REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1899/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Renate Šantek članice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i doc. dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja SI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-938/2024-4 od 13. veljače 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9182/2019-66 od 15. travnja 2024., u sjednici održanoj 21. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-938/2024-4 od 13. veljače 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9182/2019-66 od 15. travnja 2024.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naveo da prijedlog podnosi zbog sljedećih pravnih pitanja:
"(i.) Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač''), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?
(ii.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?
(iii.) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?
(iv.) Je li sama činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna?
odnosno
Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) odnosno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja suda da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
(v.) Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?
(vi.) Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?
odnosno
Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?
(vii.) Je li tuženiku (kreditoru), u postupku predmet kojeg spora je utvrđenje ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to pored ostalog odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, onemogućeno raspravljanje u smislu čl. 354. st. 2. t. 6. Zakona o parničnom postupku kada je tijekom postupka odbijen s dokaznim prijedlogom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost nastanka i visine štete koja nastaje tuženiku (kreditoru) prilikom prijevremene otplate kredita od strane potrošača, za koju je tuženik tvrdio da mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita?
(viii.) Je li ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku kada sud bez obrazloženja usvoji tužbeni zahtjev preinačen nakon zaključenja prethodnog postupka?
odnosno
Je li ostvarena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku kada sud usvoji tužbeni zahtjev preinačen nakon zaključenja prethodnog postupka iz razloga svrsishodnosti, bez prethodnog utvrđivanja mogućnosti tužitelja da bez svoje krivnje tužbeni zahtjev preinači do zaključenja prethodnog postupka?
(ix.) Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a u okolnostima kada postoji proturječnost između sadržaja isprava i obrazloženja suda o tužiteljevu svojstvu potrošača prilikom sklapanja ugovora o kreditu?“
3. Tužitelj nije podnio odgovor na prijedlog.
4. Prijedlog nije dopušten.
5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a, čl. 387., čl. 388. i čl. 389. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11,25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije od i. do iii. nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev 3142/18-2 od 19. ožujka 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
6. Pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje pod iv. do vii. koje se odnose na ništetnost naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev-1219/2021-2 od 14. rujna 2022. i drugima, a u odnosu na pitanje pod vii. valja dodati i da tuženik polazi od pogrešne pretpostavke o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a zbog odbijanja prijedloga tuženika za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja s obzirom na čl. 220. st. 2. ZPP-a.
7. U odnosu na pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje pod viii. koja se odnose na počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka i preinaku tužbenog zahtjeva valja reći da ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je preinaka tužbenog zahtjeva isticanjem novog zahtjeva uz postojeći (isticanje tužbenog zahtjeva na ime ništetnosti naknade za prijevremenu otplatu kredita) izvršena prije zaključenja prethodnog postupka, a preinaka povećanjem tužbenog zahtjeva na ime isplate zbog ništetnosti valutne klauzule je izvršena nakon provedenog financijskog vještačenja što je u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci broj: Rev-1114/2023-2 4. lipnja 2024.
8. Vezano za pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje pod ix. valja reći da tuženik nije sukladno čl. 387. st.3. ZPP-a dostavio dijelove spisa iz kojih bi bilo vidljivo postojanje proturječnosti između isprava i obrazloženja suda o tužiteljevu svojstvu potrošača, a postojanje proturječnosti ne proizlazi niti iz pobijane presude pa stoga niti to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Tome treba dodati i da tuženik u odnosu na to pitanje nije iznio niti odgovarajuće razloge važnosti postavljenog pitanja.
9. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389. b. st. 1. i 2. ZPP riješio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
10. Tuženik je istaknuo i to da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, i 5/14), pravo na djelotvorni pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 13.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", Međunarodni ugovori broj 18/97., 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.) te pravo na pošteno suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, tuženiku je u postupku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku, a suprotno ne proizlazi niti iz dostavljene dokumentacije sukladno čl. 387. st. 3. ZPP. Nižestupanjski su sudovi svoje odluke opravdavali ozbiljnim, uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima zbog čega se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima pa nije bilo moguće zaključiti da postoji vjerojatnost da tuženik nije imao pravično suđenje kao niti da mu nije omogućeno pravo na djelotvorni pravni lijek niti da mu je povrijeđena jednakost svih pred zakonom posebice uzimajući u obzir ustaljenu sudsku praksu Vrhovnog suda RH na koju se u ovoj odluci pozvalo i ovo vijeće revizijskog suda.
11. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st.1. i 4. ZPP te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.
Zagreb, 21. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
