REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-197/2024-24

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Heleni Božović Sladaković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EC iz [adresa] , Kamik 10, OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Dini Čekadi, odvjetniku iz Pule protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587 zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon zaključene glavne javne rasprave 7. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zakonske zastupnice tužene ECĆ, **.**.2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužiteljica EC, vlasnica dijela nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] koji dio površine je približno 105 m², k. o. [katastarska općina], kako je to markirano i prikazano crvenom bojom, u skici lica mjesta koja je sačinjena 04.12.2024., od strane stalnog sudskog vještaka Tina Verbanca, iz trgovačkog društva Veting d.o.o. Pula, za potrebe ovog postupka, koja skica je sastavni dio izreke ove presude, pa se ovlašćuje tužiteljica da po pravomoćnosti ove presude, izvrši cijepanje navedene nekretnine sukladno priloženoj preglednoj skici vještaka, a što je tužena Republika Hrvatska dužna trpjeti, te dati suglasnost na provedbu parcelacijskog elaborata kroz katastarski operat i zemljišnu knjigu, koju će suglasnost u protivnom zamijeniti ova presuda te se ovlašćuje tužiteljica da po provedenom cijepanju izvrši uknjižbu prava vlasništva u cijelosti u svoju korist na novonastaloj nekretnini, koja će svojim oblikom, položajem i površinom odgovarati naprijed opisanom dijelu predmetne nekretnine, a što je tužena dužna trpjeti, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe.

II Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola nalaže se provedba ove presude, po ispunjenju uvjeta iz točke I. izreke ove presude.

III Skica lica mjesta sačinjena po vještaku Veting d.o.o. od 4. prosinca 2024. IV Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 4.364,49 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. svibnja 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tužene za naknadom parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Dana 22. ožujka 2024. zaprimljena je tužba I tužiteljice EC i II tužitelja OC u kojoj su naveli da je tužena u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli- Pola uknjižena kao vlasnica nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] u naravi pašnjak, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tužitelji su se sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, čl. 186.a ZPP-a, obratili RH, Općinskom državnom odvjetništvu Puli – Pola, sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Zahtjev je od strane navedenog tijela primljen dana 18. prosinca 2023. i istome nije udovoljeno. Ističu kako su suposjednici i stvarni suvlasnici dijela navedene nekretnine. Naime, predmetna katastarska čestica ukupne je površine 971 m2, a tužitelji posjeduju dio te katastarske čestice, i to preko 100 godina, računajući njihove pravne prednike, u površini od oko 105 m². Taj dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji posjeduju tužitelji, zorno je prikazan u preglednoj skici izrađenoj od strane geodete HC, iz Geopremjer d.o.o. Pula, a koja je na traženje tužitelja, za potrebe identifikacije predmeta tužbe, izrađena 08.12.2023. U toj skici navedena je površina predmetnog dijela, koji je u skici označen crvenim šrafurama. Tužitelji, uključivši i njihove prednike, u posjedu su tog dijela katastarske čestice, koja je upisana u vlasništvu Republike Hrvatske, preko 100 godina, što dokazuju i zidovi kojima je omeđen dio predmetne nekretnine, a označeni su u citiranoj skici lica mjesta. Kada govore o pravnim prednicima tužitelja, prvenstveno se tu misli na roditelje I. tužiteljice EC, i to na oca JC i majku VC, ali i na njihove prednike. Naime, predmetni dio nekretnine koji je samo knjižno i očito pogrešno upisan na ime Republike Hrvatske, sastavni je dio nekretnina tužitelja, koje su stekli darovanjem, od roditelja I. tužiteljice (majke VC), a koje nekretnine su označene kao k. č. br. [katastarska čestica], k.č. br. *87, k.č. br. *88/1, k.č. br. *88/2 i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Navedene nekretnine zajedno sa predmetnim dijelom, čine jednu jedinstvenu posjedovnu i vlasničku cjelinu tužitelja, koja i predstavlja njihovo vlasništvo. Dio predmetne nekretnine u naravi je omeđen ogradom, čini sastavni dio posjeda i vlasništva tužitelja, a na kojem dijelu se nalazi ulazni portun, glavni kolni prilaz objektima tužitelja, koji u toj vlasničkoj cjelini i žive, u obiteljskoj kući koja se tu nalazi. Na tom predmetnom dijelu osim navedenog nalazi se privatni cvijetnjak, uzgajaju se voćke (limun, naranče), a tu se nalazi i jedan manji dio objekta tužitelja – lišijera. Bitno je za napomenuti da je u novoj kopiji katastarskog plana, taj predmetni dio, označen kao sastavni dio nekretnina tužitelja, oznakama k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] Pomer. Tužitelji će tužbeni zahtjev specificirati nakon primitka nalaza i mišljenja, koja će sadržavati i skicu lica mjesta, sudskog vještaka kojeg će za potrebe vođenja ovog postupka, odrediti naslovljeni sud. S obzirom da je posjed tužitelja zakonit, istinit i pošten (članak 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ZV), u kakvom se posjedu predmetne nekretnine tužitelji (i njihovi prednici) nalaze više desetljeća, i drže ih kao svoje vlasništvo, to su temeljem odredbe iz čl. 159. i čl. 160. ZV-a, dosjelošću stekli pravo vlasništva nad njome.

1.2. Tužiteljica je podneskom od 16. prosinca 2024. nakon zaprimanja nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka na kojeg nije imala primjedbe u konačnici precizirala tužbeni zahtjev kako je to opisano u točki I izreke presude.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te ga smatra neosnovanim u cijelosti, budući iz tužbe i dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17.) za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću. Tužitelji u tužbi navode da od tuženice nisu zaprimili odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora. Navedeni navodi su netočni, budući da iz dostavnice proizlazi da je punomoćnik tužitelja zaprimio odgovor dana 28.ožujka 2024. Tužitelji tužbom traže da se utvrde suvlasnicima svako u ½ dijela i to dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini cca 105 m2, navodeći da su zajedno sa svojim prednicima u posjedu tog dijela nekretnine preko 100 godina, jer je predmetni dio nekretnine sastavni dio nekretnina tužitelja koje su stekli darovanjem od roditelja, te da sve te nekretnine zajedno sa dijelom utužene nekretnine čine jedinstvenu posjedovnu i vlasničku cjelinu. Tužitelji, u prilog svojih tvrdnji, a na kojima je teret dokaza, niti jednim dokumentom odnosno ispravom ne potkrepljuju svoje navode iz tužbe odnosno svoje sporno pravo, niti dostavljaju dokaz o svom pravnom sljedništvu. Također, ne dostavljaju dokaze kada su i na koji način stekli k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica]/zgr., k. č. br. [katastarska čestica] zgr., k. č. br. [katastarska čestica] zgr. i k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], niti dokaze iz kojih bi proizlazilo od kada su saznali i na koji način su saznali da nisu knjižni vlasnici utuženog dijela nekretnine. Nejasno je kako su tužitelji i njihovi pravni prednici izvršavali posjed sve ove godine, a da nitko od njih nije znao niti morao znati da nemaju pravo posjeda predmetne nekretnine. Ističe da su tužitelji i njihovi pravni prednici znali odnosno imali su razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed. S obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, u tom se slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452- 1477), prema kojima tužitelji trebaju dokazati da su preko svojih pravnih prednika bili u kvalificiranom posjedu nekretnine duže od 40 godina, do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a. Smatra da nije protekao rok od 40 godina ovdje upitnog poštenog posjedovanja (čl.159. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao je odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a. Tako je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-58/1997, U-235/1997, U-I-237/1997, U-I- 1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute su odredbe članka 388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome je naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo. Također je obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje te da se i zbog toga ne može primijeniti. Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi se samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, a što ovdje nije slučaj.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužene, tužitelji su u podnesku od 3. lipnja 2024. u bitnome naveli da se radi o jednoj vlasničkoj i posjedovnoj cjelini koja je jasno vidljiva na terenu, koja je kao takva prikazana i u novoj kopiji katastarskog plana, a što će se utvrditi i na terenu – prilikom vršenja očevida na licu mjesta od strane suda. Predmetne nekretnine, bile su od uvijek u vlasništvu obitelji VC (radi se o prezimenu oca I. tužiteljice, koja je rođena VC), odnosno ranije obitelji ČC (pravnih prednika I. tužiteljice, sa majčine strane) koja se obitelj prva doselila na to područje, dolaskom iz [adresa], u 19. stoljeću. Riječ je o jednoj od najstarijih obitelji koja se uopće doselila u [adresa], radi se o „starosjediocima“, povijesnoj premanturskoj obitelji. Dakle, povijest obitelji nije teško dokazati, kao i njihov boravak na tom području, a što sve znači da su oni stekli pravo vlasništva i više desetljeća prije 1941. god. Radilo se o ČC, koji je rođen u [adresa], 1833., a u [adresa] je došao 1861. Imao je troje djece (sinovi RC, KC i ZC). ZC i supruga ĆC, imali su petero djece (sinovi E, O, H, RC i kćer ĐC). Kćer ĐC je baka od I. tužiteljice, majka njene mame VC. Kćer ĐC udala se za KC i preuzela njegovo prezime KC, te su imali samo jedno dijete, kćer VC, rođ. KC, majku I. tužiteljice EC. ZC nadograđivao je kuću na k. č. br. [katastarska čestica]* k. o. [katastarska općina]. ČC je naslijedila supruga ĆC (zvana J), a koju su kasnije naslijedili sinovi LC i RC, ostali su se odrekli od nasljedstva. LC je darovnim ugovorom od 16.11.1948. darovao sestri UC, koja je jedina ostala u kućanstvu, nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica]*, k. č. br. [katastarska čestica]*, k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], a koje nekretnine zajedno sa spornim dijelom čine jedinstvenu posjedovnu i vlasničku cjelinu. RC je darovnim ugovorom od 24.06.1964. (datum na ugovoru 11.05.1964.), darovao sestri UC k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina]. Nakon smrti UC, njenom nasljednicom proglašena je njena kćerka, VC, rođ. UC, majka I. tužiteljice EC, rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Puli-Pola, pod posl. br. O- 257/93. Nakon što su nekretnine prenijete u vlasništvo UC, bake I. tužiteljice, oni su unutar svoje obitelji vršili prijenos prava vlasništva, na majku (VC rođ. UC) i oca (JC) I. tužiteljice EC, a kasnije i na samu I. tužiteljicu, pa potom i na njenog supruga OC, ovdje II. tužitelja. Dakle, sve je isključivo i oduvijek bilo i ostalo u obitelji tužitelja, o čemu svjedoče i dokazi koji se prilažu, a radi se o spomenutim ugovorima o darovanju. Onako kako se je prenosilo pravo vlasništva, prenosilo se je i na spornom dijelu nekretnine, jer je sve, kao što je navedeno, jedna posjedovna i vlasnička cjelina, a na koju nitko od nikakvih trećih osoba, nije imao nikakvih prava. Po samom zakonu (čl. 18. st.5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV)), smatra se da je posjed pošten, ako se ne dokaže suprotno. Dakle teret dokaza nepoštenog posjeda je na tuženiku. Tužitelji su dakle svakako stekli pravo vlasništva na temelju dosjelosti, jer se čitavo vrijeme njihova poštenog posjedovanja računa u rok dosjelosti. U konkretnom slučaju, tužitelji su na temelju dosjelosti, pravo vlasništva na predmetnom dijelu nekretnine stekli dosjelošću, i to na temelju više desetljetnog posjedovanja istog, a koje vlasništvo su stekli svakako 1999. (ukidanje odredbe iz čl. 388. st. 4. ZV-a), kada su se ispunile zakonske pretpostavke, jer se pravo vlasništva na temelju dosjelosti stječe po samom zakonu! nije točan navod tuženika iz odgovora na tužbu da je u tom prijelaznom razdoblju trebalo pokrenuti parnični postupak, u tom razdoblju stekle su se pravne pretpostavke i tada je pravo vlasništva stečeno, zato se i podnosi tužba deklaratornog – utvrđujućeg karaktera.

4. Nakon podnošenja tužbe, preminuo je II tužitelj ŠC, a nasljednicom prava iz ovoga postupka proglašena je supruga EC – I tužiteljica, rješenjem javnog bilježnika Sonje Obrovac Skira posl.br. O-46/2025 te je ista preuzela postupak iza pok. OC.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u izvatke iz zemljišnih knjiga, predmetnu skicu, kopiju plana, rodne listove, smrtne listove, rješenje o nasljeđivanju iza pok. UC, Darovni ugovor od 16. studenog 1948., Darovni ugovor od 11. svibnja 1964., proveden je dokaz uviđajem na licu mjesta, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka VETING d.o.o., saslušani su svjedoci NC i IC te tužiteljica kao parnična stranka.

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7. Među parničnim strankama nije sporno da je tužena upisana kao vlasnica kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da je tužiteljica upisana kao vlasnica kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] zgr., kč. br. [katastarska čestica] zgr., kč. br. [katastarska čestica] zgr sve k. o. [katastarska općina].

8. Sporna je, prije svega, činjenica je da li su tužiteljica i njezini pravni prednici samostalni, istiniti, zakoniti i pošteni posjednici dijela kč. br. [katastarska čestica] pašnjak, površine 971 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to u dostatnom trajanju da bi stekla vlasništvo dosjelošću.

9. Uviđajem koji je održan 19. studenoga 2024. i mjerničkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tinu Verbancu iz društva Veting d.o.o. izvršena je identifikacija kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana kao pašnjak površine 971m2, koja u naravi predstavlja travnatu površinu između asfaltne ceste kč. br. [katastarska čestica] i ogradnog zida u posjedu tužiteljice i dijelom dvorište unutar ogradnog zida uz stambenu zgradu kućni br. [adresa] u posjedu tužiteljice. Dio nekretnine u vlasništvu tužene kč. br. [katastarska čestica] koji u posjedu drži tužiteljica je sastavni dio dvorišta tužitelja te dijelom ograđeno starim kamenim zidom, izgrađenim cvjetnjacima i dijelom voćnjak i cvjetnjak. Prema preostalom dijelu nekretnine tužene posjed tužiteljice ograđen je starim ogradnim zidom na kojem se nalazi jedan portun. U nalazu i mišljenju vještaka navedeno je da naknadnim premjeravanjem dijela k. č. [katastarska čestica] u posjedu tužiteljice utvrđeno da površina tog dijela iznosi približno 105 m2, a koja je na Skici lica mjesta markirana crvenom bojom. Uvidom u Kopiju katastarskog plana nove izmjere koja je nastala sedamdesetih godina prošlog stoljeća vidljivo je da sporni dio k. č. [katastarska čestica] čini dijelove k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

9.1. Na izrađeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka stranke nisu imale primjedbi te su istoga u cijelosti prihvatile, a istoga prihvaća i ovaj sud kao objektivnog i izrađenog u skladu s pravilima struke.

10. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za nekretnine u vlasništvu tužiteljice i to k. č. br. [katastarska čestica], kč. br [katastarska čestica] i kč. br. zgr. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da su iste od osnivanja zemljišne knjige 1905. upisane kao vlasništvo ČC. ČC (list 188-190 spisa), a koje su danas vlasništvo tužiteljice. Nadalje, utvrđeno je da su temeljem Darovnog ugovora od 16. studenog 1948. nekretnine označene kao kč.br.

88/1, kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prešle sa imena SC pok. ČC na ime UC (list 91 spisa), kje su nekretnine također danas u vlasništvu tužiteljice, te da su temeljem Darovnog ugovora iz 1964. nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], prešle sa imena ŽC rođenog 1905. na ime UC (list 92 spisa) a koje su danas u vlasništvu tužiteljice.

10.1. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju iza pok. UC, pok. ČC rođene ŽC, rođene 1907. posl.br. O-257/93 (list 81 spisa) utvrđeno je da je njezinom nasljednicom na nekretninama u njezinom vlasništvu proglašena VC pok. KC rođena 1936. – majka tužiteljice.

10.2. Temeljem Ugovora o darovanju od 4. srpnja 2016. nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] zgr, 88/1 zgr. i 759/2 sve k. o. [katastarska općina] prešle su sa imena VC na ime tužiteljice (list 212-213 spisa), koja je zatim ½ dijela prenijela na supruga OC, dok su nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] zgr. i 759/68 obje k. o. [katastarska općina] sa imena UC prešle u suvlasništvo VC i JC svakoga u ½ dijela temeljem Darovnog ugovora od 4. veljače 1967., nakon toga temeljem Darovnog ugovora prešle su u vlasništvo tužiteljice koja je ½ dijela darovala suprugu OC 1987. (list 180-182 spisa).

10.3. Uvidom u smrtni list iza pok. UC pok. ČC, rođene ŽC, rođene 1907. utvrđeno je da je kao mjesto rođenja naznačeno [adresa] (list 96 spisa), uvidom u rodni list pok. CC rođene UC rođene 1936. utvrđeno je da je njezina majka ĐC udana UC (list 95 spisa), dok je uvidom u rodni list tužiteljice utvrđeno da je njezina majka VC rođena UC.

11. Svjedok FC u iskazu je naveo da posljednjih 38 godina stanuje u neposrednoj blizini tužiteljice, druga kuća desno. Tužiteljicu poznaje od svog rođenja te da je još njegov otac dolazio kod tužiteljičinog oca u kuću u kojoj tužiteljica i danas stanuje. Od kada sam pamti dvorište kuće tužiteljice je ograđeno prema cesti na isti način kako je to i danas. U trenutku rođenja stanovao je u Banjolama, na adresi [adresa], a kao dijete je prolazio pored kuće tužiteljice kad su odlazili na [adresa] gdje je bio stari mlin. Svi u toj ulici imaju isti zid koji ide u istom pravcu i taj zid postoji od kada pamti. Nema saznanja da bi netko drugi koristio dvorište tužiteljice ili da bi joj netko branio da ga koristi. Poznavao je roditelje tužiteljice koji su tu stanovali ali se ne sjeća kada su oni tu doselili. Po ocu zna da je to uvijek bilo od V ali od kada to ne zna. Ne zna na koji su način i kada roditelji tužiteljice ušli u posjed spornog dijela nekretnine koji čini dvorište njihove kuće, ali taj sporni dio od kada pamti je sastavni dio njihovog dvorišta.

12. Svjedok NC u iskazu je naveo da živi za stalno na adresi [adresa] od 1985. i to je kuća u neposrednoj blizini tužiteljice, prvi susjed. Međutim ta kuća u kojoj stanuje je bila vlasništvo njegovog djeda RC koji je rođen 1900. godine. Ta kuća ima preko 100 godina ali ne zna točno tko ju je i kada izgradio. Njegova mama je rođena u toj kući 1927. i živjela je u njoj do udaje 1950. Nakon toga kontinuirano je dolazila u posjet svojim roditeljima, tu su provodili ljeto, te posjećivali i susjede, tužiteljicu i njezinu obitelj. Kuća u kojoj danas živi tužiteljica je bila od njezine none ĐC i misli da je njezina nona u toj kući živjela od kada se rodila. Sve te kuće u njihovoj ulici su prema današnjoj cesti od kada pamti bila ograđene ovim starim suhozidom, a što se vidi i danas na terenu. Kako su se gradile te kuće tako su se gradili paralelno i ti ogradni zidovi. Ono što je čuo je da je ta zemlja bila od tri brata ĐC. Od kad pamti na ulazu u parcelu odnosno dvorište kuće tužiteljice je bio taj stari ogradni zid sa portunom. Kada se uđe lijevo je bilo cvijeće i betonirani prolaz prema nekada štali. Od kada pamti tu se ništa bitno nije mijenjalo oko načina i izgleda nekretnine tužiteljice i njezine obitelji. Prvi glas da to nije njihovo vlasništvo čuo je negdje prošle godine kada ga je tužiteljica pitala da li bi joj bio svjedok, nikada nitko njima nije osporavao korištenje tog dijela da bi on to čuo.

13. Tužiteljica je u svome iskazu navela da je rođena 1961. u Banjolama i to u kući u kojoj i danas stanuje. I njezina majka VC rođ. UC, rođena 1936. godine rođena je u toj istoj kući. Njezina nona ĐC rođena 1907. rođena je isto u toj istoj kući zajedno sa još sedam braće i sestara. U toj kući u kojoj danas stanuje na mjestu gdje je njezin dnevni boravak bio je prvi objekt u koji se doselio njezin prednik ZC, prema dostupnim podacima to je bilo negdje 1860. kada su Č polako naseljavali područje [adresa]. Upravo je taj ZC imao tri sina koja je spomenuo ranije saslušani svjedok NC. Jedan od ta tri sina ZC bio je ZC, pok. ČC i to je bio otac od moje none ĐC. Tako da može reći da još od 1860. njezina obitelj živi na tom području u toj kući. Od kada ona pamti je ogradni zid kakav je i danas, jedino je ranije na ulazu bio drveni portun. Taj zid je u ravnini sa zidovima kuća i sa lijeve i desne strane, a koje kuće su kuće od ostalo dvoje braće odnosno njihovih potomaka, sve od obitelji ĐC. Za činjenicu da taj dio nije njezino vlasništvo saznala je 2023. Naime, njezin otac JC zvao je geodeta HC da snimi i upiše objekte u katastar kako bi se sredilo stanje u katastru, i tada mu je gospodin HC rekao da površine ne odgovaraju i da je tu dio koje je vlasništvo RH. Ostali su iznenađeni jer su tada prvi put došli do tog saznanja, a taj sporni dio se nalazi od kada pamti unutar njihovog dvorišta i sa ostatkom je odijeljen starim suhozidom. Njima nitko nikada nije branio da taj dio koriste. ĐC LC, pok. ČC je otišao u Ameriku i svoj dio je darovao mojoj noni ĐC udanoj UC, to je bilo negdje 1940. -ih godina, a nakon smrti MC je druga parcela ostala ĆC i onda ju je darovanjem stekla njezina nona UC. ZC je 1860. došao upravo na tu zemlju jer je u to vrijeme on obnašao funkciju lugara i austrougarska mu je dodijelila zemlju kako bi se iselio iz [adresa] i naselilo područje [adresa] pod uvjetom da tu zemlju čuva i obrađuje. ZC imao je tri sina čije su se obitelji postepeno granale i gradile kuće na tom području, jedan od ta tri sina je njezin pradjed. Njezin pradjed ZC, pok. ČC umro je 1927., a to zna jer je ta godina upisana na njegovom nadgrobnom spomeniku i ta je kuća ostala njegovoj supruzi ZC ĆC. Misli da je taj zid sazidao AC sin jednog od trojice braće koji je bio zidar, a to zaključuje jer je on i na svom ogradnom zidu kao što je i na njezinom napravio kamene žardinjere. AC bio je prvi bratić njezine none UC koja je bila rođena 1907. Ne zna točno koje godine je AC taj zid zidao. Tu su njezini baka i djed držali krave do 1971. godine, na tom spornom dijelu vrta je u to vrijeme bila jedna jako velika marelica koja je pokrivala skoro cijelo to područje, danas je tu mali vrtnjak sa cvijećem.

14. Tužiteljica zahtjev prvenstveno temelji na dosjelosti. Prema članku 388. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a prema stavku 3. istoga članka rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2., ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu. Do 1. rujna 1980. primjenjivala su se pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. OGZ je za dosjelost zahtijevao pošteni posjed i rok posjedovanja od 30 godina (prema paragrafu 1468.), a za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve, općina) 40 godina (prema paragrafu 1472.). Prema članku 28. stavku 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80., 36/90.) savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP. Člankom 159. toga Zakona kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema članku 159. stavku 4. ZVDSP-a, kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina. Člankom 160. stavkom 2. ZVDSP-a propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

14.1. Člankom 388. stavkom 4. ZVDSP-a propisano je da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP-a valja tumačiti u duhu pravomoćne presude Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. U toj presudi je upravo u odnosu na ovu odredbu utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema kojemu svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Člankom 29. ZOVO-a bilo je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Ta odredba je stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju ZOVO-a („Narodne novine“ broj 53/91.) pa se od 8. listopada 1991. na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću odnosno moglo je početi teći vrijeme dosjedanja. Međutim, 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP koji je u članku 388. stavku 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Dana 14. prosinca 1999. objavljena je Odluka Ustavnog suda RH broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99.) kojom je ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a („Narodne novine“ broj 91/96). Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01.) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. dodan je stavak 4. članka 388. koji glasi: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“ Sukladno članku 53. stavku 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj 99/99. i 29/02.) ukinuti zakon i drugi propis odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave Odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Prema tome je ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a („Narodne novine“ broj 91/96.) prestala važiti danom objave Odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, 14. prosinca 1999. Od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. bila je na snazi odredba koja je omogućavala uračunavanje u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Europski sud za ljudska prava je u presudi Trgo protiv Hrvatske, ocjenjujući razmjernost miješanja, pošao od činjenice da država u konkretnom slučaju uživa tzv. „široku slobodu procjene“ (tranzicija iz socijalizma u demokraciju); da su domaći sudovi zauzeli stav da sama činjenica važenja članka 388. stavka 4. ZVDSP- a iz 1996. u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. nije dovoljna da se da prednost posjednicima imovine u društvenom vlasništvu pred pravima i interesima trećih osoba na takvoj imovini te da bi suprotan stav značio da neustavna odredba proizvodi posljedice i nakon što je ukinuta; da u konkretnom slučaju ne postoji indikacija da bi bilo tko drugi (odnosno treći) osim same države stekao neka prava nad spornim nekretninama za vrijeme socijalizma, niti da je neka treća osoba (osim podnositelja) zahtijevala neka prava na toj zemlji te da stoga u konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji su naveli Ustavni sud da ukine članak 388. stavak 4. ZVDSP-a iz 1996. Europski sud zaključuje da u takvim okolnostima tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto i u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tome sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema suprotstavljenih privatnih interesa. Isto stajalište Europski sud za ljudska prava zastupao je u predmetima Radomilja i dr. protiv Hrvatske broj 37685/10 od 28. lipnja 2016. i Jakeljić protiv Hrvatske broj 22768/12 od 28. lipnja 2016., ali je Odlukom Velikog vijeća od 20. ožujka 2018. u tim predmetima presuđeno da nije došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Međutim, takva Odluka Velikog vijeća nije od utjecaja na zauzeta stajališta Europskog suda budući da je razlog donošenju Odluke samo u činjenici što je prvostupanjsko Vijeće djelovalo izvan opsega predmeta i utemeljilo svoje presude na činjenicama bitno različitim od onih na koje su se podnositelji zahtjeva pozivali.

14.2. Po shvaćanju ovoga suda stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u pravomoćno dovršenom predmetu Trgo protiv Hrvatske primjenjivo je i u ovom predmetu radi sprječavanja povrede prava na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola 1. EKLJP-a, koja predstavlja ratificirani međunarodni ugovor, odnosno propis po snazi jači od zakona, a primjenjivati Konvenciju znači primjenjivati i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice onih presuda u odnosu na Hrvatsku koje ukazuju na opasnost od ponovne povrede ljudskih prava. U konkretnom slučaju je stajalište iz presude Trgo protiv Hrvatske primjenjivo jer se radi o nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu te koje ja uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske, jer se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne bi vrijeđala prava trećih osoba na tim nekretninama, budući da nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava.

14.3. Valja napomenuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje zastupa stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Hrvatske pa se tako u rješenju poslovni broj Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020. pozvao na stajališta iznesena u revizijskim odlukama poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., u kojima je izraženo sljedeće shvaćanje: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

14.4. Na temelju svih izvedenih dokaza utvrđeno je da su ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću u odnosu na dio predmetne nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Naime, svjedoci NC i TC u bitnome su suglasno iskazivali u vezi s temeljnom pravno relevantnom činjenicom - posjedom dijela sporne nekretnine, kojega su vršili pravni prednici tužiteljice, prvenstveno majka tužiteljice VC i baka UC, kao i sama tužiteljica s obitelji. Svi saslušani svjedoci o ovoj činjenici imaju neposrednih saznanja s obzirom na to da su prvi susjedi obitelji tužiteljice već nekoliko desetaka godina. Tako je svjedok TC susjed 38 godina, a dolazio je s ocem i prije toga kod obitelji tužiteljice. Svjedok je, osim toga, naveo da od kad on pamti obitelj tužiteljice stanuje tamo i da je dvorište oduvijek ograđeno na isti način kao i danas i da svi u ulici imaju taj isti zid. Nadalje, svjedok NC naveo je da je kuća u kojoj on stanuje od 1985., [adresa] bila od njegovog djeda RC i tu je dolazio od malena. Poznato mu je da je u kući tužiteljice živjela njezina nona ĐC koje se u toj kući i rodila. Sve kuće prema ulici imaju taj isti stari suhozid od kada on pamti. Svi svjedoci su suglasno iskazivali da se oduvijek sporni dio predmetne nekretnine koristio kao cjelina s nekretninama u vlasništvu tužiteljice zajedno s kojima čini jednu posjedovnu cjelinu. Sud je iskaze svjedoka prihvatio kao istinite i vjerodostojne, jer su iskazivali u bitnome suglasno i uvjerljivo i u skladu da ostalim činjenicama utvrđenim u postupku. Iskaze svjedoka o vršenju posjeda potkrepljuje stanje na terenu koje upućuje na zaključak da su sporni dio predmetne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], mogli koristiti samo posjednici nekretnina k. č. br. [katastarska čestica]/zgr, 81/zgr. i 82/zgr. sve k. o. [katastarska općina]. Pula, budući da sve nekretnine čine jedinstvenu posjedovnu cjelinu ograđenu u spornome dijelu starim suhozidom u koju postoji samo jedan ulaz. Osim navedenog, iz rodnog lista pok. UC, rođene ĐC proizlazi da je ista rođena u Banjolama 1907., a što je u skladu sa iskazom svjedoka NC koji je naveo da je još baka tužiteljice UC rođena u toj kući. Dakle, iz iskaza svjedoka NC i BC utvrđeno je da su tužiteljica i njezini prednici u posjedu dijela predmetne nekretnine dulji niz godina, odnosno od kada svjedok FC (rođen 1960.-te) pamti i dolazio je kao dijete s ocem kod oca tužiteljice, a po iskazu svjedoka NC još od rođenja bake tužiteljice UC 1907.

14.5. Suglasno svjedocima u ovom postupku iskazivala je i tužiteljica. Međutim, tužiteljica je iskazivala i o svojim posrednim saznanjima, dobivenima od svojih prednika, da su njezini preci na to mjesto doselili sredinom 19. stoljeća iz [adresa]. Pradjed tužiteljice ZC je bio lugar i dodijeljena mu je ta zemlja kako bi se iz [adresa] preselio na područje [adresa]. U toj kući rođena je ona 1961., njezina majka VC 1936., njezina baka UC 1907., i oduvijek je sporni dio ograđen starim suhozidom kakav je i danas. Sud tužiteljičin iskaz prihvaća, jer je iskazivala vrlo uvjerljivo i dosljedno, a i iz zemljišnih knjiga proizlazi da su, kako je to ranije opisano, nekretnine koje su vlasništvo tužiteljice i koje zajedno sa spornim dijelom nekretnine tužene koja cjelina je ograđena starim suhozidom, čine jednu posjedovnu cjelinu i to kč.br. 87zgr, kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], upisane kao vlasništvo prednika tužiteljice ZC od osnivanja zemljišne knjige 1905.. Također iz smrtnog lista za baku tužiteljice utvrđeno je da je rođena 1907. u Banjolama, a i sud se u neposrednom kontaktu s tužiteljicom uvjerio u istinitost njezinog iskaza.

14.6. Prema članku 11. stavku 2. ZVDSP-a posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno pa je sud, s obzirom na to da tužena samostalnost posjeda nije osporavala niti dokazivala suprotno, na temelju zakonske presumpcije utvrdio da je posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika samostalan.

14.7. Tužena je paušalno osporila poštenje tužiteljice i njezinih prednika. U vezi s navedenim valja, prije svega, istaknuti da se prema članku 18. stavku 5. ZVDSP-a posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Stoga je teret dokaza da posjed nije pošten bio na tuženoj. S obzirom da je sporni dio nekretnine sastavni dio dvorišta kuće tužiteljice, koji dio je od ostatka nekretnine tužene odvojen starim suhozidom (fotografija na listu 267 spisa) koji se pravilno proteže uz kuće duž cijele ulice, sud prihvaća kao životan i logičan iskaz tužiteljice da ista do naručenog snimanja nekretnina od strane njezina oca 2023., ona i njezini prednici nisu imali razloga sumnjati da im pravo na posjed spornog dijela nekretnine tužene ne pripada, odnosno da je riječ o dijelu nekretnine zasebne katastarske oznake u odnosu na one kojih je tužiteljica upisana kao vlasnica. Budući da je utvrđeno kako je obitelj tužiteljice (OC, VC, UC, ZC), minimum od početka 20. stoljeća (1905.-te) u kontinuitetu posjedovala dio predmetne nekretnine tužene, koja zajedno s nekretninama u vlasništvu tužiteljice, a ranije njezinih prednika čini jednu cjelinu i vršila sva vlasničkopravna ovlaštenja na njima, a da je tužena kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina za svo vrijeme bila pasivna u iskazivanju ikoje vlasničke ovlasti na njima, u svojatanju nekog prava na njima, u iskazivanju i znanja da je vlasnik te nije vodila ni računa o načinu na koji se ona koristi, sud zaključuje da poštenje posjeda tužiteljice i njezinih pravnih prednika nije s uspjehom osporeno. Stoga sud prihvaća iskaz tužiteljice da su ona i njezina obitelj slobodno raspolagali dijelom predmetne nekretnine, jer su oduvijek smatrali da je to sve njihovo s obzirom da se sve nalazi u jednom ograđenom dvorištu te da je tužiteljica za pravo stanje u zemljišnim knjigama saznala tek prilikom snimanja radi usklađenja stanja na terenu sa stanjem u katastru 2023.

14.8. Budući da je tužiteljica dokazala da je barem od 1905. osobno i preko svojih pravnih prednika u posjedu dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da tužena nije uspjela osporiti presumpciju o samostalnosti i poštenju toga posjeda, ispunjene su pretpostavke za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću na nekretninama u vlasništvu tužene, jer je do 14. prosinca 1999., kada je objavljena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o ukidanju članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, istekao četrdesetogodišnji rok za stjecanje vlasništva. Valjalo je stoga udovoljiti tužbenom zahtjevu i odlučiti kao u izreci presude.

15. Odluka o parničnim troškovima temelji se na članku članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP). Trošak zastupanja odmjeren je primjenom odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Odvjetnička tarifa).

15.1. Tužiteljici je za zastupanje po punomoćniku-odvjetniku priznato po 250 bodova za sastav tužbe te za zastupanje na ročištima 3. rujna 2024., 19. studenog 2024. i 7. travnja 2025. za svaku radnju po 250 bodova, za sastav podnesaka od 3. lipnja 2024. i 16. prosinca 2024. za svaku radnju po 250 bodova, odnosno ukupno 1500 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur i PDV-om iznosi 3.750,00 eur. Tužiteljici je priznat trošak predujma u iznosu od 418,03 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 98,23 eur i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 98,23 eur. Dakle ukupan trošak priznat tužitelju iznosi 4.364,49 eur.

15.2. Tužena je postupak u cijelosti izgubila slijedom čega je njezin zahtjev za naknadom troškova postupka odbijen u cijelosti.

U Puli 20. svibnja 2025.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku uz sudsku pristojbu na presudu i povrat neutrošenog predujma

2. zz tužene