Poslovni broj: Usž-704/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Željke Zrilić Ježek i Borisa Markovića, članova vijeća uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Zdenka Koharić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Koharić & Budiščak-Kupčinec d.o.o., Zagreb, Nova Ves 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-344/2024-7 od 21. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-344/2024-7 od 21. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/21-01/277, urbroj: 513-04-23-2 od 31. listopada 2023., točkom II. poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trešnjevka, klasa: UP/I-410-23/2020- 02/20790, urbroj: 513-07-01-10/21-02 od 14. travnja 2021. te se točkom III. nalaže tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 31. listopada 2023. odbijena je žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 14. travnja 2021. kojim je poništeno privremeno porezno rješenje od 8. lipnja 2020. te je utvrđeno da je tužitelj dužan uplatiti razliku poreza i prireza u iznosu od 472.622,76 kn za 2019. na temelju dohotka od nesamostalnog rada i drugog dohotka.

3. Protiv navedene presude tuženik podnosi žalbu kojom osporava navedenu presudu u cijelosti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbi postupka. Tuženik ističe kako je u ovoj upravnoj stvari prvostupanjsko tijelo pokrenulo postupak utvrđivanja svrhe gotovinskih uplata na račun tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2019., pozvalo je tužitelja da dostavi pisano očitovanje na što se odnose transakcije po računima te da uz vjerodostojnu dokumentaciju dokaže svrhu navedenih transakcija. Iako tijelo nije pozvalo tužitelja da popuni Obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine sukladno odredbi članka 89. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak, porezno tijelo nije ni na koji način onemogućilo tužitelja u dostavi dokaza o izvorima stjecanja imovine niti je ovakvim postupanjem porezno tijelo uskratilo procesna ovlaštenja ili povrijedilo zakon na štetu tužitelja. U odnosu na utvrđenje suda kako porezno tijelo nije provelo usporedbu između uobičajenih primitaka i nastalih izdataka za nabavljenu imovinu i utrošena sredstava za potrošnju, odnosno da nisu utvrđeni primitci i izdaci tužitelja u predmetnom poreznom razdoblju, tuženik smatra kako je sud u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Tuženik navodi kako je prvostupanjsko tijelo u provedenom postupku utvrdilo da tužitelj nije potkrijepio vjerodostojnom dokumentacijom priljeve sredstava u vidu gotovinskih uplata na njegov račun u ukupnom iznosu od 1.208.182,20 kn na način i u iznosima kako su prikazani u tablici na stranici 2. i 3. prvostupanjskog rješenja te je istome u odnosu na utvrđeni primitak utvrdilo drugi dohodak u navedenom iznosu, prethodno utvrdivši poreznu osnovicu i činjenice bitne za oporezivanje. Tuženik se poziva na odredbu članka 99. stavak 5. Općeg poreznog zakona i na članak 88. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak, te smatra kako je prvostupanjsko tijelo valjano na temelju zakonske osnove iz navedene odredbe članka 99. stavak 5. Općeg poreznog zakona poništilo privremeno porezno rješenje od 8. lipnja 2020. te tužitelju utvrdilo za 2019. godinu razliku poreza i prireza za uplatu u iznosu od 472.622,76 kn budući da je utvrdilo na temelju naknadno izvršene provjere da postoji osnova za izmjenu porezne obveze za 2019. godinu utvrđene tužitelju privremenim poreznim rješenjem od 20. lipnja 2020., a sve iz razloga jer je pravilno prvostupanjsko tijelo utvrdilo kako tužitelj nije vjerodostojnom dokumentacijom dokazao izvore sredstava za gotovinske uplate u iznosu od 1.208.182,20 kn. Tuženik naglašava kako je tužitelj u provedenom poreznom postupku sudjelovao kao stranka te je dobio na uvid sve podatke kojima je prvostupanjsko tijelo raspolagalo kao i mogućnost da se o istima izjasni te nije dokazao vezu između novčanih uplata na svojim računima i ostvarenih novčanih sredstava na koje se pozivao tijekom prvostupanjskog postupka te žalbenog postupka jer iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi vjerodostojnost njegovih navoda. Iz navedenog proizlazi kako je tužitelju valjano i zakonito utvrđen drugi dohodak iz članka 76. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak te kako je postupak proveden u skladu s odredbom članka 88. i 89. Zakona o porezu na dohodak. Tuženik smatra stav suda kako nepozivanje tužitelja da dostavi Obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine znači da u postupku nisu utvrđeni primitci i izdaci tužitelja u predmetnom poreznom razdoblju te da drugi dohodak nije utvrđen u skladu s odredbama članka 76. Zakona o porezu na dohodak, predstavlja pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pretjerani formalizam suprotan s načelom utvrđivanja materijalne istine, a što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava. Slijedom navedenog, predlaže da se pobija presuda u cijelosti poništi.

4. U dostavljenom odgovoru na žalbu tuženika tužitelj navodi kako se žalbeni navodi tuženika prema kojima su u postupku pravilno primijenjene odredbe članka 88. stavak 1., 2. i 3. Zakona o porezu na dohodak paušalni i iscrpljuju se u pukom citiranju sadržaja odredbi. Ističe kako žalba ne sadrži niti jedan konkretan navod usmjeren na dokazivanje pogrešnog utvrđenja suda u vezi utvrđene razlike između vrijednosti stečene imovine s jedne strane i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje s druge strane, a sukladno propisanim utvrđenjima u vezi pravilne primjene članka 76. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak. Zapisnikom od 4. ožujka 2021., na koji se tuženik poziva, nisu utvrđeni svi primitci i izdaci tužitelja u nadziranoj 2019. godini i drugi dohodak nije utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava za njeno stjecanje (članak 76. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak) nego je drugi dohodak utvrđen u visini ukupnih uplata na račun tužitelja i to kako od strane tužitelja tako i uplata od drugih osoba. Suprotno navodima tuženika, iz sadržaja Zapisnika jasno je da je drugi dohodak tužitelja utvrđen primjenom članka 39. stavak 3. točke 11. Zakona o porezu na dohodak. Tužitelj naglašava da je prvostupanjsko tijelo rješenje donijeto na temelju članka 92. i 95. Općeg poreznog zakona pozivajući se na primjenu članka 39. stavka 2. i 3. točke 11. Zakona o porezu na dohodak. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja navedene su sve uplate tužitelja, dakle, uplate koje je i sam tužitelj izvršio na svoj račun te su iste utvrđene kao primitak od "drugih davatelja" i po tom osnovu je primjenom članka 39. stavak 2. točke 11. Zakona o porezu na dohodak tužitelju utvrđen drugi dohodak. Nadalje, prvostupanjsko tijelo se u vezi procjene dohotka iz članka 92. Općeg poreznog zakona, poziva na primjenu članka 48. stavka 4. Zakona o porezu na dohodak prema kojoj odredbi se porez na dohodak utvrđuje procjenom u slučaju u kojem su podaci iz godišnje porezne prijave netočni ili nepotpuni. Slijedom navedenih utvrđenja i prema dokazima u spisu predmeta, žalbeni navodi tuženika nemaju uporište u sadržaju zapisnika, niti u sadržaju obrazloženja prvostupanjskog rješenja, odnosno navedeni razlozi nemaju uporište u postupovnim i materijalnopravnim odredbama na čiju primjenu se prvostupanjsko tijelo poziva. Nadalje, tužitelj ističe kako u provedenom poreznom postupku nije provedena niti jedna radnja propisana člankom 88. i 89. Zakona o porezu na dohodak niti proizlazi da su u vezi utvrđenog drugog dohotka utvrđeni ukupni primitci tužitelja u 2019. i ukupni izdaci tog poreznog razdoblja te u tom slučaju prvostupanjsko porezno tijelo nije moglo zakonito utvrditi drugi dohodak temeljem članka 76. Zakona o porezu na dohodak. Prvostupanjsko tijelo je poreznu osnovicu utvrdilo na temelju članka 18. Zakona o porezu na dohodak i primijenilo je porezne stope propisane člankom 19. Zakona o porezu na dohodak te je razlika poreza za uplatu utvrđena temeljem članka 46. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak dok je drugi dohodak koji je uvršten u godišnju poreznu osnovicu utvrđen primjenom članka 39. stavak 2. i stavka 3. točke 11. istog članka Zakona. Upravo navedeno suprotno je navodu tuženika da je porezno tijelo zakonito utvrdilo drugi dohodak iz članka 76. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti žalbu tuženika izjavljenu na presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 344/2024-7 od 21. siječnja 2025.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. – dalje u tekstu: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 49. stavka 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i za razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 114. stavka 3. ZUS-a te je obzirom na utvrđeno činjenično stanje kao i primjenu materijalnog prava pravilno našao da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi kako je prvostupanjsko porezno tijelo na temelju odredbe članka 92. i 95. stavak 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18. – dalje u tekstu: OPZ) poništilo privremeno porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Zagreb, Ispostava Trešnjevka, klasa: UP/I-410-23/20-02/20790, urbroj: 513-07-01-10/20-01 od 8. lipnja 2020. i u ponovnom postupku je pod točkom II. 1.2. izreke prvostupanjskog rješenja od 14. travnja 2021. utvrdilo drugi dohodak u iznosu od 1.208.182,20 kn, a toč. II. 2. izreke ukupni godišnji dohodak u iznosu od 1.322.260,56 kn te je prvostupanjsko tijelo poreznu osnovicu utvrdilo na temelju članka 18. Zakona o porezu na dohodak i primijenilo porezne stope propisane člankom 19. Zakona o porezu na dohodak, a razlika poreza za uplatu utvrđena je temeljem članka 46. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak. Temeljem odredbe članka 39. stavak 2. i stavak 3. točka 11. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/16.) tužitelju je utvrđen drugi dohodak (iz toč. II. 1.2.) u visini ukupnih uplata na račun tužitelja i to kako od strane samog tužitelja tako i uplata drugih osoba.

8. Osporenim rješenjem tuženika od 31. listopada 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na prvostupanjsko porezno rješenje uz obrazloženje kako tužitelj nije dokazao izvore primitaka u predmetnom poreznom razdoblju u iznosu od 1.208.182,20 kn pa je istome temeljem odredbe članka 88. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak utvrđen drugi dohodak po toj osnovi. Nadalje tuženik smatra kako je tužitelj u provedenom poreznom postupku sudjelovao kao stranka te dobio na uvid sve podatke kojima je prvostupanjsko tijelo raspolagalo kao i mogućnost da se o istima izjasni, ali nije dokazao vezu između novčanih uplata na svojim računima i ostvarenih novčanih sredstava na koje se poziva tijekom prvostupanjskog postupka. Ističe kako činjenica da je pobijanim rješenjem drugi dohodak tužitelju utvrđen kao dohodak iz članka 39. stavka 3. točke 11. Zakona o porezu na dohodak umjesto kao drugi dohodak iz članka 88. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak ne utječe na zakonitost pobijanog rješenja jer je nesporno da je pobijanim rješenjem tužitelju utvrđen dohodak iz članka 88. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak.

9. Sukladno naprijed navedenom, prema ocjeni ovog Suda, pravilno prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ističe kako ne može otkloniti prigovore da je porezni postupak započet na temelju ovlaštenja iz članka 92. OPZ-a te da se samo prvostupanjsko tijelo poziva da je porez na dohodak utvrđen procjenom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano prigovara da je u konkretnom slučaju trebalo postupiti prema odredbi članka 76., članka 88. i 89. Zakona o porezu na dohodak, a iz provedenog upravnog postupka nije razvidno da je prvostupanjsko tijelo tako postupilo jer se nije pozvalo na prethodno citirane članke niti je provelo usporedbu između uobičajenih primitaka poreznih obveza i nastalih izdataka za nabavljenu imovinu i utrošena sredstva za potrošnju, niti je tužitelja pozvalo da popuni Obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, propisan odredbama posebnog propisa, to jest u postupku nisu utvrđeni ukupni primitci tužitelja u 2019. i ukupni izdaci tog poreznog razdoblja, a što znači da u postupku nije utvrđen drugi dohodak temeljem članka 76. Zakona o porezu na dohodak.

10. Nadalje, iz Zapisnika o izvršenoj provjeri činjenica bitnih za oporezivanje kod tužitelja od 4. ožujka 2021. proizlazi kako je temeljem obavijesti Službe za planiranje, pripremu i analizu nadzora od 3. srpnja 2020. pokrenut postupak za utvrđivanje svrhe uplata na privatne račune tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2019. Predmetnim Zapisnikom utvrđena su značajna odstupanja između ostvarenog dohotka i iskazanog prometa po računima tužitelja te je utvrđeno kako su uvidom u promet po privatnim računima tužitelja utvrđeni priljevi sredstava koja je u 2019. godini većim dijelom uplaćivao sam tužitelj te uplate fizičkih osoba i to DN, BN i HN u ukupnom iznosu od 1.208.182,20 kn. Također je navedeno da izvore sredstava za navedene uplate obveznik nije dokumentirao vjerodostojnom dokumentacijom.

11. Sukladno članku 6. stavak 1. OPZ-a porezno tijelo dužno je zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno pravnog odnosa.

12. Obzirom da porezno tijelo po obavijesti iz 2020. godine ima saznanje o utvrđenim priljevima sredstava na privatni račun tužitelja, a koje transakcije, kako navodi, nisu potkrijepljene vjerodostojnom dokumentacijom, sukladno citiranoj odredbi članka 6. OPZ-a ima pravo, ali i dužnost, zakonito provesti postupak i utvrditi sve relevantne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke.

13. Sukladno svemu iznesenom, kako tuženik razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić