REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-140/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Renate Šantek, mr. sc. Senije Ledić i doc. dr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji su zastupani po punomoćniku Mariju Vukoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Marko Praljak, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Praljak i Marin Svić u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1027/2021-3 od 20. lipnja 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P- 1147/2018 od 2. travnja 2021., u sjednici održanoj 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja se odbija, kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 332.434,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. travnja 2021., po stopi preciznije određenoj u prvostupanjskoj presudi, dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na više zatraženi iznos do kunske protuvrijednosti od 80.000,00 EUR, kao i više zatražene zakonske zatezne kamate za razdoblje od 5. ožujka 2018. do 1. travnja 2021. U točki II. izreke je određeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za određivanja privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine kojim je predloženo da se zabrani tuženiku da otuđi ili optereti nekretninu pobliže opisanu u navedenom rješenju.

3. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Prihvaća se žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1147/18 od 2. travnja 2021. godine u dosuđujućem dijelu pod točkom I. na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljima pod 1 i pod 2 iznos od 332.434,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od 02. travnja 2021. god., pa do isplate.“

II. Odbija se žalba tužitelja protiv odbijajućeg dijela točke I. izreke te se u tome dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1147/18 od 2. travnja 2021. godine.

III. Nalaže se tužiteljima da u roku od 15 dana tuženiku naknade troškove postupka u iznosu od 91.598,69 kn.".

4. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4939/2022-2 od 14. ožujka 2023. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-1027/2021-3 od 20. lipnja 2022., zbog pravnog pitanja:

"Dospijeva li potraživanje utemeljeno na stjecanju bez osnove zbog ulaganja u tuđu stvar danom dovršetka radova ili danom predaje nekretnine u posjed tuženika?".

5. Pozivajući se na navedeno dopuštenje protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, i 79/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud usvoji reviziju kao osnovanu i preinačiti pobijanu presudu i rješenje na način da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i obveže tuženika na plaćanje troškova postupka uključujući i trošak sastava revizije sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje temeljem odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

6. U odgovoru na reviziju tužitelja tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana uz obvezu naknade troškova odgovora na reviziju.

7. Revizija je neosnovana.

8. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu kunske protuvrijednosti 80.000,00 EUR na ime povrata ulaganja u nekretninu tuženika.

10. Prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 332.434,78 kn, koji iznos se odnosi na ulaganja tužitelja izvršena u stan položen na prvom katu i izmjenu međukatne konstrukcije, dok je u odnosu na više zatraženi iznos do kunske protuvrijednosti od 80.000,00 EUR odbio tužbeni zahtjev, smatrajući da je protekom općeg zastarnog roka, propisanog odredbom članka 225. ZOO-a nastupila zastara potraživanja koje se odnosi na ulaganja izvršena u stan u prizemlju zgrade, unutarnje stubište i krovište, obzirom da su ta ulaganja prema nalazu i mišljenju vještaka izvršena daleko prije 2014., a da je tužba podnesena 6. ožujka 2018.

11.1. Navedeno pravno shvaćanje prvostupanjskog drugostupanjski sud je ocijenio pogrešnim. Prema tome sudu zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist izvršenih ulaganja, odnosno u konkretnom slučaju to bi bilo u vrijeme kada su tužitelji predmetnu nekretninu predali tuženiku, pa s obzirom da tužitelji i dalje stanuju i koriste predmeti stan za svoje potrebe njihova tražbina nije ni dospjela na naplatu, te se vezano za navedeno shvaćanje pozvao na shvaćanje revizijskog suda izneseno u odluci broj Rev-x-358/11-2 od 20. studenog 2013.

11.2. Slijedom navedenog, je žalbu tuženika prihvatio i preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu i odbio taj dio tužbenog zahtjeva, te je odbio žalbu tužitelja protiv odbijajućeg dijela točke I. izreke prvostupanjske presude i potvrdio prvostupanjsku odluku u tome dijelu, ali ne iz razloga koje navodi prvostupanjski sud (da je nastupila djelomična zastara potraživanja), već iz razloga što ni tražbina tužitelja nije ni dospjela.

12. U revizijskom stadiju postupka ostalo je sporno je od kada počinje teći zastarni rok kod stjecanja bez osnove kada su izvršena ulaganja u tuđu nekretninu koja je još uvijek u posjedu tužitelja.

13. Tužitelj smatra da se početak zastare kod stjecanja bez osnove treba računati od trenutka kada je tužitelj završio sa izvođenjem radova na nekretnini, odnosno od kada je obogaćena osoba stekla mogućnost ostvarivanja koristi od izvršenih ulaganja, odnosno odmah nakon izvršenih radova.

14. Tuženik pak smatra da rok za zastaru nije počeo teći, sukladno čl. 164 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZV) po kojemu pravo za naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari. Obzirom da tužitelji nisu predali predmetnu nekretninu u posjed tuženiku, rok za zastaru nije počeo ni teći te je time tužba tužitelja preuranjena.

15. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci broj Rev-259/2016 od dana 07. veljače 2018. "zahtjev posjednika za naknadu troškova (nužnih i korisnih) ulaganja u vlasnikovu stvar dospijeva prema vlasniku u trenutku kada posjednik takav zahtjev suprotstavi vlasniku koji od njega zahtijeva povrat svoje stvari ili kad posjednik preda stvar vlasniku''.

16.1. Takvo shvaćanje izneseno je i u odlukama broj: Rev-x-1157/2017-4 od 2. svibnja 2019., broj Rev-2200/2012-3 od 12. rujna 2013. Prema obrazloženju navedenih odluka građanskopravni odnos između tužitelja i tuženika treba razmotriti primjenom odredaba čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i dr. - dalje: ZVDSP). U konkretnom slučaju, potraživanje na koje se odnosi tužbeni zahtjev proističe iz građanskopravnog odnosa između vlasnika stvari (stana) i poštenog posjednika iste stvari, u situaciji kada je posjednik imao nužne i korisne troškove koji se odnose na stvar koju posjeduje.

16.2. Iz obrazloženja odluke broj: Rev-x-1157/2017-4 od 2. svibnja 2019. proizlazi:

"Prema odredbi čl. 164. st. 2. ZVDSP, zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

Iz pravilno shvaćene odredbe citiranog propisa proizlazi da pravo poštenog posjednika na naknadu nužnih i korisnih troškova dospijeva tek onda kad vlasnik stvari osnovano zahtijeva da mu posjednik preda stvar, a u toj situaciji posjednik ima i pravo zadržavanja posjedovane stvari dok mu troškovi ne budu naknađeni. U postupku koji je prethodio reviziji nije utvrđeno da bi tuženici postavili osnovan zahtjev za predaju stana (tužitelj koristi stan kao zaštićeni najmoprimac), pa se mora zaključiti da tužitelj za sada ne može tražiti naknadu nužnih i korisnih troškova, dakle, propis koji je mjerodavan u konkretnom slučaju nije odredba čl. 220. i čl. 223. ZOO već odredba čl. 164. st. 2. ZVDSP. S obzirom na to da je na materijalno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena revizija odgovoreno na način iz kojeg proizlazi da tužbeni zahtjev nije osnovan, time je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP), pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačena odluka drugostupanjskog suda protiv koje je podnesena revizija, a i odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je drugostupanjskom presudom prvostupanjska presuda potvrđena.".

16.3. To isto shvaćanje izneseno je i u odluci broj Rev-933/2011-2 od 25. travnja 2017., prema kojem: "Prije svega, osoba koja je imala troškove u uređenju tuđe nekretnine može potraživati samo naknadu nužnih i korisnih troškova, i to u smislu odredaba čl. 164. ZV-a i tek ako i kada vlasnik nekretnine podnese zahtjev da mu posjednik nekretnine preda ovu u posjed.".

17.1. Tužitelji se u reviziji, ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pozivaju na odluku revizijskog suda broj: Rev-x-1125/15-2 od 6. rujna 2016., (a koja se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1889/1998, Rev- 866/2004, Rev-962/2006). U tim odlukama je izraženo pravno shvaćanje o početku tijeka zastarnog roka za potraživanje utemeljeno na stjecanju bez osnova, po kome se dospijeće tih tražbina najranije treba računati od trenutka kada je tužitelj završio s izvođenjem radova na nekretnini, odnosno od kada je obogaćena osoba stekla mogućnost ostvarivanja koristi od izvršenih ulaganja. Međutim u toj se odluci ne radi o situaciji kada je onaj koji je ulagao u tuđu nekretninu ujedno i u posjedu te nekretnine, "niti se radilo o nezvanom obavljanju tuđeg posla tj. na tuđoj nekretnini, već naprotiv o radovima na nekretnini u suvlasništvu stranaka, a kojima se povećala vrijednost nekretnine, dakle i suvlasničkih dijelova stranka, nameće se zaključak kako se konkretni odnos stranaka ima podvesti i riješiti upravo primjenom instituta stjecanja bez osnova iz čl. 210. ZOO, a u kom pravcu je ovaj sud već izrazio svoje shvaćanje u presudi Rev-962/06, o ne primjeni instituta poslovodstva bez naloga iz čl. 220. ZOO, a kako su to međutim učinili nižestupanjski sudovi svojim presudama.".

17.2. U odluci broj Rev-2929/2016-3 od 10. prosinca 2019., na koju se također pozivaju revidenti, "tužitelj potražuje vraćanje koristi ostvarene radnjom, a radnja građenjem je dovršena najkasnije 25. srpnja 1993., kad je tužitelj okončanom situacijom pozvao naručitelja radova na plaćanje naknade, tužitelj je već tada mogao tražiti vraćanje navodne nepripadne koristi, odnosno tražbina po toj osnovi je dospjela 25. srpnja 1993. Zastara počinje teći slijedećeg dana nakon dana kada je vjerovnik mogao tražiti ispunjenje tražbine, pa je u ovom slučaju zastara nastupila istekom petogodišnjeg zastarnog roka 25. srpnja 1998. (tužitelj nije u posjedu....)". Dakle u tom se predmetu radi o klasičnom građanskopravnom odnosu između naručitelja radova i investitora kada investitor vlasniku ne plati ugovorene radove.

17.3. Odluka broj: Rev-x-385/2011-2 od 21. rujna 2011., na koju se poziva revident nije od značaja za ovaj predmet jer je predmet spora u tom predmetu zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog terorističkog akta nepoznatog počinitelja i u njoj nije izneseno bilo kakvo pravno shvaćanje koje bi se odnosilo na predmetnu činjeničnu i pravnu situaciju.

18. Prema navedenom revizijski sud vezano za početak tijeka zastare i dospjelosti tražbine razlikuje situaciju kada se s osnove vlasništva traži predaja u posjed i naknada nužnih i korisnih troškova za izvršena ulaganja u nekretninu čija se predaja u posjed traži od situacije kada se traži naknada za izvršena ulaganja s osnove obvezno pravnog odnosa ili po osnovi izvan ugovornog odnosa. Stoga ostajući pri čvrstoj praksi ovoga suda o pitanju koje je postavljeno u reviziji odgovor na isto glasi:

Zahtjev posjednika za naknadu troškova (nužnih i korisnih) ulaganja u vlasnikovu stvar dospijeva prema vlasniku u trenutku kada posjednik takav zahtjev suprotstavi vlasniku koji od njega zahtijeva povrat svoje stvari ili kad posjednik preda stvar vlasniku.

19. S obzirom da izneseno shvaćanje drugostupanjskog suda ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a.

20. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju jer je navedeni trošak ocijenjen nepotrebnim u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić