REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4974/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ORA-MONT d.o.o. Split, Marasovića 57/I, OIB: 06425314434, zastupanog po punomoćniku Saši Laliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vuković & Lalić d.o.o., Split, Hrvatske mornarice 1D, protiv tuženika PROMET d.o.o. Split, Hercegovačka 20, OIB: 13421314997, zastupanog po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10/I, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-492/2021-40 od 7. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-492/2021-40 od 7. studenog 2024. u točki I. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-492/2021-40 od 7. studenog 2024. u točki II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-492/2021-40 od 7. studenog 2024. u točki III. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. O naknadi troška žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud svojom konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci, Trgovački sud u Splitu pod točkom I. izreke djelomično usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud naloži tuženiku PROMET d.o.o. Split, Hercegovačka Ulica 20, OIB: 13421314997, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ORA-MONT d.o.o. Split, Marasovića 57/I, OIB: 06425314434, iznos od 440.852,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na pojedinačne iznose glavnice kako je to navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke djelomično je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 355.484,09 EUR (2.678.394,87 kn) sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose za navedeno razdoblje koja teče od 21. lipnja 2013. pa do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 113.849,74 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate po stopi koja se od 1. siječnja 2024. određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Presudu je sud donio primjenom čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 141/06 i 146/08; dalje: ZV), čl. 164. ZV-a i čl. 165. ZV-a. O troškovima parničnog postupka odluku je donio primjenom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), čl. 155. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa).

3. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli tužitelj i tuženik.

3.1. Tužitelj pobija presudu u točkama II. i III. (u djelu u kojem nije usvojen cjelokupni zahtjev za trošak) izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. U žalbi u bitnom navodi kako je sud visinu naknade za korištenje utvrdio na temelju procjene i mišljenja Agencije Mijanović koja je preniska. Smatra da je prvo vještačenje koje je na okolnost visine pravične naknade koristi odnosno tržišnog zakupa provedeno u ovom postupku po vještaku Roku Mijanoviću bilo pravilno i primjerenije okolnostima predmetnog slučaja. Vrijednost zakupa treba utvrditi prihodovnom metodom jer navedena nekretnina, zbog svog položaja, generira velike prihode te ima veću tržišnu zakupninu. Smatra da dokumentacija o javnom nadmetanju (za nekretninu sličnog položaja i namjene) iz koje proizlazi daleko veća tržišnoj cijene od one koju je sud utvrdio u ovom postupku, dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Osporava odluku o troškovima i smatra kako mu je trebalo dosuditi trošak u cijelosti. Sud je nepravilno postupio kada nije priznao tužitelju trošak zastupanja na ročištu od 4. listopada 2018. te sastav podneska od 9. veljače 2023. Predlaže ovom drugostupanjskom sudu usvojiti žalbi i pobijani dio presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak ili presudu ukinuti i predmet vrati pred prvostupanjski sud na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Traži trošak žalbe u iznosu od 17.850,50 EUR.

3.2. Tuženik pobija presudu u točkama I. i III. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. U žalbi u bitnom navodi da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Iz obrazloženja prvostupanjske presude kao niti iz njezine izreke nije moguće zaključiti za koje razdoblje je tužitelj zahtijevao naknadu za korištenje predmetne nekretnine, a niti za koje razdoblje mu je ista dosuđena. U obrazloženju presude sud se pozvao na pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-1089/2022 od 6. lipnja 2023. iako se ne može primijeniti u konkretnom slučaju (radi se o nekretnini u suvlasništvu), jer su relevantne činjenice u ovom predmetu bitno drukčije. Osim toga, stavovi sjednica građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske su obvezujući za sve suce i vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nižih sudova prema mjerodavnim odredbama Zakona o sudovima. U konkretnom slučaju parking za koji se potražuje naknada proteže se na većem broju nekretnina od kojih su samo određene nekretnine u isključivom vlasništvu tužitelja (1836 m2 ili 31% ukupne površine parkinga) dok su preostale nekretnine (69% parkinga) vlasništvo Grada Splita. Da je tužitelj stvarno želio da mu se predaju u posjed njegove nekretnine i da je to od tuženika tražio, tuženik bi odvojio kamenim blokovima u vidu ograda nekretnine koje mu je Grad Split dao na korištenje od nekretnina u vlasništvu tužitelja i nastavio koristit smanjeni parking prostor, a tužitelju te nekretnine po njegovom traženju predao slobodne od osoba i stvari ali tuženik to nije tražio. Ističe kako se poštenje predmnijeva i da je teret dokaza da je tuženik bio nepošteni posjednik na strani tužitelja. U Ugovoru o zakupu kojeg su sklopili tužitelj i Split parking 13. ožujka 2017. za iste nekretnine i za istu površinu ugovorena je mjesečna zakupnina u iznosu od 41.000,00 kn (5.441,64 EUR), što je znatno manji iznos od onog dosuđenog pobijanom presudom. U dijelu utvrđene visine naknade pobijanu presudu nije moguće ispitati jer su i u tom dijelu izostali činjenično i pravno valjani razlozi. Sud nije pravilno odlučio o zahtjevima stranaka za naknadu troškova postupka te je pogrešno utvrdio uspjeh stranaka u ovoj parnici. Predlaže ovom drugostupanjskom sudu pobijanu prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. i točkom III. izreke presude. Traži trošak žalbe u iznosu od 10.362,50 EUR.

4. Odgovor na žalbu tužitelja podnio je tuženik. U odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja. Ističe kako tužitelj nije zahtijevao da mu se predmetne nekretnine predaju u njegov posjed premda su iste očuvanog identiteta i nije bilo zapreke da se svaka pojedina nekretnina preda u posjed njenom vlasniku. Predlaže da ovaj drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovnu i potvrdi prvostupanjsku presudu potvrdi u odbijajućem dijelu. Traži trošak sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 13.750,00 EUR.

4.1. Odgovor na žalbu tuženika podnio je tužitelj. U odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika. Ističe kako iz dokumentacije u spisu jasno proizlazi da je tuženik u ovom postupku priznao osnovu tužbe i potraživanja tužitelja, dok je osporio samo visinu. Predlaže da ovaj drugostupanjski sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Traži trošak odgovora na žalbu u iznosu od 13.750.00 EUR.

5. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane u odnosu na glavnu stvar, ali su osnovane u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 365. st. 1. i 2. te čl. 381. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

7. Prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu djelomične osnovanosti tužbenog zahtjeva. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude, suprotno tvrdnjama tužitelja i tuženika, u suglasnosti su s ispravama u spisu i sadržajem zapisnika o provedenim dokazima, kao i rezultatima provedenog postupka. Navodima žalbe razlozi presude nisu dovedeni u sumnju, jer cjelokupan sadržaj obje žalbe zapravo upućuje na nezadovoljstvo tužitelja i tuženika utvrđenim zaključcima prvostupanjskog suda o pravno relevantnim činjenicama. Sud je utvrđivao sve relevantne činjenice i o njima formirao pravilan zaključak i na to pravilno primijenio materijalno pravo. Stoga žalbenim navodima kojim upiru na odredbu čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, tužitelj i tuženik nisu doveli u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 796.336,85 EUR sa zateznom kamatom po osnovi naknade koristi koju je tuženik imao za vrijeme posjedovanja nekretnina, površine 1836 m2, koje su vlasništvo tužitelja, i to u razdoblju od 1. travnja 2011. do 1. ožujka 2016. Zbog navedenog su neosnovane tvrdnje tuženika iznesene u žalbi kako iz obrazloženja prvostupanjske presude nije moguće zaključiti za koje razdoblje je tužitelj zahtijevao naknadu za korištenje predmetne nekretnine, a niti za koje razdoblje mu je ista dosuđena. U obrazloženju presude je jasno navedeno da se zakupnina odnosi na razdoblje od travnja 2011. do ožujka 2016. (točke: 14. 16., 17. i 18. obrazloženja pobijane presude).

9. Iz dokumentacije u spisu proizlazi a među strankama nije sporno da je tuženik od travnja 2011. do ožujka 2016. u posjedu/suposjedu nekretnina koje su vlasništvo tužitelja i da na nekretninama obavlja djelatnost javnog parkirališta za koje posjeduje urednu koncesiju. Nije sporno da za utuženo razdoblje tuženik nije plaćao naknadu tužitelju za korištenje njegovih nekretnina te da se tuženik dopisom od 20. lipnja 2013. obratio tuženiku i Gradu Splitu sa zahtjevom kojim je tražio reguliranje odnosa i plaćanje naknade za korištenje njegovih nekretnina.

10. Pravilnom primjenom čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a prvostupanjski sud je odlučio o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva pri čemu se pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na četvrtoj sjednici Građanskog odjela održanoj 26. listopada 2009. (ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku /očuvanog identiteta/ u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe prema kojim je nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari).

11. Pogrešno je mišljenje tuženika izneseno u žalbi kako su stavovi sjednica građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske obvezujući za sve suce i vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nižih sudova (presude suda Europske unije od 11. srpnja 2024. u spojenim predmetima C-554/21, C-727/21-N).

11.1. Naglašava se pri tome kako u Republici Hrvatskoj sudska praksa nije formalni izvor prava, ali snagom argumenata i autoritetom sudova koji izražavaju svoja pravna shvaćanja pri tumačenju pravnih normi, postaje prihvaćena od strane sudova i time neformalni izvor prava koji se primjenjuje u praksi. Uobičajeno je da se stranke u sudskim postupcima pozivaju na ranije odluke sudova u činjenično i pravno istovrsnim sporovima, a posebno na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao hijerarhijski najvišeg suda i ujedno najvišeg tijela sudbene vlasti čija je osnovna zadaća osiguravati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Prilikom donošenja svojih odluka sudovi u obrazloženjima presuda koriste kao argumentaciju i određena pravna načela koja zasebno nisu izvor prava, ali su dio obrazloženja sudskih odluka (sudske prakse) koja je neformalan izvor prava za buduće odluke.

12. Odredbom čl. 165. ZV-a uređen je pravni položaj nepoštenoga posjednika, a istom odredbom je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari istu mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario (st. 1). Vlasnikovo traženje naknade iz čl. 165. st. 1. ZV-a zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana (čl. 165. st. 2. ZV-a). Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada (st. 6.), sve u svezi s čl. 18. st. 3. ZV-a (prema navedenoj odredbi je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada).

13. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju čl. 164. i čl. 165. ZV-a, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Dakle pri tome nije bitno da li se radi o suvlasniku ili vlasniku, kako to pogrešno u žalbi tvrdi tuženik.

14. Uzimajući u obzir navedene odredbe te činjenicu da je tuženik, u konkretnom slučaju, nekretnine tuženika u Splitu u Svačićevoj ulici posjedovao bez ovlaštenja, odnosno bez osnove koja bi mu davala pravo da posjeduje navedene nekretnine, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ga to čini nepoštenim posjednikom od početka.

15. Pravilan je i zaključak suda kako je tuženik u spornom razdoblju od prijepornih nekretnina stekao određenu korist koju treba vezati za iznos zakupnine koju bi tuženik trebao uobičajeno za zemljište plaćati.

16. Netočne su tvrdnje tuženika kako tužitelj nikada nije podnio zahtjev za predaju zemljišta u posjed. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada vlasnik stvari podnese zahtjev za naknadu prema nepoštenom posjedniku time je ujedno izrazio volju za posjedovanjem stvari. Među strankama nije sporno da se tužitelj dopisom od 20. lipnja 2013. obratio tuženiku i Gradu Splitu sa zahtjevom kojim je tražio reguliranje odnosa i plaćanje naknade za korištenje njegovih nekretnina, čime je ujedno izrazio volju za posjedovanjem stvari.

17. Pogrešno je mišljenje tužitelja kako je prilikom određivanja visine naknade trebalo primijeniti prihodovnu metodu.

18. Prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud je postupio u skladu s ukidnom odlukom ovoga suda poslovni broj Pž-3616/2019-3 od 14. srpnja 2021.

19. U ponovljenom postupku vještačenje je povjereno Agenciji za vještačenje Mijatović u ime koje je vještačenje vodio ovlašteni sudski vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina dipl. ing. Ivan Mijatović. Prilikom vještačenja vještak je primijenio onu metodu koju je smatrao prikladnom (uporednu metodu) i u obrazloženju „Procjenbenog elaborata“ (list 312. - 417. spisa) detaljno je obrazložio zbog čega je to učinio (list 333. spisa). Prilikom usmenog saslušanja na raspravi održanoj 21. rujna 2023. vještak je jasno odgovorio na sva pitanja i primjedbe tužitelja i tuženika te daljnjih pitanja za vještaka stranke nisu imale (list 438. - 440. spisa).

20. Vještak je zaključio da tržišna vrijednost zakupa za utuženo razdoblje iznosi 440.852,76 EUR (list 343. spisa). Upravo navedeni iznos predstavlja korist koje je tuženik ostvario za vrijeme posjedovanja nekretnina tužitelja te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je navedeni iznos pobijanom presudom dosudio tužitelju.

21. Neosnovane su tvrdnje tužitelja da dosuđeni iznos ne predstavlja tržišnu cijenu zakupa, jer nije sporno da je nakon utuženog razdoblja, tužitelj dao u zakup tuženiku navedeno zemljište za mjesečni iznos zakupa niži od dosuđenog, što sigurno ne bi učinio da je mogao postići višu cijenu na tržištu.

22. Budući je tužitelj slanjem tuženiku dopisa od 20. lipnja 2013. na nedvojben način iskazao volju za posjedovanje nekretnine od 21. ožujka 2013. pripada mu pravo na zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose naknade koju je mogao ostvariti davanjem zemljišta u zakup (kroz utuženo razdoblje).

23. Kako, u odnosu na glavnu stvar, ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučio je kao u izreci ove drugostupanjske presude a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

24. Međutim prilikom odlučivanja o troškovima postupka prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešno primijenio materijalno pravo (na što u žalbama osnovano ukazuju tužitelj i tuženik) iz razloga koji će biti navedeni u nastavku obrazloženja.

25. Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči (čl. 164. st. 3. ZPP-a).

26. U ovom predmetu glavna je rasprava zaključena na ročištu održanom 21. rujna 2023. (list 438. - 440. spisa). Na navedenom ročištu tužitelj je u spis predao troškovnik te zatražio trošak u iznosu od 292.980,46 EUR. Iz obrazloženja presude proizlazi kako sud smatra da tužitelju pripada pravo na trošak postupka u iznosu od 200.952,23 EUR. Dakle iz obrazloženja presude nije jasno zbog čega sud smatra da na ostatak zatraženih troškova od 92.028,23 EUR tužitelj nema pravo te je o tom dijelu zahtjeva sud propustio donijeti odluku, na što osnovano u žalbi ukazuje tužitelj.

27. Osnovani su i žalbeni navodi tuženika kako je sud prilikom odlučivanja o troškovima pogrešno primijenio materijalno pravo.

28. Naime u vrijeme zaključenja glavne rasprave na snazi su bile odredbe Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22). Članak 154. st. 2. navedenog Zakona propisuje naknadu troškova stranci koja djelomično uspije u parnici (ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

29. Iz obrazloženja presude nije jasno na temelju čega je sud zaključio kako uspjeh tužitelja u postupku iznosi 75%. Uz navedeno nije jasno zbog čega je sud računao trošak tuženika i nakon toga isti prebijao s troškovima tužitelja.

30. Sve naprijed navedeno čini odluku o troškovima postupka nerazumljivom i dovodi do toga da je ovaj sud nije u mogućnosti ispitati, a što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

31. Slijedom navedenog, valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima postupka i u navedenom djelu predmet vratiti na ponovan postupak prvostupanjskom sudu, a temeljem čl. 380. t. 3. ZPP-a.

32. Prvostupanjski će sud u ponovljenom postupku otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na način upućen ovom odlukom, vodeći računa o uputama iz ovog rješenja. U obrazloženju odluke o trošku obuhvati će cjelokupni trošak koji je zatražio tužitelj. U obrazloženju odluke jasno će navesti na temelju kojeg Tbr. Tarife tužitelj ima pravo na zatraženi trošak te zbog čega mu ne pripada pravo na pojedini od zatraženih troškova. Navesti će zbog čega smatra da je određeni trošak bio/nije bio/ nužan za vođenje postupka te će voditi računa da prema Tbr. 8. t. 1. Tarife („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23), čije se odredbe primjenjuju u konkretnom slučaju, naknada u punom iznosu pripada strankama isključivo za: sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku.

33. Nakon što obračuna opravdane troškove tužitelja pravilno će utvrditi postotak uspjeha u sporu i trošak tužitelju odmjeriti u skladu s čl. 164. st. 2. ZPP-a.

34. O troškovima u povodu pravnog lijeka, na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, sud će odlučiti u konačnoj odluci, primjenom odredbe čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

Zagreb, 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić