Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1854/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, kao sudac izvjestitelj i član vijeća Sanje Joka Umićević i Ines Kovačević kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Petrić, odvjetnica iz Nove Gradiške, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-622/2019-38 od 27. veljače 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-622/2019-38 od 27. veljače 2024. godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banki d.d., OIB 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici IZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], vrati iznos od 5.947,23 EUR (pet tisuća devet stotina četrdeset sedam eura dvadeset tri centa), sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče, kako slijedi:

-na iznos od 76,39 eur od 15.veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 96,55 eur od 15.ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 96,69 eur od 15.travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 104,34 eur od 15.svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 120,66 eur od 15.lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 139,10 eur od 15.srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 153,23 eur od 15.kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 121,82 eur od 15.rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 111,25 eur od 15.listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 111,96 eur od 15.studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 113,42 eur od 15.prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 122,54 eur od 15.siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 125,28 eur od 15.veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 122,29 eur od 15.ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 121,84 eur od 15.travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 123,36 eur od 15.svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 125,99 eur od 15.lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 122,70 eur od 15.srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 121,80 eur od 15.kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 113,74 eur od 15.rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 120,69 eur od 15.listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 123,92 eur od 15.studenog 2012. do isplate,

-na iznos od 121,77 eur od 15.prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 119,19 eur od 15.siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 118,31 eur od 15.veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 117,39 eur od 15.ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 123,80 eur od 15.travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 114,37 eur od 15.svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 112,83 eur od 15.lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 113,75 eur od 15.srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 112,78 eur od 15.kolovoza 2013. do isplate,

-na iznos od 116,23 eur od 15.rujna 2013. do isplate,

-na iznos od 118,47 eur od 15.listopada 2013. do isplate,

-na iznos od 119,56 eur od 15.studenog 2013. do isplate,

-na iznos od 124,03 eur od 15.prosinca 2013. do isplate,

-na iznos od 119,52 eur od 15.siječnja 2014. do isplate,

-na iznos od 81,41 eur od 15.veljače 2014. do isplate,

-na iznos od 83,55 eur od 15.ožujka 2014. do isplate,

-na iznos od 81,69 eur od 15.travnja 2014. do isplate,

-na iznos od 79,01 eur od 15.svibnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 79,59 eur od 15.lipnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 81,50 eur od 15.srpnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 83,02 eur od 15.kolovoza 2014.g. do isplate,

-na iznos od 83,41 eur od 15.rujna 2014.g. do isplate,

-na iznos od 85,05 eur od 15.listopada 2014.g. do isplate,

-na iznos od 87,40 eur od 15.studenog 2014.g. do isplate,

-na iznos od 87,84 eur od 15.prosinca 2014.g. do isplate,

-na iznos od 88,18 eur od 15.siječnja 2015.g. do isplate,

-na iznos od 88,01 eur od 15.veljače 2015.g. do isplate,

-na iznos od 88,01 eur od 15.ožujka 2015.g. do isplate,

-na iznos od 88,01 eur od 15.travnja 2015.g. do isplate,

-na iznos od 88,01 eur od 15.svibnja 2015.g. do isplate,

-na iznos od 88,01 eur od 15.lipnja 2015.g. do isplate,

-na iznos od 88,01 eur od 15.srpnja 2015.g. do isplate,

-na iznos od 88,01 eur od 15.kolovoza 2015.g. do isplate,

-na iznos od 88,01 eur od 15.rujna 2015.g. do isplate.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banki d.d., OIB 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici IZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.373,77 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana presuđenja 27. veljače 2024. do isplate, a sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22. - dalje ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.947,23 eura a na ime preplaćenih iznosa osnovom promjene kamatne stope te valutne klauzule (CHF).

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer tužbeni zahtjev nije prekoračen a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 299., čl. 502.n, čl. 221.a, čl. 502.c, čl. 186.b st. 3., čl. 190., čl. 191., čl. 219., čl. 220., čl. 220.a i čl. 299. st. 3. ZPP.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Iz provedenog postupka proizlazi da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 22. srpnja 2005. godine ugovor o namjenskom kreditu za iznos od 62.260,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB te se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama banke a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, da je rok otplate kredita 20 godine, da je namjena kredita izgradnja nekretnine, da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, da su se tijekom otplate kredita mijenjale kamatne stope te anuiteti od strane tuženika; da su stranke 8. siječnja 2016. godine sklopile dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju-konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur te je nakon toga tužiteljica kredit nadalje otplaćivala uz valutnu klauzulu u eurima za kune, da stranke nisu pojedinačno pregovarale tijekom sklapanja ugovora o kreditu od 22. srpnja 2005. godine.

8. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.: 41/14., 110/15. i 14/19.), kao procesnom odredbom, određene su posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama. Taj učinak je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno.

10. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije.

11. Neodlučni su i ostali žalbeni prigovori jer je relevantno - je li je ugovor sklopljen u razdoblju za koji je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno posebnim odredbama potrošačkog prava. Pogrešno žaliteljica ističe da se zaštita u postupcima kolektivnih interesa iscrpljuje u utvrđenju povrede koju je potrebno otkloniti. To stoga jer nakon odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošač ima pravo zahtijevati od suda da se urede posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. U tome se sastoji, između ostalog, otklanjanje posljedica utvrđene povrede. Tako je i u ovom predmet tužitelj zahtijevao, a sud pružio pravnu zaštitu. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih i iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. – dalje u tekstu: ZOO/05). U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama članaka 1111. do 1120. ZOO/05. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, vraća se isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

12. Sud dosuđuje restitucijski zahtjev na ime preplaćenog iznosa zbog odredbe koja tužitelja ne obvezuje, cijeneći ono što je tužitelj trebao platiti da je u tom razdoblju stopa redovne kamate ostala početna i kao da nije ugovorena valutna klauzula. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.

13. Pravilno je određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje:Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

14. Iz provedenog postupka proizlazi da tužiteljica ima status potrošača u konkretnom slučaju jer je ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba a u čl. 6. tog ugovora ugovorena je namjena kredita-izgradnja nekretnine, dok tuženik u postupku nije dokazao suprotno tj. nije dokazao da tužiteljica ne bi imala status potrošača sukladno odredbama ZZP. Također su neosnovani prigovori tuženika da se ovdje radi o stupnjevitoj tužbi a to stoga jer tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje isplatu određenog novčanog iznosa.

15. Neosnovani su žalbeni navodi koji se odnose na preinaku a to stoga jer je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dopustio preinaku u ovom predmetu obzirom je tužiteljica preinačila tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja pri čemu valja uzeti u obzir da u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva jer je za isto bilo potrebno provesti financijsko vještačenje. Također neosnovano žalitelj prigovara da je došlo do prekluzije dokaza a to stoga jer je tužiteljica do zaključenja prethodnog postupka tj. već u tužbi predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem.

16. Prvostupanjski sud pravilno je postupio kada je dosudio tužiteljici zatezne kamate kao u izreci prvostupanjske presude u skladu s čl. 1115. ZOO jer se radi o povratu onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi te je zbog toga nesavjesni stjecatelj.

17. Neosnovano žalitelj prigovara da tužitelj nije dokazao da je sam plaćao rate kredita a to stoga jer je među strankama nesporno da su rate plaćene a plaćene su ili od strane tužitelja ili u ime i za korist tužitelja. Neosnovano žalitelj prigovara i u odnosu na iznos koji je dosuđen u točki I izreke prvostupanjske presude (u smislu toga da zbroj pojedinačnih iznosa ne odgovara iznosu od 5.947,23 eura) a to stoga što se radi o zakonitom zaokruživanju centa u skladu s propisima kod uvođenja eura u Republici Hrvatskoj.

18. Tuženik tijekom postupka i ponovo u žalbi neosnovano ističe prigovor zastare jer zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača a zastara individualnog restitucijskog zahtjeva u odnosu na kamatnu stopu istekla je 13. lipnja 2019. godine (zastarni rok od 5 godina-opći zastarni rok) dok je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019. godine. U odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pravo zastarjeva 14. lipnja 2023. godine obzirom je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 donesena 14. lipnja 2018. godine.

19. Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.- ZID ZPK/15) se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu već korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualno postojeću razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatit konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

21. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazumna o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

22. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedilo i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

23. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj odluci jer su nižestupanjski sudovi odbacili zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. godine navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018od 12. veljače 2019. godine potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska postpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

25. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 GZ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenicu da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

26. Potrošač se, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C- 452/18 od 9. srpnja 2020. godine u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu GZ protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Nadalje, u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu I protiv RH od 1. rujna 2022. godine Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je naložio tuženiku tužiteljici platiti iznos od 5.947,23 eura tj. kada je odlučio kao u točki I izreke pobijane prvostupanjske presude te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

29. Odluka o parničnom trošku pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP a žalitelju valja reći da je trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku-odvjetniku u vidu pristupa ročištu za objavu bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Neosnovani su žalbeni prigovori tuženika u smislu toga da tužiteljica odnosno njezin punomoćnik nije predao troškovnik elektronskim putem već na glavnoj raspravi jer isto ne utječe na pravo tužiteljice na naknadu parničnog troška sukladno odredbama ZPP.

30. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Iris Gović Penić