Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2960/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Dijana Vulić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay & Parneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3783/2023 od 8. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 3783/2023 od 8. travnja 2024. u dijelu pod točkama I. do III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom IV. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3783/2023 od 8. travnja 2024. za iznos od 2.108,35 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 8. travnja 2024. do isplate.

II. Uvažava se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 te se preinačava rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom IV. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3783/2023 od 8. travnja 2024. u dijelu kojim je zahtjev tužitelja za naknadu troškova prihvaćen preko iznosa od 2.108,35 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 8. travnja 2024. do isplate i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja EC iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 364,14 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 8. travnja 2024. do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 3783/2023 od 8. travnja 2024.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim presudom utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka Odredbe ugovora o [broj kredita] od 16. srpnja 2007., koji ugovor je ovjeren kod javne bilježnice Nevenke Kekez iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta 17. srpnja 2007. pod brojem OV-7281/07, u dijelu čl. 1. kojim je iznos glavnice kredita vezan za kunsku protuvrijednost iznosa od 20.263,39 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i u dijelu čl. 7. st. 1. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećom na dan dospijeća" (točka I. izreke), utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba st. 1. čl. 2. istog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ".. promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora." (točka II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 4.675,21 eura sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose na način kako je navedeno u izreci te presude (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.472,49 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žalbu je podnio tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu i da preinači pobijano rješenje te da preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti točno određenih dijelova čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između stranaka 16. srpnja 2007., kojima je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i valutna klauzula u CHF, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli plaćen tuženiku, s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Donoseći odluku u povodu prigovora mjesne nadležnosti, koji tuženik temelji na činjenici da su Ugovorom o kreditu stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, prvostupanjski sud ističe:

- da o odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, kojeg je pripremio kreditor, ugovorne strane nisu pregovarale te tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe

- i da je stoga, sukladno čl. 49. st. 1., st. 2. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP) te čl. 50. točka 19. i čl. 55. st. 1. tog Zakona, kao i sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ, predmetna odredba dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja,

- jer da tužitelj nema mjesto prebivališta u mjestu gdje se nalazi sud čija je nadležnost ugovorena, već u Splitu, gdje je ugovor i potpisan.

5.1. Nadalje, u ocijeni osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, prvostupanjski sud je imao u vidu činjenice koje među strankama nisu sporne i one koje je utvrdio uvidom u isprave, saslušanjem tužitelja te provedenim financijskim vještačenjem, i to:

- da je između stranaka 16. srpnja 2007. sklopljen Ugovor o [broj kredita] (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.263,39 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 84 mjeseca, kojim je u čl. 2 ugovorena redovna kamata 5,49% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu i da tužitelj ima svojstvo potrošača,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, kako to propisuje čl. 502.c ZPP-a, te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, dalje: ZZP/07) i da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite,

- da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da stranke nisu pregovarale o spornim ugovornim odredbama i da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj spornih, unaprijed formuliranih ugovornih odredbi, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to jer da tužitelju nije pojašnjeno doseg/ opseg financijskih posljedica koji će proizaći iz tako ugovorenog, slijedom čega da su sporne ugovorne odredbe, u u izreci navedenom dijelu, nepoštene,

- da je prigovor zastare neosnovan, budući da nije protekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji rok je u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu počeo ponovo teći od 13. lipnja 2014. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4), te u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10), dok je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2019. (što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5)

- slijedom čega da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je platio po osnovi ovih ništetnih ugovornih odredbi i to u iznosu kako je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, sukladno čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 5/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) sa zatraženom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

6. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je nadležan za donošenje odluke u ovom postupku. U vezi s tim ukazuje na pogrešnost stava prvostupanjskog suda da se o odredbi kojom je određena mjesna nadležnost nije posebno pregovaralo, te da bi primjenom te odredbe došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a osporava i stav prvostupanjskog suda o postojanju izberive nadležnosti prema njegovoj poslovnoj jedinici, koja nije niti podružnica niti registrirano sjedište. Nadalje ističe da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ističe i da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti u kakvoj je vezi odredba čl. 502.c ZPP-a i postupak kolektivne zaštite s konkretnim postupkom koji je pokrenut radi isplate stečenog bez osnove, dok navedena odredba obvezuje ostale sudove u posebnim parnicama za naknadu štete. Ukazuje i da je odredba tog članka, u kojoj je iza riječi štete dodana riječ isplate, stupila na snagu 1. rujna 2019. Nadalje, ukazuje na odredbu čl. 84. ZZP-a kojom je propisano da nije dopušteno utvrđivati jesu li pojedine odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive, kao i da je sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi da je ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ističe i da tužitelj tijekom postupka nije uspio dokazati da bi imao status potrošača, a da ni prvostupanjski sud svoj stav o tome nije obrazložio, niti je pribavio podatak od Porezne uprave je li tužitelj objekt financiran kreditom unio u imovinu obrta/društva, čiju pribavu je tuženik predložio. Također ukazuje da se prvostupanjski sud u odnosu na pitanje primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozvao na odredbu čl. 138.a ZPP/07, koja nije bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a osporava i ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, kao i da bi tužitelj imao pravo na dosuđenu kamatu na svaki pojedini iznos računajući od dana isplate, odnosno da je nepošteni stjecatelj utuženog iznosa.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska odluka nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti ijedna druga od bitnih povreda na koje ovaj sud, u žalbenom postupku, pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a.

8. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

8.1. Naime, iako je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu omogućavala tužitelju da procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz takve odredbe za njega proizlaze u slučaju spora, zbog čega se ista može smatrati transparentnom u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 96/03., 46/07., dalje: ZZP), to ne znači da je ista ujedno i poštena. Prema čl. 82. ZZP-a koji sadrži listu nepoštenih odredbi, ništetnim se mogu smatrati i ugovorne odredbe koje uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, isključuju, ograničavaju ili otežavaju pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u mjestu u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta ili boravišta što mu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući te utjecati na potrošača da odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Takva odredba isključivo pogoduje trgovcu, u konkretnom slučaju tuženiku, jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojom profesijom vodi na sudu koji je nalazi u njegovom sjedištu, dok s druge strane tužitelj kao potrošač ne uživa nikakve pogodnosti, dapače za njega je takva odredba otežavajuća jer bi radi zaštite svojih prava morao dolaziti u sjedište tuženika koje je udaljeno od njegovog prebivališta što bi neminovno uzrokovalo povećane troškove, uključujući i njegovog osobnog sudjelovanja, što uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, takvu odredbu čini ništetnom na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03. Obzirom da se smatra da ništetna ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nikad nije ni postojala (ništetnost prorogacijske kaluzule ex tunc), to dolazi do primjene odredbi o nadležnosti iz ZPP-a.

8.2. Žalbeni navodi tuženika koji se odnose na mogućnost tužitelja da angažira odvjetnika iz Zagreba nisu odlučni, jer se radi o zadiranju u pravo stranke da je zastupa punomoćnik po njezinom izboru. Osim toga, tuženik gubi iz vida da i stranka koju zastupa punomoćnik u skladu s čl. 89. st. 2. ZPP-a uvijek može doći pred sud. Činjenica da je taj sud udaljen od mjesta njegova prebivališta 300 km ima odvraćajući učinak na njegov izbor u vezi s korištenjem tog prava.

8.3. Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZPP-a za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dok je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako tijekom postupka nije bilo sporno da tuženik ima svoju poslovnicu ili poslovnu jedinicu u [adresa] gdje je i sklopljen Ugovor o kreditu, to je sukladno čl. 59. ZPP-a, a nadležnost suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica nije uvjetovana time da je poslovna jedinca pravne osoba upisana u sudski registar, to, suprotno žalbenim navodima tuženika, činjenica da poslovna jedinica tuženika u Splitu nije upisana u sudski registar, nije od nikakvog značaja za ocjenu pravilnosti primjene čl. 59. ZPP-a.

8.4. Kako je dakle prvostupanjski sud utvrdio da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena i stoga ništetna, te da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu i da je ovaj spor nastao u pogledu rada te poslovne jedinice tuženika, tako da pored suda općemjesne nadležnosti postoji i njegova nadležnost (kao suda na čijem se području nalazi navedena poslovna jedinica), te da je prema izboru tužitelja upravo njemu podnesena predmetna tužba, pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje.

9. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda, u smislu propisanog čl. 502.c ZPP-a, navodeći da se konkretni postupak nije vodio radi naknade štete već radi stjecanja bez osnove. Isti jedino osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 138.a ZPP/07 i to jer u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, pa ni u trenutku pokretanja ovog parničnog postupka, ta odredba nije bila na snazi.

9.1. Naime, pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača primjenjuju se u individualnim restitucijskim parnicama temeljem čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14). Pri tome, strogo formalno tumačeći odredbu čl. 502.c ZPP-a, kao i navedenu odredbu ZZP-a, tuženik bi bio u pravu da se iste ne bi mogle primijeniti jer se odnose na postupke naknade štete, a ovdje je riječ o restitucijskom zahtjevu odnosno stjecanju bez osnove. Međutim, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), vodeći računa o tome da su „naknada štete“ i „stjecanje bez osnove“ kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravne osnove za isplatu) i vodeći računa o činjenici da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c dodavanjem iza riječi „naknada štete“ riječi „ili isplata“, ovaj sud smatra takvo strogo formalističko tumačenje navedene odredbe neprihvatljivim, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, kada se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

9.2. Osim toga, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem postupa na način suprotan onome o kakvom se govori u odlukama na koje se sud pozvao odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, a teret dokaza u tom je dijelu bio na tuženiku, pa su u takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te sud nije pogrešno postupio kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud je prema ocjeni ovoga suda pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

10.1. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženiku je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, da ga je na drugi način ozbiljno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, kao i da ga je upoznao sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, te je tuženik radi utvrđivanja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložio dokaz saslušanjem tužitelja i uvid u priloženu dokumentaciju, koje dokaze je prvostupanjski sud proveo.

10.2. Imajući u vidu iskaz tužitelja (točka 16. obrazloženja pobijane presude), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovarao, da ga je ozbiljno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita te da je tužitelja upoznao sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovor neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope bez parametara o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita i bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF, tuženik je postupio suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.3. Pri tome valja navesti da nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima se tužitelju osporava status potrošača. Tuženik ni jednom činjeničnom tvrdnjom nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu vezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naprotiv iz iskaza tužitelja proizlazi suprotno, odnosno da je ugovor sklopljen radi kupnje osobnog vozila koje do tada tužitelj nije imao. Pri tome je točno da nije pribavljen podatak Ministarstva financija, Porezne uprave o tome je li tužitelj objekt financiran kreditom unio u imovinu obrta/društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa. Međutim valja navesti da tuženik, osim što je predložio pribavu navedenog podatka, nikakvom konkretnom argumentacijom nije osporavao tužitelju status potrošača, dok je na ročištu za glavu raspravu, nakon saslušanja tužitelja, izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga. Stoga tuženik na kojem je bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VSRH broj: Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužitelj nije potrošač, postojanje istih i prema ocjeni ovog suda nije dokazao.

11. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF preplatio tuženiku iznos od 4.675,21 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zatraženim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koje je stekao temeljem ništetnih odredbi.

12. Neosnovano tuženik osporava i stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovom predmetu podnesena preporučeno putem pošte 13. lipnja 2019., to u trenutku podnošenja tužbe nije nastupila zastara (čl. 225. ZOO).

13. Dalje je žalitelju potrebno ogovoriti da su točni navodi da je presudom Suda EU u predmetu C-567/20 (5. svibnja 2022.) rečeno da se Direktiva vijeća 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovore sklopljene prije pristupanja Hrvatske EU, čak i ako su ti ugovori naknadno konvertirani sukladno hrvatskom Zakonu o konverziji. Međutim, iako se sud poziva i na tu Direktivu, pitanje nepoštenosti ugovornih odredbi kakva je predmetna, ispitano je kroz odredbe materijalnog prava RH, koji u sadržajnom smislu odgovaraju shvaćanjima iz te Direktiva, pa pozivanje suda na istu u konačnici nije dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Slijedom navedenog prvostupanjska je presuda potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

15. Glede odluke o troškovima postupka žalitelju valja odgovoriti da je sud trošak pravilno odredio prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 154. ZPP-a). Pri tome iznos za koji je tužba djelomično povučena i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji je postavio u odnosu na taj, povučeni dio tužbe, nije od utjecaja na zakonitost odluke o troškovima koja se odnosi na vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

16. Točno je, međutim, da je sud tužitelju priznao trošak 7 radnji i to za svaku po 100 bodova, a da unatoč tome tužitelju nije priznao trošak u vrijednosti koja odgovara 700 bodova (1.400,00 eura/ 1.750,00 eura s PDV-om), već u vrijednosti koja odgovara 800 bodova (1.600,00 eura/ 2.000,00 eura s PDV-om). Slijedom toga, odluka o troškovima postupka u ovom je dijelu potvrđena za iznos od 1.750,00 eura (čl. 380 točka 2. ZPP-a) dok je preko tog iznosa, do iznosa od 2.000,00 eura (za 250,00 eura) odluka o troškovima postupka u ovom dijelu preinačena (čl. 380. točka 3. ZPP-a).

17. Osnovano žalitelj osporava odluku u ovom dijelu i glede odluke o pristojbi na presudu u iznosu od 114,14 eura. Odredbom sadržanom u čl. 11. st. 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Nar. nov. br. 118/18., 51/23., dalje ZSP) propisano je da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga tužitelj nije u obvezi plaćanja pristojbe na prvostupanjsku presudu, jer je u trenutku kada je ta obveza nastala isti bio oslobođen od plaćanja iste.

18. U preostalom dijelu oduka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom, kako po osnovi tako i po visini i kao takva je potvrđena (čl. 380. točka 2. ZPP-a).

19. Tuženik je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu i to samo glede sporednog zahtjeva za naknadu troškova postupka pa mu stoga nije priznat trošak nastao podnošenjem žalbe (čl. 166. ZPP-a).

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević