog Grada, radi prestanka uznemiravanja, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-7839/2015 od 17. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 22. svibnja 2025.,

r i j e š i o je

I. Usvaja se žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-7839/2015 od 17. srpnja 2023. te rješenje kojim je tužitelju naloženo da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.905,56 EURA i predmet u tom dijelu vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje prvostupanjskog suda kojim se odbija prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere.

III. Odbacuje se žalba tužitelja u odnosu na dio odluke kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor litispendencije i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 399,54 EURA.

IV. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka odlučit će prvostupanjski sud konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku da prestane uznemiravati tužitelja u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlaštenja i to na način da tužiteljeve nekretnine koje su u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela Stari Grad za k. o. [katastarska općina] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] prestane koristiti za prijevoz vozilima i građevinskim strojevima općenito, kao i za korist nekretnina koje su u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela Stari Grad upisane za k. o. [katastarska općina] u zk. ul. [broj ZK uloška] kao i zahtjev za naknadom parničnog troška.

2. Rješenjem istog suda odbijen je prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere zabranom tuženiku kao protivniku osiguranja da nekretnine u vlasništvu tužitelja kao predlagatelja osiguranja, a koje su pobliže opisane u izreci, prestane koristiti za prijevoz vozila i građevinskih strojeva te da će privremena mjera trajati do pravomoćnog okončanja ovog postupka, te radi naknade prouzročenog troška, a ujedno je kao neosnovan odbijen tuženikov prigovor litispendencije. Istom odlukom naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.905,56 EURA dok je ujedno odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 399,54 EURA.

3. Navedenu odluku u cijelosti pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonom dozvoljenim žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu uvaži te donese presudu kojom će preinačiti pobijanu odluku, odnosno podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i to pred drugim sucem pojedincem.

4. Nije podnesen odgovor na žalbu.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

6. Kako je između parničnih stranaka sporno je li tuženik bespravno uznemirava tužitelja u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlasti u odnosu na predmetne nekretnine, na temelju provedenog dokaznog postupka, a ocjenjujući sve dokaze sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Naime, pozivajući se na odredbu čl. 167. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) prvostupanjski sud tvrdi da bi tužitelj ostvario zaštitu prava vlasništva ovom tužbom da mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo te da ga tuženik uznemirava u izvršavanju ovlasti na stvari, dok da je na tuženiku teret dokazivanja da uznemiravanje nije bespravno sukladno odredbi čl. 167. st. 2. istog Zakona.

8. Iako prema navodima suda navedeni Zakon nije pobliže odredio značenje riječi "uznemirava" u pravu vlasništva, da navedeno treba značiti da riječ uznemirava znači da stanje izazvano radnjom uznemiravanja traje u vremenu stalno ili da se radnja uznemiravanja povremeno ponavlja, zbog čega se ne može tražiti zaštita zbog uznemiravanja učinjena jednokratnom radnjom, a da je cilj negatorijske tužbe postići prestanak uznemiravanja. Kako se čin uznemiravanja može sastojati u svojatanju nekog stvarnog ili obveznog prava na tužiteljevoj stvari, a iz dokaza proizlazi da je tuženik prolazio građevinskim vozilima preko nekretnine tužitelja, to sud utvrđuje kako je uznemiravanje počinjeno, te se manifestira u nemogućnosti privremenog prolaska tužitelja i njegovih gostiju automobilima.

9. Stoga, kako tuženik nije vlasnik povlasne nekretnine kao ni nekretnine upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sud navodi da je za očekivati kako se isto predmetno uznemiravanje više neće ponavljati, budući da je obzirom na tu okolnost životno i logično kako isti neće više izvoditi građevinske radove, a nalazeći da ne postoje posebne okolnosti koje ukazuju da će se čin uznemiravanja buduće ponavljati, tvrdi da je u takvoj situaciji tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

10. Nadalje, sud navodi da je tijekom postupka utvrdio kako je tuženik u vrijeme podnošenja tužbe, a slijedom osnovanog prava služnosti, imao pravo na poduzimanje radnje provoza i to građevinskim vozilima, odnosno da je tuženik time dokazao da uznemiravanje tužitelja u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlasti nije bespravno pa je ta činjenica bez obzira na zaključak da se čin uznemiravanja ubuduće vjerojatno neće ponavljati, prema mišljenju suda, od krucijalne važnosti za donošenje odluke u ovom predmetu.

11. Ujedno sud napominje da, iako je pravo služnosti i provoza osnovano na teret čkbr. [katastarska čestica] u korist čkbr. [katastarska čestica], da iz priloženih dokaza proizlazi kako tužitelj nije tuženiku omogućio drugi način korištenja prava služnosti, odnosno nije tuženiku omogućio da na drugi način vrši provoz preko nekretnine u tužiteljevom vlasništvu pa sud smatra da tuženik svoje pravo provoza nije mogao koristiti na drugačiji način nego što je činio. Ujedno smatra da nije od važnosti u konkretnom slučaju činjenica kako su radovi na nekretnini tuženika u vidu iskopa zabranjeni, već da to znači da se i iz tog razloga može očekivati kako se uznemiravanje u vidu prolaska radnih vozila neće u budućnosti nastaviti.

12. Kako tužbeni zahtjev glasi da tuženik prestane tužitelja uznemiravati u njegovim vlasničkim pravima na način da prestane koristiti nekretninu tužitelja za prijevoz vozila i građevinskim vozilima općenito, sud smatra da navodi tužitelja o načinima kako mu je tuženik uništio ogradu od loze i onemogućio prolazak njegovim gostima nije predmet ovog postupka.

13. Isto tako sud smatra da je neosnovan prigovor tuženika kako je stvar pravomoćno presuđena, slijedom čega je njegov prigovor odbijen kao neosnovan primjenom odredbe čl. 333. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) dok je prijedlog za izdavanje privremene mjere sud odbio smatrajući da tužitelj nije učinio vjerojatnim opasnost da će bez izdavanja privremene mjere nastati za njega nenadoknadiva šteta, odnosno da će se njegovo potraživanje spriječiti ili znatno otežati, a što je uz činjenje vjerojatnim samog potraživanje kumulativno postavljen uvjet izdavanju predložene privremene mjere.

14. U žalbi tužitelj ističe da pobijana presuda sadrži nedostatke radi kojih se ne može ispitati, da je izreka proturječna obrazloženju spisa, a da su razlozi odbijanja tužbenog zahtjeva i prijedloga za određivanjem privremene mjere u međusobnoj kontradikciji te u proturječju sa provedenim dokazima. Navodi da tuženik nije uznemiravao tužitelja, već da je s istim dogovorno i obzirno koristio dijelove nekretnine tužitelja za provoz i prolaz, da do ovog postupka svakako ne bi došlo, međutim da je tuženik postupao upravo suprotno mirnom i razumnom dogovornom rješavanju problema, pa uporno godinama uznemirava tužitelja u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlaštenja, kao i što ozbiljno narušava mir i sigurnost kako tužitelja tako i članova njegove obitelji i njegovih gostiju i posjetitelja. Smatra da pobijana odluka vrvi od kontradiktornih konstatacija i tumačenja koja su u jasnoj opreci sa činjeničnim stanjem, iskazima stranaka i dokazima iznesenim u postupku, pritom donoseći zaključke koji su pogrešni, nelogični i time pravno neodrživi i nedopustivi.

15. Ukazuje da u obrazloženju prvostupanjske odluke sud navodi da je saslušanjem stranaka utvrdio da je do čina uznemiravanja došlo, dok neosnovano i pogrešno zaključuje da je time što tuženik više nije formalno vlasnik povlasne nekretnine, za očekivati da isti neće i ubuduće nastaviti s uznemiravanjem, jer činjenica što je tuženik u međuvremenu povlasnu nekretninu darovao svojoj kćerki ni na koji način ne znači da se uznemiravanje neće ponavljati i u budućnosti, obzirom da je tuženik ostao posjednikom povlasne nekretnine te je u razdoblju od darovanja do danas nastavio s praksom uznemiravanja tužitelja, neovisno o tome što više nije zemljišnoknjižni vlasnik povlasne nekretnine. Isto tako brani tezu da je nezakonit zaključak prvostupanjskog suda kako počinjeno uznemiravanje nije bilo bespravno obzirom da tuženik nije imao služnost zasnovanu na sve nekretnine tužitelja koje koristi, obzirom da u stvarnosti tuženik koristi prijepor kako bi došao do druge svoje čestice koja nije povlasna i za koju uopće nije zasnovana služnost, pa je tako obavljao ilegalne građevinske radove iskopa koji su kasnije zabranjeni, slijedom čega da je nejasno kako je prvostupanjski sud propustio konstatirati činjenicu da je tuženik preko poslužne nekretnine kao i druge dvije nekretnine tužitelja prelazio i preko njih provozio, a i dalje to čini, teške kamione i strojeve kako bi došao do čestice za koju nekretninu uopće nije osnovano pravo služnosti. Stoga smatra, obzirom na navedeno, kako nema osnova da bi se s razložnom sigurnošću moglo utvrditi da tuženik ubuduće neće nastaviti s uznemiravanjem tužitelja jer isto traje preko dva desetljeća, pa da je nejasno zbog čega bi ono ubuduće samo od sebe prestalo. Pojašnjava da tuženik nije samo poduzimao čine prolaza i provoza već je povremeno parkirao vozila i tako namjerno blokirao prolaz tužitelju, članovima njegove obitelji i gostima, a ujedno pravo služnosti nije izvršavao obzirno nego bezobzirno tako da je u kontinuitetu uzrokovao i radio štetu tužitelju kako po betonskom dijelu puta tako i na okolnim zidovima i na raslinju tužitelja što je opterećivalo čestice tužitelja, čime mu kontinuirano zagorčavao život i svakodnevno funkcioniranje. Ukazuje da obrazloženje prvostupanjskog suda da tužitelj tuženiku nije omogućio drugi način korištenja prava služnosti nije relevantno niti je predmet ovog postupka pa da isto prelazi granice tužbenog zahtjeva.

16. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenima navodima i ovaj sud smatra da je u istoj prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj, obzirom da je ista opterećena nedostatcima zbog kojih ovaj sud ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste, jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, nelogični i u proturječju sa stanjem spisa.

17. Naime kako nije sporno da je tužitelj protiv tuženika podnio tužbu radi zaštite od uznemiravanja sukladno odredbi čl. 167. ZV-a koja daje pravo vlasniku nekretnine na podnošenje tužbe sa zahtjevom za prestanak uznemiravanja prava vlasništva, ako ga treća osoba bespravno uznemirava u vlasništvu nekretnine na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, pa kako bi u postupku pred sudom vlasnik ostvario svoje pravo zahtijevati prestanak uznemiravanja, mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari, iz navedene odredbe jasno proizlazi da je tužitelj kao vlasnik nekretnine koji zahtijeva prestanak uznemiravanja dužan dokazati samo svoje vlasništvo i bespravno uznemiravanje druge osobe u izvršavanju svoga prava vlasništva, slijedom čega je potpuno nejasan i životno nelogičan zaključak prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan iz razloga što tuženik više nije vlasnik povlasne nekretnine, pa da je za očekivati kako predmetno uznemiravanje više neće ponavljati, iako tijekom postupka tužitelj tvrdi da kontinuirano uznemiravanje tuženika traje više od 20 godina te da se uznemiravanje nastavlja od strane istog i nakon što je tuženik tijekom postupka darovao povlasnu nekretninu svojoj kćeri.

18. Nadalje, iako prvostupanjski sud u točki 13. obrazloženja, kako to pravilno ukazuje tužitelj, prvo konstatira da je uznemiravanje počinjeno te da se manifestira u nemogućnosti privremenog prolaska tužitelja i njegovih gostiju automobilima, jer je saslušanjem stranaka utvrdio kako je tuženik prolazio građevinskim vozilima preko nekretnine tužitelja, da bi u točki 18. obrazloženja utvrdio kako je tuženik u vrijeme podnošenja tužbe imao pravo na poduzimanje konkretne radnje provoza i to građevinskim strojevima, čime je dokazao da uznemiravanje tužitelja nije bespravno, potpuno pogrešno je prvostupanjski sud iz navedenih činjenica zaključio da je tužbeni zahtjev zbog toga trebalo odbiti kao neosnovan.

19. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je za služnost prolaza i provoza u korist čkbr. [katastarska čestica] koja je od 2021. temeljem Ugovora o darovanju sklopljenog između tuženika i CR njezino vlasništvo, a na teret čkbr. [katastarska čestica], vlasništvo tužitelja, uknjiženo pravo stvarne služnosti prolaza i provoza još od 1987., a tužitelj ukazuje, što prvostupanjski sud uopće ne raspravlja i ne cijeni kod donošenja odluke, što je vidljivo i iz fotografija lica mjesta, da tuženik uopće ne koristi upisanu služnost provoza za korist čkbr. [katastarska čestica] jer je ista u cijelosti ograđena živom ogradom i zidanim kamenim zidom te je do iste nemoguće doći vozilom koristeći poslužnu nekretninu, već samo preko čkbr. [katastarska čestica] koja je u vlasništvu tuženika i preko stepenica za pješake, pa da tuženik neosnovano prolazi ne samo preko čkbr. [katastarska čestica] u vlasništvu tužitelja već i preko njegove nekretnine pod oznakom čkbr. [katastarska čestica] prolazeći prije toga preko svoje čkbr. [katastarska čestica] u odnosu na koju uopće nije upisana služnost prolaza i provoza, potpuno je nejasno na osnovu čega je prvostupanjski sud zaključio da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti zbog činjenice što ponašanje tuženika nije bespravno i što mu tužitelj nije omogućio da na drugi način koristi pravo služnosti, iako to uopće nije predmet postupka niti je to tuženik isticao tijekom postupka.

20. Stoga kako zbog navedenih propusta nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost pobijane odluke valjalo je odredbom čl. 369. st. 1. ZPP-a usvajanjem žalbe tužitelja ukinuti prvostupanjsku presudu, a posljedično i odluku kojom je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.905,56 EURA i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zbog obima učinjenih propusta sukladno odredbi čl. 371. ZPP-a naređeno je se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem.

21. Nadalje, kako je rješenjem odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor litispendencije i dio zahtjeva tuženika za naknadom parničnog troška tužitelj nema pravni interes za pobijanje tih dijelova odluke, pa kako u žalbi tvrdi da istu pobija u cijelosti, istu je sukladno odredbi čl. 367. st. 1. ZPP-a u tom dijelu valjalo odbaciti.

22. Isto tako, iako tužitelj u žalbi tvrdi da pobija odluku u cijelosti, sadržajno uopće ne ukazuje na žalbene razloge kojima bi pobijao rješenje prvostupanjskog suda kojim je odbijen prijedlog za donošenje privremene mjere, pa kako u prijedlogu za određivanje privremene mjere tužitelj uopće ne obrazlaže pretpostavke za određivanje iste a sve radi osiguranja nenovčane tražbine sukladno odredbi čl. 346. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13 i 93/14), valjalo je sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tužitelja potvrditi navedenu odluku.

23. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud detaljno i okolnosno raspraviti sve odlučne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva, prihvaćajući naprijed navedene zaključke ovog suda da tuženik bez obzira što nije vlasnik povlasne nekretnine može počiniti čin uznemiravanja za kojeg tužitelj traži da prestane, te posebno cijeneći istaknute prigovore tužitelja utvrditi da li tuženik svojim postupanjem uznemirava tužitelja u vršenju njegovih vlasničkih prava. Stoga valja provesti dokazni postupak te ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, dajući za svoje zaključke jasne i okolnosne razloge koji imaju uporište u stanju spisa i provedenim dokazima, pravilno primjenjujući pritom materijalno pravo, kako bi ovaj sud mogao odlučiti po eventualnoj novoj žalbi o pravilnosti i zakonitosti iste, a novom odlukom odlučit će se i o troškovima postupka.

U Varaždinu 22. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun