- 1 -              Rev-x 724/2018-8

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 724/2018-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. Z. d.d., Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica M. Š., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P. i Š. u V., protiv I-tuženika Lj. b. d.d., Lj., Republika Slovenija, OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z. i II-tuženika N. Lj. b. d.d., Republika Slovenija, Lj., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica I. O., odvjetnica u U.,  radi isplate, odlučujući o revizijama I i II-tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2886/2014-2 od 21. studenoga 2017., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-7046/09-67 od 21. siječnja 2014., u sjednici održanoj 22. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane revizije I i II-tuženika izjavljene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2886/2014-2 od 21. studenoga 2017.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Odbacuju kao nedopuštene revizije I i II-tuženika izjavljene protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2886/2014-2 od 21. studenoga 2017. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-7046/09-67 od 21. siječnja 2014. u točki II. izreke.

 

II. Odbacuju se kao nepravovremene dopune revizije II-tuženika od 19. srpnja 2018., 17. prosinca 2018., 29. ožujka 2019. i 4. siječnja 2023.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je I i II-tuženiku solidarno isplatiti tužitelju glavnični iznos od 220.115,98 Eura, što čini protuvrijednost od 485.071,78 NLG, s pripadajućom kamatom tekućom na pojedine iznosa kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i troškove postupka u iznosu od 688.268,12 kuna.

 

2. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužitelja za utvrđenjem zastoja postupka (toč. I.), te je odbijen prijedlog tuženika za utvrđivanje prekida postupka (toč. II.).

 

3. Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe I i II-tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

4. Rješenjem suda drugog stupnja odbijene su žalbe I i II-tuženika i potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja u pobijanoj točci II. izreke.

 

5. Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja I i II-tuženici su podnijeli revizije iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

6. I-tuženik predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu presudu i rješenje drugostupanjskog suda, kao i rješenje iz prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov prijedlog za prekidom postupka na temelju Memoranduma od 19. ožujka 2013. koji bi trajao do konačnog rješenja pitanja prenesene devizne štednje sukladno Memorandumu i ugovoru o pitanjima sukcesije.

 

7. II-tuženik predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

8. U naknadnim podnescima od 16. travnja 2019. i 11. lipnja 2019. II-tuženik je zatražio da se podnese zahtjev sudu Europske unije za tumačenje prava Europske unije pa s tim u svezi postavlja pitanja o kojima će biti riječi kasnije. Ujedno predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske primjenom odredbe članka 213. stavak 1. točka 2. ZPP odredi prekid ovog postupka i uputi Sudu EU pitanja koja se odnose na tumačenje i primjenu sekundarnog prava EU – Uredbe 44/2001.

 

9. II-tuženik je podnio i podneske 19. srpnja 2018., 17. prosinca 2018., 29. ožujka 2019. i 4. siječnja 2023. s kojima je postupljeno kao s dopunama revizije.

 

10. U odgovoru na revizije I i II-tuženika tužitelj predlaže revizije I i II-tuženika odbiti kao neosnovane te traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

11. Revizije I i II-tuženika su djelomično neosnovane i djelomično nedopuštene, dok su dopune revizije II-tuženika nepravodobne.

 

12. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

13. Predmetom spora zahtjev je tužitelja za isplatu 220.115,98 Eura (protuvrijednost 485.071,78 nizozemskih guldena), koji iznos odgovara zbroju deviznih iznosa koje su razne fizičke osobe položile kao devizne depozite kod Lj. b. d.d. Lj., Glavna filijala Z. i drugih organizacijskih jedinica te banke u  Republici Hrvatskoj – a sve obzirom da su građani, koji su na dan 27. travnja 1991. imali devizna sredstva (deviznu štednju) na deviznom računu kod banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, a posluju na teritoriju Republike Hrvatske, mogli svoje depozite prenijeti na jednu od banaka u Republici Hrvatskoj - pa su to i učinili: te su depozite (u navedenom iznosu) i prenijeli na ovdje tužitelja.

 

14. Drugostupanjski sud odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „prema odredbi čl. 55. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 dalje: ZRS) u sporovima protiv fizičke i pravne osobe koja ima sjedište u inozemstvu za obveze koje su nastale u Republici Hrvatskoj ili koje se moraju izvršiti na teritoriju Republike Hrvatske, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta pravna osoba ima na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je u Republici Hrvatskoj sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njezinih poslova“,

 

- da je obveza koja je predmet ovog spora nastala na teritoriju Republike Hrvatske, a dužnik obveze, I-tuženik, je imao na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo iz čijeg je poslovanja i nastala obveza. Prema navodima tužbe za obvezu I-tuženika solidarno odgovara i II-tuženik, koji je u ovom slučaju materijalni suparničar s I-tuženikom, pa da se zato  nadležnost u odnosu na II-tuženikom temelji na odredbi čl. 55. u svezi s čl. 46. st. 4. ZRS,

 

- da se jurisdikcija hrvatskog suda zasniva na pravilu iz odredbe čl. 54. st. 1. ZRS po kojem u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako se na teritoriju Republike Hrvatske nalazi imovina tuženika ili predmet koji se traži tužbom,

 

- da II-tuženik ima imovinu u Republici Hrvatskoj, jer je na njega prenesena sva imovina I-tuženika,

 

- da je 27. lipnja 1994. Narodna skupština Republike Slovenije izmjenom Ustavnog zakona iz 1991. (Uradni list broj 45/94) donijela odluku o restrukturiranju Lj. b. d.d. Lj. osnivanjem novog pravnog subjekta i to N. Lj. b. d.d. Lj.,

 

- da su na novoosnovanu banku na temelju Ustavnog zakona preneseni imovina i obveze bivše banke te da je općepoznato da je Lj. b. d.d. Lj. imala na području Republike Hrvatske imovinu, koja je slijedom prisilnog propisa prešla na novoosnovanu banku,

 

- da je za zasnivanje međunarodne nadležnosti dovoljna okolnost postojanja tuženikove imovine na području Republike Hrvatske, a taj uvjet je u ovom konkretnom slučaju ispunjen,

 

- da su banke u Hrvatskoj iznose devizne štednje građana koji su predmet spora prenijele na Republiku Hrvatsku na temelju čl. 16. Uredbe, te na temelju čl. 3. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 106/93. - dalje: Zakon o pretvaranju) čime je Republika Hrvatska postala vjerovnikom tuženika,

 

- da su navedena potraživanja pretvorena u javni dug Republike Hrvatske (čl. 4. Zakona o pretvaranju), te da su prema utvrđenju suda na Republiku Hrvatsku prenesene tražbine domaćih banaka iz čl. 15. Uredbe, pa je odlučno pitanje da li je potom došlo do promjene na strani vjerovnika time što je Republika Hrvatska sklopila s tužiteljem ugovor o posebnoj vrsti cesije, odnosno je li na valjan način ustupila tužitelju sporna potraživanja ispravom naslovljenom "punomoć" kojom je tužitelju ustupila svoja potraživanja prema I i II-tuženicima,

 

- da je Republika Hrvatska izdala punomoć 12. veljače 2001. kojom je ovlastila tužitelja da u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske, pokrene i provede postupak utuženja i prisilne naplate deviznih depozita građana nastalih prije 27. travnja 1991., a koje su građani, bivše štediše Lj. b. d.d. Lj., ustupili tužitelju u skladu s naprijed navedenim propisima Republike Hrvatske,

 

- da sud prvog stupnja pritom pravilno ocjenjuje da spomenuta isprava, unatoč naslovu "punomoć", po svom sadržaju nije samo punomoć, već da se radi o ponudi za sklapanje ugovora o inkaso cesiji, koja doduše nije uređena kao poseban ugovor prema propisima Republike Hrvatske, ali predstavlja uobičajenu vrstu ugovora u gospodarskoj poslovnoj praksi,

 

- da se na takve ugovore na odgovarajući način primjenjuje odredba čl. 436. - 444. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 dalje: ZOO), odnosno da cedent ugovorom prenosi na cesionara tražbinu na način da formalni ovlaštenik tražbine postaje cesionar, dok njezin ekonomski ovlaštenik i dalje ostaje cedent,

 

- da je u konkretnom slučaju tužitelj prihvaćanjem ponude za sklapanje ugovora dane u obliku "punomoći", sklopio ugovor o inkaso cesiji, čime je došlo do promjene u ugovornom odnosu na strani vjerovnika, te je banka, tj. tužitelj stekao aktivnu legitimaciju u svoje ime potraživati ispunjenje predmetne tražbine od I-tuženika, te kao i od svakog drugog solidarnog dužnika sporne obveze,

 

- da iz priopćenja sa 21. sjednice Vlade Republike Hrvatske, objavljenog na Središnjem državnom portalu RH, proizlazi da je Vlada Republike Hrvatske na toj sjednici odobrila sve poduzete radnje od strane Ministarstva financija u vezi parničnih postupaka u pravnom sporu između P. b. Z. d.d. protiv ovdje I i II-tuženika, pa da je neodlučna i činjenica što je Vlada opozvala navedeno ovlaštenje u svibnju 2012., budući jednom sklopljeni ugovor se može raskinuti, poništiti, utvrditi ništavim ili izgubiti pravni učinak samo pod zakonom propisanim pretpostavkama, a jednostranim povlačenjem ovlaštenja nisu automatski nastupili takvi učinci,

 

- da je u odnosu na samo potraživanje utvrđeno da su građani, koji su na dan 1. siječnja 1992. imali deviznu štednju, odnosno devizna sredstava na deviznom računu kod I-tuženika, prenijeli svoja potraživanja na tužitelja, a prvostupanjski sud je utvrdio na temelju dokumentacije u spisu da su tužitelj i I-tuženik postupili po čl. 16. Uredbe i sastavili i po ovlaštenim osobama potpisali zapisnike o usklađivanju stanja ustupljenih deviznih depozita i njihovom dospijeću (s danom 1. siječnja 1992.), pa da su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima upiru da je trebalo pribaviti od štediša sve štedne knjižice kako bi se utvrdila visina i dospijeće potraživanja.

 

15. Suprotno tvrdnji revidenata pobijana drugostupanjska presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZP, kao i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu, nema nedostataka na koje se I-tuženik poziva, pa niti onih na koje se poziva II-tuženik, tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju I i II-tuženici u revizijama ukazuju.

 

16. U odnosu na navode revidenata iznesenih u revizijama, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i daju vlastitu ocjenu provedenih dokaza, treba istaknuti da revizijski sud takve, po svojoj prirodi činjenične, navode nije mogao uzeti u razmatranje (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP). To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

17. Za prihvatiti je kod toga da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata.

 

18. Suprotno navodima I-tuženika, drugostupanjski sud nije počinio niti povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 373. toč. 3. ZPP, a sukladno kojoj će drugostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

19. Naime, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, pa se takvi navodi I-tuženika ukazuju potpuno promašenim.

 

20. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

21. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

22. Ranije izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

23. U odnosu na sporno pitanje „apsolutne nadležnosti“ drugostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge i pravilno ocijenio da u predmetnom sporu postoji nadležnost suda Republike Hrvatske na temelju odredaba čl. 55. u vezi čl. 46. st. 4. i čl. 54. st. 1. ZRS.

 

24. Takvo pravno shvaćanje revizijski sud je izrazio (u istovrsnim postupcima) u više svojih odluka, pa tako i u odlukama: posl. br. Rev 1127/06-2 od 13. svibnja 2009., posl. br. Rev-x 89/08-2 od 24. ožujka 2009. i posl. br. Rev-x 251/09-2 od 16. rujna 2009., a ono se u bitnome svodi na shvaćanje:

 

„Obveza koja je predmetom ovoga spora nastala je na teritoriju Republike Hrvatske, a dužnik obveze prvotužena Lj. b. d.d. imala je na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo iz čijeg je poslovanja i nastala obveza. Prema navodima tužbe za obvezu prvotužene solidarno odgovara i drugotužena, koja je u ovom slučaju materijalni suparničar s prvotuženom. Zato se nadležnost u odnosu na drugotuženog temelji na odredbi čl. 55. u vezi s čl. 46. st. 4. ZRS.“.

 

25. Nadalje, u odnosu na druga u revizijama otvorena pitanja revidentima je za ukazati da je drugostupanjski sud:

 

- pravilno zaključio (i za svoj zaključak dao valjane razloge): da isprava („punomoć“) koju je Republika Hrvatska izdala 12. veljače 2001. predstavlja ponudu za sklapanje ugovora o inkaso cesiji; da naknadno ovlaštenje Vlade Republike Hrvatske ima takav učinak da se smatra da je ugovor o inkaso cesiji sklopljen; da samo po sebi ("automatski") jednostranim povlačenjem ovlaštenja nisu nastupili učinci prestanka ugovora,

 

- pravilno primijenio odredbe čl. 436. do 444. ZOO, te u odnosu na pasivnu legitimaciju II-tuženika odredbu čl. 452. ZOO, a koja propisuje solidarnu odgovornost preuzimatelja imovinske cjeline - kakva je u ovome slučaju II-tuženika.

 

26. Valja kod toga primijetiti da je revizijski sud u navedenim odlukama posl. br. Rev 1127/06-2 od 13. svibnja 2009., posl. br. Rev-x 89/08-2 od 24. ožujka 2009. i posl. br. Rev-x 251/09-2 od 16. rujna 2009., izrazio i sljedeće pravno shvaćanje:

 

„Ova isprava, unatoč naslovu punomoć, po svom sadržaju nije samo punomoć. Radi se o ponudi za sklapanje ugovora o inkaso cesiji koja doduše nije uređena kao poseban ugovor (po) propisima Republike Hrvatske, ali predstavlja uobičajenu vrstu ugovora u gospodarskoj poslovnoj praksi. Na takve se ugovore na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 436.-444. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91). Cedent ugovorom fiducijarno prenosi na cesionara tražbinu na način da formalni ovlaštenik tražbine postaje cesionar, dok njezin ekonomski ovlaštenik i dalje ostaje cedent. U konkretnom slučaju je Z. b. d.d. Z. prihvaćanjem ponude na sklapanje ugovora dane u obliku „punomoći“, sklopila ugovor o inkaso cesiji, čime je došlo do promjene u ugovornom odnosu na strani vjerovnika, i banka je stekla aktivnu legitimaciju u svoje ime potražiti ispunjenje predmetne tražbine od Lj. b. d.d. Lj., te od svakog drugog solidarnog dužnika sporne obveze“.

 

27. Konačno, za ukazati je da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u istovrsnoj pravnoj stvari između tužitelja P. b. Z. d.d., Z. i ovdje istih tuženika, 21. svibnja 2018. donio Odluke posl. br. U-III-3295/15 i U-III-3274/15 kojima je odbio ustavne tužbe Lj. b. d.d. i N. Lj. b. d.d. izjavljene protiv odluke Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-8818/13-2 od 26. svibnja 2015., kojom je pravomoćno prihvaćen zahtjev tužitelja P. b. Z. d.d., Z. za isplatu prenesenih deviznih depozita (kao i u ovome postupku). Ustavni sud je svoje shvaćanje potvrdio i u odluci U-III-4289/2021 od 3. listopada 2023.

 

28. Time revizijski sud ne nalazi razloge da bi navedena (već izražena ili prihvaćena) shvaćanja trebalo samo za ovaj slučaj promijeniti: riječ je o suđenju u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda - koju bi upravo stoga što je takva i temeljena na pravilnom tumačenju navedenih odredaba bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

29. Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, to je revizije I i II-tuženika protiv osporene presude valjalo odbiti kao neosnovane na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlukom kao u izreci presude.

 

30. U odnosu na revizije I i II-tuženika protiv rješenja suda drugog stupnja kojim su odbijene kao neosnovane žalbe podnesene po tuženicima, a kojim je rješenjem potvrđeno rješenje suda prvog stupnja kojim je odbijen prijedlog tuženika za određivanje prekida postupka valja reći da revizije I i II-tuženika u tom dijelu nisu dopuštene.

 

31. Naime, rješenjem kojim se odlučuje o prekidu postupka, bilo da se prihvaća prijedlog za prekid postupka ili se prijedlog odbija, kao što je to u konkretnom slučaju, postupak se pravomoćno ne završava.

 

32. Prema tome u smislu odredbe iz članka 400. stavak 1. ZPP revizija protiv takvih rješenja nije dopuštena jer tim rješenjem postupak nije pravomoćno završen.

 

33. Valjalo je zato u tom dijelu revizije I i II-tuženika odbaciti kao nedopuštene i tako odlučiti kao u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz članka 400. u svezi s člankom 392. ZPP.

 

34. Prema odredbi čl. 382. st.4. ZPP revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude. Dakle, da bi bila pravovremena i dopuna revizije mora biti podnesena u roku za podnošenja revizije.

 

35. Iz spisa proizlazi da je II-tuženiku pobijana drugostupanjska presuda dostavljena 26. siječnja 2018., pa je u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 4. ZPP zadnji dan roka za podnošenje revizije, kao i dopune revizije II-tuženika, bio 26. veljače 2018. (ponedjeljak).

 

36. S obzirom da II-tuženik dopune revizije nije podnio u roku koji je određen za podnošenje revizije, već protekom tog zakonskog roka, to su dopune revizije nepravovremene u smislu odredbe čl. 389. st. 1. ZPP.

 

37. Zbog navedenog su na temelju odredbe čl. 392. st.1. ZPP dopune revizije II-tuženika od 19. srpnja 2018., 17. prosinca 2018., 29. ožujka 2019. i 4. siječnja 2023. odbačene kao nepravovremene te je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

38. U odnosu na zahtjev II-tuženika za upućivanje prethodnog pitanja sudu Europske unije II-tuženik je predložio postaviti slijedeća pitanja:

 

"1. Da li se odredba čl. 6. toč. 1. Uredbe 44/2001 može tumačiti na način, da se nadležnost suda u odnosu na drugotuženu, koja nema domicil, a niti podružnicu u državi suđenja može proširiti i uspostaviti prema njoj, temeljem postojanja podružnice prvotužene u državi suđenja, koja također nema domicil u državi suđenja, već je nadležnost prema njoj uspostavljena sukladno čl. 5. toč. 5. Uredbe 44/2001, odnosno temeljem postojanja podružnice, a ne i domicila prvotužene u državi suđenja?

 

2. Treba li čl. 6. toč. 1. Uredbe vijeća (EZ) 44/2001 tumačiti na način, da je svrsishodno – kada se od prvotuženika koji nema sjedište, ali ima podružnicu u državi suda, i od drugotuženika koji nema sjedište niti podružnicu u državi suda, tužbom zahtijeva da se solidarno podmire dug prvotuženika, koji dug ne proizlazi iz iste činjenične i pravne situacije – spomenute zahtjeve raspraviti zajedno, te o njima odlučiti istovremeno kako bi se izbjegle odluke koje bi mogle biti nepomirljive ako bi se o zahtjevima protiv svakog od tuženika odlučivalo odvojeno?

 

3. Treba li odredbu čl. 22. toč. 2 Uredbe Vijeća (EZ) 44/2001 u odnosu na ocjenu valjanosti osnivanja, ništavosti ili prestanka trgovačkih društava, u postupku ispitivanja nadležnosti suda u odnosu na tužene od kojih niti jedna nema domicil u državi suđenja, tumačiti na način po kojem se ocjena postojanja i opsega solidarne odgovornosti tuženih u smislu utvrđenja uske međusobne povezanosti tužbenih zahtjeva temeljem unosa dijela imovine prvotužene u kapital drugotužene kod njezinog osnivanja, kao uvjeta za primjenu pravila o koncentraciji nadležnosti, sukladno čl. 6. toč. 1. Uredbe Vijeća (EZ) 44/2001 utvrđuje po primjeni mjerodavnog prava države suđenja, umjesto prava države domicila tuženih?

 

4. Treba li odredbu čl. 12. Šeste direktive Vijeća 88/891 EEZ tumačiti na način da je odnosu prema drugotuženoj koja nema domicil u državi suđenja, a osnovana je na temelju Ustavnog zakona svoje domicilne države, kao potpuno novi pravni subjekt bez ikakve statusne poveznice, odnosno pravnog sljedništva u odnosu na prvotuženu koja također nema domicil u državi suđenja, opseg solidarne odgovornosti drugotužene, čija odgovornost spram trećih proizlazi iz tvrdnje da je kod osnivanja drugotužene u njezin osnivački kapital unijet dio imovine prvotužene, potrebno utvrđivati na način da je opseg njezine solidarne odgovornosti jednak opsegu odgovornosti prvotužene, ili se od vrijednosti dijela imovinske cjeline, koja je unijeta u osnivački kapital drugotužene, treba oduzeti vrijednost obveza koje su teretile taj dio imovinske cjeline, a kako bi se utvrdio neto iznos aktive na dan osnivanja drugotužene?

 

5. Treba li se pravilo o proširenoj nadležnosti predviđeno čl. 6. toč. 1. Uredbe vijeća (EZ) 44/2001, primijeniti kada dokazi u postupku ukazuju na postojanje zabranjenog dogovora između tužiteljice i njezine domicilne države koja je izvorni vjerovnik tražbine o kojoj se vodi spor, a koji dogovor je svjesno prikriven u vrijeme podnošenja tužbe, s jednim ciljem da se zlouporabom nacionalnih kolizijskih pravila o nadležnosti, uspostavi nadležnost hrvatskog suda i prema drugotuženiku kao najsolventnijem subjektu postupka, te mu se time uskrati nadležnost sudova države članice u kojoj taj tuženik ima domicil?

 

6. Treba li čl. 49. i 56. UFEU tumačiti tako da se ima smatrati kako je u suprotnosti sa slobodom osnivanja i slobodnog protokola usluga, ako sudovi države članice pred kojima se vodi postupak primjenjuju nacionalna kolizijska pravila na način kojim se, suprotno pravu države članice domicila tužene, utvrđuje pravno sljedništvo i solidarna odgovornosti, te time i procesna sposobnost tužene pred sudom države u kojoj se vodi postupak, pri čemu takve odluke teško financijski terete pravnu osobu iz druge države članice, čime su tu pravnu osobu odvraća od poslovanja na tržištu države članice suđenja, te se na taj način bitno umanjuje privlačnost ostvarivanja slobode osnivanja i slobodnog protoka usluga?

 

7. Treba li načela i vrijednosti primarnog prava Europske unije, i to posebno vrijednosti pravne države iz čl. 2. UEU, ciljeve Unije iz čl. 3. UEU, te dužnost lojalnog sudjelovanja iz čl. 4. (3.) UEU, tumačiti na način da se ima smatrati kako je u suprotnosti sa slobodom osnivanja iz čl. 49. UFEU, odnosno slobodnog protoka usluga iz čl. 56. UFEU, ako jedna država članica, u suprotnosti sa svojim preuzetim međunarodnim obvezama, nastavlja sudske postupke i izdaje pravomoćne presude, koja neposredno i teško financijski terete pravnu osobu iz druge države članice, čime se tu pravnu osobu odvraća od poslovanja na njezinom tržištu, te se na taj način bitno umanjuje privlačnost ostvarivanja slobode osnivanja i slobodnog protoka usluga?''.

 

39. U naknadnom podnesku II-tuženik je dodatno precizirao šesto postavljeno pitanje tako da isto glasi:

 

''Treba li čl. 49. i 56. UFEU tumačiti na način da im se protivi sudska praksa države članice koja pojam "stay of all proceedings" tumači kao "zastoj" u smislu primjene čl. 186.g Zakona o parničnom postupku države suđenja, uslijed čega nacionalni sudovi ne određuju prekid parničnih postupaka u kojima je pravni subjekt iz druge države članice izložen posljedicama pravomoćnih presuda, koje neposredno i teško financijski terete tu pravnu osobu, čime se nju odvraća od poslovanja na tržištu države članice suđenja, te se na taj način bitno umanjuje privlačnost ostvarivanja slobode osnivanja i slobodnog protoka usluga?''.

 

40. Kad je riječ o zahtjevu za prethodnu odluku suda protiv čije odluke nije dopušten pravni lijek potrebno je imati na umu sljedeće:

 

- sud zadnje instance protiv čijih odluka nije dopušten pravni lijek dužan je postaviti zahtjev za prethodnu odluku ako smatra da mu je tumačenje odredbe prava Europske unije potrebno za donošenje odluke u predmetu za koji je nadležan,

 

- je li mu tumačenje norme EU prava potrebno za donošenje presude, isključivo je stvar nacionalnog suda (pa i onog zadnje instance),

 

- sud zadnje instance nije dužan podnijeti zahtjev za prethodnu odluku ako mu je tumačenje prava EU neodlučno za donošenje odluke (primjerice jer je zahtjev u svakom slučaju u zastari), ako je tumačenje sporne odredbe prava EU već bilo predmet tumačenja Suda EU (acte éclairé) ili ako pravilno tumačenje prava EU ne ostavlja mjesta nikakvog razumnoj sumnji (acte clair ),

 

- ako smatra da mu je tumačenje norme EU prava potrebno za donošenje odluke u predmetu, nacionalni sud zadnje instance je dužan podnijeti zahtjev za tumačenje i kad se jedna ili sve stranke u postupku tome protive,

 

- ako smatra da mu tumačenje norme EU prava nije potrebno za donošenje odluke u predmetu, nacionalni sud zadnje instance nije dužan podnijeti zahtjev za prethodnu odluku iako jedna ili sve stranke to predlažu,

 

- sud zadnje instance koji ne postavi zahtjev za prethodnu odluku i pritom pogrešno protumači i nepravilno primijeni normu EU prava u svojoj odluci protiv koje nije dopušten pravni lijek riskira da država članica bude na razini Europe utvrđena odgovornom za povredu obveza preuzetih Ugovorima kao i pokretanje odštetnih parnica pred nacionalnim općinskim sudovima zbog pogrešne primjene europskog prava,

 

- sud zadnje instance koji odbije prijedlog stranke da se podnese zahtjev za prethodnu odluku dužan je odbijanje takvog prijedloga obrazložiti razlogom (ili razlozima) navedenim u presudi Cilfit bilo zato što mu pitanje tumačenja norme EU prava nije važno za donošenje odluke, bilo zato jer je stvar već razjašnjena u dosadašnjoj praksi Suda Europske unije (acte éclairé) bilo zato što je riječ o normi čije (pravilno) tumačenje ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji (acte clair),

 

- sud zadnje instance koji uopće ne obrazloži razloge zbog kojih nije prihvatio prijedlog stranke da se postavi zahtjev za tumačenje ili to neprihvaćanje obrazloži nedostatnim i neodlučnim razlozima, a to su svi razlozi izvan onih navedenih u presudi Cilfit (broj predmeta 283/81), može prouzročiti da nacionalni ustavni sud, odnosno naknadno Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu nađe povredu ustavnog odnosno konvencijskog prava na pošteno suđenje (arbitrarnost u odlučivanju - pravo na obrazloženu sudsku odluku), neovisno o tome što je odluka da se ne postavi zahtjev za prethodnu odluku bila u konačnici ispravna.

 

41. S time u vezi, u odnosu na prijedlog revidenta da se postavi zahtjev za prethodnu odluku, ako vijeće nađe da nema mjesta tomu da se postavi zahtjev za tumačenje, to nepostavljanje zahtjeva treba se obrazložiti i to relevantnim razlozima, u okviru kriterija koji su postavljeni u presudi Cilfit.

 

42. Prema tome, s obzirom na navedeno i na predmet spora valja navesti da stara devizna štednja građana u Lj. b. d.d., njezino prenošenje bankama i pretvaranje u javni dug, te inkaso cediranje bankama potječu iz vremena kad europsko pravo nije bilo vremenski primjenjivo u Republici Hrvatskoj (a ni u Republici Sloveniji).

 

43. Problem stare devizne štednje je bilateralni problem između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

 

44. Kakvo god bilo značenje Memoranduma iz M. (bio on međunarodni ugovor kako tvrde tuženici ili međunarodni akt kako ocjenjuju redovni sudovi), riječ je o bilateralnom sporazumu kojeg nije stranka Europska unija.

 

45. Aneks C Ugovora o pitanjima sukcesije nije izvor prava EU, nego međunarodni ugovor kojeg nije stranka Europska unija.

 

46. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji ne sadrži nikakve odredbe o staroj deviznoj štednji, kao što niti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju to ne sadrži.

 

47. U tom smislu ne stoje tvrdnje revidenta kako je pitanje stare devizne štednje dio pravnog poretka EU.

 

48. Slijedom izloženog, sporno pitanje osnovanosti zahtjeva za isplatu iz parničnog postupka u kojem je podnesen prijedlog za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku ne podliježe primjeni prava Europske unije. Kako se EU pravo ne primjenjuje, tako nije potrebno tražiti njegovo tumačenje, jer je riječ o pitanju koje nije bitno za donošenje odluke u glavnom postupku. To je jedan od razloga koji, u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava u predmetu Cilfit, oslobađaju Vrhovni sud Republike Hrvatske od obveze da kao sud zadnje instance postavi zahtjev za prethodnu odluku.

 

49. Naime, kroz mehanizam zahtjeva za prethodnu odluku Sud Europske unije tumači one odredbe EU prava čije je tumačenje potrebno nacionalnom sudu da donese odluku u predmetu u kojem sudi. Drugim riječima, tumačenje EU prava je dopušteno onda kad je korisno za rješenje konkretnog postupaka u kojem se tumačenje traži. Kad se EU pravo ne primjenjuje, nema mjesta tumačenju tog prava i u povodu takvih zahtjeva se Sud EU oglašava nenadležnim. Europski sud u okviru mehanizma zahtjeva za prethodnu odluku ne daje savjetodavna mišljenja niti načelna stajališta in abstracto koja su neprimjenjiva u danom predmetu.

 

50. Neovisno o tome što su i Republika Hrvatska i Republika Slovenija danas članice Europske unije, obveza lojalne suradnje iz članka 4. stavak 3. Ugovora o Europskoj uniji (na koji se poziva revident) ne odnosi se na rješenje spora o staroj deviznoj štednji koji se spor vodi između P. b. Z. d.d. i dvije tužene banke iz Republike Slovenije.

 

51. Naime, u skladu s člankom 4. stavkom 3. drugim podstavkom UEU, država članica je dužna poduzeti sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurala ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovora ili akata institucija Unije.

 

52. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz načela lojalne suradnje, predviđenog člankom 4. stavkom 3. UEU, proizlazi da su države članice dužne poduzeti sve mjere prikladne za osiguranje primjene i učinkovitosti prava Unije. To znači da su dužne svojim nacionalnim zakonodavstvom i praksom ne nanijeti štetu punoj i ujednačenoj primjeni prava Unije.

 

53. Kako u konkretnom situaciji nema primjene prava Unije, bespredmetno je pozivanje revidenta na načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavak 3. UEU.

 

54. Naime, sve i kad bi bilo točno da Republika Hrvatska ne ispunjava svoje obveze preuzete Ugovorom o pitanjima sukcesije, kao i Memorandumom iz M., nije riječ o Ugovorima niti aktima institucija Unije, pa niti o kršenjima obveze na lojalnu suradnju iz članka 4. stavak 3. UEU-a. Suprotno prigovorima revidenta, navodno nepoštivanje međunarodnih obveza, koje nisu dio EU prava, ne dovodi do povrede članka 4. stavak 3. UEU. Kako dužnost lojalne suradnje zahtijeva od država članica da na svojem teritoriju osiguraju primjenu prava EU, kako niti jedan međunarodni sporazum na koji se poziva revident nije izvor prava EU, nema mjesta zaključku da Republika Hrvatska, donošenjem presuda kojim se nalaže isplata Ljubljanskoj banci d.d. i Novoj Lj. b. d.d., krši odredbe članka 4. stavak 3. UEU-a.

 

55. Osim toga, ocjena je li sudska praksa nacionalnih sudova protivna načelu lojalne suradnje iz članka 4. st. 3. UEU zahtijevala bi prethodno tumačenje obveza koje je Republika Hrvatska preuzela Aneksom C Ugovora o pitanjima sukcesije i Memorandumom iz M. Kako Europska unija nije članica navedenih međunarodnih sporazuma, Sud Europske unije nije nadležan za njihovo tumačenje.

 

56. U odnosu na članke 2 . i 3 . UEU, riječ je o deklaratornim odredbama kojima se utvrđuju vrijednosti i ciljevi Europske unije. To su općenite odredbe čije tumačenje nije ni u kakvoj vezi s osnovanosti zahtjeva za isplatu protiv tuženika, niti se na temelju ovih odredbi može riješiti spor i donijeti presuda. Tumačenje ovih odredbi nije važno za donošenje odluke u povodu revizije.

 

57. Sam revident, iako predlaže tražiti tumačenje ovih odredbi, zapravo predlaže njihovo tumačenje u vezi s člankom 49. (pravo poslovnog nastana) i člankom 56. (pravo pružanja usluga) Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

 

58. Naime, revident u suštini tvrdi da sudska praksa poput pobijane pravomoćne presude odvraća Lj. b. d.d. i N. Lj. b. d.d. od poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj, a što bitno smanjuje slobodu pružanja usluga tih banaka u Hrvatskoj. Pritom implicira da je takva praksa rezultat nepoštivanja vladavine prava kao jedne od osnovnih vrijednosti Europske unije (članak 2. UEU), a to zato jer Republika Hrvatska ne poštuje obveze preuzete međunarodnim pravom.

 

59. Kako je u konkretnom slučaju riječ o presudi kojom se nalaže tuženicima kao dužnicima da ispune svoju novčanu obvezu prema tužitelju kao vjerovniku, bez da se na bilo koji način ograničava ili zabranjuje pravo Lj. b. d.d. ili N. Lj. b. d.d. da posluju u Republici Hrvatskoj, tumačenje odredbi članka 49. i 56. UFEU nije potrebno za donošenje odluke u povodu revizije.

 

60. Navedeni članci UFEU glase:

 

Pravo poslovnog nastana

 

Članak 49.

 

U okviru niže navedenih odredaba, ograničivanje slobode poslovnog nastana državljana jedne države članice na državnom području druge države članice zabranjuje se. Ta se zabrana odnosi i na ograničivanje osnivanja zastupništava, podružnica ili društava kćeri od strane državljana bilo koje države članice s poslovnim nastanom na državnom području bilo koje druge države članice.

 

Sloboda poslovnog nastana uključuje pravo pokretanja i obavljanja djelatnosti kao samozaposlene osobe te pravo osnivanja i upravljanja poduzećima, osobito trgovačkim društvima u smislu drugog stavka članka 54., sukladno uvjetima koje pravo zemlje u kojoj se taj poslovni nastan ostvaruje utvrđuje za svoje državljane, a podložno odredbama poglavlja koje se odnosi na kapital.

 

Usluge

 

Članak 56.

 

U okviru odredaba navedenih u nastavku, zabranjuju se ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene.

 

Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, mogu proširiti primjenu odredaba ovog poglavlja na državljane trećih zemalja koji pružaju usluge i koji imaju poslovni nastan unutar Unije.

 

Ne bi smjelo stajati da se nalaganjem ispunjenja obveze dužniku na temelju pravomoćne presude koju je donio na zakonu osnovani nacionalni sud u kontradiktornom postupku uz primjenu nacionalnog prava na spor koji uopće ne podliježe primjeni europskog prava i to za obvezu koja je nastala kada Republika Hrvatska niti Republika Slovenija nisu bile članice Europske unije, dužniku onemogućava poslovni nastan ili sloboda pružanja usluga u Republici Hrvatskoj.

 

61. Osim što drži da je pravomoćna presuda kojom je tuženicima naložena isplata donesena protivno osnovnim vrijednostima i ciljevima Europske unije, revident ne tvrdi da mu je na neki drugi način ograničena sloboda poslovnog nastana i pružanja usluga u Republici Hrvatskoj.

 

62. Kad je riječ o tvrdnji da je u glavnom postupku povrijeđeno pravo na poslovni nastan i slobodu pružanja usluga N. Lj. b. d.d. zbog načina na koji hrvatski sudovi tumače pravnu i poslovnu sposobnost II-tuženika, revident tu tvrdnju obrazlaže time da hrvatski sudovi, utvrđujući pravno sljedništvo i solidarnu odgovornost II-tuženika, krše članak 12. Šeste direktive Vijeća 82/891/EEZ od 17. prosinca 1982. koja se odnosi na podjelu dioničkih društava.

 

63. S obzirom na vrijeme i način osnivanja N. Lj. b. d.d. s jedne strane i vrijeme pristupa Republike Slovenije u članstvo Europske unije (1. svibnja 2004.) s druge strane, II-tuženik nije osnovan uz primjenu ove direktive (ratione temporis). Prema utvrđenjima iz dostupnih podataka, II-tuženik je osnovan na temelju Ustavnog zakona o provedbi Temeljne ustavne Povelje Republike Slovenije od 27. srpnja 1994., pa nije izvjesno da je prilikom osnivanja II-tuženika zaista bila riječ o podjeli dioničkog društva na koju se podjelu ova direktiva primjenjuje ratione materiae. Osim toga, ako je zaista bila riječ o podjeli dioničkog društva, nema tvrdnji o tome je li bila riječ o podjeli preuzimanjem ili podjeli osnivanjem novih trgovačkih društava (a što predviđa ova direktiva), niti da su prethodno u pisanom obliku objavljeni uvjeti podjele dioničkog društva ili ispunjene druge pravne i ine formalnosti koje ova direktiva predviđa.

 

64. Proizlazi da Nova Ljubljanska banka d.d. nije osnovana uz primjenu Šeste direktive Vijeća 82/891/EEZ od 17. prosinca 1982. koja se odnosi na podjelu dioničkih društava, pa tumačenje ove direktive nije važno za donošenje odluke o reviziji.

 

65. U svakom slučaju, ova direktiva sve i da se primjenjuje, u članku 12., suprotno tvrdnjama revidenta, ne isključuje, već naprotiv predviđa solidarnu odgovornost kao sustav zaštite interesa vjerovnika.

 

66. Iako se teza revidenta temelji na činjenici da je N. Lj. b. d.d. osnovana Ustavnim zakonom o dopunama Ustavnog zakon o provedbi Temeljne ustavne Povelje Republike Slovenije od 27. srpnja 1994., koji zakon radi zaštite vjerovnika ne propisuje solidarnu odgovornost, pitanje je na koji su način, kad bi bilo točno da se ova direktiva primjenjuje, Ustavnim zakonom ispunjene obveze zaštite vjerovnika iz članka 12. direktive koji glasi:

 

Članak 12.

 

1. Zakoni država članica moraju osigurati odgovarajući sustav zaštite interesa vjerovnika trgovačkih društava koja su uključena u podjelu, čije tražbine prethode datumu objavljivanja prijedloga uvjeta podjele, te još nisu bila dospjela u vrijeme tog objavljivanja.

 

2. U tu svrhu, zakoni država članica moraju najmanje osigurati da ti vjerovnici imaju pravo dobiti odgovarajuću zaštitu kada financijska situacija u trgovačkom društvu koje se dijeli te u trgovačkom društvu na koje se obveza prenosi u skladu s prijedlogom uvjeta podjele, čini takvu zaštitu neophodnom ako ti vjerovnici još nemaju takvu zaštitu.

 

3. Ako obveza prema vjerovniku društva na koje se obveza prenosi u skladu s prijedlogom uvjeta podjele nije namirena, prijamna su trgovačka društva solidarno odgovorna za tu obvezu. Države članice mogu ograničiti tu odgovornost na neto aktivu koja je dodijeljena svakom od tih trgovačkih društava, osim za trgovačko društvo na koje se obveza prenosi. Međutim, one ne moraju primijeniti ovaj stavak kada postupak podjele podliježe nadzoru pravosudnih tijela u skladu s člankom 23., i ako se većina u broju koji predstavlja tri četvrtine vrijednosti obveza ili bilo koja klasa vjerovnika društva koje se dijeli, dogovorila da se odriče solidarne odgovornosti na sastanku koji je održan u skladu s člankom 23. stavkom 1. točkom (c).

 

4. Primjenjuje se članak 13. stavak 3. Direktive 78/855/EEZ.

 

5. Ne dovodeći u pitanje pravila koja se odnose na kolektivno ostvarivanje njihovih prava, stavci od 1. do 4. primjenjuju se na držatelje zadužnice trgovačkih društava koja su uključena u podjelu, osim ako podjelu na sastanku ne odobre držatelji zadužnica, ako je takav sastanak predviđen u skladu s nacionalnim pravom, ili je odobre držatelji zadužnica pojedinačno.

 

6. Države članice mogu predvidjeti da prijamna trgovačka društva budu solidarno odgovorna za obveze trgovačkog društva koje se dijeli. U tom slučaju ne moraju primijeniti gore spomenute stavke.

 

7. Kada država članica kombinira sustav zaštite vjerovnika naveden u stavcima 1. do 5. sa solidarnom odgovornošću prijamnog trgovačkog društva iz stavka 6., tu solidarnu odgovornost može ograničiti na neto kapital koji je dodijeljen svakom od tih trgovačkih društava.

 

67. Prvo i treće pitanje II-tuženika odnose se na tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje Uredba Bruxelles I).

 

Mjerodavne odredbe ove Uredbe glase:

 

"Članak 66.

 

1. Ova se Uredba primjenjuje samo na pravne postupke koji su započeti i na isprave koje su službeno sastavljene ili registrirane kao autentične isprave nakon njezina stupanja na snagu.

 

2. Unatoč tome, ako je postupak u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena pokrenut prije stupanja na snagu ove Uredbe, sudske odluke donesene nakon tog datuma priznaju se i izvršavaju sukladno odredbama poglavlja III.:

 

(a) ako je postupak u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena započet nakon stupanja na snagu Konvencije iz Bruxellesa ili Konvencije iz L. u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena i u državi članici u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje ili izvršenje,

 

(b) u svim drugim slučajevima, ako je nadležnost utemeljena na pravilima iz poglavlja II. ili iz konvencije sklopljene između države članice u kojoj je donesena sudska odluka i države članice u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje ili izvršenje, a koja je bila na snazi u trenutku pokretanja postupka.

 

Članak 76.

 

Ova Uredba stupa na snagu 1. ožujka 2002.

 

Ova je Uredba u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice."

 

68. Iz gore navedenih prijelaznih i završnih odredbi Uredbe Bruxelles I (članak 66. stavak 1. i članak 76.) jasno je da se ona primjenjuje samo na pravne postupke koji su započeli nakon njezina stupanja na snagu, odnosno na postupke koji su započeli nakon 1. ožujka 2002.

 

69. U Republici Hrvatskoj Uredba Bruxelles I je stupila na snagu 1. srpnja 2013., a u Republici Sloveniji 1. svibnja 2004. (Tumačenje Suda Europske unije u predmetu C-514/10).

 

70. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 29. srpnja 1994. pa se apsolutna (međunarodna) nadležnost ne može procjenjivati na temelju Uredbe Bruxelles I, jer se ona u ovom postupku ne primjenjuje ratione temoporis.

 

71. Iznimke iz članka 66. stavka 2. Uredbe Bruxelles I ne primjenjuju se na ovaj predmet. Jasno je da se iznimke iz stavka 2. ne odnose na nadležnost, nego na priznanje i izvršenje sudske odluke.

 

72. Drugo, peto i dodatno pitanje II-tuženika iz njegovog naknadnog podneska vezana su na tumačenje Uredbe Bruxelles I koja se, kako je već navedeno, uopće ne primjenjuje na konkretni slučaj ratione temporis. Isto tako, iako se traži tumačenje odredbe dva članka UFEU, traži se zapravo tumačenje Memoranduma iz M., odnosno tumačenja sintagme „Stay of proceedings“. Međutim, za konkretni slučaj ne dolazi u primjenu europsko pravo ni ratione temporis ni ratione materiae. Članak 49. (pravo poslovnog nastana) i članak 56. (sloboda pružanja usluga) ni na koji način nisu tangirana time znači li „stay“ prekid ili zastoj ili ništa od navedenog.

 

73. Četvrto pitanje II-tuženika odnosi se na tumačenje članka 12. Šeste direktive Vijeća 82/891/EEZ od 17. prosinca 1982. koja se odnosi na podjelu dioničkih društava. Međutim, samo pitanje koje je predložio postaviti II-tuženik u vezi s tumačenjem ove direktive je kontradiktorno, jer sam II-tuženik tvrdi da je osnovan kao potpuno novi pravni subjekt bez statusne poveznice. Drugim riječima, sam II-tuženik ne tvrdi da je nastao podjelom dioničkog društva, a na što se ova direktiva primjenjuje ratione materiae. Nema primjene ove direktive na nastanak II-tuženika ni ratione temporis. Konačno, članak 12. ove direktive ne isključuje solidarnu odgovornost II-tuženika, sve i da se ova direktiva primjenjuje.

 

74. Šesto i sedmo pitanje koja u reviziji postavlja II-tuženik ista su onima koje je I-tuženik predlagao postaviti Ustavnom sudu RH u predmetu U-III-970/2019 u kojem je ustavna tužba odbijena, a Ustavni sud nije našao potrebnim postaviti pitanja iz ustavne tužbe niti nekih drugih jer predmet spora ne podliježe primjeni prava Europske Unije, kako to i u ovom predmetu smatra Vrhovni sud.

 

75. S obzirom na sve prethodno navedeno, a u vezi je sa predmetom ovoga spora i postavljenim pitanjima, ovaj sud ne nalazi da treba postaviti prethodno pitanje Sudu EU niti ima mjesta zahtijevati od Suda Europske unije tumačenje Uredbe Bruxelles I.

 

76. Utoliko prijedlog II-tuženika nije prihvaćen.

 

77. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

Zagreb, 22. studenoga 2023.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.