Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-269/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Gini Brnić, odvjetnici iz Zagreba, Smičiklasova 23/III, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici Sanji Vukini, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9411/2021-18 od 3. siječnja 2024., u sjednici održanoj 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja PI i tuženice ABC te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9411/2021-18 od 3. siječnja 2024. pod toč. I, II, III, IV, V i VII izreke.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

»I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Utvrđuje se da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu br. 40011/06 sklopljen dana 19.4.2006. godine između tužitelja PI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene ABC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj].

II Nalaže se tuženoj da plati tužitelju iznos od 11.086,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana 28.6.2012. godine pa do isplate po kamatnoj stopi u skladu sa čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a sve u smislu Odluke o eskontnoj stopi HNB (Narodne novine 132/07), a od 1.8.2015. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana."

II Utvrđuje se da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 40011/06 OD dana 19.04.2006. godine, sklopljenog između tužitelja PI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene ABC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj]. i to:

- odredba članka 4 i čl. 9 stavak 1 u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora

- odredba čl. 1 i čl. 10 toč. a) 1 i toč. d) 1 u dijelu u kojem se kredit vezuje uz valutu švicarski franak (CHF), a visina anuiteta uz prodajni tečaj kreditora za CHF važeći na dan dospijeća,

- odredba čl. 5. u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa odobrenog kredita.

III Nalaže se tuženoj da plati tužitelju na ime više otplaćenih anuiteta radi ugovorene valutne klauzule u CHF po Ugovoru o kreditu broj 40011/06 od dana 19.04.2006. godine, iznos od 3.271,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007. po kamatnoj stopi u skladu sa čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.7.2015. po stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:

- 5,83 EUR od dana 10.5.2006.g.

- 7,40 EUR od dana 12.6.2006.g.

- 6,05 EUR od dana 10.7.2006.g.

- 5,53 EUR od dana 10.8.2006.g.

- 6,68 EUR od dana 11.9.2006.g.

- 7,70 EUR od dana 10.10.2006.g.

- 4,25 EUR od dana 10.11.2006.g.

- 5,39 EUR od dana 11.12.2006.g.

- 2,71 EUR od dana 10.1.2007.g.

- 2,03 EUR od dana 12.2.2007.g.

- 1,36 EUR od dana 12.3.2007.g.

- 0,46 EUR od dana 10.4.2007.g.

- 2,03 EUR od dana 11.2.2008.g.

- 6,31 EUR od dana 10.3.2008.g.

- 2,61 EUR od dana 10.4.2008.g.

- 5,12 EUR od dana 10.10.2008.g.

- 10,70 EUR od dana 10.11.2008.g.

- 8,63 EUR od dana 10.12.2008.g.

- 22,02 EUR od dana 12.1.2009.g.

- 25,01 EUR od dana 10.2.2009.g.

- 30,55 EUR od dana 10.3.2009.g.

- 20,82 EUR od dana 10.4.2009.g.

- 19,09 EUR od dana 11.5.2009.g.

- 18,11 EUR od dana 10.6.2009.g.

- 20,07 EUR od dana 10.7.2009.g.

- 16,16 EUR od dana 10.8.2009.g.

- 17,93 EUR od dana 10.9.2009.g.

- 14,88 EUR od dana 12.10.2009.g.

- 17,60 EUR od dana 10.11.2009.g.

- 16,04 EUR od dana 10.12.2009.g.

- 22,90 EUR od dana 11.1.2010.g.

- 27,15 EUR od dana 10.2.2010.g.

- 26,25 EUR od dana 10.3.2010.g.

- 29,87 EUR od dana 12.4.2010.g.

- 35,06 EUR od dana 10.5.2010.g.

- 39,70 EUR od dana 10.6.2010.g.

- 48,58 EUR od dana 12.7.2010.g.

- 39,90 EUR od dana 10.8.2010.g.

- 61,96 EUR od dana 10.9.2010.g.

- 50,38 EUR od dana 11.10.2010.g.

- 52,62 EUR od dana 10.11.2010.g.

- 62,23 EUR od dana 10.12.2010.g.

- 74,92 EUR od dana 10.1.2011.g.

- 60,65 EUR od dana 10.2.2011.g.

- 65,08 EUR od dana 10.3.2011.g.

- 58,81 EUR od dana 11.4.2011.g.

- 73,00 EUR od dana 10.5.2011.g.

- 82,72 EUR od dana 10.6.2011.g.

- 87,13 EUR od dana 11.7.2011.g.

- 136,16 EUR od dana 10.8.2011.g.

- 89,66 EUR od dana 12.9.2011.g.

- 83,26 EUR od dana 10.10.2011.g.

- 84,43 EUR od dana 10.11.2011.g.

- 83,80 EUR od dana 12.12.2011.g.

- 89,85 EUR od dana 10.1.2012.g.

- 96,02 EUR od dana 10.2.2012.g.

- 95,38 EUR od dana 12.3.2012.g.

- 92,31 EUR od dana 10.4.2012.g.

- 93,64 EUR od dana 10.5.2012.g.

- 95,64 EUR od dana 11.6.2012.g.

- 903,38 EUR od dana 27.6.2012.g., sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženoj da vrati tužitelju na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 436,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana 21.04.2006. do 31.12.2007.godine po kamatnoj stopi u skladu sa čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.7.2015. po stopi u smislu čl. 29 st. 2 ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje da sud naloži tuženiku isplatu na ime više plaćenih anuiteta zbog jednostranih promjena kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 40011/06 OD dana 19.04.2006.godine, i to u iznosu od 1.119,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi:

- 5,97 EUR od dana 12.3.2007.g.

- 5,94 EUR od dana 10.4.2007.g.

- 5,84 EUR od dana 10.5.2007.g.

- 5,85 EUR od dana 11.6.2007.g.

- 5,79 EUR od dana 10.7.2007.g.

- 5,86 EUR od dana 10.8.2007.g.

- 5,85 EUR od dana 10.9.2007.g.

- 5,77 EUR od dana 10.10.2007.g.

- 5,84 EUR od dana 12.11.2007.g.

- 5,81 EUR od dana 10.12.2007.g.

- 5,91 EUR od dana 10.1.2008.g.

- 5,98 EUR od dana 11.2.2008.g.

- 6,10 EUR od dana 10.3.2008.g.

- 6,00 EUR od dana 10.4.2008.g.

- 5,93 EUR od dana 12.5.2008.g.

- 5,92 EUR od dana 10.6.2008.g.

- 5,90 EUR od dana 10.7.2008.g.

- 5,87 EUR od dana 11.8.2008.g.

- 5,88 EUR od dana 10.9.2008.g.

- 11,23 EUR od dana 10.10.2008.g.

- 11,50 EUR od dana 10.11.2008.g.

- 2,97 EUR od dana 10.12.2008.g.

- 8,99 EUR od dana 2.1.2009.g.

- 12,04 EUR od dana 2.2.2009.g.

- 12,18 EUR od dana 10.2.2009.g.

- 12,44 EUR od dana 10.3.2009.g.

- 11,98 EUR od dana 10.4.2009.g.

- 11,90 EUR od dana 10.5.2009.g.

- 11,85 EUR od dana 10.6.2009.g.

- 11,94 EUR od dana 10.7.2009.g.

- 11,76 EUR od dana 10.8.2009.g.

- 11,84 EUR od dana 10.9.2009.g.

- 11,70 EUR od dana 12.10.2009.g.

- 11,83 EUR od dana 10.11.2009.g.

- 11,75 EUR od dana 10.12.2009.g.

- 18,25 EUR od dana 11.1.2010.g.

- 18,55 EUR od dana 10.2.2010.g.

- 18,49 EUR od dana 10.3.2010.g.

- 18,74 EUR od dana 12.4.2010.g.

- 19,11 EUR od dana 10.5.2010.g.

- 19,43 EUR od dana 10.6.2010.g.

- 20,06 EUR od dana 12.7.2010.g.

- 19,45 EUR od dana 10.8.2010.g.

- 21,00 EUR od dana 10.9.2010.g.

- 20,19 EUR od dana 11.10.2010.g.

- 20,35 EUR od dana 10.11.2010.g.

- 21,02 EUR od dana 10.12.2010.g.

- 21,92 EUR od dana 10.1.2011.g.

- 20,91 EUR od dana 10.2.2011.g.

- 21,22 EUR od dana 10.3.2011.g.

- 20,78 EUR od dana 11.4.2011.g.

- 21,78 EUR od dana 10.5.2011.g.

- 22,46 EUR od dana 10.6.2011.g.

- 22,78 EUR od dana 10.7.2011.g.

- 26,23 EUR od dana 10.8.2011.g.

- 22,95 EUR od dana 12.9.2011.g.

- 22,50 EUR od dana 31.10.2011.g.

- 22,59 EUR od dana 10.11.2011.g.

- 22,54 EUR od dana 12.12.2011.g.

- 22,97 EUR od dana 10.1.2012.g.

- 23,40 EUR od dana 6.3.2012.g.

- 23,36 EUR od dana 12.3.2012.g.

- 23,14 EUR od dana 10.4.2012.g.

- 23,23 EUR od dana 15.5.2012.g.

- 23,38 EUR od dana 11.6.2012.g.

- 186,30 EUR od dana 27.6.2012.g.

VI Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje da sud naloži tuženiku isplatu na ime ulazne naknade za iznos od 5,43 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

VII Svaka strana snosi svoj parnični trošak.«

2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I, V i VII izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, podredno u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pa da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud zaključuje da Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti jer da može opstati i bez djelomično ništetnih odredbi koje reguliraju valutu i način promjene kamatne stope. Pritom se prvostupanjski sud ne osvrće na tvrdnju tužitelja iz tužbe da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne jer su protivne prisilnim propisima radi čega je ništetan i cijeli Ugovor zato što su valuta i ugovorena kamata bitni sastojci pravnog posla iz čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima bez kojih Ugovor ne može opstati. U ovom slučaju ne može se primijeniti odredba čl. 324. st. 1. istog Zakona. Pritom je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, sudsku praksu domaćih i europskih sudova i time doveo tužitelja u neravnopravan položaj te mu povrijedio pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci poslovni broj Rev 907/2002 zauzeo stav da se u slučaju ništetne odredbe o kamatama ne može utvrđivati djelomična ništetnost nego samo ništetnost cijelog ugovora jer kamata predstavlja cijenu ugovora o kreditu tj. bitan sastojak tog ugovora bez kojeg isti ne može opstati. Također, iz sudske prakse suda Europske unije proizlazi da odredbe ugovora koje se odnose na tečajni rizik i na promjenjivu kamatnu stopu jesu bitan sastojak pa da utvrđenje tih odredbi ništetnim povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude navodi da je prigovor zastare osnovan u odnosu na isplatu temeljem promjenjive kamatne stope radi čega za taj dio odbija tužbeni zahtjev. Pritom sud računa zastaru od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu u kolektivnom sporu poslovni broj P-1401/2012 tj. od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 23. lipnja 2014. pa kako je tužba podnijeta 24. studenog 2021. zaključuje da je nastupio zastarni rok od 5 godina i to svoje utvrđenje temelji na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. U nizu odluka Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da je primjena kolektivne presude obvezujuća za sudove na način da ne treba provoditi dokazni postupak i svjedočenja u odnosu na ono što je utvrđeno kolektivnom presudom dok je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo suprotan stav. U ovom postupku prvostupanjski sud saslušao je tužitelja upravo na one okolnosti koje su već utvrđene kolektivnom presudom jer je tuženica tvrdila da nije bilo nepoštenog postupanja na njezinoj strani te da je tužitelja kao potrošača na razumljiv način upozorila na moguće posljedice sklapanja ugovora u chf, kao i na značenje odredbe o promjenjivim kamatnim stopama što znači da prvostupanjski sud nije direktno primjenjivao kolektivnu presudu u pogledu ništetnosti valute i promjenjive kamatne stope već je sam utvrđivao da li su odredbe ništetne. To nadalje znači da se u ovom slučaju ne može primijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. već pravno shvaćanje istog suda od 30. siječnja 2020. Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ogleda se u tome što prvostupanjski sud u postupku nije utvrđivao što je povoljnije za tužitelja kao potrošača tj. da li ništetnost cijelog ugovora ili samo pojedinih odredbi. Povrijeđeno je tužiteljevo pravo na mirno uživanje vlasništva. Smatra da je u pogledu troškova postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da je trebalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku i tužitelju dosuditi cjelokupni zatraženi trošak. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II, III, IV i VII izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3.1. U žalbi ističe da je u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev prvostupanjski sud isti trebao odbaciti pa da je na taj način izreka nejasna i nerazumljiva te je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Tvrdi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. Zakona o parničnom postupku jer se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu što znači da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe iz čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao je li suprotno načelu savjesnosti i poštenja pobijana odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja pa je stoga pogrešno primijenio materijalno pravo iz Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, nadležni sudovi u kolektivnom sporu nisu našli da bi ugovorna odredba koja se odnosi na naknadu bila nepoštena ili ništetna. Na taj način počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. Zakona o parničnom postupku, kao i ona iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. istog Zakona. Upire na utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještakinje da postoje tzv. negativne razlike koju činjenicu prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir, a niti pravno stajalište u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. Ukazuje na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Bjelovaru. Smatra da ugovorena valutna klauzula nije uzrokovala značajnu neravnotežu pa je stajalište prvostupanjskog suda u suprotnosti s praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nadalje, na ročištu od 23. studenoga 2023. tužitelj je naveo da u stanu za čiju adaptaciju je podigao kredit ne živi već u istom ima ured i obavlja posao. Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da stranke u ovom postupku nisu djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima pa da nije trebalo odrediti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Suprotno navodima tuženice sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) zato što je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju te je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima za koje se može provjeriti da imaju pravnu i činjeničnu osnovu što znači da je ocjena dokaza izvršena upravo u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

6. Nije u pravu tuženica kada ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 187. st. 2. i čl. 288. st. 2. ZPP stoga što je u konkretnom slučaju tužitelj dokazao postojanje pravnog interesa za isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva pa kako je činjenično i pravno takav zahtjev u direktnoj vezi s kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva koji predstavlja isplatu po osnovi ništetnosti koja se može utvrđivati i kao prethodno pitanje, ali i kao deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, kao što je to u konkretnom slučaju učinio tužitelj.

7. Tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. ZPP, pri čemu tuženica nije konkretno navela koji to dokazni prijedlog prvostupanjski sud nije proveo pa stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da takav paušalan žalbeni navod ne upućuje na zaključak da bi bila počinjena ova bitna povreda parničnog postupka.

8. Neutemeljen je i žalbeni navod tuženice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP jer pozivanje prvostupanjskog suda na odluke donesene u kolektivnom sporu ne znači da je odlučeno o zahtjevu o kojem je već prije pravomoćno presuđeno, a ovo stoga što je takva tvrdnja tuženice u direktnoj suprotnosti s odredbom čl. 502.c ZPP tj. da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istog Zakona.

9. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuju žalbe stranaka, stoga što prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

10. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Stoga žalbe stranaka zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.

12. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je Ugovor o kreditu od 19. travnja 2006. ništetan te da kao takav ne proizvode pravni učinak radi čega od tuženice traži isplatu iznosa od 11.086,24 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Također, predmet spora je i podredni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnima dijelova odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i da mu tuženica na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope isplati iznos od 1.119,32 eura te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 3.271,53 eura, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, kao i da mu isplati iznos od 436,06 eura po osnovi naknade za obradu kredita s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 21. travnja 2006. pa do isplate.

13. Među strankama nisu prijeporne slijedeće činjenice:

- da su tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženica u svojstvu kreditora dana 19. travnja 2006. zaključili Ugovor kreditu i

- da su parnične stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu.

14. Međutim, i nadalje je prijeporno da li je predmetni Ugovor o kreditu ništetan slijedom čega bi tuženica bila u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 11.086,24 eura.

15. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj smatra da su predmetne ugovorne odredbe ništetne jer da su u suprotnosti s prisilnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03), a koji se u ovom konkretnom slučaju primjenjuje jer je Ugovor o kreditu zaključen 19. travnja 2006. Pritom tužitelj ističe da su te odredbe ništetne jer su sastavljene u „tipskom“ obliku i oko njihova sadržaja tužitelj da nije mogao pregovarati već se kao slabija ekonomska strana morao tome povinovati pa da su time sporne ugovorne odredbe ništetne, kao i iz razloga što se ne navode kriteriji na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa čime da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer da mu prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije objašnjeno koji su to uvjeti koji dovode do promjene visine kamatne stope radi čega tužitelj kao potrošač bez tih parametara nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Isto da se odnosi i na valutnu klauzulu pa da je time tuženica kao ugovorna strana postupala protivno odredbama Direktive 93/13/EEZ.

16. Dakle, iz navedenog proizlazi da tužitelj smatra kako je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti.

17. Odredbom čl. 81. ZZP/03 reguliran je pojam nepoštene ugovorne odredbe dok je čl. 82. istog Zakona propisao koje su to pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenim.

18. Prema tome, iz odredbi čl. 81. i čl. 82. ZZP/03 proizlazi da se u smislu tog Zakona može tražiti zaštita samo od pojedinih nepoštenih odredbi te da se slijedom toga ne može tražiti ništetnost cijelog Ugovora, a koje stajalište je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/1519/2021 od 15. srpnja 2021. te koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

19. Nadalje, čl. 2. st. 1. ZZP/03 propisano je da će se, ako tim Zakonom nije drukčije određeno, na obvezno-pravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obvezno-pravnim odnosima.

20. Kraj činjenice da ZZP/03 nije propisao da se može tražiti ništetnost cijelog potrošačkog ugovora već samo ništetnost pojedinih ugovornih odredbi to u konkretnom slučaju ocjenu ništetnosti predmetnih Ugovora o kreditu i Dodatka valja razmatrati po odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO).

21. S obzirom na činjenične navode tužitelja prvenstveno valja navesti da su razlozi radi kojih isti smatra da su u cijelosti ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli identični razlozima koji su u pogledu tog pitanja navedeni u presudama iz kolektivnog spora.

22. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da su kamatne stope tuženice mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

23. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 139/09, 72/12 i 56/13) te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

24. Pritom prvenstveno valja istaći da u kolektivnom sporu nisu utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli te da se na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora može zatražiti individualna pravna zaštita, kao što je to učinio i tužitelj, ali u tom slučaju ništetnost pojedinih ugovornih odredbi promatra se u kontekstu njihove djelomične ništetnosti, a ne ništetnosti u cijelosti.

25. Dakle, iz navedenih pravomoćnih presuda proizlazi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli djelomično ništetne te da se tijekom kolektivnog spora ocjenjivalo da li su tužene banke, a među kojima je i tuženica u ovom konkretnom slučaju, postupale na način da su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe koje su zbog povrede kolektivnih prava potrošača u određenom dijelu ništetne.

26. Da je tome tako proizlazi iz zakonske definicije tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, kao i s obzirom na sadržaj odredbe čl. 502.c istog Zakona a iz koje slijedi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. Međutim, postupanje tuženice na način kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu nema za posljedicu ništetnost cijelih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli.

28. Ovo stoga što odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate može biti tek djelomično ništetna, odnosno ništetan je samo onaj dio te odredbe kojim je ugovoren način promjene stope u smislu da se ista mijenja jednostrano odlukom kreditora bez jasnih i razumljivih objektivnih kriterija. Kako je u kolektivnom sporu nedvojbeno utvrđeno i da se valutna klauzula primjenjivala na način koji nije bio rezultat objektivnih kriterija to znači da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule ništetan samo onaj dio ugovorne odredbe koji se odnosi na takav način promjene tečaja. To nadalje znači da preostali dio tih ugovornih odredbi ostaje na snazi.

29. Daljnje je prijeporno pitanje da li Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju može opstati u slučaju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi, a stav je ovog drugostupanjskog suda da takvi Ugovori ostaju na snazi jer ništetnost dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli ne predstavlja ni uvjet ugovora ni odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen, a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., koji prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da u smislu odredbe čl. 324. ZOO ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

30. Dakle, po stavu ovog drugostupanjskog suda tužitelj neosnovano traži ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer su u konkretnom slučaju, bez obzira na djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti, bitni sastojci Ugovora u preostalom dijelu ostali na snazi.

31. Da je tome tako proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024.

32. U odnosu na eventualnu ništetnost sporednih ugovornih odredbi istaći je kako sve i da su iste eventualno i ništetne to nema za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer nisu bitni sastojci tog pravnog posla pa kako Ugovori može opstati u smislu odredbe čl. 324. ZOO i u slučaju djelomične ništetnosti bitnih sastojaka iz čl. 1021. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je glavni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

33. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši djelomično neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da su predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorene promjenjive kamatne stope i vezane za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju jer je sporni pravni posao zaključen 19. travnja 2006., slijedom čega su dijelovi odredaba Ugovora ništetni.

34. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. ZOO, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

35. Nadalje, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

36. U odnosu na preplaćenu kamatu zastara počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da je petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO istekao 14. lipnja 2019.

37. Glede valutne klauzule presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te zastara nastupa 15. lipnja 2023.

38. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. studenog 2021. slijedi da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u odnosu na isplatu glede valutne klauzule. Međutim, nije u pravu tužitelj kada smatra da nije nastupila zastara u pogledu isplate zbog promjene kamatne stope (toč. V izreke prvostupanjske presude) i to zato što je tužba u odnosu na ovaj dio podnesena nakon nastupanja zastarnog roka tj. 14. lipnja 2019.

39. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

40. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to je stajalište suda prvog stupnja pravilno.

41. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

42. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

43. U odnosu na žalbene navode tuženice glede tzv. negativnih razlika i u odnosu na pravno shvaćanje iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. navesti je da je nakon te odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj je zauzeo pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj hrk-chf bio manji od tečaja hrk-chf na dan isplate kredita."

44. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i zaključio da tužitelj ima status potrošača iz čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 kao i da tuženica, na kojoj je teret dokazivanja te činjenice nije dokazala suprotno pa je time i pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u takvoj situaciji tužitelju pripada zaštita sukladno odredbama ZZP/03.

45. Naime, iz iskaza tužitelja na ročištu od 23. studenog 2023. (list spisa 539 i 540) proizlazi da je kredit podigao u svrhu adaptacije stana i za popravak automobila, da se radilo o stanu u [adresa], 16E u kojem je živio s obitelji, u to vrijeme da je bio zaposlen u tvrtci Lost d.o.o. kao voditelj nabave, da nije obavljao poduzetničku djelatnost a kredit je uredno otplaćen. Također, da u stanu koje je adaptirao kreditom više ne stanuje jer mu je tamo ured.

46. Kada se uzme u obzir činjenica da je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu s tuženicom 19. travnja 2006. a da je saslušan 23. studenoga 2023. te kako iz spisa predmeta nije razvidno od kada tužitelj više ne stanuje u stanu kojeg je adaptirao kreditnim sredstvima dobivenim od tuženice, tvrdnja iste kako tužitelj zbog navedene činjenice ne bi imao status potrošača ne može se tumačiti na takav način jer je po stavu ovog drugostupanjskog suda bitno da je tužitelj imao svojstvo potrošača u trenutku podizanja kredita, kao što je to u ovom slučaju riječ, a tumačenje tuženice da bi cijelo vrijeme otplate kredita korisnik kredita trebao imati status potrošača predstavljala bi zapravo ograničenje prava vlasništva tužitelja što je u suprotnosti s činjenicom da Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14) štiti privatno vlasništvo kao jednu od ustavnih kategorija.

47. Visina anuiteta bez primjene valutne klauzule dosuđena je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno i na uvjerljiv način otklonjeni prigovori tuženice, slijedom čega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u mišljenju vještaka nema proturječnosti niti nedostataka niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

48. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita tužitelj, u odnosu na valutnu klauzulu u trenutku ugovaranja, platio veći iznos od ukupno 3.271,53 eura.

49. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO/05 propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

50. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

51. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

52. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu vještaka financijske struke.

Naknada za obradu kredita

53. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica prije isplate kredita naplatila od tužitelja naknadu i troškove za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani pa je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. ZOO, slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81. i čl. 82. ZZP/03 i odredbama čl. 322., čl. 323 i čl. 324. ZOO.

54. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

55. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

56. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke.

57. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za adaptaciju stana i kupnju vozila, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

58. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

59. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

60. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

61. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

62. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 5. Ugovora protivna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

63. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ostale ugovorne naknade pa tako i na ulaznu naknadu koja je predmet ovog spora. Ovo tim više imajući u vidu pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.

64. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 436,06 eura čija visina među strankama nije prijeporna te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

65. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

66. Glede odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP s obzirom na konačni uspjeh svake pojedine stranke u postupku radi čega su neutemeljeni prigovori tužitelja da mu je trebalo priznati trošak vještačenja i trošak sudskih pristojbi.

67. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I, II, III, IV, V i VII izreke.

68. Konačno, što se tiče troška na ime sastava žalbe isti nije priznat ni tužitelju ni tuženici jer sa žalbama nisu uspjeli u cijelosti.

69. U nepobijanom dijelu pod toč. VI izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović