Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4664/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Robete Pandža, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Kristina Baričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-585/2023-25 od 12. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-585/2023-25 od 12. srpnja 2024., u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. III. i V. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka nastalih povodom pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom [broj kredita] od 16. travnja 2007., koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Gordane Frković iz Samobora, pod brojem OV-13179/2007 dana 17. travnja 2007. godine i to: dio čl. 4. koji glasi "Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju iz CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja.“, zatim dio čl. 6. koji glasi "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugoga akte banke.“ i dio čl. 8. koji glasi "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“ (toč. I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim istog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu čl. 2 koji glasi ".…stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 20.315,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…“, te u dijelu čl. 3. koji glasi „Na iznos kredita iz čl. 2. ovog Ugovora obračunava se kamata od 5,25% dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno…“ (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.080.25 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u točki III. izreke. Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 102,50 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan (toč. IV. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.515,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2024. do isplate (toč. V. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod toč. I., III. i V. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o potrošačkom kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu u CHF i naknadu za prijevremenu otplatu kredita i restitucijski zahtjev za povrat iznosa kredita plaćenih na temelju tih ugovornih odredbi.

5. U postupku je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (pravilno prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) 16. travnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 20.215,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita i da je za tužitelja ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u svicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora važečem na dan korištenja kredita (čl. 2. i 4. Ugovora), dok je čl. 3. i 6. ugovorena kamatna stopa od 5,25%, koja je tijekom otplate kredita primjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika, a čl. 8. ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

6. Nadalje, je utvrđeno da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile promjenjivu kamatnu stopu prema odluci kreditora i valutnu klauzulu prema kojoj se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju i da je tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana i da je više puta rastao tečaj CHF. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da ukupna razlika između početnog tečaja u CHF koji je vrijedio da dan isplate kredita i tečaja koja je tuženik primjenjivao prilikom otplate kredita iznosi sveukupno iznosi 3.172,79 EUR, bez negativnih tečajnih razlika koje iznose 29,57 EUR, dok ukupna razlika između prvotno ugovorne kamatne stope i kamatne stope koju je tužitelj otplaćivao tijekom trajanja kredita iznosi 907,46 EUR, ili ukupno 4.080,25 EUR.

7. U ocjeni ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud pozvao se na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

8. U pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj kaluzuli u CHF sud prvog stupnja pozvao se i na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom su potvrđena utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite da su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

9. U odnosu na odredbu kojom je ugovorena jednokratna otplata kredita (čl. 8. Ugovora) sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik bez pojedinačnog pregovaranja jednostrano odredio nakandu za prijevremenu otplatu kredita u skladu s Odlukom o naknadama za usluge banke, time da tuženik nije dokazao što obuhvća predmetna naknada i od kojih se troškova sastoji i za koje usluge se naknada naplaćuje. Sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Pozivom na prednja utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim odredbe čl. 4., 6. i 8. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjeniva kamatna stopa, kao i odredbu čl. 8. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te je pozivom na odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i odredbe čl. 324. st. 1. i 323. st. 1. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta na temelju tih ništetnih odredbi po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO).

11. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud dao je jasne, valjane i potpune razloge za svoja utvrđenja da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, koje prihvaća i ovaj sud. Nije u pravu žalitelj da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer u toč. 12. obrazloženja presude sud jasno navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana.

12. Na žalbene navode da sud prvog stupnja nije proveo sve po tuženiku predložene dokaze i da nije dao razloge za takvu svoju odluku, čime sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog parničnog postupka iz čl. 353. st. 2. toč. 6. ZPP, valja navesti da tuženiku niti na koji način nije bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom.

13. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamtnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF i odredbi kojom je ugovorena jednokratna naknada za slučaj prijevremene otplate kredita i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. i 82. ZZP/03). Iz provedenih dokaza i iskaza tužitelja ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni. Osim toga, u pogledu tvrdnji da u postupku nisu provedeni svi predloženi dokazi, valja navesti da je upravo sam tuženik tijekom posutpka odustao od predloženog dokaza za saslušanjem zaposlenice banke.

14. Pogrešno žalitelj smatra da je potraživanje tužitelja trebalo odbiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, odnosno za tzv. negativnu tečajnu razliku, jer je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se tuženik u smislu odredbe čl. 1111. ZOO neosnovano obogatio kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Pritom tuženik u posutpku nije istakao procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće, a niti je bilo kakava imovina tuženika prešla u imovinu tužitelja, pravilno sud prvog stupnja nije uzeo o obzir tzv. negativne tečajne razlike.

15. Osim toga, spornu ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli diktirao je sam tuženik koji ju je sam unio u ugovor, te je stavljanjem te odredbe u ugovor bez pregovaranja ugrozio visoku zaštitu od nepoštenih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Stoga je na tuženiku da snosi posljedice uključivo i onda kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, jer potrošač nije sudjelovao u njihovu kreiranju, tim više što prisilni propisi o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi moraju imati preventivni i odvraćajući učinak prema trgovcu. Konačno, uračunavanje koje predlaže tuženik imalo bi za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, koja bez potpunog obeštećenja nema traženu kvalitetu koju ZZP/03 kao prisilni propis predviđa.

16. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, obzirom da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornoj odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao da je tužitelja prilikom sklapanja kredita upoznao sa svojom odlukom o naknadi za usluge kreditora i obrazložio tužitelju od čega se navedena naknada konkretno sastoji, već se i u odnosu na tu ugovornu odredbu radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sastavio i na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao niti na koji način utjecati, i koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ova odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.

17. Međutim, osnovano u žalbi ukazuje tuženik da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev i time počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, prilikom odlučivanja o restitucijskom dijelu zahtjeva, jer je tužitelj u svome konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 22. travnja 2024. zahtjevao isplatu ukupnog iznosa od 3.376,16 EUR sa pripadjaučim zateznim kamtama, dok je toč. III. pobijane presude tužitelju dosuđen ukupni iznos od 4.080,25 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama. Pritom je u pravu žalitelj da dosuđeni mjesečni anuiteti uopće ne odgovaraju mjesečnim anuiterima iz specicidiranog tužbenog zahtjev. Stoga pobijanu presudu u tom dijelu nije moguće ispitati, jer je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žabi osnvano ukazuje tuženik.

18. Nadalje, pobijanu presudu nije moguće ispitati niti u dijelu kojim je odlučeno o prigovoru zastare. Naime, sud prvog stupnja otklanja taj prigovor s obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 „u pogledu ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. i da se petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO računa od podnošenja tužbe 13.6.2023. i da taj rok nije protekao do podnošenja tužbe.“

19. Sudu prvog stupnja valja ukazati da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva koji se odnose na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, a u odnosu na preplaćene iznose koji se odnose na promjenu tečaja CHF od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

21. Zbog navedenih proturječnosti i jer je činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava otalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, valjalo je temeljem odredbi čl. 369. st. 1. i 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. S tim u vezi ukinuta je i odluka o troškovima postupka sadržana u toč. V. izreke, jer ista ovisi o uspjehu stranaka u postupku.

22. U ponovljenom postupku prvostupanjsi sud otkloniti će bitne povrede odredaba parničnog posutpka na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će ponovno odluči o prigovoru zastare dajući za svoja utvrđenja jasne, neproturječne i valjane razloge, a potom će ponono odlučiti o tužbenom zahtjevu i to u granicama postavljnog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP).

23. Novom odlukom o gavnoj stvatri prvosutpanjski sud će odlučiti i o troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš