REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2662/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Kless d.o.o. Sesvete, Sesvete, Vugrovečka cesta 77, OIB:10271941034, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Kokot, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mamić Perić Reberski Rimac u Zagrebu, radi istupanja iz društva i isplate, odlučujući povodom prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1216/2023-2 od 21. veljače 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1791/2020 od 26. siječnja 2023., u sjednici održanoj 21. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1216/2023-2 od 21. veljače 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1791/2020 od 26. siječnja 2023. zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj je postavio sljedeća pitanja:

"1. Je li protivno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te procesnoj ravnopravnosti stranaka u postupku donošenje odluke suda kojom odbija tužbeni zahtjev a da sud nije niti po zahtjevu tužitelja niti po službenoj dužnosti, a u okviru činjeničnih navoda tužbe, procjenjivao valjanost/ništetnost spornog pravnog posla – Ugovora o zajmu od dana 01. 04. 2019. g., pritom je valjanost spornog pravnog posla trebala biti razmatrana kao prethodno pitanje o čijem rješenju je ovisila odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu postojanja opravdanih razloga tužitelja? Da li je opisanim propustima procesnopravne naravi došlo do povrede prava tužitelja na procesnu jednakost, na jednakost oružja obzirom iz obrazloženja osporavanih odluka proizlazi da bi o ništetnosti spornoga ugovora sud prvoga stupnja odlučivao u drugom predmetu a evidentno nije, a radi se o povredi na koju sud pazi po službenoj dužnosti, koju može isticati svaka stranka i za koje pravo nema zastare?

2. Je li protivno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi s odredbom čl. 221.a Zakona o parničnom postupku te procesnoj ravnopravnosti stranaka u postupku donošenje odluke suda kojom odbija tužbeni zahtjev navodeći da ne postoje opravdani razlozi za istupanje tužitelja iz društva tuženika, iako ključne dokazne prijedloge koje je tužitelj predložio na okolnost utvrđenja postojanja upravo navedenih razloga uopće nije proveo, a o utvrđenju navedenih činjenica ovisi odluka u konkretnom postupku, i je li moguće utvrditi nezakonitost postupanja ostalih članova društva tuženika bez provođenja dokaza financijskim vještačenjem, posebno u okolnostima u kojima tužitelj tvrdi da društvo koje je navodno dalo zajam tuženiku nije 4 mjeseca prije sklapanja spornog ugovora uopće imalo poslovnih aktivnosti, a sve aktivnosti koje je i imalo je odradilo radnom snagom društva tuženika, imovinom društva tuženika, nezakonitim prijenosom imovine društva tuženika sa ciljem obezvrjeđivanja članskih prava tužitelja kao manjinskog člana društva?

3. Je li protivno načelu jednakosti svih pred zakonom sukladno čl. 14. Ustava RH, načelu jednakosti oružja i standardima poštenoga i pravičnoga suđenja sadržanih u odredbi čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda donošenje zaključka kojim sud odbija dokazni prijedlog za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja vrijednosti poslovnog udjela tužitelja jer da ne postoje opravdani razlozi za istupanje tužitelja iz društva tuženika, iako uvjerenje o postojanju tih razloga nije mogao steći bez provođenja predloženog financijskog vještačenja, dok navodno uvjerenje koje sud jest stekao predstavlja arbitrarno i očito samovoljno odlučivanje, protivno standardima poštenoga suđenja iz čl. 6. st. 1. Konvencije?"

4. Može li se umanjenje imovine društva nastalo kao posljedica nezakonitog postupanja većinskih članova društva, smatrati opravdanim razlogom za istup manjinskog člana društva iz društva u skladu sa odredbom čl. 420. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima, ako je takvim umanjenjem članu društva prouzročena šteta, na način da je njegov poslovni udjel smanjen sa 25% na 0,80%? Na koji način ako ne predloženim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem stranka u postupku može dokazati da je do umanjenja imovine društva iz kojeg član istupa došlo radnjama ostalih članova društva i je li učincima odluke suda kojom odbija provesti predloženi dokaz stranke koja ima pravni interes utvrditi umanjenje imovine društva sukladna jamstvu poštenoga suđenja i pravu tužitelja da od suda dobije odluku u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva? Je li sud obvezan provesti predloženo financijsko- knjigovodstvene vještačenje ako se radi o umanjenju imovine manjinskog člana društva koji nema od koga nego od suda zatražiti i dobiti pravnu zaštitu koja mu je zakonom zajamčena, dakle da sud provede predloženi dokaz?".

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je osporio navode tužitelja iznesene u prijedlogu za dopuštenje revizije i predložio je prijedlog odbaciti kao nedopušten, a tužitelju naložiti da mu naknadi trošak odgovora na prijedlog.

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 385.a st. 1. ZPP, vijeće je ocijenilo da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Prvim pravnim pitanjem naznačenim u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj polazi od pretpostavke da sud nije postupio u skladu s odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05) i načelom procesne ravnopravnosti stanaka jer nije kao prethodno pitanje ocijenio pitanje ništetnosti Ugovora o zajmu od 1. travnja 2019. Međutim, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske odluke proizlazi da sudovi nisu ispitivali ništetnost navedenog ugovora jer je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 583/2020 od 16. prosinca 2021., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-105/2022-3 od 4. listopada 2022., odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnim ugovor o zajmu od 1. travnja 2019. Stoga navedeno pitanje nije važno u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP jer se, u svezi ništetnosti ugovora o zajmu od 1. travnja 2019., radi o presuđenoj stvari.

4.1. Drugo i treće pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu pitanja važna u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP jer na temelju čl. 220. st. 1. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Sudovi su u ovom predmetnu naveli jasne i detaljne razloge odbijanja dokaznog prijedloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Pritom treba navesti da nižestupanjske odluke nisu donesene primjenom čl. 221.a ZPP, te odbijanje dokaznog prijedloga u konkretnim okolnostima ne ukazuje da povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih čl. 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 55/01, 5/14, 85/10 – dalje: Ustav RH) niti čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: EKLJP). Stoga o drugom pravnom pitanju ne ovisi odluka u ovom sporu niti je isto važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.2. Četvrto pravno pitanje, koje se sadržajno sastoji od tri pitanja, nije utemeljeno na činjeničnim utvrđenjima sudova u ovom predmetu jer sudovi nisu utvrdili nastanak štete, kao niti nezakonito postupanje većinskih članova, pa isto nije važno u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

4.3. Odluke na koje se tužitelj poziva u prijedlogu za dopuštenje revizije, donesene su u činjeničnim i pravnim okolnostima drugačijim od onih u ovom predmetu, pa stoga nisu odgovarajući razlozi za postavljena pravna pitanja.

5. Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postupanje revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

6. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su u parničnom postupku u kojemu je donesena pobijana presuda nižestupanjski sudovi počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te da su pogrešno primijenili materijalno pravo čime su ujedno povrijedili njegovo pravo na pošteno suđenje, pravo na sud i pristup sudu, pravo na djelotvorno pravno sredstvo, pravo na pravnu sigurnosti i na legitimno očekivanje.

6.1. Sadržaj tužiteljevog prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.

6.2. Glede tužiteljevih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6. EKLJP sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Tužitelj je zastupan po punomoćniku odvjetniku aktivno sudjelovao u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje odnosno da mu je bilo povrijeđeno pravo na sud i na pristup sudu. Glede navoda o povredi prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno čl. 13. EKLJP, ovaj sud primjećuje da je tužitelj na raspolaganju imao tužbu i žalbu kojima se i koristio. Činjenica da nije uspio u sporu ne čini ta pravna sredstva nedjelotvornima niti ukazuje da mu je zbog neuspjeha u sporu povrijeđena pravna sigurnost ili legitimna očekivanja.

7. Prema ocjeni vijeća tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da bi mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

8. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen kao neosnovan, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

Zagreb, 21. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina