Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-138/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc.Iris Gović Penić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po pun. Tomislavu Krki, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-481/21 od 21. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.

p r e su d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-481/21 od 21. kolovoza 2023. u točki I izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da sud naloži tuženiku da mu isplati naknadu štete:

-za 2019. iznos od 17.314,11 eura sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 1. siječnja 2020. do isplate

-za 2020. iznos od 16.309,61 eura sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 1. siječnja 2021. do isplate

i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim traži da sud naloži tuženiku da mu isplati naknadu štete:

-za 2019. iznos od 17.314,11 eura sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 1. siječnja 2020. do isplate

-za 2020. iznos od 16.309,61 eura sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 1. siječnja 2021. do isplate

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-481/21 od 21. kolovoza 2023. u točki II izreke i sudi:

Svaka stranka snosi soje troškove postupka.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I.Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime izgubljene dobiti:

-za 2019. g. iznos od 17.314,11 EUR/130.453,21 kn1 sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 1. siječnja 2020. g. do isplate po stopi koja se koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te

-za 2020. g. iznos od 16.309,61 EUR/122.884,73 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 1. siječnja 2021. g. do isplate po stopi koja se koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 5.436,53 EUR/40.961,58 kn s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u visini od 3.673,73 EUR/27.679,75 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 21. kolovoza 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Tužitelji u tužbi navodi da je rješenjem Županijskog suda u Splitu dana 21. prosinca 2010. bio imenovan za stalnog sudskog vještaka. Rješenjem Županijskog suda u Splitu od 10. studenog 2017. tužitelj je razriješen dužnosti stalnog sudskog vještaka. Naknadno da je u odgovarajućim postupcima utvrđeno da je tužitelj neosnovano razriješen dužnosti sudskog vještaka, te je tužitelj dana 27. svibnja 2021. ponovno imenovan stalnim sudskim vještakom za geodeziju. Navedenim nezakonitim postupkom tužitelj da je pretrpio štetu za 2019. i 2020. u ukupnom iznosu od 294.299,52 kn, što da predstavlja predmet ovog postupka.

Naime, tužitelj je rješenjem Županijskog suda u Splitu, Ured predsjednika, broj 4 Su- 1119/09 od 21. prosinca 2010. kao geodetski tehničar imenovan stalnim sudskim vještakom Županijskog suda Split za geodeziju, na rok od 4 godine, a po proteku tog roka može ponovno biti imenovan za vještaka za geodeziju. Rješenjem Županijskog suda u Splitu, Ured predsjednika suda broj Su-1180/2014 od 5. veljače 2015., tužitelj kao sudski vještak ponovno je imenovan stalnim sudskim vještakom za geodeziju na vrijeme od 4 godine, a rješenjem Županijskog suda u Splitu, Ured predsjednika broj 4 Su-1180/2014 od 10. studenog 2017. tužitelj je kao sudski vještak razriješen dužnosti stalnog sudskog vještaka. Tužitelje je protiv tog rješenja izjavio žalbu te je njegova žalba odbijena Rješenjem Ministarstva pravosuđa broj Up/II-710-06/17-02/22, Urbroj:

514-03-02-02-02-17-02 od 11. prosinca 2017. Protiv tog rješenja tužitelj je podnio tužbu Upravnom sudu u Splitu, a koja tužba je odbijena presudom Upravnog suda u Splitu broj 16.UsIrs- 108/18-9 od 19. studenog 2018. Protiv navedene presude Upravnog suda u Splitu tužitelj je izjavio žalbu te je po navedenoj žalbi Visoki Upravni sud RH donio presudu broj Usž-1124/19-3 od 18. travnja 2019. kojom je poništena presuda Upravnog suda u Splitu od 19. studenog 2018. te je poništeno i rješenje Ministarstva pravosuđa RH od 11. prosinca 2017., kao i rješenje Županijskog suda u Splitu od 10. studenog 2017.

U ponovljenom postupku rješenjem Predsjednika Županijskog suda u Splitu, broj 4 Su-484/2019 od 4. prosinca 2019. odbijen je zahtjev tužitelja za imenovanje stalnim sudskim vještakom za geodeziju. Protiv tog rješenja tužitelj je izjavio žalbu, te je njegova žalba odbijena rješenjem Ministarstva pravosuđa RH, Klasa: UP/II-710- 06/20-01/01 Ur.broj: 514-04-02-03-01/1-20-02, od 7. veljače 2020.

Protiv navedenog rješenja tijela drugog stupnja tužitelj je podnio tužbu Upravnom sudu Split dana 6. svibnja 2020., a koji postupak se vodio kod Upravnog suda u Splitu pod brojem UsI-502/2020. U navedenom postupku Upravni sud u Splitu donio je presudu broj 5 UsI-502/20-8 od 5. ožujka 2021. temeljem koje je poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa RH Klasa: UP/II-710-06/20-01/01 Ur.broj: 514-04-02- 03-01/1-20-02 od 7. veljače 2020. kao i rješenje predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 4 Su-484/2019 od 4. prosinca 2019. te je presuda postala pravomoćna dana 10. svibnja 2021.

Tužitelj smatra da je štetu pretrpio zbog nezakonitog rada Županijskog suda u Splitu. Tužitelj se prije podnošenja tužbe, u skladu s odredbom čl. 186. a ZPP-a, obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu te je dopisom broj N-DO-450/21 od 20. rujna 2021. obaviješten da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio u vidu izgubljene dobiti.

7. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi:

-da je, sukladno odredbama tada važećeg Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 88/08 i 8/09), rješenjem predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 4 Su-1119/09 od 21. prosinca 2010. tužitelj imenovan stalnim sudskim vještakom Županijskog suda u Splitu za geodeziju na vrijeme od 4 godine,

-da je, sukladno odredbama tada važećeg Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14), rješenjem predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 4 Su-1180/2014 od 5. veljače 2015. tužitelj ponovno imenovan stalnim sudskim vještakom za geodeziju na vrijeme od 4 godine za područje Županijskog suda u Splitu,

-da je, sukladno odredbama tada važećeg Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15 i 29/16), rješenjem predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 4 Su-1180/2014 od 10. studenog 2017. tužitelj razriješen dužnosti stalnog sudskog vještaka za geodeziju te je određeno da će se danom pravomoćnosti tog rješenja tužitelj brisati s Popisa stalnih sudskih vještaka Županijskog suda u Splitu,

-da je protiv rješenja predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 4 Su- 1180/2014 od 10. studenog 2017. tužitelj izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem Ministarstva pravosuđa broj Klasa: UP/II-710-06/17-02/22, Ur.broj: 514-03-02-02-02-

17-02 od 11. prosinca 2017.,

-da je protiv rješenja Ministarstva pravosuđa od 11. prosinca 2017. tužitelj podnio tužbu Upravnom sudu u Splitu koji je tužbeni zahtjev odbijen presudom Upravnog suda u Splitu broj Uslrs-108/18 od 19. studenog 2018.,

-da je protiv presude Upravnog suda u Splitu od 19. studenog 2018. tužitelj izjavio žalbu te da je Visoki upravni sud RH donio presudu broj Usž-1124/19 od 18. travnja 2019. kojom su poništeni: presuda Upravnog suda u Splitu broj Uslrs- 108/18 od 19. studenog 2018., rješenje Ministarstva pravosuđa broj Klasa: UP/II- 710-06/17- 02/22, Ur.broj: 514-03-02-02-02-17-02 od 11. prosinca 2017. i rješenje predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 4 Su-1180/2014 od 10. studenog 2017.,

-da je u ponovljenom postupku rješenjem predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 4 Su-484/2019 od 4. prosinca 2019. odbijen zahtjev tužitelja za imenovanje stalnim sudskim vještakom za geodeziju,

-da je protiv rješenja predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 4 Su- 484/2019 od 4. prosinca 2019. tužitelj podnio žalbu koja je odbijena rješenjem

Ministarstva pravosuđa broj UP/II-710-06/20-01/01, Ur.broj: 514-04-02-03-01/1-20-

02 od 7. veljače 2020.,

-da je protiv rješenja Ministarstva pravosuđa od 7. veljače 2020. tužitelj podnio tužbu Upravnom sudu koji je donio odluku broj 5 Usl-502/20 od 5. ožujka 2021. kojom je poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa od 7. veljače 2020. i rješenje predsjednika Županijskog suda u Splitu od 4. prosinca 2019. Navedeno je da je ova odluka postala pravomoćna 10. svibnja 2021. i

-da je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 4 Su-350/21 od 27. svibnja 2021. tužitelj ponovno imenovan sudskim vještakom za geodeziju na vrijeme od 4 godine.

7.1. U obrazloženju ovog rješenja (od 27. svibnja 2021.) navedeno je da je tužitelj Županijskom sudu u Splitu podnio zahtjev za ponovno imenovanje stalnim sudskim vještakom za geodeziju dana 12. svibnja 2021., a temeljem pravomoćne presude Upravnog suda u Splitu broj Usl-502/20 od 5. ožujka 2021.

Navedeno je da su se pravomoćnošću navedene presude Upravnog suda u Splitu stekli uvjeti za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za ponovno imenovanje stalnim sudskim vještakom za geodeziju, da prema odredbama Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/19) tužitelj ne ispunjava uvjete iz odredbe čl. 2. st. 1. t. 2. podt. 3. za imenovanje, ali da u postupku ponovnog imenovanja stalnog sudskog vještaka treba, osim ispunjavanja uvjeta, primijeniti i načelo pravne sigurnosti, načelo legitimnog očekivanja stranke i načelo stečenih prava koje se odnosi na subjektivna prava na koja kasnije promjene propisa ne smiju utjecati, a zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranke u svakom konkretnom slučaju u kojem se neposredno primjenjuje zakon. Primijenjeno na tužitelja koji je bio imenovan stalnim sudskim vještakom za geodeziju da proizlazi da je tužitelj morao biti siguran u svoju pravnu poziciju tako da će se kod postupka ponovnog imenovanja primijeniti oni propisi koji su bili poznati i na snazi u vrijeme kad je stranka stekla pravo upravnom odlukom na koju kasnija promjena propisa ne smije utjecati.

Međutim, iz dostavljenih odluka proizlazi da je tužitelj podnio zahtjeve za imenovanje stalnim sudskim vještakom za geodeziju:

-dana 28. srpnja 2009. o kojem je odlučeno rješenjem predsjednika Županijskog suda u Splitu od 21. prosinca 2010. te je utvrđeno da ispunjava uvjete i imenovan je vještakom,

-u roku iz odredbe čl. 126. st. 4. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14) koji je tada bio snazi, zahtjev za ponovno imenovanje o kojem je odlučeno rješenjem predsjednika Županijskog suda u Splitu od 5. veljače 2015. te je tužitelj ponovno imenovan vještakom,

-da je prije isteka četverogodišnjeg perioda na koje je tužitelj imenovan vještakom za geodeziju predsjednik Županijskog suda, postupajući po službenoj dužnosti, donio rješenje od 10. studenog 2017. kojim se tužitelj razrješava dužnosti sudskog vještaka jer je utvrđeno da ne ispunjava uvjete za obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka. Dakle ovo je rješenje doneseno bez da je tužitelj podnosio zahtjev, odnosno po službenoj dužnosti, što je i logično jer tužitelju nije bio istekao četverogodišnji period na koji je imenovan vještakom,

-zahtjev za imenovanje stalnim sudskim vještakom za geodeziju o kojem je doneseno rješenje predsjednika Županijskog suda u Splitu od 4. prosinca 2019. kojim je zahtjev tužitelja odbijen jer je utvrđeno da, nakon što istekne rok imenovanja iz rješenja predsjednika Županijskog suda u Splitu od 5. veljače 2015., s tim da nije bilo osnova za razrješenje tužitelja prije isteka tog roka, tužitelj nema više uvjeta za imenovanje stalnim sudskim vještakom jer za to nema ostvarenih uvjeta i konačno

-zahtjev za ponovno imenovanje stalnim sudskim vještakom za geodeziju od 12. svibnja 2021. koji je ocijenjen osnovanim te je predsjednik Županijskog suda u Splitu o tom zahtjevu odlučio rješenjem od 27. svibnja 2021. i ponovno imenovao tužitelja stalnim sudskim vještakom za geodeziju na vrijeme od 4 godine.

7.2. Iz navedene kronologije po ocjeni suda prvog stupnja proizlazi da tužitelj, nakon što je istekao rok od 4 godine iz rješenja predsjednika Županijskog suda u Splitu od 5. veljače 2015., odnosno od 5. veljače 2019. pa do donošenja rješenja predsjednika Županijskog suda u Splitu od 27. svibnja 2021. odnosno za period od 5. veljače 2019. pa do 27. svibnja 2021., nije ishodio donošenje rješenja o njegovom zahtjevu koji je odbijen rješenjem predsjednika Županijskog suda u Splitu od 4. prosinca 2019.

Nije ni riječ o šutnji administracije jer je tužitelj nakon donošenja odluke Upravnog suda u Splitu broj 5 Usl-502/20 od 5. ožujka 2021. kojom je poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa od 7. veljače 2020. i rješenje predsjednika Županijskog suda u Splitu od 4. prosinca 2019. i koja je postala pravomoćna 10. svibnja 2021. nije podnio zahtjev da predsjednik Županijskog suda u Splitu o njegovom zahtjevu iz 2019. donese novu zakonitu odluku, već je podnio zahtjev za ponovno imenovanje od 12. svibnja 2021., što je moglo samo rezultirati donošenjem odluke za period od 4 godine koji završava 12. svibnja 2025.

Radi tog propusta tužitelj za period od 5. veljače 2019., kada je isteklo rješenje o imenovanju sudskim vještakom (od 5. veljače 2015.) pa do 27. svibnja 2021., kada je doneseno novo zakonito rješenje o imenovanju na vrijeme od 4 godine, nema bilo kakvo rješenje, a sva su rješenja koja nisu bila zakonita, poništena.

Stoga sud prvog stupnja smatra i da je osnovan prigovor tuženika da se radi o potraživanju naknade štete u kojem faktički nisu egzistirala nikakva rješenja niti je Pravilnik izmijenjen na način da bi sa završenom srednjom školom tužitelj mogao obavljati posao stalnog sudskog vještaka mjerničke struke, odnosno da tužitelj nema pravni osnov za isplatu naknade štete radi izgubljene dobiti jer je tu dobit zatražio u periodu kada nije bio imenovan sudskim vještakom jer je rješenje predsjednika Županijskog suda u Splitu od 4. prosinca 2019. o odbijanju njegovog zahtjeva poništeno, a novo rješenje nije doneseno jer tužitelj to nije tražio.

7.3. Prema odredbi čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke Upravnog suda u Splitu broj Usl-502/20 od 5. ožujka 2021., i koju je taj sud primijenio prilikom donošenja te odluke, ako sud utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti pobijanu odluku i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni.

Upravni sud u Splitu je rješenja predsjednika Županijskog suda u Splitu od 4. prosinca 2019. i Ministarstva pravosuđa od 7. veljače 2020. poništio te u obrazloženju odredio da će predsjednik Županijskog suda u Splitu u nastavku postupka odlučiti o zahtjevu tužitelja pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem tog suda, a u skladu s odredbom čl. 81. st. 2. ZUS-a.

7.4. U odredbi čl. 81. st. 2. ZUS-a propisano je da je u izvršenju presude tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda. U odredbi čl. 3. propisano je da ako tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje ne izvrši presudu u određenom roku ili ako u izvršenju presude postupi protivno njezinoj izreci, pravnom shvaćanju ili primjedbama suda, tužitelj može zahtjevom za izvršenje od prvostupanjskog suda zahtijevati izvršenje presude, odnosno zatražiti utvrđenje nedopustivosti izvršenja. Tužitelj nije ni tvrdio da je Županijski sud u Splitu postupio po pravomoćnoj odluci Upravnog suda, odnosno da je u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude odlučio o zahtjevu tužitelja o kojem je odlučio rješenjem koje je poništeno. Tužitelj nije tvrdio niti pokušao dokazati da je prvostupanjskom sudu podnio zahtjev za izvršenje presude.

Međutim, prema odredbi čl. 81. st. 11. ZUS-a zbog štete nastale neizvršenjem, odnosno nepravodobnim izvršenjem presude donesene u upravnom sporu tužitelj ima pravo na naknadu koja se ostvaruje u sporu pred nadležnim sudom.

Prvostupanjski je sud zaključio da bi tužitelj, da je Županijski sud u Splitu postupio po pravomoćnoj presudi Upravnog suda u Splitu i odlučio o zahtjevu tužitelja za ponovno imenovanje stalnim sudskim vještakom u periodu od 5. veljače 2019. kada je isteklo rješenje o imenovanju sudskim vještakom od 5. veljače 2015. i donio rješenje o ponovnom imenovanju tužitelja sudskim vještakom za geodeziju na period od 4 godine, imao pravo tražiti štetu koja mu je nastupila jer to rješenje nije bilo doneseno kada je podnio zahtjev radi čega nije mogao obavljati poslove sudskog vještaka, što predstavlja štetnu radnju. Dakle, nepostupanje po pravomoćnoj presudi Upravnog suda u Splitu dovelo je do toga da tužitelj tu štetu ne bi mogao tražiti, što znači da je posljedica nastala neizvršenjem presude donesene u upravnom sporu upravo šteta radi izgubljene dobiti koju je tužitelj zatražio u ovom postupku.

8. Prema odredbi čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23) tuženik odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti i sud prvog stupnja smatra da temeljem ove odredbe tužitelju pripada pravo na naknadu štete za 2019. i 2020. I to iz razloga što predsjednik Županijskog suda u Splitu nije sukladno čl. 81. st. 2. ZUS-a u roku 60 dana od dostave pravomoćne presude postupio sukladno izreci presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj Usl-502/20 od 5. ožujka 2021.

9. Ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja je nelogično i pogrešno. Naime, nedonošenje rješenja u roku od 60 dana kao je to prethodno izloženo, dakle do svibnja 2021., ne može predstavljati štetnu radnju u vidu propusta imenovanja tužitelja stalnim sudskim vještakom za razdoblje 2019. i 2020.

10. Nadalje, tužitelj je imao rješenje o imenovanju za sudskog vještaka za razdoblje od 5. veljače 2015. do 5. veljače 2019.

Za razdoblje od 6. veljače 2019. pa do 21. svibnja 2021. na snazi nije bilo niti jedno rješenje o imenovanju za sudskog vještaka.

Rješenjem od 10. studenoga 2017. tužitelj je prestao biti vještakom. Dakle, u razdoblju na koje se odnosi žalba tuženika (2019. i 2020.) tužitelj nije bio imenovan sudskim vještakom jer je razrješen rješenjem Županijskog suda u Splitu, Ured predsjednika broj 4 Su-1180/2014 od 10. studenoga 2017.

10.1. Naknadno je rješenje Županijskog suda u Splitu, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-1124/19-3 od 18. travnja 2019. poništeno. Dakle, poništeno je nakon isteka razdoblja na koje je tužitelj imenovan stalnim sudskim vještakom pa donošenje rješenja koje je poništeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske samo po sebi ne može predstavljati osnovu za naknadu štete.

Različitosti u pravnim shvaćanjima vezano uz tumačenje prava ne predstavlja štetnu radnju koja bi tužitelju pružila pravnu osnovu za traženje naknade štete. Rješenje Županijskog suda u Splitu, Ured predsjednika broj 4 Su-1180/2014 od 10. studenog 2017. doneseno je temeljem promjene podzakonskog propisa prema kojemu tužitelj više nije ispunjavao uvjete za imenovanje za stalnog sudskog vještaka te je taj propis nalagao predsjednicima suda da po službenoj dužnosti ukinu rješenja koja nisu sukladna izmijenjenom podzakonskom propisu.

Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje da u postupku ponovnog imenovanja stalnog sudskog vještaka treba, osim ispunjavanja uvjeta, primijeniti i načelo pravne sigurnosti, načelo legitimnog očekivanja stranke i načelo stečenih prava koje se odnosi na subjektivna prava na koja kasnije promjene propisa ne smiju utjecati, a zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranke u svakom konkretnom slučaju u kojem se neposredno primjenjuje zakon.

Dakle, riječ je o pravnom shvaćanju izraženom povodom tumačenja dvojbene pravne situacije.

U takvim okolnostima, ne može se smatrati da je predsjednik Županijskog suda u Splitu svojim nezakonitim i/ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti nanio štetu tužitelju. Čak i da su utvrđene greške u tumačenju prava, takve greške ne predstavljaju protupravnu radnju koja bi tužitelju pružila pravnu osnovu za traženje naknade štete.

11. Nakon 5. veljače 2019. tužitelju nikako ne može pripasti pravo na naknadu štete jer za to razdoblje nema rješenja o imenovanju za stalnog sudskog vještaka. Isto tako, nema protupravnosti u radu suda temeljem koje bi primjenom čl. 105. Zakona o sudovima tuženik odgovarao.

Kao što je već navedeno, okolnost da su u primjeni propisa postojala različita pravna shvaćanja ne daje tužitelju pravo da smatra da nepriznavanje statusa stalnog sudskog vještaka predstavlja štetnu radnju.

12. Ovdje posebno treba dodati i to da ovaj sud nije vezan pravnim shvaćanjem Visokog upravnog suda RH iz rješenja Usž-1124/19-3 od 18. travnja 2019. prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja za naknadu štete u ovom parničnom postupku.

12.1. S druge strane, ovaj sud ne smatra da je u opisanim okolnostima došlo do povrede prava vlasništva ili prava na pošteno suđenje time što su predsjednik Županijskog suda u Splitu, Ministarstvo pravosuđa, Upravni sud u Splitu i Visoki upravni sud Republike Hrvatske imali različita pravna shvaćanja o primjeni materijalnog prava.

Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava u svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi saželo je pregled pravnih stajališta o »legitimnom očekivanju« u primjeni čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u presudi Kopecký protiv Slovačke od 28. rujna 2004. (zahtjev br. 44912/98, Reports of Judgments and Decisions 2004-IX).

Pojam »legitimnog očekivanja« u kontekstu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju Europski sud za ljudska prava je prvi put ustanovio u presudi Pine Valley Developments LTD protiv Irske od 29. studenoga 1991. (zahtjev br. 12742/87, Series A no. 222, p. 23, § 51), a ponovio u presudi Stretch protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. lipnja 2003. (zahtjev br. 44277/98, § 35).

U oba ta slučaja podnositelji su bili ovlašteni pouzdati se i pozvati na činjenicu da pojedinačni pravni akt na temelju kojega su na sebe preuzeli teret financijskih obveza neće biti retroaktivno utvrđen nevaljanim na njihovu štetu. U toj skupini slučajeva, prema tome, 'legitimno očekivanje' temeljilo se na »razumno opravdanom povjerenju u pravni akt koje je imalo valjanu pravnu osnovu i odnosilo se na vlasnička prava.« (§§ 45. do 47. presude Ć.)

Drugi aspekt pojma »legitimnog očekivanja« u kontekstu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju Europski sud za ljudska prava je razradio u presudi B Compania Naviera S.A. i ostali protiv Belgije od 20. studenoga 1995. (zahtjev br. 17849/91, Series A no. 222, s. 23, § 51).

U tom je predmetu riječ o šteti koja je bila uzrokovana sudarom brodova zbog nemara belgijskih piljara za koje prema belgijskom pravu odgovara država. Prema domaćem belgijskom odštetnom pravu, takvi zahtjevi važe od trenutka štetnog događaja. Europski sud za ljudska prava je kvalificirao tužbene zahtjeve podnositelja kao 'potraživanja' koja potpadaju pod zaštitu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Nakon toga je spomenuo da su, na temelju niza odluka belgijskog Kasacijskog suda, podnositelji mogli tvrditi da imaju »legitimno očekivanje« da će se o njihovim tužbenim zahtjevima koji proizlaze iz spomenute nezgode odlučivati u skladu s općim odštetnim pravom. U tom konkretnom slučaju, dakle, 'legitimno očekivanje' nije bila komponenta vlasničkog prava niti se to očekivanje nadovezalo na vlasničko pravo, kao što je to bilo utvrđeno u slučajevima Pine Valley Developments Ltd i Stretch. Europski sud za ljudska prava je pritom istaknuo da se podrazumijevalo da »legitimno očekivanje« ne dolazi u obzir ako nema »potraživanja« koje potpada pod djelokrug čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (u konkretnom slučaju, odštetnog zahtjeva). Sukladno tome, legitimno očekivanje koje je utvrđeno u tom slučaju nije samo po sebi bilo konstitutivno za vlasnički interes, već se odnosilo na način na koji se tužbeni zahtjev podnositelja – koji je Europski sud za ljudska prava kvalificirao 'potraživanjem' – tretira u domaćem belgijskom pravu i osobito na povjerenje u činjenicu da će ustaljena sudska praksa belgijskih nacionalnih sudova biti primijenjena i na štetu koja je podnositeljima već nastala (§ 48. presude Ć). Nadalje, Europski sud za ljudska prava u nizu je svojih odluka opetovano isticao da podnositelji zahtjeva nemaju »legitimno očekivanje« ako se ne može utvrditi da imaju »aktualan ovršni zahtjev koji je u dostatnoj mjeri ustanovljen« (currently enforceable claim that was sufficiently established ). Tako je u odluci Velikog vijeća o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Gratzinger i Gratzingerova protiv Češke Republike od 10. srpnja 2002. (zahtjev br. 39794/98, Reports of Judgments and Decisions 2002-VII), u kojemu podnositelji nisu ispunjavali jednu od bitnih zakonskih pretpostavki za ostvarenje prava koje su potraživali, Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava utvrdilo da zahtjev podnositelja nije bio dostatno ustanovljen u smislu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. »Vjerovanje da će zakon koji je na snazi biti izmijenjen u korist podnositelja ne može se smatrati oblikom »legitimnog očekivanja« u smislu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sud smatra da postoji razlika između puke nade u restituciju, koliko god razumljiva ta nada može biti, i legitimnog očekivanja, koje mora biti mnogo konkretnije naravi od puke nade i (mora) biti utemeljeno na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka. Sud sukladno tome zaključuje da podnositelji nisu pokazali da imaju zahtjev (claim) koji je dostatno ustanovljen da bi bio ovršan i stoga oni ne mogu tvrditi da imaju 'imovinu' u smislu čl. 1. Protokola br. 1« (§§ 73. i 74. odluke Gratzinger i § 49. presude Ć.)

12.2. S obzirom na specifične okolnosti predmeta u ovom parničnom postupku, ovaj sud ocjenjuje da se prethodno izložena pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava mogu primijeniti i ovdje te da se tužiteljevo očekivanje da će ostvariti zaradu kao stalni sudski vještak od 2015. pa nadalje ne može podvesti pod pojam »legitimnog očekivanja« koji bi – prema navedenoj praksi Europskog suda za ljudska prava – ulazio u okvir čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Time njegovo "očekivanje" nema svojstvo »legitimnog« pa time ni pravno zaštićenog očekivanja. Očekivanje ili uvjerenje tužitelja nije dostatno za konstituiranje pravno zaštićenog »legitimnog očekivanja« kada je u svakom trenutku moguća izmjena propisa koji uređuju uvjete za biti imenovan sudskim vještakom, pri čemu se ističe da rješenje predsjednika Županijskog sud u Splitu nije djelovalo retroaktivno već za ubuduće.

12.3. Stoga odlukom predsjednika Županijskog suda u Splitu nisu ugrožena tužiteljeva legitimna očekivanja (u vezi njegove imovine – zarade od vještačenja), jer ona nisu ni mogla nastati.

13. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 373. ZPP-a prvostupanjska je presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

14. Iako je u konačnici tuženik uspio u sporu, ovaj sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka iz sljedećih razloga.

14.1. Tužitelj je ovaj postupak pokrenuo zbog toga što je nadležno ministarstvo nakon imenovanja tužitelja za stalnog sudskog vještaka promijenilo pravilnik kojim se propisuju uvjeti za imenovanje sudskim vještakom.

14.2. Tužitelj je imenovan na razdoblje od 4 godine, a promjenom pravilnika tijekom tog razdoblja stavljeno je izvan snage rješenje o imenovanju stalnim sudskim vještakom prije isteka razdoblja na koje je imenovan.

Dakle, tuženik je ovakvim postupanjem izazvao pravnu nesigurnost na strani tužitelja, iako je ocjena ovog suda da nema protupravnosti u postupanju tuženika koja bi opravdavala dosuđivanje naknade štete, ali je tuženik promjenom predmetnog pravilnika uzrokovao vođenje ovog postupka, pa ovaj sud smatra da je pravično da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, pri čemu se posebno imalo u vidu da je tuženik država, a tužitelj pojedinac kojemu je država promjenom podzakonskog akta, bez izmjene zakona temeljem kojega je taj podzakonski akt donesen, ukinula prava koja mu je prethodno priznala.

15. Kako je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević