Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-1503/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pr-269/2019-30 od 11. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovnog broja Pr-269/2019-30 od 11. ožujka 2022..

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima sadržano u presudi Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovnog broja Pr-269/2019-30 od 11. ožujka 2022., u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, preko iznosa od 630,43 €[1] / 4.750,00 kn.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u bruto iznosu od 2.430,34 € / 18.311,38 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama dospjelim od srpnja 2014. do studenog 2018. i zahtjevom za naknadom troškova postupka ( točka I. izreke ) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 630,43 € / 4.750,00 kn ( točka II izreke).

2. Protiv navedene presude pravodobnu žalbu podnose tužitelj i tuženik.

3. Tužitelj ulaže žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova sastava žalbe.

4. Tuženik žalbu podnosi protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II izreke, dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev, koju pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava ( čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP-a), uz prijedlog drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i preinači rješenje o trošku uz naknadu troškova žalbenog postupka.

5. U odgovoru na žalbu, tuženik ističe da je prvostupanjski sud ispravno primijenio propise koji se odnose na tužitelja kao djelatnu osobu, te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

8. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje niti drugi nedostatci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a, na koji posebno ukazuje tužitelj.

9. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatom razlike plaće temeljem dodatka za posebne uvjete vojne službe, na ukupno ostvareni radni angažman, u periodu od lipnja 2014. do siječnja 2019..

10. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj zaposlenik tuženika MORH – Hrvatska kopnena vojska, sa sjedištem zapovjedništva u [adresa], na poslovima djelatne vojne osobe,

- da je tuženik pri isplati dodatka za vojnu službu pravilno primijenio osnovice za obračun dodatka, čime su utvrđeni iznosi dodatka do zaključno prosinca 2016. u iznosu od 970,68 kn, od siječnja 2017. u iznosu od 990,09 kn, od kolovoza 2017. u iznosu od 1.009,98 kn , od studenog 2017. u iznosu od 1.030,09 kn,

- da je tuženik primjenom Odluke o posebnim oblicima rada u službi („Narodne novine“ broj: 39/18) koja je bila u primjeni u razdoblju od svibnja 2018. godine nadalje, isplaćivao tužitelju »naknadu za rad na terenu » za dane rada na terenu ili na straži u tjednu u apsolutnom iznosu od 100,00 kn i za dane rada vikendom na terenu ili na straži u apsolutnom iznosu od 130,00 kn te da su isplaćeni i obračunati iznosi ovih naknada točni za broj dana provedenih na terenu i broj dana provedenih na straži.

11. U postupku je sporno da li je tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi pravilno obračunata plaća za utuženi vremenski period, pri čemu isti u sklopu žalbenih navoda smatra da mu poslodavac treba obračunati i platiti dodatak za posebne uvjete vojne službe temeljem stvarne radne angažiranosti odnosno na sve sate koje je faktično odradio.

12. Nakon što je u prvostupanjskom postupku proveden dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem prema dokaznom prijedlogu tužitelja, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev primjenom čl. 155. i 139. st. 5. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/13, 75/15, 50/16, 30/18 i 125/19 – dalje u tekstu: ZOSOS) te Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (NN 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, 116/17, 39/18, 44/19 i 87/19), zaključujući da tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na traženo uvećanje plaće temeljem stvarne radne angažiranosti, jer bez obzira na oblik rada, ima pravo na dodatak za vojnu službu koji se isplaćuje za svaki mjesec, pa su mu plaća i dodatci u cijelosti isplaćeni u skladu sa odredbama ZOSOS-a i podzakonskim aktima.

13. Tako izneseno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća kao pravilno i potvrđuje ovaj drugostupanjski sud.

14. Naime, djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na isplatu različitih dodataka temeljem čl. 139. st. 1. do 4. ZOSOS, pri čemu se ti dodatci utvrđuju u postotku od osnovice za obračun plaće ( čl. 139. st. 5. ZOSOS ).

15. Nadalje, odredbom čl. 155. ZOSOS je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. ovoga Zakona.

16. Odredba čl. 155. ZOSOS-a predstavlja jasan, razumljiv i nedvosmislen pravni propis koji djelatnim vojnim osobama isključuje mogućnost prava na uvećanje plaće za oblike rada izvan redovnog radnog vremena i pripadajućih dodataka.

17. Navedeno je posljedica kako specifičnosti poslova i radnih mjesta djelatnih vojnih osoba, tako i načela stalne spremnosti regulirane odredbom čl. 4. st. 1. ZOSOS i prema kojoj se djelatne vojne osobe osposobljavaju za obavljanje dužnosti i poslova na koje su raspoređeni ili imenovani, odnosno upućeni, poslova opasnih za život i zdravlje te poslova na kojima su izloženi rizicima, pri čemu nisu u mogućnosti birati dužnosti i mjesta službe i dužni su u svakom trenutku biti dostupni za obavljanje dužnosti i poslova.

18. Uz navedeno, pripadnici Oružanih snaga dužni su obavljati dužnosti i postavljene zadaće u Oružanim snagama i izvan njih na dužnostima i poslovima na koje su raspoređeni ili imenovani, odnosno upućeni ( čl. 4. st. 2. ZOSOS-a). Temeljem točke V. i VII. Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ broj 66/14; ) djelatne vojne osobe su obvezne po zapovjedi ili nalogu zapovjedne osobe raditi dulje od redovnog radnog vremena zbog potreba službe, a sati rada koje odrade dulje od redovnog radnog vremena se preraspodjeljuju u skladu sa točkom VI. navedene Odluke.

19. Dakle, kako tužitelj kao djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na dodatak za vojnu službu u smislu odredbe čl. 139. st. 3. ZOSOS-a, pri čemu nije sporno da mu je taj dodatak i isplaćen, a odredbom čl. 155. ZOSOS-a je isključena mogućnost obračuna i isplate uvećane plaće po tim osnovama za stvarno određene sate rada, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu po toj osnovi.

20. Stajalište prvostupanjskog suda je u skladu sa praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je presudom broj Rev-1231/2024-2 od 28. siječnja 2025., odgovarajući na pitanje koje je istovjetno spornom u ovom postupku, dao sljedeći odgovor:

„Sukladno odredbi čl. 139. u vezi čl. 155. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, te čl. 4. Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika oružanih snaga, te odredbama iz toč. II. i IV. Odluke o rasporedu radnog vremena, djelatnoj vojnoj osobi dodatke za posebne uvjete vojne službe, koji se dodatak nominalno utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće, moraju se obračunati samo za redovno radno vrijeme.“

21. Slijedom iznesenog je prvostupanjskim postupkom pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje na koje je potom pravilno primijenjeno materijalno pravo te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Pri tome žalbeni razlozi tužitelja, a u sklopu kojih detaljno ukazuje na razloge zbog kojih smatra kako ima pravo na isplatu razlike plaće temeljem stvarne radne angažiranosti, nisu odlučni niti od utjecaja na pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda.

22. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao niti razlozi na koje pazi drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom I ove presude.

23. I odluka o troškovima postupka sadržana u točki II pobijane presude je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a) tako i po visini, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022; dalje: Tarifa ).

24. U odnosu na žalbene navode tužitelja, kojim osporava odluku o troškovima postupka pozivajući se na presudu Europskog suda za ljudska prava ( dalje: ESLJP ) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske ( zahtjev broj 72152/13, presuda od 6. rujna 2016.), valja ukazati da predmetna odluka nije primjenjiva jer je u tom postupku nastala šteta kao rezultat terorističkog čina a podnositelju je dosuđivanjem troškova nametnut nerazmjeran teret, što nije istovjetno ovom postupku.

25. Drugostupanjski sud pri tome smatra potrebnim ukazati da financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja bez snašanja posljedica, predstavlja legitiman cilj osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite, koji je u skladu sa čl. 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Konvencija;), kao i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, radi čega se pravilo „gubitnik plaća“ i prema kojemu stranka koja u cijelosti izgubi spor, plaća troškove protivnoj strani, samo po sebi ne može smatrati protivnim odredbama Konvencije.

26. Stoga, kako tužitelj u konkretnom slučaju nije uspio sa sporom, a troškovi koje je temeljem pravne osnove ( čl. 154. st. 1. ZPP-a) obvezan nadoknaditi protivnoj strani, nisu nerazumni i nerazmjerni, to istaknuti prigovor tužitelja nije osnovan.

27. Također je neosnovan i prigovor tuženika kojim pobija rješenje o trošku smatrajući da je prvostupanjski sud za pristup na ročišta 14. srpnja 2020. i 29. travnja 2021. primijenio pogrešnu osnovu, kao i da je neosnovano dosudio trošak sastava podneska od 24. travnja 2020..

28. Naime, na ročištima 14. srpnja 2020. i 29. travnja 2021. se raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa je prvostupanjski sud pravilno dosudio trošak temeljem Tbr. 9. 2. Tarife u visini od 50 % nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. . Podnesak tuženika od 24. travnja 2020. ne predstavlja obrazloženi podnesak temeljem Tbr. 8.1. Tarife obzirom da je istim u osnovi ponovio navode sadržane u odgovoru na tužbu, slijedom čega niti takav žalbeni prigovor nije osnovan radi čega je temeljem čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke.

29. Kako stranke nisu uspjele sa žalbom, to istima nije dosuđen zatraženi trošak sastava žalbe (čl. 166. st. 1. ZPP-a) radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić