Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Klinički bolnički centar Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, i umješača na strani tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojega zastupa punomoćnica Tuli Zele-Janjanin, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-186/2019-44 od 27. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-186/2019-44 od 27. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:
"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"1. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 43.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom od dana podnošenja tužbe 24. travnja 2019. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku i5 dana pod prijetnjom ovrhe."
II. Tužiteljica RZ dužna je umješaču na strani tuženika Croatia osiguranje d.d. nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.125,00 kn sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška umješača na strani tuženika Croatia osiguranje d.d."
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužiteljica, pobijajući odluku pod točkom I. i II. izreke, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Suprotno navodu žaliteljice, prvostupanjski sud nije počinio ikakvu povredu odredbe parničnog postupka time što "nije uzeo u obzir" nalaz i mišljenje sudske vještakinje dr. Maje Mišura, koji je izrađen na njen zahtjev i dostavljen uz tužbu a tuženik ga nije prihvatio kao dokaz. Naime, tijekom ovoga postupka po nalogu suda je provedeno medicinsko vještačenje, tužiteljica nije osporila pravilnost nalaza i mišljenja te nisu postojali razlozi da se kao dokaz prihvati nalaz i mišljenje dr. Mišura. Nejasno je u pogledu kojih odlučnih okolnosti žaliteljica smatra bitnim taj nalaz i mišljenje te koju konkretnu procesnu povredu je po njenom mišljenju sud počinio.
5. Odlučne činjenice su pravilno utvrđene, sadržajem žalbenih navoda žaliteljica ne navodi konkretno i određeno koje činjenice su pogrešno utvrđene ili nisu utvrđene već iznosi načelne tvrdnje i pravna stajališta.
6. Tužiteljica navodi u tužbi da je 17. siječnja 2018. zaprimljena kod tuženika radi obavljanja plastičnorekonstruktivnog zahvata na nosnoj piramidi, nosnim pregradama i nosnim školjkama. Budući da je nakon operacije utvrđena zaostala deformacija nosne piramide sa buloznim nosnim vrškom te promjenama kože nosnog dorzuma preporučena joj je reoperacija uz skidanje kožnih promjena na nosu. Reoperacija je učinjena 4. rujna 2018. no estetski kriterij nije zadovoljen niti ovom operacijom jer je zaostao neadekvatan položaj nosnih hrskavica s buloznim nosnim vrškom, izbočenjem hrskavice te novim operativnim ožiljkom. Smatra da je došlo do liječničke pogreške kojom joj je povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i zahtijeva naknadu imovinske i neimovinske štete. U iskazu tijekom postupku izričito navodi da neuspjehom tuženika smatra isključivo vizuelni izgled nosa, njegov oblik drži izdeformiranim.
7. Nije sporno da je tuženik osiguran policom osiguranja od odgovornosti kod umješača.
8. Pogrešno je pravno shvaćanje tužiteljice o objektivnoj odgovornosti tuženika za štetu jer se odgovornost za propust u liječenju utvrđuje primjenom odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) koja propisuje načelo pretpostavljene krivnje, dakle odgovornost ne postoji ukoliko bolnica dokaže da je pri liječenju postupala po pravilima liječničke struke.
9. U postupku je temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka utvrđeno da su oba operativna zahvata tehnički izvedena prema pravilima struke. Tužiteljici je već ranije, prije više od 28 godina učinjena septorinoplastika. U siječnju 2018. zaprimljena je kod tuženika zbog kirurškog liječenja radi otežanog disanja na nos. Tužiteljici su reducirane alarne nosne hrskavice čime joj je sužen vršak nosa, skraćen joj je vrh nosa i odstranjena kožna promjena za koju se kasnije ispostavilo da je zloćudni kožni tumor i nakon tog odstranjenja ima ožiljak na koži vrška. Sve ove posljedice spadaju u očekivane (dobre ili loše) rezultate estetskih operacija i teško je govoriti o objektivnom naruženju jer dio osoba želi ovakav ili sličan izgled nosa (sužavanje vrška, skraćivanje profila).
10. Međutim, vještak smatra da je postojao propust u adekvatnom informiranju tužiteljice, informirani pristanak za prvi zahvat nije potpisao operater koji je izjavio da misli da nije bio prisutan prilikom davanja suglasnosti a on nije niti indicirao operativni zahvat pa se može prihvatiti izjava tužiteljice da "nije željele niti pristala na ovakvu vrstu zahvata (promjena izgleda vrška nosa)". Niti suglasnost za drugu operaciju nije potpisao operater. U operativnoj listi drugog zahvata ne piše da je odstranjen tumor vrška nosa već kasnije u kontrolnom nalazu pa se može prihvatiti izjava tužiteljice da je tek na sudu prvi puta čula da je imala zloćudni tumor. Vještak smatra da se može reći da je u tom pogledu postojala povreda prava osobnosti tužiteljice jer iz navedenog ne vidi da je tražila i pristala na ovakvu vrstu zahvata. Zbog toga se može reći da je kao posljedicu operacije tužiteljica imala naruženje blagog stupnja (u to ne ulazi ožiljak od odstranjenja tumora vrška nosa nego subjektivno naruženje jer nije bilo adekvatnog informiranog pristanka za korektivni zahvat). Strah srednjeg intenziteta trajao je 14 dana zbog potrebe novog zahvata te kasnijeg saznanja da je imala zloćudni tumor. Bol srednjeg intenziteta je trajala 7 dana vezano uz posljedice drugog operativnog zahvata.
11. Odluka kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan je pravilna.
12. Prije svega, odgovornost tuženika ne postoji jer je temeljem nalaza i mišljenja liječnika vještaka utvrđeno da su oba opoerativna zahvata izvršena po pravilima struke dakle da nije počinjena medicinska pogreška. Naime, tužbeni zahtjev je tužiteljica temeljila na tvrdnji o dva neuspjela plastično rekonstruktivna zahvata uz propuste liječnika tuženika, pri čemu uopće nije tvrdila da je na zahvate pristala bez adekvatnih informacija o tijeku postupka i mogućim ishodima. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio odgovornost i počinjenje ikakvih medicinskih pogrešaka navodeći da deformitet u vidu buloznog nosnog vrška nakon prve operacije spada u komplikacije ove vrste zahvata i događa se u 5 do 20% bolesnika s čime je tužiteljica bila upoznata u prijeoperacijskom razgovoru a nikako u medicinsku pogrešku. Niti nakon takvog očitovanja tuženika tužiteljica nije osporila da je bila adekvatno informirana o mogućim komplikacijama niti je tvrdila da se operaciji ne bi podvrgnula da je bila upozorena na komplikacije. Tek nakon zaključenja prethodnog postupka (u svom iskazu) navela je da nije bila upozorena na komplikacije. Međutim, riječ je očito o činjenicama koje su joj mogle i morale biti poznate već u vrijeme podnošenja tužbe, svakako do zaključenja prethodnog postupka, pa nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 299. st. 2. ZPP da se takvi navodi uopće uzmu u obzir. Pored toga, sudski vještak nije ovlašten utvrđivati činjenice o tome je li postojao informirani pristanak pacijenta, te činjenice utvrđuje sud na temelju svih dokaza, tj. medicinske dokumentacije i iskaza stranaka i svjedoka a odluka o valjanosti informiranja i značaju njenog eventualnog izostanka je pravno pitanje o kojem odlučuje sud. No, valja reći da izostanak potpisa operatera na pisanoj suglasnost pacijenta (koji je tužiteljica u oba slučaja potpisala) ne isključuje sam po sebi valjanost informacije, one se mogu dati tijekom cijelog prijeoperacijskog postupka. Također je u ovom slučaju upitna istinitost iskaza tužiteljice da do sudskog postupka nije znala da joj je odstranjen zloćudni tumor jer je u iskazu također navela da je suglasnost za drugi operativni zahvat potpisala u prisutnosti operatera dr. R koji joj je rekao da će izgled nosa pokušati popraviti koliko je god moguće više ali da mu najveći problem predstavlja "ovaj tumor koji je praktički i rastao nakon prve operacije a za kojeg sam ja tražila da se ukloni".
13. Zbog izloženih razloga, pogrešan je i bez značenja zaključak vještaka o povredi prava osobnosti u vidu subjektivnog naruženja "jer nije bilo informiranog pristanka".
14. Valja dodati da, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, inače i subjektivna mjerila u kontekstu ostalih činjenica svakog pojedinog slučaja, mogu, u razumnoj mjeri, biti relevantna za utvrđenje povrede prava osobnosti i dosuđenje naknade, ali pod pretpostavkom da su utjecale na duševno zdravlje osobe u mjeri koja opravdava dosuđenje naknade u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO. Međutim u ovom slučaju iz navoda i dokaza tužiteljice, osim što verbalizira nezadovoljstvo, ne može se zaključiti da su takve posljedice nastupile i na koji način su se manifestirale. Ona je čak nesporno suprotno uputi liječnika prekinula bolničko liječenje, također očito nije postupila po uputi dr. R nakon druge operacije i nije se javila liječniku dermatologu a očekivalo bi se od osobe koja trpi duševnu bol zbog neželjenog ishoda operacije da traži daljnju moguću liječničku pomoć.
15. Iz izloženog proizlazi da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika u smislu odredbe čl. 1045. ZOO te je pravilnom primjenom materijalnoga prava tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
16. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava u dijelu odluke o naknadi parničnoga troška kojim su umješaču priznati troškovi zastupanja na ročištu 10. rujna 2020. primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23). Naime, na tom se drugom pripremnom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari a ne samo o procesnim pitanjima, dok se na prvom ročištu 21. studenoga 2019. doista raspravljalo samo o procesnim pitanjima ali za njega uopće nije dosuđen trošak.
17. Kako nisu osnovani žalbeni razlozi a ne postoje niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci ove presude.
18. Budući da tužiteljica u žalbenom postupku nije uspjela, neosnovan je njen zahtjev za naknadu troškova toga postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 20. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić
