REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1315/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Gordana Zubaka, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CUMMINS ADRIATIC d.o.o., Dugopolje, Kraljice Jelene 15, OIB: 44284514731, kojeg zastupaju punomoćnici Hana Demaria, odvjetnica u Splitu, Zadarska 7 i Tadiša Milošević, odvjetnik u Splitu, Tršćanska 35/II, protiv tuženika BRODOGRAĐEVNA INDUSTRIJA SPLIT, dioničko društvo, Split, Put Supavla 21, OIB: 18556905592, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mamić Grgić Vinter d.o.o., Zagreb, Banjavčićeva 22, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-188/2018-27 od 12. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-188/2018-27 od 12. ožujka 2021. u točkama I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-188/2018-27 od 12. ožujka 2021. u točki I. izreke i dijelu točke II. izreke kojom je tuženiku naloženo u roku 8 dana platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.948,99 EUR / 22.219,18 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Splitu naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 130.294,35 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj potraživao od tuženika plaćanje zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 107.606,82 kn od 8. studenoga 2014. do 25. studenoga 2014., na iznos od 22.687,53 kn od 1. srpnja 2015. do 29. kolovoza 2015. (točka II. izreke), utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, istaknuta prigovorom radi prebijanja, u iznosu od 130.294,35 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. studenoga 2014. pa do isplate (točka III. izreke), a rješenjem je ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Borice Kovačević iz Splita pod poslovnim brojem Ovrv-467/17 od 7. prosinca 2017. (točka I. izreke rješenja) i naloženo je tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 22.219,18 kn, dok je tužiteljev zahtjev za naknadu zatraženih troškova parničnog postupka u iznosu od 36.727,00 kn odbijen kao neosnovan (točka II. izreke rješenja).

2. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je da je tužitelj dokazao kako je tuženiku uredno isporučio robu navedenu u dva utužena računa te da stoga postoji tuženikova obveza isplatiti tužitelju preostale neplaćene iznose po ta dva računa, na ime cijene za isporučenu robu. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da iz otpremnica, koje su priložene uz dostavljene račune, proizlazi da su te otpremnice potpisane i ovjerene tuženikovim pečatom, čime je tuženik, po ocjeni prvostupanjskog suda, potvrdio primitak robe iz tih računa. Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka FU, koji je naveo da je on osobno robu po prvom od tih računa isporučio tuženiku, dok je u odnosu na robu po drugom računu sastavljao otpremnicu. Također iz tuženikovog izvatka iz poslovnih knjiga razvidno je da je tuženik predmetne račune zaprimio i uredno ih knjižio u svojim poslovnim knjigama te je time tuženik potvrdio sadržaj odnosno vjerodostojnost tih računa.

2.1. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da tuženik tijekom postupka nije dostavio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je prigovorio utuženim računima, a niti je dostavio bilo kakav dokaz iz kojeg bi bilo razvidno da bi isporučena roba imala bilo kakvih nedostataka. Tuženik je u podnesku od 15. srpnja 2019. naveo da je zbog neurednog ispunjenja obveza od strane tužitelja iskoristio svoje pravo iz čl. 410. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Međutim, tuženik u tom podnesku i tijekom postupka nije naveo kojim se to točno pravima iz čl. 410. ZOO-a koristio niti je naveo koje je nedostatke imala isporučena roba, i na koji način i kada je tuženik o tim nedostatcima obavijestio tužitelja.

2.2. Prvostupanjski sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare kao neosnovan jer nije protekao trogodišnji rok zastare iz čl. 228. ZOO-a. Sud je takvo stajalište zauzeo jer je prijedlog za ovrhu podnesen javnom bilježniku 7. studenoga 2017., a najstariji utuženi račun dospio je na naplatu 25. studenoga 2014.

2.3. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja, sud je naveo kako tuženik tražbinu prema tužitelju u iznosu od 130.294,35 kn nije obrazložio niti je dostavio bilo kakve dokaze u odnosu na postojanje te tražbine, zbog čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da taj tuženikov prigovor nije osnovan te da tuženik nije dokazao postojanje tražbine prema tužitelju.

2.4. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude i rješenja od 12. ožujka 2021., kojom presudom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, dok je u pogledu kamata tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen te je rješenjem tuženiku naloženo platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 22.219,80 kn.

3.1. Žalitelj je naveo da je prvostupanjski sud temeljio svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva na iskazu svjedoka FU, koji je zaposlenik tužitelja i osoba koja je sastavljala materijalne dokaze odnosno otpremnice i račune tužitelja, te na izvatku iz poslovnih knjiga tuženika, koji je prijedlog dokaza sud neosnovano uvažio jer je predložen nakon zaključenja prethodnog postupka.

3.2. Također, naveo je da je sud propustio utvrditi kako je u ponudi od 6. kolovoza 2014. cijena određena u valuti EUR, a ne u valuti HRK te da nema naznake tečaja. Zatim u računu-otpremnici broj 944/V01/3 nije navedena jedinična cijena, broj komada i ukupna cijena za svaku pojedinu stavku u valuti HRK, a niti u bilo kojoj drugoj valuti, kao niti tečaj po kojem je tužitelj izvršio obračun cijena iz svoje ponude pa je navedeni račun broj 944/V01/3 sačinjen protivno pozitivnim propisima te na način da ga tuženik nije mogao provjeriti i odobriti plaćanje, iako ga je knjižio. S time u vezi tuženik je istaknuo da je navedene račune knjižio sukladno svojim internim procedurama i zakonskim odredbama poreznog prava ali to ne znači da se time odrekao prava osporavati te račune.

3.3. Tuženik je naglasio da je prvostupanjski sud istaknuo kako tuženik nije dostavio nikakav dokaz o neispunjenju odnosno neurednom ispunjenju tužiteljeve obveze, pri čemu je odbio dokaze koje je tuženik predložio iako bi predloženi svjedoci mogli pojasniti predmetne negativne činjenice. S druge strane, sud je prihvatio tužiteljev dokaz te je saslušao kao svjedoka FU, tužiteljevog zaposlenika, te je taj iskaz cijenio kao logičan i uvjerljiv.

3.4. Pored navedenog, mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 299. ZPP-a prihvativši tužiteljev prijedlog da se izvrši uvid u poslovne knjige tuženika.

3.5. Neovisno o valjanosti presude, žalitelj smatra da nije pravilno odmjeren trošak kada je tužitelju dosuđen puni trošak za ročište 27. studenoga 2020. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima te mu je priznat trošak za ročište od 4. siječnja 2020. iako tog dana nije bilo predviđeno ni održano ročište.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu kojim je osporio tuženikove žalbene navode kao neosnovane, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio kako su pobijana presuda i rješenje pravilni i na zakonu osnovani.

7. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 130.294,35 kn s pripadajućim zateznim kamatama na temelju dva računa i to računa broj 944/V01/3 od 10. studenoga 2014. i broj 622/V01/3 od 30. lipnja 2015. na ime cijene za isporučenu robu navedenu u tim računima.

8. Iz spisa proizlazi kako je tuženik u ovoj pravnoj stvari osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

9. Prema obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj isporučio tuženiku robu navedenu u utuženim računima što proizlazi iz ovjerenih i potpisanih otpremnica priloženih uz dostavljene račune, zatim iz iskaza svjedoka FU, tužiteljevog zaposlenika, koji je naveo da je račun-otpremnicu kao i ponudu, koja bi bila vezana uz račun broj 944/VO1/3, osobno sastavio i ujedno izvršio isporuku robe iz tog računa tuženiku te da je upoznat i s tužiteljevom tražbinom po drugom računu-otpremnici broj 622/VO1/3 jer je on sastavljao otpremnicu vezanu za taj račun. Također, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik predmetne račune uredno knjižio u svojim poslovnim knjigama.

10. S obzirom na to da je tuženik tvrdio kako isporuka robe od strane tužitelja, koja se odnosila na ugradnju i isporuku motora, nije bila uredno izvršena te da je zbog toga iskoristio pravo iz čl. 410. ZOO-a, potrebno je istaknuti da je tuženik sukladno odredbi čl. 7. i čl. 219. ZPP-a bio dužan dokazati te tvrdnje.

11. Prema odredbi čl. 410. st. 1. ZOO-a kupac koji je pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostatku ovlašten je: zahtijevati od prodavatelja uklanjanje nedostatka, zahtijevati od prodavatelja predaju druge stvari bez nedostatka, zahtijevati razmjerno sniženje cijene, izjaviti da raskida ugovor.

12. Tuženik je na okolnost da mu roba u računima-otpremnicama broj 944 i 622 nije isporučena odnosno da je došlo do neurednosti u odnosu na isporuku te robe predložio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka. Pritom su ova tuženikova osporavanja proturječna, naime, on je, s jedne strane, predlagao saslušanje svjedoka na okolnost da mu predmetna roba nije isporučena, a s druge strane da je došlo do neurednosti u odnosu na isporuku robe što bi zapravo značilo da mu je roba ipak isporučena. Prema takvom stanju stvari, kao i imajući u vidu činjenicu da je tuženik utužene račune uredno potpisao i ovjerio te da tuženik nije precizno naveo kojim se pravima iz čl. 410. ZOO-a koristio niti je naveo koje je točno nedostatke imala isporučena roba te na koji način i kada je tuženik o tim nedostatcima obavijestio tužitelja sve to imajući u vidu odredbe čl. 403. i čl. 406. ZOO-a, prema kojima je kupac dužan primljenu stvar pregledati i o vidljivim nedostatcima kod trgovačkih ugovora, o kakvom se ugovoru u konkretnom slučaju i radi, bez odgađanja obavijestiti prodavatelja te ujedno potanje opisati nedostatak koji na isporučenoj stvari postoji, pravilno je prvostupanjski sud postupio odbivši saslušati svjedoke koje je predložio tuženik.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tražbina po računu- otpremnici broj 944/V01/3 dospjela 25. studenoga 2014. jer je u tužiteljevoj ponudi broj ENG 62/14/NOV475 rev4, na temelju koje je tuženik naručio robu i po osnovi kojih je izdan taj račun, navedeno kako je plaćanje u roku 15 dana nakon isporuke. Tuženik je spomenuti račun-otpremnicu primio 10. studenoga 2014. što znači da je tada izvršena isporuka robe pa je stoga tražbina iz tog računa dospjela na naplatu 25. studenoga 2014. Račun broj 622/V01/3 izdan je kasnije odnosno 30. lipnja 2015. te je taj račun u pretežnom dijelu podmiren, a ovaj sud u pogledu dospjelosti, kao valjano, prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda i primjenu odredbe čl. 11. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 78/15, 71/15 i 114/22) prema kojem je taj račun dospio na naplatu 29. kolovoza 2015. Kako je tužitelj u ovom postupku podnio prijedlog za ovrhu 7. studenoga 2017., jasno je da nije protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 228. st. 1. ZOO-a, pa je prvostupanjski sud ispravno ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare.

14. Tuženik je u ovoj pravnoj stvari podnio protutužbu od 2. rujna 2019., kojom je zahtijevao isplatu iznosa od 196.707,23 EUR po osnovi naknade štete i to 96.707,36 EUR za otklanjanje svih nedostataka vezano za ugovor broj Y-22251, kojim su stranke, među ostalim, ugovorile da će Cummins Adriatic d.o.o. isporučiti i ugraditi u Novogradnju broj 524 odnosno brod Katina dva ispravna motora Cummins KTA38-M2 snage 1007 KW pri 1900 RPM. Navedenom protutužbom tuženik je potraživao i iznos od 100.000,00 EUR reputacijske odnosno neimovinske štete radi povrede prava osobnosti uslijed narušenog ugleda.

15. Iz spisa proizlazi kako se ugovor broj Y-22251 ne odnosi na isporuku robe koja je navedena u tužiteljevim računima broj 944/V01/3 i 622/V01/3. Naime, račun broj 944/V01/3 izdan je na temelju tuženikove narudžbe broj RC-22333 i odnosi se na NOV 475, račun broj 622/V01/3 odnosi se na Novogradnju broj 482 što je različito od Novogradnje broj 524., koja je predmet ugovora broj Y-22251.

16. Prvostupanjski sud je raspravnim rješenjem od 19. studenoga 2019. razdvojio postupak po protutužbi. Na tom ročištu tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 130.294,35 kn uvećano za zatezne kamate od 8. studenoga 2014. Međutim, tuženik nije tvrdio da je tražbina iz prigovora radi prebijanja upravo ona tražbina po osnovi naknade štete koju je zahtijevao protutužbom. S obzirom na to da tuženik tražbinu u iznosu od 130.294,35 kn nije obrazložio, zatim nije dostavio dokaze o postojanju te tražbine, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja.

17. U odnosu na tuženikove žalbene navode da je prvostupanjski sud saslušao tužiteljevog zaposlenika FU te je, nakon zaključenja prethodnog postupka, protivno odredbi čl. 299. ZPP-a prihvatio tužiteljev prijedlog naloživši tuženiku dostavu izvatka iz poslovnih knjiga tuženika, naglašava se kako je, prije svega, prvostupanjski sud tužiteljevu isporuku robe opisane u utuženim računima-otpremnicama utvrdio uvidom u te račune-otpremnice koje je tuženik potpisao i ovjerio. Svjedok FU je tu činjenicu samo potvrdio, a određivanje izvođenja tog dokaza nije bilo protivno odredbama Zakona o parničnom postupku. Tuženikovi žalbeni navodi o eventualno pogrešnoj primjeni odredbe čl. 299. ZPP-a nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer, kao što je navedeno, tužitelj je na temelju priloženih isprava (ponude, narudžbenice, računa-otpremnica od kojih je jedan račun u pretežnom dijelu plaćen) dokazao da je ispunio svoju obvezu i isporučio robu tuženiku.

18. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, prema kojemu su stranke bile u ugovornom odnosu sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno primijenio navedenu zakonsku odredbu kada je obvezao tuženika na isplatu cijene po predmetnim računima.

19. S obzirom na to da je tuženik u žalbi po prvi put istaknuo da je tužiteljeva ponuda od 6. kolovoza 2014. iskazana u EUR, a ne u HRK te da nema naznake tečaja, ovaj sud, sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a, nije razmatrao te tuženikove žalbene navode. Ovdje je potrebno dodati kako je račun broj 944/V01/3 izdan u kunama, tada važećoj službenoj valuti u Republici Hrvatskoj, u skladu s ponudom i narudžbenicom.

20. Nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi koji se odnose na pogrešno odmjeravanje troškova postupka. Iako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo kako je priznao tužitelju trošak zastupanja na ročištu od 4. siječnja 2020., a ročište za taj dan nije bilo određeno ni održano, potrebno je istaknuti kako tužitelj u zahtjevu za naknadu troškova postupka nije potraživao naknadu za zastupanje na ročištu od 4. siječnja 2020. nego za ročište od 14. siječnja 2020., koje je bilo određeno raspravnim rješenjem od 19. studenoga 2019. na kojem su bili nazočni tužiteljev punomoćnik i tuženikov punomoćnik. Ročište od 14. siječnja 2020. je održano te je na tom ročištu bio prisutan tužiteljev punomoćnik. Prvostupanjski sud je u obrazloženju zapravo pogrešno naveo određivanje troška za zastupanje na ročištu od 4. siječnja 2020. umjesto ročišta od 14. siječnja 2020. koje je održano i za koje je tužitelj osnovano zahtijevao naknadu. Također, pravilno je prvostupanjski sud primjenom Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznao trošak za zastupanja tužitelja na ročištu od 27. studenoga 2020. u iznosu od 2.500,00 kn.

21. Slijedom navedenog, pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka jer je o njima odlučeno pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

22. Također, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 451. st. 3. u vezi s čl. 452. st. 1. ZPP-a ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Borice Kovačević iz Splita poslovni broj Ovrv-467/2017 od 7. prosinca 2017. zbog činjenice da je tužitelj u prijedlogu za ovrhu, očitom pogreškom u pisanju, bio pogrešno označen (Cuminns Adriatic d.o.o. umjesto pravilno Cummins Adriatic d.o.o.).

23. Stoga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu u točkama I. i III. izreke te rješenje u točki I. izreke i dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju troškove postupka.

Zagreb, 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić