Poslovni broj: Usž-4534/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja JL i LL, oboje iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva branitelja), Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, radi statusa ratnoga vojnog invalida iz Domovinskog rata, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-183/2021-4 od 21. siječnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-183/2021-4 od 21. siječnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev prednika tužitelja, HL, za poništenje rješenja tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/3009, URBROJ: 522-04/2-13-2 od 30. listopada 2013. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je zahtjev prednika tužitelja za naknadu troškova upravnog spora

2. Rješenjem tuženika od 30. listopada 2013. oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, KLASA: UP/I-562-02/99-01/172, URBROJ: 519-110-99-2 od 14. travnja 1999. i Suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 27. studenoga 1999.

3. Rješenjem prvostupanjskog tijela od 14. travnja 1999. predniku tužitelja HL je priznat status ratnoga vojnog invalida (dalje: RVI) V. grupe sa 70% oštećenja organizma za stalno s osnove ranjavanja na „južnom bojištu“ s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak i ortopedski doplatak III. stupnja. Na navedeno rješenje dana je Suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata 25. studenoga 1999.

4. Prednik tužitelja je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu koju je prvostupanjski sud zaprimio 18. ožujka 2021. Rješenjem prvostupanjskog suda, poslovni broj: Usl-183/2021-7 od 1. lipnja 2021. upravni spor je prekinut zbog smrti HL. Postupajući sukladno rješenju prvostupanjskog suda, poslovni broj: Usl-183/2021-18 od 23. listopada 2024. nasljednici pokojnog HL, ovdje tužitelji, su preuzeli upravni spor.

5. Tužitelji pobijaju zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga. Ističu da presuda nije obrazložena te smatraju da presuda prvostupanjskog suda, poslovni broj: Uslmio-861/2018 od 5. ožujka 2019., donesena u oglednom sporu, a na koju se poziva prvostupanjski sud nije zakonita. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, kao ni Visoki upravni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu, ne raspravljaju o povredama i kršenju Ustava Republike Hrvatske i zakona već prepisuju teze upravnog tijela. Navode da iz osporavanog rješenja nije vidljivo na čiji je zahtjev pokrenut upravni postupak, tko je i na temelju koje zakonske odredbe pokrenuo postupak, je li pokrenut po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke. Smatraju da je to rješenje donijeto protivno odredbama Zakona o općem upravnom postupku, da dokazni postupak nije proveden, odnosno onemogućeno je sudjelovanje stranke u upravnom postupku. Ističu da je pokojni HL stradao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, imaju potvrdu o vremenu sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske te ostvaruju prava kao nasljednici RVI-a. Ističu da su upravno tijelo i sud u oglednom sporu primijenili članak 128. stavak 1. točku 6. Zakona o općem upravnom postupku iako ta odredba nije bila na snazi u vrijeme donošenja rješenja kojim je pokojnom HL priznat status RVI-a 1999. godine. Pozivaju se na presude Upravnog suda Republike Hrvatske kojima su tužbe uvažene pozivom na članak 267. Zakona o općem upravnom postupku iz 1991. Smatraju da je razloge za ništavost taj sud već razmatrao pa se radi o presuđenoj stvari. Pozivaju se na kršenje stečenih prava i na načelo legitimnog očekivanja jer sud svoje tvrdnje ne potkrepljuje, a javne isprave su u spisu predmeta i izdane su od tuženika. Smatraju da je stav Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora protivan stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske u gotovo istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj stvari (npr. odluka U-III- 2666/2010). Ponavljaju da sud u oglednom sporu potvrđuje navode upravnog tijela na temelju dokaza koji prileže spisu te očitovanja MORH-a. Navode obrazloženje presude iz oglednog spora. Ističu da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude poziva i na zaključak sa sjednice svih sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 13. listopada 2014. iako je taj zaključak donijet na sjednici Mirovinsko-invalidsko-zdravstvenog odjela i nije pravni izvor te se na njega sud nezakonito poziva. Zaključak je protivan Zakonu o sudovima, članku 5. te Ustavu Republike Hrvatske. Navode da odluka u oglednom sporu, kao i ovdje pobijana presuda, nije obrazložena. Ističu povredu prava vlasništva, pravne sigurnosti i predvidljivosti. Navode da se u pobijanoj presudi primjenjuje nepostojeća zakonska odredba članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji te se pozivaju na odluku Ustavnog suda od 19. lipnja 2018., kojom je Ustavni sud obustavio postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske navedenu zakonsku odredbu i odbacio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom. Smatraju da se navedena odredba više ne može primjenjivati te se pozivaju na mišljenje Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predlažu poništiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.

Potražuju trošak za sastav žalbe.

6. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

7. Žalba nije osnovana.

8. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.

9. Ovaj Sud ističe da je pobijana presuda prvostupanjskog suda donesena prije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. Ustavni je sud u toj kao i kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama istaknuo da je ovaj Sud pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata („Narodne novine“, 140/12.; dalje: ZID-a ZoPHBDR-a/12.) u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 108/96.; u daljnjem tekstu: ZoPHBDR/96.), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane. Ustavni sud naglašava da je ovaj Sud zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17.; dalje: ZoHBDR/17.) koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pritom Ustavni sud upućuje na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke.

10. Prema shvaćanju Ustavnog suda, ovaj Sud je propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17. u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

11. S obzirom na to da je odluka Ustavnog suda, broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. donesena na temelju iste činjenične i pravne osnove o kojoj se odlučuje i u ovom sporu, ovaj Sud je prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja imao na umu navedenu ustavnosudsku odluku, ali posebno i ovosudnu presudu poslovni broj: Usž-1752/24 od 25. rujna 2024.

12. Odlučne okolnosti konkretnog predmeta mogu se sažeti kako slijedi:

13. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela (Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar), KLASA: UP/I-562- 02/99-01/172, URBROJ: 519-110-99-2 od 14. travnja 1999. tužitelju je priznat status RVI-a V. grupe sa 70% oštećenja organizma za stalno s osnove ranjavanja na „južnom bojištu“ s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak i ortopedski doplatak III. stupnja. Na navedeno rješenje dana je Suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 25. studenoga 2019.

14. Rješenje tuženika od 30. listopada 2013. kojim je oglašeno ništavim prvostupanjsko rješenje od 14. travnja 1999., i Suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 25. studenoga 2019. doneseno je na temelju članka 128. stavka 1. točke 6. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09.) te članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. U postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika utvrđeno je da je tužitelj bio pripadnik postrojbi HVO-a, dok je status RVI-a stekao na temelju članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“, 33/92.), pri čemu prijava stradavanja od 13. prosinca 1997. nije izdana prema podacima iz službene evidencije Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe.

15. U ovosudnoj presudi poslovni broj: Usž-1752/24 od 25. rujna 2024. navedeno je sljedeće: Prema ZoPHBDR-u/96., koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja, pripadnici HVO-a nisu mogli ostvarivati prava prema tom Zakonu.

16. Prema članku 42. stavku 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12., na temelju kojega je doneseno osporeno rješenje, tuženiku je dana ovlast preispitivanja pravilnosti činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku, pa i činjenice je li osoba kojoj je priznat ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

17. Sukladno ovlastima iz članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12., u konkretnom je slučaju tuženik utvrdio da tužitelj u vrijeme stradavanja nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZoPHBDR-a/96., a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim.

18. U odnosu na primjenu članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. u konkretnom slučaju Sud smatra potrebnim istaknuti da je Ustavni sud tijekom 2013. i 2014. zaprimio više prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID-a ZoPHBDR-a/12. Dana 31. siječnja 2014. Ustavnom je sudu podnesen zahtjev Upravnog suda u Zagrebu za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene odredbe ZID- a ZoPHBDR-a/12.

19. Ne iskoristivši svoje ovlasti propisane člankom 125. alinejom 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 56. i 57. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), Ustavni je sud rješenjem, broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018. obustavio postupak u povodu zahtjeva te odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. zbog prestanka važenja osporene odredbe 14. prosinca 2017., stupanjem na snagu ZoHBDR-a/17.

20. Promatrajući okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu ovlasti Ustavnog suda koje se odnose na meritorno okončanje postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona koji je nakon podnošenja zahtjeva, odnosno prijedloga prestao važiti (pri čemu treba imati na umu činjenicu da je osporeni ZID ZoPHBDR-a/12. prestao važiti nakon više od tri godine od podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu), kao i opredjeljenja Ustavnog suda da ne donese meritornu odluku o ustavnosti osporenog normativnog rješenja, ovaj Sud zaključuje da u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika nisu postojale ustavnopravne zapreke za primjenu članka 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12. niti su nakon donošenja rješenja nastupile okolnosti koje bi opravdale stavljanje izvan snage toga rješenja.

21. S obzirom na ocjenu Ustavnog suda da je u predmetnoj upravnoj stvari ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR-a/17. te postupajući u skladu s obvezom da pri donošenju odluke uzme u obzir promjenjive okolnosti,odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na odlučivanje, Visoki upravni sud u konkretnom slučaju bitnim smatra sljedeće:

22. Polazeći od suverenog prava hrvatskog zakonodavca da vrednuje doprinos pripadnika HVO-a, državljana Republike Hrvatske, u obrani suvereniteta Republike Hrvatske priznavanjem određenih prava, ovaj Sud u cijelosti prihvaća stav da je konkretni predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Pritom valja naglasiti da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske.

23. Prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX.

ZoHBDR-a/17. (članci 139. do 148.).

24. Pored članka 139. ZoHBDR-a/17., u konkretnom slučaju valja imati na umu i članak 14. stavak 1. ZoHBDR-a/17. koji propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji (“Narodne novine - Međunarodni ugovori”, 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona.

25. Članak 139. ZoHBDR-a/17., koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

26. Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR-a/17. razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR-a/17., P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi:

“Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu.

…

Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.”

27. Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR-a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR- a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.

28. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZoHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta:

1. da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status Ja odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i

2. da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine.

29. Radi eventualne primjene članka 139. ZoHBDR-a/17., ovaj Sud je dopisom od 3. ožujka 2025. zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske očitovanje o tome je li se prednik tužitelja, kao pripadnik HVO-a kojemu je priznat status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj, na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17. nalazio na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine.

30. Dopisom od 14. ožujka 2025. Ministarstvo hrvatskih branitelja se očitovalo o zatraženim podacima, u bitnom navodeći da je uvidom u podatke utvrđeno da HL nikada nije bio na redovnoj isplati osobne invalidnine po rješenju od 14. travnja 1999. pa tako ni na dan stupanja na snagu ZoHBDR-a/17.

31. Navedeni dopis Ministarstvo hrvatskih branitelja Sud je dostavio tužiteljima na temelju članka 6. stavka 1. ZUS-a.

32. Tužitelji u podnescima od 20. svibnja 2025. osporavaju navode tuženika kao neosnovane.

33. Razmatrajući konkretni slučaj u svjetlu naprijed navedenoga, imajući na umu činjenicu koja proizlazi iz podataka iz spisa predmeta da prednik tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR- a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, a koju tužitelji samo paušalno osporavaju, Sud utvrđuje da se članak 139. ZoHBDR-a/17. ne odnosi na prednika tužitelja, odnosno da isti ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZoHBDR-a/17. U takvoj situaciji, prema ocjeni ovoga Suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje rješenja tuženika od 19. listopada 2013., već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID-a ZoPHBDR-a/12., čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom.

34. Stoga je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS–a valjalo odbiti žalbu tužitelja (točka I. izreke).

35. Sukladno članku 79. stavku 1. ZUS-a, s obzirom na to da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njihov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić