Poslovni broj: Usž-529/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc Inge Vezmar Barlek, članova vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi postupanja, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5336/2023-13 od 6. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Poništava se točka IV. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5336/2023-13 od 6. prosinca 2024. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici troškove upravnog spora preko iznosa od 1.250,00 eura (tisućudvjestopedeseteura) uz pripadajuće kamate.

II. Poništava se točka V. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5336/2023-13 od 6. prosinca 2024. u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu troškova spora za iznos od 1.250,00 eura.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke isplati tužiteljici na ime naknade troškova spora iznos od 1.250,00 (slovima: tisućudvjestopedeseteura) uz zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, poslovni broj Us I-5336/2023-13 od 6. prosinca 2024., poništeno je rješenje tuženika od 9. listopada 2023. i naloženo je tuženiku izdati tužiteljici potvrdu izvršnosti i pravomoćnosti rješenja tuženika od 9. ožujka 2023. (točke I. i II. izreke), a točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 € sa zateznom kamatom, a točkom V je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

2. Protiv točke IV. presude prvostupanjskog suda tuženik je podnio žalbu radi bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom upire na odredbe Zakona o upravnim sporovima kojima je regulirano pravo stranke na trošak upravnog spora. Ističe da nije sporno da se tužiteljica ima pravo očitovati na navode odgovora na tužbu, međutim da joj takvo očitovanje ne treba priznati kao trošak u smislu odredbe članka 144. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Navodi da je takvo stajalište jasno izneseno u odluci prvostupanjskog suda, poslovni broj Us I- 4037/23 te rješenju ovog Suda, poslovni broj Usž-2134/24. Smatra da je tužiteljici trebalo priznati kao opravdan i nužan trošak sastavljanja tužbe zbog čega predlaže žalbu usvojiti i pravilno odrediti trošak upravnog spora.

3. Protiv točke V izreke presude tužiteljica je podnijela žalbu pobijajući je iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom navodi da je sud utvrdio da je tužiteljica u sporu uspjela, a da je unatoč tome odbio zahtjev tužiteljice za naknadom, troška zastupanja na ročištu, iako je isti trošak specificiran troškovnikom od strane tužiteljice, koji je pravodobno predan u spis. Tvrdi da sud suprotno načelu zakonitosti propušta primijeniti pravilno članak 147. stavak 1. istog Zakona i naložiti stranci u cijelosti sve troškove spora te primijeniti pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj: U-III-2291/2018. Iako je usmena i javna rasprava održana u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i tuženika, pri čemu im je, sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost izjasniti se, sud iz apsolutno nejasnih razloga, u obrazloženju presude navodi da je konkretni spor mogao biti riješen i bez rasprave, jer rezultati istoga ni na jedan način nisu utjecali na odluku u ovom sporu. Tvrdi da u konkretnom predmetu nije bilo uvjeta za primjenu niti jedne od mogućnosti propisane člankom 98. stavcima 1. - 6. Zakona o upravnim sporovima, a slijedom čega smatra proizvoljno utvrđenje suda da je rasprava održana isključivo jer je tužiteljica to zahtijevala. Smatra da presuda točkom V. izreke u biti dovodi do zaključka da svaka stranka snosi svoj trošak zastupanja na ročištu, a što je suprotno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2753/2012 od 27. rujna 2016. kao i revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1067/2023. od 20. prosinca 2023. Javnopravno tijelo uvijek u upravnom postupku nastupa iure imperii, stoga se prebacivanje financijskog tereta troškova na pojedince, iako je trošak nastao zbog greške države, ne može opravdati legitimnim ciljem „zaštite državne blagajne“ jer je upravo država odgovorna za saniranje vlastitih pogrešaka. Sud je mogao primijeniti odredbu članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, ako je smatrao da za usmenom raspravom nema potrebe, međutim obzirom da je ročišta bilo, trošak istoga je određen Tarifom i samim time je nesporan jer je propisan i unaprijed postoji jamstvo po načelu cause da će stranci, koja uspije u sporu, biti plaćen od strane koja izgubi u tom sporu. Zaključuje da razlozi za sankcioniranje procesne discipline nisu ispunjeni te je tužiteljica usmenom raspravom ostvarila svoja procesna prava propisana Zakonom o upravnim sporovima, a iz kojeg razloga joj je trošak istoga trebao biti naknađen. Ukazuje na to da je Zakon o upravnim sporovima, utvrđujući načelo usmene rasprave, predvidio da se stranke mogu usmeno na ročištu očitovati, posebno jer rasprava daje dodatnu mogućnost strankama da izmjene ranije stavove, dogovore oko mirnog rješavanja spora, a povrh svega tuženiku daju mogućnost odstupiti od ranijih stavova te ispraviti greške koje su dovele do spora. Zaključno navodi da sud u potpunosti ispušta iz vida da je tuženik pristupio na ročište te samim time učinio nužnim da se tužiteljica aktivno uključi na istoj raspravi i da na istoj sudjeluje. Uživanje prava na pravično suđenje i zastupanje na ročištu ne može biti neopravdano, jer ako jest, onda bi načelo usmene rasprave samo po sebi bilo neopravdano, jer bi se upravni spor mogao svesti na pismeni postupak.

3.1. Temeljem svega iznijetog, predlaže usvojiti žalbu i preinačiti točku V. presude na način da se naloži tuženiku naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura zajedno sa zateznim kamatama te dosuditi tužiteljici na teret tuženika naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 eura zajedno sa zateznim kamatama.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika u bitnom navodi da je sud visinu troškova utvrdio temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj; 138/23, dalje: Tarifa) i Zakona o upravnim sporovima. Ako tuženik traži da se odbaci ili odbije tužbeni zahtjev koji je po svojoj prirodi osnovan, a na koju presudu se tuženik nije niti žalio, smatra da je u tom slučaju tuženik imao mogućnost ne protiviti se tužbi već istu priznati te da onda ne bi ni bilo potrebe za podneskom kojim bi se tužiteljica branila od navoda tuženika iz odgovora na tužbu. Smatra da su tuženikovi navodi neshvatljivi, paušalni i u suprotnosti sa stanjem spisa. Ukazuje na činjenicu da je uspjela u svom tužbenom zahtjevu, odnosno da je uvjerila sud u snagu svoje argumentacije i postigla da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdi da je praksa dostavljena od strane tuženika neprimjenjiva na konkretni upravni spor, jer je u tim rješenjima bilo riječ o šutnji uprave koja je prekinuta dostavom rješenja. Pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U zpz 44/2016- 8 od 14. srpnja 2021. tvrdi da nije moguće učinkovito i djelotvorno raspravljati po odgovoru na tužbu osim kroz podnesak, a naročito jer sud nije odredio raspravu. Tvrdi da tuženik nije iznio argumentaciju koja opravdava uvjete koje Ustavni sud Republike Hrvatske u recentnim pravnim shvaćanjima predstavlja kao nužne da bi se strankama u upravnom sporu odbilo pravo na naknadu troškova spora, već da nastoji paušalno, osporiti pravo na naknadu troškova u sporu skladno Zakonu o upravnim sporovima i Tarifi, a time i narušiti pravo na pravično suđenje i pravo vlasništva tužiteljici. Naglašava da je prvostupanjski sud iznio jasne, snažne i obrazložene razloge za svoju odluku vezano za priznanje troškova kako ih je dosudio u izreci rješenja, pa nije uopće jasno tko bi bolje od tog suda znao koja je radnja bila opravdana za donošenje presude koja je prethodila presudi koja je pravomoćna, a po shvaćanju tog suda podnesak je bio potreban i nužan te osim toga sadrži razmatranja relevantna za rješavanje spora. Poziva se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj: Rev 1003/2014 od 10. lipnja 2020. iz kojeg je jasno da čak i odgovor na žalbu osigurava načelo kontradiktornosti. Slijedom svega navedenog predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te potvrditi točku IV. izreke kao zakonitu. Potražuje i naknadu troška sastavljanja predmetnog odgovora na žalbu. Predlaže odbiti žalbu tuženika i dosuditi tužiteljici naknadu troška sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 eura.

5. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužiteljice.

6. Žalba tuženika je osnovana.

7. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

8. Osporenom točkom IV. izreke prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 €, a koji se sastoji od troška za sastavljanje tužbe te podneska od 27. prosinca 2023. Osporenom točkom V. sud je u preostalom dijelu odbio zahtjev tužiteljice za naknadom troška zastupanja na ročištu 13. studenoga 2024. i 4. prosinca 2024.

9. Odredbom članka 144. stavka 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., - dalje: ZUS), propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

10. Kako je tužiteljica uspjela u sporu jer je prvostupanjski sud poništio rješenje tuženika od 9. listopada 2023., to je ista ostvarila pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 144. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a.

11. Uzimajući u obzir Tbr. 27. točka 1. alineja 2. te Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., dalje: Tarifa), trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku po pojedinoj radnji iznosi 500 bodova x 2,00 eura/bod uvećano za PDV, to je tužiteljici za dvije navedene radnje u upravnom sporu koje prvostupanjski sud smatra opravdanim određen trošak u iznosu od 2.500,00 eura.

12. Imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZUS-a, treba reći da je sud dužan provjeriti ulazi li pojedina stavka troškovnika u opravdane izdatke učinjene u tijeku ili u povodu spora odnosno u troškove potrebne za vođenje spora. Opravdanost izdataka učinjenih tijekom ili u sporu ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, predmeta spora i provedenim dokazima.

13. U okolnostima konkretnog slučaja, tuženik osnovano prigovara opravdanosti troška za sastav podnesaka tužiteljice od 27. prosinca 2023., kojim se tužiteljica očituje na odgovor na tužbu tuženika. Naime, isti se prema ocjeni ovog Suda ne može se smatrati nužnim ni opravdanim, a niti je pridonio rješavanju istog budući je sud svoju odluku utemeljio na činjenicama i dokazima iz tužbe, a za koji sastav je tužiteljici već priznat trošak, kao i podacima spisa predmeta temeljem kojih se moglo utvrditi stvarno stanje stvari.

14. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika uvažiti te sukladno odredbi članka 135. stavka 2. u vezi s člankom 147. stavka 2. ZUS-a, poništiti dio točke IV prvostupanjske presude u dijelu u kojem je tužiteljici priznat trošak sastava podneska od 27. prosinca 2023. (točka I. izreke).

15. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, osnovano je prvostupanjski sud odbio kao osnovane priznati troškove zastupanja na ročištu 13. studenoga 2024. Naime, riječ je o ročištu održanom iz razloga što je tužiteljica takvo održavanje izričito u tužbi zahtijevala, a iako je u tužbi navela da osporava rješenje tuženika s osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, suštinski osporava pravnu kvalifikaciju utvrđenih činjenica. Stoga je u konkretnom slučaju spor mogao biti riješen i bez rasprave kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud te se isti i po ocjeni ovog Suda ne može smatrati opravdanim izdatkom u smislu odredbe članka 144. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

16. Međutim, Sud nalazi osnovanim žalbene prigovore tužiteljice da joj je kao opravdan trošak spora valjalo priznati trošak zastupanja na ročištu od 4. prosinca 2024. Naime, na raspravi održanoj 13. studenoga 2024. sud je, radi dostave valjane punomoći za tužiteljicu zakazao novu raspravu za 4. prosinca 2024. a na koju raspravu je pristupio opunomoćenik tužiteljice. Iako navedeno ročište nije bilo potrebno zakazivati ni radi vođenja spora, a ni radi dostave punomoći, jer je uostalom navedenu punomoć opunomoćenik dostavio elektronskim putem i prije samog održavanja ročišta, međutim greške sudova ne bi trebale ići na štetu stranaka, ovdje tužiteljice. Kako je opunomoćenik tužiteljice pristupio na ročište, to joj je u trošak spora valjalo priznati trošak zastupanja na navedenom ročištu.

16.1. Slijedom navedenog, u odnosu na osporenu točku V. izreke, valjalo je, sukladno odredbi članka 135. stavka 2. u vezi s člankom 147. stavka 2. ZUS-a istu poništiti te tužiteljici priznati trošak zastupanja na ročištu 4. prosinca 2024., a koji obračunat sukladno Tbr. 27. točka 2. u vezi s Tbr. 46. Tarife iznosi 1.250,00 eura, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama koje tužiteljica ostvaruje pravo sukladno članku 144. članku 4. ZUS-a (točke II. i III. izreke).

17. U okolnostima konkretnog slučaja kad je po žalbama stranka djelomično preinačena odluka o troškovima spora, svaka stranaka snosi svoje troškove žalbenog postupka te je u smislu odredbe članka 147. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno kao u točki IV. izreke rješenja.

U Zagrebu, 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić