Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-234/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Kuprešaku, odvjetniku u Zagrebu, Meštrovićev trg 10, protiv tuženika ŠR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Ferenčaku, odvjetniku u Zagrebu, Iblerov trg 6, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2940/2019-168 od 21. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2940/2019-168 od 21. veljače 2025. u točkama I, II, III, V i VII izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete ukupni iznos od 3.689,69 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke), na ime imovinske štete iznos od 83,62 eura sa zateznim kamatama (točka II izreke) te na ime izgubljene zarade iznos od 1.458.44 eura sa zateznim kamatama pobliže navedenim u točki III izreke prvostupanjske presude (točka III izreke) dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatu imovinske štete, za iznos od 333,46 eura sa zatraženim zateznim kamatama, odbijen kao neosnovan (točka IV izreke). Isto tako naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju i troškove postupka u iznosu od 510,98 eura (točka V izreke) dok je za iznos od 7.872,52 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka VI izreke) kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka VII izreke).
2. Presudu u točkama I, II, III, V i VII izreke pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačenje pobijane presude prema navodima žalbe odnosno podredno istu u pobijanom dijelu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete a koju štetu je tužitelj pretrpio na radu i to novčanu naknadu za povredu prava osobnosti tužitelja na duševno i fizičko zdravlje i naknadu za tuđu pomoć i njegu i izgubljenu zaradu.
5. U žalbenom stadiju postupka nesporno je da je tužitelj doživio povredu na radu tijekom obavljanja poslova za tuženika i to uslijed pada tužitelja s ljestava kao i činjenica da je tom prilikom tužitelj zadobio povrede opisane u liječničkoj dokumentaciji.
6. Sporna je dinamika nastanka štetnog događaja te da li postoje okolnosti koje eskulpiraju tuženika, kao poslodavca, od odgovornosti za štetu koju je tužitelj pretrpio u predmetnom štetnom događaju s obzirom na tvrdnje tuženika da je tužitelj isključivo kriv za nastanak štetnog događaja budući je samoinicijativno, bez naloga poslodavca, obavljao poslove upotrebnom ljestava.
7. Počevši od utvrđenja:
- da je tužitelj predmetnog dana obavljao radne zadatke za tuženika kao poslodavca u prostorijama fakulteta, koje prostorije je tuženikov obrt uređivao kao podizvođač,
- da je tužitelj prilikom obavljanja svojih zadataka postupao po uputi tuženika kao poslodavca koji mu je naložio da se popne na ljestve koje su se nalazile na radilištu i nastavi skidati drvenu konstrukciju koja se nalazila u toj prostoriji a ne kako to tuženik tvrdi samoinicijativno radi otvaranja prozora,
- da tuženik nije tužitelja prije početka rada osposobio za rad na siguran način, odnosno tužitelju nije osigurao rad pod nadzorom radnika koji je osposobljen za rad na siguran način slijedom čega da sve da je tužitelj i izvodio neku operaciju koja je bila izvan radnog procesa (kao što je otvaranje prozora radi prašine u prostoriji, što sud nije utvrdio) isto se ne bi moglo tretirati kao radnja koju je tužitelj poduzeo svojom krivnjom, a za koju ne bi odgovarao tuženik kao poslodavac,
- da sve da se štetni događaj odvijao na način kako to tvrdi tuženik (da je do ozljeđivanja tužitelja došlo uslijed pokušaja tužitelja da otvori prozor zbog prašine koja je nastala uslijed iznošenja šute što mu on nije naložio) da bi i navedena radna operacija u širem smislu spadala u radni proces tužitelja a imajući u vidu da je zadatak tužitelja, prema navodima tuženika, bio iznijeti šutu iz prostorije kojom prilikom dolazi do pojave prašine, a koji nastanak prašine je tuženik trebao previdjeti, kao i sve moguće okolnosti da se ta prašina smanji, a koje također uključuju otvaranje prozora radi ulaska svježeg zraka, sud prvog stupnja, pozvavši se na odredbe čl. 109. Zakona o radu (Narodne novine broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05, dalje u tekstu: ZR) i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine 59/1996, 94/1996, 114/2003, 100/2004, 86/2008, a koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja, dalje u tekstu: ZZR), koje propisuju da tuženik odgovara po principu objektivne odgovornosti, utvrdio je da je u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio u predmetnom štetnom događaju te da ne postoje okolnosti koje bi ga u smislu odredbe čl. 1067. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, dalje u tekstu: ZOO) oslobađale od te odgovornosti.
8. Obzirom na utvrđenja utemeljena posebno na navodima nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. Srećka Vuletića, neurokirurga i dr. Gordana Makarića, psihijatra, da je tužitelj u štetnom događaju zadobio impresijski višeiverni prijelom sljepoočne kosti lijevo (sa manjom kolekcijom krvi), prijelom lateralnog zida lijeve orbite, zigomatične kosti lijevo i maksile lijevo, da su te posljedice u uzročno-posljedičnoj vezi sa predmetnim ozljeđivanjem, da je tužitelju zbog istih narušeno tjelesno i duševno zdravlje, da je uslijed tog povređivanja kod tužitelja došlo do umanjenja životne aktivnosti u omjeru od 17%, da je zbog zadobivenih ozljeda i tijekom liječenja tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta 7 dana i slabog intenziteta mjesec dana, da pri štetnom događaju nije trpio primarni strah već da je do smirivanja akutnih simptoma traume i prilagodbe na novonastalo stanje trpio umjereni do jaki oscilirajući strah u trajanju od 3 dana, potom oscilirajući strah u trajanju od 2 tjedna te slabiji oscilirajući strah do sveukupno 8 tjedana, da je tužitelj kao posljedicu ozljeđivanja na psihičkom planu razvio simptomatiku paničnog poremećaja te elemenata PTSP-a uz psihoorganske promjene kao posljedice ozljede glave, da je pretrpio naruženje u srednjem stupnju koje se odnosi na ožiljak u predjelu glave koji je uvijek vidljiv trećima, izuzev ako bi tužitelj nosio dugu kosu te da je tužitelju nakon završenog bolničkog liječenja bila potrebna tuđe pomoć i njega u trajanju od 14 dana po 3 sata dnevno sud prvog stupnja imajući u vidu sve okolnosti predmetnog ozljeđivanja utvrdio je tužitelju pravičnu novčanu naknadu koja mu u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO pripada zbog povrede prava osobnosti u visini od 3.689,69 eura kao i naknadu za tuđu pomoć i njegu od 83,62 eura te mu dosudio navedene iznose.
9. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da je tužitelj u razdoblju od 1. srpnja 2009. pa do 31. listopada 2009., zbog posljedica predmetnog ozljeđivanja bio nesposoban za rad te ostvarivao umanjena primanja te da tuženik za to razdoblje u spis nije dostavio dokumentaciju iz koje bi sud mogao utvrditi da je tužitelju išta isplaćivao s naslova naknade plaće, pozvavši se na odredbu čl. 1095. st. 1. ZOO sud je djelomično prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu izgubljene zarade u tom periodu dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja s te osnove odbio.
10. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.
11. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženi navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.
12. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava svoju pasivnu legitimaciju ističući da tužitelj kod njega nije bio u radnom odnosu budući na dan štetnog događaja nije bio prijavljen kod nadležnih fondova. To iz razloga što je radni odnos ugovorni odnos koji nastaje suglasnošću volja stranaka pa uzimajući u obzir da tuženik tijekom postupka nije osporavao da su stranke sklopile ugovor o radu, s time da za valjanost istog pismena forma nije niti uvjet a činjenica da navedeni ugovor tuženik kao poslodavac ne bi pravovremeno prijavio nadležnim fondovima ne bi dovela do zaključka da tužitelj kod njega ne bi bio u radnom odnosu. Osim toga valja reći kako je sud prvog stupnja, a koju činjenicu tuženik žalbom niti ne osporava, uvidom u zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 19. listopada 2009., utvrdio da je i u matičnim knjigama tuženika bio unesen podatak o zaposlenju tužitelja kod tuženika od 20. travnja 2009. (dan štetnog događaja) na radnom mjestu fizičkog radnika. Stoga je, suprotno mišljenju tuženika, tužitelj na dan štetnog događaja bio u radnom odnosu kod njega pa je isti kao poslodavac pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.
13. Isto tako pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju ne postoji njegova odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio na radu jer da ne postoji njegova krivnja kao poslodavca. To iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik odgovara tužitelju za nastalu štetu na osnovi objektivne odgovornosti, Naime, odredbom čl. 15. ZZR propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti a prema općim propisima obveznog prava. Već sama navedena objektivna odgovornost isključuje potrebu utvrđivanja skrivljenog ponašanja tuženika te, suprotno žalbenim navodima, nije bilo potrebno utvrđivati da li je predmetna šteta posljedica propusta zaštite na radu od strane tuženika. Objektivna odgovornost leži na samoj činjenici prouzrokovane štete.
14. I za svoje utvrđenje da tuženik, na kojem je teret dokaza, u ovome postupku nije dokazao da je do nastanka štetnog događaja došlo krivnjom, odnosno radnjom tužitelja koja se nije mogla predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći ni otkloniti odnosno da nije dokazao postojanje razloga iz čl. 1067. ZOO zbog kojih bi ga u konkretnom slučaju trebalo osloboditi odštetne odgovornosti ili ga djelomično ekskulpirali odgovornosti za štetu koju tužitelj trpi sud prvog stupnja dao je valjane razloge koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.
14.1. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude reproducirao iskaz tužitelja te je istom povjerovao navodeći da je njegov iskaz logičan i uvjerljiv, dok iskazu i navodima tuženika, iznesenim tijekom postupka kao i iskazima svjedoka MR, OR i TR pak nije poklonio vjeru jer su njihovi navodi suprotni kako iskazu tužitelja tako i ostalim provedenim dokazima (iskazima svjedoka CR, ĆR i JR kojima sud nije našao razloga ne povjerovati). Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede osnova tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tuženika u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj ne postoji odgovornost tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio jer da se isti samoinicijativno popeo na ljestve kako bi otvorio prozor a ne radi obavljanja poslova koje mu je tuženik dao u zadatak što je sud prvog stupnja otklonio ocjenom naprijed navedenih dokaza. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a). Pri tome valja napomenuti da je sud prvog stupnja, a što prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, utvrdio da sve da se predmetni štetni događaj dogodio na način kako to tvrdi tuženik odnosno da je tužitelj predmetnog dana imao zadatak samo iznošenje šute iz prostorije a da je pao sa ljestava kada se samoinicijativno bez naloga popeo na ljestve želeći otvoriti prozor (što sud nije utvrdio) da bi s obzirom na takve okolnosti i ta radnja tužitelja predstavljala dio radnog procesa koju je tuženik trebao predvidjeti (da se iznošenjem šute diže prašina zbog čega postoji potreba ventiliranja prostorije odnosno otvaranja prozora) te da bi i u tom slučaju postojala odgovornost tuženika kao poslodavca za predmetnu štetu. Stoga se opširni žalbeni navodi tuženika u tom pogledu ukazuju neodlučnima.
14.2. I za svoje utvrđenje o djelomičnoj osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu izgubljene zarade u razdoblju od 1. srpnja 2009. pa do 31. listopada 2009. dao je valjane razloge. U tom pogledu žalitelju valja reći da nije bilo sporno da se u tom razdoblju tužitelj zbog predmetnog ozljeđivanja nalazio van procesa rada odnosno na bolovanju. S obzirom na navedeno tuženik je bio dužan tužitelju, dok se nalazi na bolovanju, isplatiti naknadu plaće u smislu odredbe čl. 95. st. 3. ZR. Kako iz stanja spisa ne proizlazi da bi tuženik tužitelju u navedenom razdoblju isplatio naknadu plaće pravilno je sud prvog stupnja istom, primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO, naložio da tužitelju isplati izgubljenu zaradu (naknadu plaće) u visini bruto plaće kako ista proizlazi iz ugovora o radu.
14.3. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP).
15. Neosnovano tuženik prigovara visini dosuđene naknade kao previsokoj.
16. Naime sud prvog stupnja vodio je računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti kao i, suprotno žalbenim navodima, o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli zbog naruženosti i straha i cilju kojem služi naknada te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Pri tome je sud imao u vidu karakter i težinu ozljeda, trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha i smanjenje životnih aktivnosti (17%), dob tužitelja u vrijeme štetnog događaja, stupanj opisanog naruženja te Okvirne orijentacijske kriterije donesene na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. i za svoja utvrđenja dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja a koji žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju.
17. Slijedom navedenog žalbu tuženika valjalo je kao neosnovanu odbiti i u dosuđujućem dijelu potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.
18. I odluka o troškovima postupka pravilna je i donesena sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP. Suprotno žalbenim navodima stranke su u ovoj pravnoj stvari uspjele u približno jednakim omjerima imajući u vidu da je tužitelj, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uspio u sporu u omjeru od 44% u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Budući da se kod omjera uspjeha u sporu gleda i uspjeh u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, kao i sve okolnosti pojedinog slučaja pravilno je sud prvog stupnja donio odluku da u ovom sporu svaka stranka snosi svoj dio troška koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku te tužitelju dosudio troškove vještačenja budući su navedeni troškovi bili nužno potrebni za odlučivanje u ovom sporu na koje tužitelj ima pravo neovisno o omjeru uspjeha stranaka u postupku.
19. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.
U Zagrebu 20. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Vlasta Feuš
