Poslovni broj: Usž-4298/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Kristine Senjak Krunić , predsjednice vijeća , Eveline Čolović Tomić i Senke Orlić- Zaninović , članice vijeća , te više sudske savjetnice Ane Matacin , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja ĐA, [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]i NA, [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa opunomoćenik Zdravko Ivić , odvjetnik iz Zagreba , Mirka Viriusa 1 , protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske , Područnog ureda u Splitu , Ispostave u Kninu , Knin , Dr. Franje Tuđmana 2 , OIB: 33706439962 , radi izvršenja rješenja o uklanjanju, odlučujući o žalbi tužitelja , zastupanih po istom opunomoćeniku , protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-521/2023-8 od 12. rujna 2024. , na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

pretpostavljam da je

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda i Upravno rješenje suda u Splitu , poslovni broj: Us I-521/2023-8 od 12. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika , KLASA: UP/I-362-02/21-02/769 , URBROJ: 443-02-03- 21-23-29 od 30. siječnja 2023. , dok se osporenim sudskim rješenjem, istog poslovnog broja i datuma, odbija prijedlog. tužitelja za odgodnim učinkom tužbe do pravomoćnog okončanja upravnog spora (točka I. izreke), te se odbija njihov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

1.1. Navedenim rješenjem tuženika utvrđuje se da je postalo izvršno rješenje o uklanjanju istog tijela, KLASA: UP/I-362-02/21-02/769, URBROJ: 443-02-03-16-22-8 od 7. travnja 2022., te da tužitelji, kao investitori, nisu uklonili građevine opisane tim rješenjem (potporne zidove dužne cca 7,50 m i cca 27 m, prizemnu građevinu tlocrta cca 7,50x4,00 m, prizemnu građevinu tlocrta cca 6,00 x 1,40 m, započetu izgradnju građevine tlocrta cca 3,00x1,00 m, 50 komada temeljnih stupova od armiranog betona i biopročišćivač tlocrta 5,00x4,00 m), sve izvedeno bez propisanog glavnog projekta odnosno građevinske dozvole, na otoku [adresa], predio [adresa], izvan granica građevinskog područja, na k. č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pa se pristupa prisilnom izvršenju rješenja izricanjem prve novčane kazne u iznosu od 6.636,14 €/ 50.000,00 kn, sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.

2. Tužitelji su protiv osporene odluke izjavili žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba postupka te povrede ustavnih prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističu da je sud pogrešno zaključio kako stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, jer je tužitelj NA u svom podnesku od 11. lipnja 2023. izričito predlagao saslušanje tužitelja ĐA na okolnosti iz tog podneska, a u prvom redu da imenovani nije investitor u toj gradnji i da s tom gradnjom nema ama baš nikakve veze, čak da s istom nije bio ni upoznat. Nadalje, ističu kako nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud utvrdio da po izvršnom rješenju uopće nije postupljeno. Naime, da je tužitelj kontrolnim očevidom, a i drugima koje je obavljao ili navodno obavljao na predmetnoj lokaciji, sigurno bi utvrdio da je tužitelj ĐA postupio po izvršnom rješenju ili da je barem u određenoj mjeri postupio po tom rješenju, a uz to bi utvrdio da su na predmetnoj lokaciji kuće izgradile treće osobe te da se ne radi o gradnji kampa, nego o gradnji više vila koje su izgradile treće osobe. Stoga, iako se prvostupanjski sud poziva na svoju presudu, poslovni broj: Us I-1257/2022-10 od 4. listopada 2021., potvrđenu presudom Visokog upravnog suda, poslovni broj: Usž-597/2023-13 od 31. siječnja 2024., tužitelji ističu da je u fazi izvršenja postalo jasno kako je na predmetnoj lokaciji situacija drukčija od one koju je tuženik utvrdio i svojim rješenjima o uklanjanju i brojnim (navodnim) kontrolnim pregledima, kao i brojnim rješenjima o izricanju novčanih kazni i rješenjima o izvršenju. Naglašavaju da tuženik o navodnoj jednoj te istoj izgradnji kampa vodi dva inspekcijska postupka, a ako bi se i radilo o gradnji kampa, bilo bi zakonito i ispravno da se vodi jedan inspekcijski postupak. Vođenje dvaju inspekcijskih postupaka o navodno jednoj te istoj gradnji kampa povreda je ustavnog prava iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske, odnosno povreda ustavnog prava na pravično suđenje koje se odnosi i na upravne postupke. Pritom tužitelji ukazuju i na postupak samog uklanjanja, u kojem nije ništa uklonjeno što bi navodno izgradio NA, a nisu uklonjeni ni potporni i ogradni zidovi koje je obnovio tužitelj ĐA, a što bi moralo biti vidljivo iz zapisnika sastavljenih u fazi izvršenja koje su tužitelji od tuženika tražili, ali im tuženik te spise nije dao na uvid. Nastavno tužitelji ističu da se u stvarnosti radi o tome da je u sklopu pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu – usluga smještaja u kampu i zastupanja tužitelja NA, tužitelj ĐA, kao njegov opunomoćenik, s trećim osobama odnosno s njihovim trgovačkim društvima sklopio ugovore o zakupu zemljišta za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 1. siječnja 2033. , prema kojim ugovorima te osobe odnosno zakupci zemljišta su imali pravo na kupljenom zemljištu postaviti isključivo mobilne kuće, a izrijekom im je tim ugovorima bilo zabranjeno bilo što graditi. Međutim, suprotno tim ugovorima, te treće osobe su na predmetnom zemljištu izgradile montažne kuće za koje tuženik smatra da su građevine i da je za gradnju istih postojala obveza pribavljanja građevinske dozvole, a što sve tužitelji dalje u žalbi detaljno obrazlažu, pozivajući se i na odredbe Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti i Pravilnika o razvrstavanju i kategorizaciji objekata u kojima se pružaju ugostiteljske usluge u domaćinstvu, dajući definiciju kampa, građenje kojeg osporavaju. Iznoseći s tim u vezi i druge razloge, te imajući u vidu da je prvostupanjski sud donio osporenu presudu bez održavanja rasprave, tužitelji predlažu ovom Sudu osporenu presudu poništiti i usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu iskazanog troška za sastav žalbe.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njihovu štetu.

6. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je inspekcijskim rješenjem od 7. travnja 2022. tužiteljima, kao investitorima, naređeno ukloniti opisane bespravno izvedene građevine (potporne zidove, dvije prizemne građevine, započetu izgradnju građevine, temeljne stupove i biopročišćivač) te da tužitelji nisu postupili po naredbi iz tog rješenja, slijedom čega su, i po ocjeni ovoga Suda, ostvareni uvjeti za prisilno izvršenje rješenja izricanjem prve novčane kazne, kako je to i zapriječeno rješenjem o uklanjanju, ovdje izvršnim naslovom.

7. Činjenično stanje utvrđeno u postupku izvršenja, tužitelji žalbom ni ne pobijaju, jer ne dovode u sumnju izvršnost rješenja o uklanjanju, a ne osporavaju ni činjenicu da nisu izvršili naređenu obvezu, što je u postupku utvrđeno i kontrolnim očevidom obavljenim 26. siječnja 2023., iz kojeg proizlazi da nisu uklonjene građevine navedene u rješenju o uklanjanju, već je, unatoč mjeri obustave daljnjeg građenja/izvođenja radova postavljanjem službenog znaka, nastavljeno s protupravnim građenjem. Tužitelji, naime, zakonitost predmetnog rješenja o izvršenju pobijaju u bitnom tvrdnjama da nisu investitori prijeporne gradnje te da se ne radi o gradnji kampa, nego o mobilnim kućama koje su gradile treće osobe, dakle, u stvari razlozima koji se odnose na pravilnost rješenja o uklanjanju, ovdje izvršnog naslova, a što nije u skladu s odredbom članka 139. stavka 4. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09. i 110/21.), prema kojoj se rješenje o izvršenju može pobijati samo u odnosu na vrijeme, mjesto i način izvršenja, kako je to naveo i prvostupanjski sud u osporenoj presudi otklanjajući prigovore tužitelja s tim u vezi.

8. Ovo tim više što je rješenje o uklanjanju u međuvremenu postalo i pravomoćno, jer je ovosudnom presudom, poslovni broj: Usž-594/2023-13 od 31. siječnja 2024., na koju se poziva i prvostupanjski sud, odbijena žalba tužitelja u tom upravnom sporu, u kojem je navedeno rješenje ocijenjeno zakonitim. Pritom je ovaj Sud već u toj presudi ocijenio neosnovanim prigovore tužitelja, koje ponavljaju i u ovoj žalbi, pa se s tim u vezi tužitelji upućuju na obrazloženje navedene presude.

9. Nije pravno odlučan niti prigovor usmjeren na činjenicu da se o jednoj gradnji kampa vode dva inspekcijska postupka i izriču dvostruke kazne. Ovo iz razloga jer se rješenjem o izvršenju ne može nalagati više nego što je odlučeno rješenjem koje se izvršava, dakle ovdje rješenjem o uklanjanju od 7. travnja 2022., kojim je naloženo uklanjanje upravo predmetnih građevina, a koje tužitelji nesporno nisu uklonili, slijedom čega je u odnosu na iste osnovano pokrenut postupak prisilnog izvršenja izricanjem propisane novčane kazne.

10. Nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari ni pozivanje tužitelja na postupak uklanjanja predmetnih građevina, koje je provedeno po trećim osobama nakon što su nastavno u postupku tužiteljima prethodno izrečene sve tri novčane kazne, jer je predmet ovog postupka izvršenje izricanjem prve novčane kazne zbog nepostupanja po naredbi iz rješenja o uklanjanju, a pravilnost kojeg žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

11. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, jer se žalbeni prigovori niti ne odnose na izvršenje, a iz kojih razloga se rješenje o izvršenju jedino može pobijati, radi čega izneseni prigovori nisu od utjecaja na ocjenu zakonitosti osporene presude.

12. S obzirom na navedeno, nije osnovan ni žalbeni prigovor bitne postupovne povrede zbog donošenja presude bez održavanja rasprave, jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom ovlaštenja iz članka 98. točke 4. ZUS-a, osnovano zaključio da se predmetni spor može riješiti bez rasprave. Naime, a imajući u vidu da činjenice zbog kojih se temeljem članka 139. stavka 4. ZUP-a rješenje o izvršenju može pobijati (vrijeme, mjesto i način izvršenja) u ovoj stvari nisu sporne, već je sporna primjena materijalnog prava, s tim da tužitelji ni tuženik nisu izričito u tužbi i u odgovoru na tužbu zahtijevali održavanje rasprave, ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužitelja niti po toj osnovi.

13. Tužitelji u žalbi, osim paušalnog osporavanja, nisu uopće naveli razloge zbog kojih pobijano sudsko rješenje smatraju nezakonitim, radi čega ovaj Sud nije našao potrebnim osvrnuti se na sadržaj obrazloženja prvostupanjskog suda s tim u vezi, osobito uzimajući u obzir način na koji je predmetna stvar riješena.

14. Na kraju, Sud nije našao osnovanim niti zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, jer tužitelji nisu uspjeli sa žalbom u ovom sporu pa im, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a , ne pripada pravo na naknadu tog troška, ​​radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

15. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a , odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu , 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Kristina Senjak Krunić