Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž-32/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZO (ranije Z), OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, Ljudevita Gaja 6, protiv tuženika ABC, [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri iz Zagreba, Savska cesta 32, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-378/2023-23 od 15. studenoga 2024., u sjednici održanoj 21. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika ABC i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-378/2023-23 od 15. studenoga 2024.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ZO za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Nalaže s tuženiku ABC, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici ZO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 12.029,27 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:
iznos 7,98 EUR od 9. lipanj 2008. do isplate,
iznos 8,86 EUR od 9. srpanj 2008. do isplate,
iznos 4,06 EUR od 9. kolovoz 2008. do isplate,
iznos 5,00 EUR od 9. rujan 2008. do isplate,
iznos 17,05 EUR od 9. listopad 2008. do isplate,
iznos 31,43 EUR od 10. studeni 2008. do isplate,
iznos 18,40 EUR od 9. prosinac 2008. do isplate,
iznos 45,29 EUR od 9. siječanj 2009. do isplate,
iznos 51,25 EUR od 9. veljača 2009. do isplate,
iznos 60,22 EUR od 9. ožujak 2009. do isplate,
iznos 45,12 EUR od 9. travanj 2009. do isplate,
iznos 43,76 EUR od 9. svibanj 2009. do isplate,
iznos 41,07 EUR od 9. lipanj 2009. do isplate,
iznos 41,81 EUR od 9. srpanj 2009. do isplate,
iznos 38,87 EUR od 10. kolovoz 2009. do isplate,
iznos 41,55 EUR od 9. rujan 2009. do isplate,
iznos 37,03 EUR od 9. listopad 2009. do isplate,
iznos 39,14 EUR od 9. studeni 2009. do isplate,
iznos 38,79 EUR od 9. prosinac 2009. do isplate,
iznos 49,38 EUR od 9. siječanj 2010. do isplate,
iznos 54,35 EUR od 9. veljača 2010. do isplate,
iznos 52,23 EUR od 9. ožujak 2010. do isplate,
iznos 61,70 EUR od 9. travanj 2010. do isplate,
iznos 68,31 EUR od 10. svibanj 2010. do isplate,
iznos 77,82 EUR od 9. lipanj 2010. do isplate,
iznos 89,11 EUR od 9. srpanj 2010. do isplate,
iznos 76,19 EUR od 9. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 112,07 EUR od 9. rujan 2010. do isplate,
iznos 93,53 EUR od 9. listopad 2010. do isplate,
iznos 95,28 EUR od 9. studeni 2010. do isplate,
iznos 109,69 EUR od 9. prosinac 2010. do isplate,
iznos 139,03 EUR od 10. siječanj 2011. do isplate,
iznos 114,56 EUR od 9. veljača 2011. do isplate,
iznos 116,18 EUR od 9. ožujak 2011. do isplate,
iznos 112,88 EUR od 9. travanj 2011. do isplate,
iznos 125,50 EUR od 9. svibanj 2011. do isplate,
iznos 147,85 EUR od 9. lipanj 2011. do isplate,
iznos 156,51 EUR od 9. srpanj 2011. do isplate,
iznos 217,79 EUR od 9. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 156,83 EUR od 9. rujan 2011. do isplate,
iznos 152,05 EUR od 10. listopad 2011. do isplate,
iznos 147,00 EUR od 9. studeni 2011. do isplate,
iznos 148,47 EUR od 9. prosinac 2011. do isplate,
iznos 157,80 EUR od 9. siječanj 2012. do isplate,
iznos 163,80 EUR od 9. veljača 2012. do isplate,
iznos 167,35 EUR od 9. ožujak 2012. do isplate,
iznos 165,90 EUR od 10. travanj 2012. do isplate,
iznos 167,84 EUR od 9. svibanj 2012. do isplate,
iznos 172,53 EUR od 9. lipanj 2012. do isplate,
iznos 167,03 EUR od 9. srpanj 2012. do isplate,
iznos 168,27 EUR od 9. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 158,68 EUR od 10. rujan 2012. do isplate,
iznos 160,44 EUR od 9. listopad 2012. do isplate,
iznos 167,89 EUR od 9. studeni 2012. do isplate,
iznos 166,12 EUR od 10. prosinac 2012. do isplate,
iznos 169,18 EUR od 9. siječanj 2013. do isplate,
iznos 161,01 EUR od 9. veljača 2013. do isplate,
iznos 158,62 EUR od 9. ožujak 2013. do isplate,
iznos 168,64 EUR od 9. travanj 2013. do isplate,
iznos 158,73 EUR od 9. svibanj 2013. do isplate,
iznos 156,90 EUR od 10. lipanj 2013. do isplate,
iznos 150,59 EUR od 9. srpanj 2013. do isplate,
iznos 155,23 EUR od 9. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 156,60 EUR od 9. rujan 2013. do isplate,
iznos 165,31 EUR od 9. listopad 2013. do isplate,
iznos 163,78 EUR od 9. studeni 2013. do isplate,
iznos 167,02 EUR od 9. prosinac 2013. do isplate,
iznos 140,18 EUR od 9. siječanj 2014. do isplate,
iznos 145,99 EUR od 10. veljača 2014. do isplate,
iznos 147,97 EUR od 10. ožujak 2014. do isplate,
iznos 146,16 EUR od 9. travanj 2014. do isplate,
iznos 143,87 EUR od 9. svibanj 2014. do isplate,
iznos 143,23 EUR od 9. lipanj 2014. do isplate,
iznos 144,99 EUR od 9. srpanj 2014. do isplate,
iznos 149,68 EUR od 9. kolovoz 2014. do isplate,
iznos 151,14 EUR od 9. rujan 2014. do isplate,
iznos 150,20 EUR od 9. listopad 2014. do isplate,
iznos 154,46 EUR od 10. studeni 2014. do isplate,
iznos 155,56 EUR od 9. prosinac 2014. do isplate,
iznos 156,13 EUR od 9. siječanj 2015. do isplate,
iznos 141,41 EUR od 9. veljača 2015. do isplate,
iznos 141,41 EUR od 9. ožujak 2015. do isplate,
iznos 141,41 EUR od 9. travanj 2015. do isplate,
iznos 141,41 EUR od 9. svibanj 2015. do isplate,
iznos 141,41 EUR od 9. lipanj 2015. do isplate,
iznos 141,41 EUR od 9. srpanj 2015. do isplate,
iznos 141,41 EUR od 10. kolovoz 2015. do isplate,
iznos 141,41 EUR od 9. rujan 2015. do isplate,
iznos 1.762,20 EUR od 30. rujan 2015. do isplate, sve u roku 15 dana.
II Nalaže s tuženiku ABC, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici ZO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.268,96 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. po stopi koja se do dana 31.12.2022.g., određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.562,50 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
2. Protiv uvodno označene presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Prvenstveno ističe kako je pobijanom presudom prvostupanjski sud potpuno zanemario odredbu čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju i učinak koji je provedba konverzije sklapanjem Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate imala na pravni odnos tužiteljice i tuženika. Svrha konverzije kredita u CHF bila je trajno i konačno, voljom ugovornih strana, riješiti ugovorni odnos banke i potrošača nastao na temelju Ugovora o kreditu i to sklapanjem novog pravnog posla u obliku dodatka ugovora o kreditu s retroaktivnim učinkom. Upravo iz navedenih razloga sud je bio dužan presudom odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćene razlike po osnovom CHF Ugovoru kreditu. Nadalje, pobijana presuda protivna je pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH, ali i pravnim shvaćanja drugostupanjskih sudova. Pri tome ukazuje na rješenje Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019. Pogrešno je primijenjena odredba čl. 96. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, sud je pogrešno tumačio svrhu postupka konverzije i njen učinak na ugovorni odnos tužiteljice i tuženika, ali nije ni inicijalno ovlašten ocjenjivati nepoštenost ugovorih odnosa tužiteljica i tuženika kao rezultata konverzije CHF kredita i sadržaja predviđenog prisilnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Pobijana presuda protivna je u pravnim stajalištima suda Europske unije. Ujedno je pogrešno primijenjena odredba čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima u pogledu odluke o prigovoru radi prebijanja budući je sud odbio prigovor radi prebijanja tužiteljičinog potraživanja koje je predmet parnice s preplatom koju je tuženik isplatio tužiteljici u postupku konverzije kredita. Tuženik je na okolnost visine preplate utvrđene i isplaćene u postupku konverzije predložio financijsko vještačenje. Sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima kada je odbio prigovor radi prebijanja. Prvostupanjski sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je pogrešno utvrdio činjenicu da konverzijom nije obuhvaćena promjenjivost kamatne stope odnosno valutne klauzule te da konverzija nema učinka na zahtjev tužiteljice za isplatom dodatne naknade po osnovi Ugovora o kreditu što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. U pogledu bitnih povreda odredaba parničnog postupka navodi da sud dokaze nije cijenio savjesno i brižljivo te je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku što je utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žali se i protiv rješenja o troškovima postupka navodeći da je tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo u cijelosti odbiti te tuženiku dosuditi trošak postupka. Predlaže se uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. U odgovoru na žalbu tužiteljica ističe kako žalbu u cijelosti osporava. Prvenstveno naglašava kako sklapanje aneksa ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već je samo za ubuduće definiran ugovorni odnos između istih. Prvostupanjski sud je u cijelosti proveo postupak na zakonit način, te donio presudu koja je jasna, nedvosmislena u cijelosti obrazložena i zakonita pa predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje ZPP) te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega sud prvog stupnja pri donošenju prvostupanjske presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi.
6. Ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu nije našao da bi pri donošenju iste sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
7. Predmet spora predstavlja isplata iznosa od 12.029,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose specificirane pod toč. I. izreke prvostupanjske presude odnosno iznosa od 7.268,96 eura koji zahtjev se temelji na činjenici da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 24. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 121.800,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na rok vraćanja od 30 godina te da su stranke 10. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i provele postupak konverzije kredita.
9. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno da li je provedenom konverzijom nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, da li je tuženik temeljem ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada.
10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo.
11. Naime, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno se prvostupanjski sud u pogledu valutne klauzule pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i prednik tuženika (Sberbank d.d.) u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07. i 79/07.; dalje ZZP/03) te odredbama ZOO zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.
12. Nastavno gornjim utvrđenjima, žalbenim navodima kako je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, budući da je sud prvog stupnja polazeći od činjenica koje su stranke iznijele pravilno protumačio direktni učinak presuda iz kolektivnog spora na konkretni slučaj. Naime, u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno su utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako odluka Ustavnog suda broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).
12.1. Ovdje je navesti da je tuženik nije predlagao izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenika na sporne okolnosti, pa ne stoji žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u svezi s osporavanim okolnostima.
12.2. Slijedom toga, a kako je sud vezan za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, te dalje kako iz iskaza tužiteljice ne slijedi zaključak da bi u svezi odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula tužiteljica prije sklapanja ugovora bila upozorena s rizicima intervalutarnih promjena odnosno da se prije samog sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo o svakoj od spornih ugovornih odredaba to se neutemeljenima nalaze suprotni žalbeni navodi.
13. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to žalbeni navodi tuženika koji dovode u pitanje učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na konkretni slučaj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.
14. U odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 U od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).
14.1. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
14.2. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
14.3. Međutim, iz provedenog vještačenja jasno slijedi da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
14.4. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije osnovan.
14.5. Konverzijom u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužiteljica anuitetno preplatila tuženiku na ime ugovorne kamate i promjenjive kamatne stope. Dakle, Aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. dalje ZPK/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja Aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveze proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba u svezi s čime je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, u odluci broj Rev- 1096/2022 od 8. studenoga 2022.
14.6. Ukazati je i na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.
14.7. U svezi žalbenih navoda tuženika ukazati je i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1096/2022 od 8. studenoga 2022. da su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveze proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba, koje shvaćanje prihvaća i ovaj sud, a prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela istog od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.
14.8. Dakle, iako tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/15 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužiteljice utvrđena preplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/15 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka ugovoru sporne odredbe osnovnog ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužiteljice na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.
15. Visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno- financijskog vještačenja koje je obavio stalni sudski vještak za ekonomiju, grana financije, UO na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano prema kojem je u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. tužiteljica uslijed promjena tečaja preplatila iznos 12.029,27 eura, a nakon provedene konverzije iznos preostale glavnice koju je nastavila otplaćivati veći je za 7.268,96 eura u odnosu na iznos koji bi bio da kredit nije konvertiran i da se je nastavio otplaćivati prema početnom tečaju zaključujući kao temeljem izračuna pod 1. i 2. proizlazi da tužiteljica nije kroz konverziju stavljena u položaj u kojem bi bila da je kredit obračunat od isplate do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF u odnosu na kunu. Kako stranke nisu osporile izračun to nalaz i mišljenje, kao objektivne i dane u skladu s pravilima struke, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. U svezi s time tuženiku je odgovoriti da mu je dostavljen nalaz i mišljenje 22. srpnja 2024. u pogledu kojeg se očitovao na ročištu održanom 17. listopada 2024. tek navodeći da "nema posebnih primjedbi na računski dio vještačkog nalaza", kao i da ne stoji žalbeni navod da je na okolnost visine preplate utvrđene i isplaćene u postupku konverzije predložio financijsko vještačenje jer iz sadržaja zapisnika od 26.veljače 2024. jasno slijedi da se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenjem knjigovodstveno financijskog vještačenja.
16. Žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni odredbe čl. 1113. ZOO odnosno "u pogledu odluke o prigovoru radi prebijanja budući je sud odbio prigovor radi prebijanja" nisu osnovani te je reći da tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja već je na ročištu održanom 26.veljače 2024. tek istaknuo da u slučaju da sud prihvati predloženi dokaz vještačenjem da predlaže da se vještaku da u zadatak izračun tzv. negativnih razlika, međutim iz mišljenja imenovanog vještak slijedi da su svi tečajevi po kojima je korisnica otplaćivala kredit bili veći od tečaja isplate tako da nema negativnih razlika.
17. Prema tome prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta u utuženom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom po odredbi čl. 1115. ZOO odnosno više obračunate glavnice sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015.
18. Žalbeni navodi tuženika nisu osnovano doveli u pitanje niti pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka budući da je ista odluka, donesena pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.).
19. Slijedom svega iznesenog valjalo je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.
U Zadru 21. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Prosenica
