REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 62 Pž-1747/2024-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Gordana Zubaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Anita Krizmanić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Maćešić & partneri d.o.o. Rijeka, Pod kaštelom 4, protiv tuženika BJELIN SPAČVA d.o.o., Vinkovci, Duga ulica 181, OIB: 02046778584, kojeg zastupa punomoćnik Branko Skerlev, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Bradvica Marić Wahl Cesarec d.o.o. Zagreb, Miramarska cesta 24, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-322/2023-12 od 1. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-322/2023-12 od 1. ožujka 2024. i predmet vraća tom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-322/2023-12 od 1. ožujka 2024.

- u točki I. izreke odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glase: „I. Proglašavaju se nedopuštenima pljenidba sredstava od 16. veljače 2015. i prijenos sredstava od 15. travnja 2015. u iznosu od 17.746,68 EUR po zahtjevu za izravnu naplatu od 13. veljače 2015. tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužitelja kao ovršenika na temelju osnove za plaćanje, rješenja Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XI R1-96/2014-3 od 15. rujna 2014.;

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju vrati iznos od 17.746,68 EUR koji je neosnovano stekao pljenidbom sredstava od 16. veljače 2015. i prijenosom sredstava od 15. travnja 2015. po zahtjevu za izravnu naplatu od 13. veljače 2015. tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužitelja kao ovršenika na temelju osnove za plaćanje, rješenja Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XI R1-96/2014-3 od 15. rujna 2014., s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. travnja 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“;

- u točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR u roku od 15 dana.

2. Iz obrazloženja pobijane odluke, vezano uz konkretiziranje razloga odbijanja tužbenog zahtjeva (točka 15.), proizlazi da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da u vrijeme zapljene novčanih sredstava (16. veljače 2015.) nije bilo izjave o prijeboju, na koju se poziva tužitelj, tvrdeći da je na taj način tuženikovo potraživanje prestalo, jer su se međusobne istovrsne tražbine za isti iznos susrele. Izjava o prijeboju je sačinjena 17. veljače 2015. (str. spisa 58.), a poslana tuženiku preporučenom pošiljkom 20. veljače 2015. (str. spisa 60.) uz tužiteljev dopis od 19. veljače 2015. (str. spisa 59.). Stoga je zapljena, kao ovršna radnja, u vrijeme njezina poduzimanja bila dopuštena. Kako je prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava sukcesivna ovršna radnja, koja ovisi o zakonitosti i dopuštenosti pljenidbe koja se ocjenjuje na dan 16. veljače 2015., stav je prvostupanjskoga suda da izjava o prijeboju od 17. veljače 2015. ne može proizvoditi pravni učinak na ocjenu dopuštenosti ovršnih radnji. Navedeno imajući u vidu već zauzete stavove sudske prakse po kojima se tijekom odvijanja ovršnog postupka ne može isticati prigovor radi prijeboja, zbog čega se na odgovarajući način tužitelj ne može pozivati ni na materijalnopravni prigovor prijeboja tijekom poduzimanja ovršnih radnji koji bi bio od utjecaja na tijek i dopuštenost ovršnih radnji. Stoga prijeboj od 17. veljače 2015. na izvršenu zapljenu i prijenos ne proizvodi pravni učinak. Svrha je ovrhe provesti je u hitnom postupku u uvjetima ispunjenja propisanih pretpostavki. Ni u vrijeme podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu nije bilo izjave o prijeboju, zbog čega nije bilo ni zapreka da se ovrha provede do kraja, budući da su za to bile ispunjene sve formalne pretpostavke. U provođenju ovrhe ovrhovoditelj je taj koji bez pristanka ovršenika povlači u cijelosti ili djelomično prijedlog za ovrhu prema odredbi čl. 40. st. 1. Ovršnog zakona, koji se na odgovarajući način ima primijeniti i na provedbu ovrhe na novčanim sredstvima koju provodi FINA. Stoga je za zaključiti da radnje ovršenika ne mogu utjecati na pravo ovrhovoditelja da provede ovrhu ako su za nju ispunjene sve pretpostavke. Uostalom, tijelo koje provodi ovrhu postupalo je u potpunosti u skladu sa Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, zbog čega ne postoji temelj da bi se ona proglasila nedopuštenom. Učinci prijeboja po čl. 196. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, na koje se poziva tužitelj, ne mijenjaju utvrđenje prvostupanjskoga suda. Stoga se tužitelj ne može u takvoj situaciji s uspjehom pozivati na postojanje okolnosti iz čl. 50. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 73/17, 131/20 i 114/22; dalje: OZ) kojim je propisana mogućnost proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanje, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

3. Protiv navedene odluke žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka, a slijedom toga općenito i protiv odluke o trošku, pobijajući presudu u cijelosti, s prijedlogom da ovaj sud ukine pobijane točke presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak ili da je preinači u korist tužitelja, kao i da mu se naknade troškovi žalbenog postupka u iznosu od sveukupno 1.072,84 EUR. U bitnom navodi da je u odnosu na pitanje nedopuštenosti ovrhe zbog prijeboja obrazloženje prvostupanjske odluke u točki 15. arbitrarno, jer prijeboj nije nedopušten, pa stoga proizvodi pravni učinak i u odnosu na pljenidbu i prijenos, te ukazuje na odredbu čl. 210. st. 1. OZ-a. Napominje da pobijana presuda nije utvrdila da nisu ispunjene pretpostavke za prijeboj, niti je utvrdila da je prijeboj bio nedopušten. U odnosu na dopuštenost prijeboja, tvrdi da nijednom odredbom Ovršnog zakona ni Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), ni u jednom stadiju ovršnog postupka, prije ili nakon bilo koje ovršne radnje, dužniku kao ovršeniku nije zabranjeno izjavljivanje prijeboja. Pravni učinak prijeboja je prestanak obveze tužitelja prema tuženiku (čl. 195. i čl. 196. ZOO-a), a s obzirom na to da je obveza tužitelja prema tuženiku prestala „…u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka“, postoji razlog nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa ovrhe iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a u vezi s čl. 210. st. 1. i 2. OZ-a. Zbog toga je tužitelj kao ovršenik na temelju čl. 210. st. 1. OZ-a i podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Drži da je neosnovano i nepravilno shvaćanje pobijane presude da je tužitelj u ovrsi istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja, tj. da se u njoj pogrešno povlači paralele i poistovjećuju materijalnopravni prigovor prijeboja i pravna sredstva ovršenika u postupku izravne naplate (čl. 210. OZ-a), koja je propisana Ovršnim zakonom kao lex specialis. Tužitelj tvrdi da nije istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja, već je iskoristio dostupno, posebno propisano pravno sredstvo radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim (čl. 210. st. 1. OZ-a) iz posebno propisanog razloga - da je tražbina tuženika kao ovrhovoditelja prestala prijebojem (čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a u vezi s čl. 210. st. 2. OZ-a). Slijedom toga tvrdi da su pljenidba i prijenos nedopušteni, budući da je tražbina tuženika prema tužitelju prestala prijebojem. Tuženik je dvostruko namiren te je iznos od 17.746,68 EUR stekao bez osnove. U odnosu na stavove sudske prakse, na koje se poziva prvostupanjski sud, ističe da nije precizirano o kojoj se sudskoj praksi radi, pa stoga žalitelj ne može takvu praksu proučiti ni osporiti, a presuda je arbitrarna i bez dostatnih razloga. U odnosu na nedopuštenost ovrhe nakon započinjanja provedbe ovršnih radnji, u odnosu na koju je pobijana presuda obrazložena time da je prijenos novčanih sredstava sukcesivna ovršna radnja koja ovisi o zakonitosti i dopuštenosti pljenidbe, pa da stoga izjava o prijeboju od 17. veljače 2015. ne može proizvoditi pravni učinak na ocjenu dopuštenosti ovršenih radnji, žalitelj tvrdi da sud, suprotno tome, ne ocjenjuje dopuštenost pojedinih ovršnih radnji, već ovrhe u cjelini, a dopuštenost jedne ovršne radnje u vrijeme njezina poduzimanja ne znači da je cijela ovrha dopuštena. Činjenica da je prva ovršna radnja bila dopuštena u vrijeme njezina poduzimanja ne znači da je cijela ovrha dopuštena, pogotovo ne u slučaju kad je ovršenik izvansudski namirio tražbinu ovrhovoditelja ili je tražbina na drugi način prestala. Sukladno odredbi čl. 52. OZ-a, na temelju kojeg je tužitelj upućen u parnicu, u ovoj parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom sud može jedino cijelu ovrhu proglasiti dopuštenom ili nedopuštenom. Mehanizam Ovršnog zakona jest da ovrhovoditelj povlači prijedlog za ovrhu (čl. 40. OZ-a) ako ovršenik izvansudski namiri tražbinu ovrhovoditelja ili je tražbina na drugi način prestala. Upravo zbog toga ovrhovoditelju nije potrebna suglasnost ovršenika za povlačenje prijedloga za ovrhu. S druge strane, ako ovrhovoditelj u tom slučaju ne povuče prijedlog za ovrhu, ovršenik zbog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a može izjaviti i žalbu nakon proteka roka (čl. 53. st. 1. OZ-a) kako bi ostvario pravnu zaštitu i spriječio dvostruko namirenje ovrhovoditelja. Pobijana presuda nema nikakvih razloga u odnosu na sporno pravno pitanje je li tuženik dvostruko namiren provedbom ovrhe te, posljedično, je li dužan vratiti tužitelju iznose stečene bez osnove. Pobijana presuda uopće nije razmatrala je li tuženik kao ovrhovoditelj dvostruko namiren. U konačnici, čak i da je pravilno stajalište napadane presude da prijeboj ne utječe na dopuštenost ovrhe, a što se osporava, tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove. Pobijana presuda nije utvrdila da nisu ispunjene pretpostavke za prijeboj, niti je utvrdila da je prijeboj bio nedopušten. Stoga su stajališta pobijane presude da su pretpostavke za prijeboj ispunjene i da je prijeboj dopušten, s jedne strane, te odluka napadane presude da je tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove neosnovan, s druge strane, kontradiktorne i ne mogu zajedno egzistirati. Tuženik je dvostruko namiren. Tužitelj je nakon prijeboja u svojim poslovnim knjigama umanjio obvezu tuženika za iznos koji je prestao prijebojem, dok je tuženik istovremeno i prisilno naplatio svoju tražbinu putem FINA-e. S obzirom na to da je prijeboj izjavljen prije zapljene, zaplijenjeni i preneseni novčani iznos tuženik je stekao bez osnove, zbog čega je tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove u svakom slučaju osnovan.

4. Odgovor na žalbu podnio je tuženik, osporavajući žalbene navode. Potražuje naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 781,25 EUR.

5. Tužiteljeva žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je proglašenje nedopuštenima pljenidbe sredstava od 16. veljače 2025. i prijenosa sredstava od 15. travnja 2015. u iznosu od 17.746,68 EUR po zahtjevu za izravnu naplatu od 13. veljače 2015. tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužitelja kao ovršenika na temelju osnove za plaćanje - rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R1-96/2014-3 od 15. rujna 2014. (list 37. spisa), a posljedično i povrat navedenih sredstava kao stečenog bez osnove. Riječ je o iznosu troškova sa zateznim kamatama, koje je po navedenom rješenju tužitelju, kao predlagatelju osiguranja čiji prijedlog nije prihvaćen, bilo naloženo platiti tuženiku kao protivniku osiguranja.

8. S druge strane, tužitelj prema tuženiku nesporno s osnove raznih kreditnih poslovnih odnosa ima višemilijunska potraživanja, čiji iznosi nisu sporni, od kojih je jedno prema tvrdnjama tužitelja dospjelo u isto vrijeme kad i navedeni iznos troškova (krajem 2014. godine), pa je tužitelj poslao izjavu o prijeboju u odgovarajućem iznosu, za koju smatra da ima retroaktivan pravni učinak, koji je nastupio u trenutku kada su se navedene istovrsne dospjele tražbine u identičnim iznosima susrele (pobliže objašnjeno u točkama 7. i 8. obrazloženja pobijane odluke).

9. Među strankama je u prvostupanjskom postupku bilo sporno, a ostaje sporno i u žalbenom postupku, pitanje postoje li okolnosti iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a kojim je propisana mogućnost proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanje, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, tj. može li se konkretna činjenična situacija podvesti pod citiranu zakonsku odredbu.

10. Dakle, ključno je prvo odgovoriti na pitanje - je li tužiteljeva tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti.

11. Sporna su po prigovorima stranaka bila i druga pitanja - aktivna legitimacija tužitelja (s obzirom na to da je potraživanje prema tužitelju prenio na društvo B2 Kapital d.o.o. 1. prosinca 2015.), što je prvostupanjski sud otklonio s obrazloženjem da u vrijeme zapljene još nije bio izvršen taj ustup; pitanje je li tužitelj imao pravo na prijeboj budući da je imao status razlučnog vjerovnika u postupku predstečajne nagodbe i dao izjavu da se ne odriče prava na odvojeno namirenje po kreditnoj partiji po kojoj je i izjavio prijeboj, što je prvostupanjski sud otklonio navodeći da ne postoji odredba koja bi razlučnom vjerovniku u takvoj situaciji zabranjivala prigovor prijeboja; te pitanje zastare, koja prema ocjeni prvostupanjskog suda nije nastupila iz razloga navedenih u točki 13. obrazloženja.

12. U žalbenom postupku ostaje prvenstveno sporno pitanje postojanja okolnosti iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a, odnosno, je li za odbijanje tužbenog zahtjeva dovoljna činjenica da je tužitelj s izjavom prijeboja od 16. veljače 2015., kronološki gledano, zakasnio u odnosu na trenutak podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 13. veljače 2015., a ujedno žalitelj ukazuje i na određene kontradikcije, propuste i nejasnoće, tj. na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

13. Obrazloženje prvostupanjske odluke kojom se odbija tužbeni zahtjev u bitnome se svodi na to da zakašnjela izjava o prijeboju nema retroaktivni učinak, pa da slijedom toga ne može biti ni razlog za proglašenje već u međuvremenu izvršene pljenidbe nedopuštenom.

14. Tužitelj, s druge strane, u žalbi, kao i u prvostupanjskome postupku, ustraje na suprotnoj tvrdnji - da izjava o prijeboju ima povratni učinak, tj. da se pravni učinak takve, jednom dane izjave, proteže unazad sve do trenutka kada su se dospjele istovrsne novčane tražbine za isti iznos susrele (krajem 2014. godine, tj. kronološki prije izvršene zapljene).

15. Prema ocjeni ovog suda, osnovano se žalitelj poziva na takav učinak izjave o prijeboju, imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 196. st. 1. i 2. ZOO-a (stavak 1. - Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju; stavak 2. - Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to).

16. Ukratko, ako je zaista riječ o uzajamnim, istovrsnim, istodobno dospjelim tražbinama, pravni učinak izjave o prijeboju je nastupio, tj. kao da je tražbina prestala već u trenutku kada su se takve tražbine susrele, neovisno o tome što je takvoj izjavi kronološki prethodila ovršna radnja pljenidbe.

17. Prema ocjeni ovog suda, polazeći od pravnog učinka izjave o prijeboju, kao i od sadržaja i izričaja odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a, ključno je odgovoriti na pitanje - je li tužiteljeva tražbina, ako je na taj način prestala, prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti.

18. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, tj. nastanak obveze tužitelja kao ovršenika u postupku osiguranja (a prestanak tek kasnije, kada su se prema tvrdnjama tužitelja susrele međusobne tražbine), tužitelj u samom postupku osiguranja (kod Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R1-96/2014-3), iz kojeg potječe odluka o trošku koji zbog neuspjeha s predloženom mjerom osiguranja tuženiku mora podmiriti tužitelj, nije mogao isticati činjenicu prestanka te tražbine prijebojem, jer je taj prijeboj izjavljen tek kasnije (u veljači 2015. godine), ali mu je pravni učinak retroaktivan. Međutim, ta retroaktivnost ne seže do trenutka kad je u postupku osiguranja poslovni broj R1-96/2014 15. rujna 2014. donesena odluka o tim troškovima, nego do (nešto kasnijeg) trenutka u kojemu ta obveza za banku dospijeva.

19. Tužitelj, u konkretnom slučaju banka, poziva se (prema ocjeni ovog suda načelno pravilno) na pravni učinak prijeboja sa svojim potraživanjima prema tuženiku koja potječu iz ugovora o kreditima, međutim, prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa pitanju učinka izjave, nije se bavio utvrđivanjem točnog trenutka dospjelosti uzajamnih potraživanja stranaka koja su se susrela, pa je u ovom trenutku činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a obrazloženje prvostupanjske odluke nejasno, čime je počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ukazuje žalitelj.

20. Stoga je ocjena ovog suda da je žalbenim navodima tužitelj doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke, odnosno da je prvostupanjski sud pogrešno svoju odluku donio polazeći samo od paušalne ocjene da se konkretan činjenični supstrat ne može podvesti pod odredbu čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a, a slijedom samo toga za sada je pogrešno odbijen i drugi dio tužbenog zahtjeva, koji se tiče povrata stečenog bez osnove, jer na tuženikovoj strani osnova nesporno postoji (pravomoćno i ovršno rješenje od 15. rujna 2014.), ali je još uvijek neutvrđena odlučna činjenica je li tražbina s te osnove prestala pravnim učinkom izjave o prijeboju od 17. veljače 2015., odnosno je li došlo do dvostruke naplate istog iznosa.

21. S obzirom na to valjalo je pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti i vratiti na ponovan postupak, u kojemu će prvostupanjski sud ocijeniti postojanje odlučnih činjenica na koje se ukazuje u obrazloženju ove drugostupanjske odluke (među ostalim i kada su točno dospjele tražbine stranaka koje se međusobno prebijaju) i dati obrazloženje s jasnim razlozima koje je moguće ispitati.

22. O žalbenim troškovima koji su nastali za stranke odlučit će se u konačnoj odluci.

Zagreb, 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić