Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-537/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Vukovara, Dr. Franje Tuđmana 21, protiv tuženice ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 224/2020-36 od 11. travnja 2024., u sjednici održanoj 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženice ABC i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-224/2020-36 od 11. travnja 2024. pod toč. I., II. te u dijelu pod toč. III. izreke do iznosa od 2.578,09 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 11. travnja 2024. pa do isplate.

II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 224/2020-36 od 11. travnja 2024. u dijelu pod toč. III. izreke preko iznosa od 2.578,09 eura do iznosa od 2.659,40 eura tj. za iznos od 81,31 euro zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 11. travnja 2024. pa do isplate i sudi tako da se u tom dijelu zahtjev tužitelja RD za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice ABC za naknadom parničnog troška na ime sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3814051 sklopljenog između tužitelja KD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj] sklopljenog u studenom 2006.godine.g a sve u dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju KD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 3.486,11 € sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:

6,94 € od 01.11. 2008.g. do isplate,

10,68 € od 01.01. 2009.g. do isplate,

13,33 € od 01.02. 2009.g. do isplate,

14,60 € od 01.03. 2009.g. do isplate,

8,66 € od 01.04. 2009.g. do isplate,

9,49 € od 01.05. 2009.g. do isplate,

4,85 € od 01.06. 2009.g. do isplate,

1,50 € od 01.07. 2009.g. do isplate,

2,68 € od 01.08. 2009.g. do isplate,

4,81 € od 01.09. 2009.g. do isplate,

4,88 € od 01.10. 2009.g. do isplate,

3,21 € od 01.11. 2009.g. do isplate,

7,04 € od 01.12. 2009.g. do isplate,

10,16 € od 01.01.2010.g. do isplate,

14,50 € od 01.02.2010.g. do isplate,

13,82 € od 01.03.2010.g. do isplate,

19,62 € od 01.04.2010.g. do isplate,

18,83 € od 01.05.2010.g. do isplate,

21,14 € od 01.06.2010.g. do isplate,

39,16 € od 01.07.2010.g. do isplate,

35,78 € od 01.08.2010.g. do isplate,

47,22 € od 01.09.2010.g. do isplate,

43,63 € od 01.10.2010.g. do isplate,

37,70 € od 01.11.2010.g. do isplate,

51,08 € od 01.12.2010.g. do isplate,

68,02 € od 01.01.2011.g. do isplate,

56,52 € od 01.02.2011.g. do isplate,

60,94 € od 01.03.2011.g. do isplate,

55,97 € od 01.04.2011.g. do isplate,

57,22 € od 01.05.2011.g. do isplate,

79,85 € od 01.06.2011.g. do isplate,

82,34 € od 01.07.2011.g. do isplate,

101,30 € od 01.08.2011.g. do isplate,

92,03 € od 01.09.2011.g. do isplate,

81,85 € od 01.10.2011.g. do isplate,

81,73 € od 01.11.2011.g. do isplate,

81,17 € od 01.12.2011.g. do isplate,

86,39 € od 01.01.2012.g. do isplate,

90,98 € od 01.02.2012.g. do isplate,

91,81 € od 01.03.2012.g. do isplate,

89,06 € od 01.04.2012.g. do isplate,

1.783,65 € od 28.04.2012.g. do isplate,

Sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju KD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.659,40 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 8 dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.".

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog pogrešne primjene odredaba čl. 186. i čl. 186.b Zakona o parničnom postupku jer se tužitelj pozvao na stupnjevitu tužbu za koju nisu bile ispunjene pretpostavke zato što tuženica tužitelju nije odbila dostaviti traženu dokumentaciju te je ta dokumentacija bila dostatna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. i 191. Zakona o parničnom postupku jer je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 29. studenog 2023. kojoj preinaci se tuženica protivila u podnesku od 26. veljače 2024. Pritom prvostupanjski sud propušta utvrditi u čemu se sastoji preinaka tužbe te je u konkretnom slučaju tužba preinačena na način da je tužitelj postavio novi zahtjev koji u tužbi nije bio postavljen u pogledu glavnog i sporednog potraživanja. Preinaka tužbe dopuštena je tijekom prethodnog postupka dok preinaka tužbe tijekom glavne rasprave u pravilu nije dopuštena te postoji samo iznimna mogućnost takvog postupanja pri čemu provedeno financijsko vještačenje ne predstavlja okolnost koja bi opravdavala dopuštenje preinake nakon zaključenog prethodnog postupka. Pobijana presuda nije izrađena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku, a počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku jer je tuženica u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje istakla prigovor mjesne nenadležnosti koji prigovor sud prvog stupnja smatra neosnovanim smatrajući da je odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena pri čemu prvostupanjski sud gubi iz vida pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. Ostvarena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni međusobno su proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. U odnosu na nepoštenost odredaba o valutnoj klauzuli tuženica ističe da je iznijela niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima u pravcu toga da su tužitelju te odredbe bile razumljive, da se o njima pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koje navode prvostupanjski u potpunosti zanemaruje pri čemu tuženica ističe kako isključenje pretpostavke nepoštenosti nije mogla dokazati u kolektivnom sporu, kao i da je tužitelj imao mogućnost izbora kredita u drugoj valuti, ali da je iskazao kako je predmetni kredit odabrao kao najpovoljniji te da je bio svjestan što je valutna klauzula. Stoga da ovaj parnični postupak nema elemenata kontradiktornosti. Prvostupanjski sud prigovore tuženice u svezi nalaza i mišljenja vještaka uopće nije uzeo u obzir niti je obrazložio zašto tužitelju dosuđuje zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta te zašto tuženicu smatra nesavjesnom stjecateljicom. Sve ovo imalo je za posljedicu ostvarenje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava iz Zakona o zaštiti potrošača, Direktive 93/13/EZ i Zakona o obveznim odnosima. Odluka o troškovima postupka je nezakonita jer je za odštetni zahtjev prvostupanjski sud tužitelju dosudio iznos od 200,00 eura premda se ovdje ne radi o postupku radi naknade štete već o dopisu kojem je tužitelj od tuženice zatražio dostavu dokumentacije. Pogrešno se za sve poduzete radnje dosuđuje vrijednost boda od 2,00 eura iako je ta vrijednost stupila na snagu tek 25. studenog 2023. Ročište od 8. lipnja 2021. je pripremno ročište na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, a tuženica smatra da ni trošak ročišta za objavu presude nije bio nužan za vođenje ovog postupka te da je tužitelju dosuđena sudska pristojba za presudu premda je isti oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 186. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) jer u konkretnom slučaju iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu u skladu s odredbom čl. 186.b st. 3. ZPP budući da mu tuženica nije dostavila zatražene podatke i dokumentaciju sukladno njegovom dopisu od 20. veljače 2020. (list spisa 14) radi čega je tužitelj mogao precizno određeni tužbeni zahtjev postaviti tek nakon što se provedee vještačenja ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženica izbjegava dati.

5.1. Pritom, činjenica što prvostupanjski sud nije postupio na način da je donio rješenje u skladu s odredbom čl. 186.b ZPP ne može ići na teret tužitelja.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. i čl. 191. ZPP i to stoga što je ovaj postupak pokrenut 28. travnja 2020., a čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19 – dalje ZID ZPP) propisano je da iznimno od odredbe st. 1. čl. 190. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

6.1. Ta odredba, sukladno odredbi čl. 117. st. 2. ZID ZPP, primjenjuje se na sve postupke u tijeku.

6.2. Kako je tužitelj konačno uređeni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog financijskog vještačenja, koje je u ovakvoj vrsti sporova nužan dokaz, to imajući u vidu sve prethodno navedeno proizlazi da nije počinjena ni ova bitna povreda odredaba parničnog postupka.

7. Nadalje, pobijana prvostupanjska presuda ima sve elemente navedene u odredbi čl. 338. st. 4. ZPP pa stoga nije osnovan ni žalbeni navod tuženice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP.

8. Tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, a koji žalbeni navod je također neosnovan.

8.1. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a st. 5. propisuje da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

8.2. Iz spisa predmeta slijedi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu od 27. studenog 2006., te čl. 12. za slučaj spora ugovorile nadležnost stvarno nadležnog suda u mjestu sjedišta kreditora.

8.3. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

8.4. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8.5. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15 i 14/19), kao i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 19/22 i 59/23) koji je na snazi u ovom trenutku, a koji su usklađeni s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

8.6. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2).

8.7. Isto tako se navodi da je, presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.8. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena sa ciljem da se smanje troškovi postupka za tuženicu, za razliku od tužitelja koji na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati, a obzirom da se radi o odredbi koja utječe na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja do mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Time je u znatnijoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa posljedično tome valja zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP, a kako to pravilno i smatra i prvostupanjski sud.

8.9. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/2022 i 156/2023 – dalje ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

8.10. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, poslovni broj: Gr 1- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu članka 19. l ZPK, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista presuda može ispitati.

10. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

11. Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu od 27. studenog 2006. koji se odnose na valutnu klauzulu, kao i isplata iznosa od 3.486,11 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

12.1. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljem, pozivom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

13. Što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

13.1. U kolektivnom sporu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je u odnosu na tuženicu utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 28. travnja 2020., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

14. Osim toga, valja imati u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje glasi:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

15. Nadalje, kako je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15.1. Naime, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/18-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 72/12 i 56/1- dalje ZZP/07). Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za chf već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za chf kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

15.2. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

15.3. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

15.4. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

16.1. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

16.2. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16.3. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

17. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka, kojeg je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan i objektivan prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 3.486,11 eura pa mu je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa anuiteta, a u visini zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. ZOO.

18. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 - dalje Tarifa) kod odluke o troškovima postupka kada je naložio tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.578,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja jer je prilikom odlučivanja o troškovima postupka u tom dijelu sud prvog stupnja vodio računa o tome koji su troškovi bili nužni za vođenje ovog spora.

18.1. U odnosu na obistinjeni trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije ovaj drugostupanjski sud nalazi da se radi o trošku koji je nastao u povodu ovog postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te koji je, a kraj činjenice da tuženica tužitelju nije dostavila zatraženu dokumentaciju, bio nužan za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

18.2. Što se tiče obistinjenog troška na ime pripremnog ročišta, suprotno navodima tuženice, i taj trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka jer je pripremno ročište procesni korak u kojem tužitelj izlaže tužbu, a tuženik / tuženica odgovara na tužbu pa se smatra ročištem na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari što utječe na određivanje troškova postupka (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-855/2021-2 od 5. ožujka 2024.).

18.3. Pravilno je prvostupanjski sud obistinio tužitelju i trošak ročišta za objavu presude jer se radi o trošku koji je učinjen u povodu postupka i koji kao takav predstavlja potreban trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP na koji ima pravo stranka koja je na to ročište pristupila po svom punomoćniku i uspjela u parnici jer je u takvom slučaju sud toj stranci dužan uručiti presudu po odredbi čl. 335. st. 8. ZPP te od tog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1121/2022-2 od 12. rujna 2023.).

18.4. Glede primjene Tarife po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo zato što je Tbr. 52. toč. 3. Tarife propisano da kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka a to je u konkretnom slučaju 11. travnja 2024. tj. nakon stupanja na snagu Tarife iz 2023. Stoga se primjenjuje i vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), a koje pravno shvaćanje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-259/2024 od 26. studenog 2024.

18.5. Međutim, prvostupanjski sud je tužitelju obistinio i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura koja pristojbena obveza je nastala u trenutku podnošenja tužbe tj. 28. travnja 2020. dok je Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 51/23) stupio na snagu 12. svibnja 2023., a prema kojem Zakonu je sukladno čl. 6. istog izmijenjena toč. 20. u čl. 11. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18) na način da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presuda za zaštitu kolektivnih interesa.

18.6. To znači da je prvostupanjski sud u tom dijelu glede pristojbe na tužbu pravilno primijenio materijalno pravo, no nije bilo mjesta da se tužitelju obistini trošak sudske pristojbe na presudu u visini od 81,31 euro jer je ta pristojbena obveza nastala nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama pa je stoga u pravu tuženica kada navodi da taj trošak tužitelju nije trebalo obistiniti stoga što je isti oslobođen od te pristojbene obveze.

19. Slijedom iznesenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog Zakona), odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

20. Tuženici nije priznat trošak sastava žalbe jer je ista uspjela samo u neznatnom dijelu.

Zadar, 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović