Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Šibenik, S. Radića 81
Gž-135/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Kožić, odvjetnik u Ivancu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj P- 686/2023-24 od 17. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Uvažava se žalba tuženice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-686/2023-24 od 17. prosinca 2024. na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana na ime više plaćenog zbog promjene kamatnih stopa isplatiti tužitelju iznos od 744,74 EUR, a pod točkom II. izreke na ime više plaćenog zbog promjene tečaja CHF, isplatiti mu iznos od 2.619,33 EUR, sve sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženici u istom roku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.866,79 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade troškova postupka i troška žalbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.364,07 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207107678 od 2. kolovoza 2006. koji je zaključen između tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.
6. Neutemeljeno tuženica ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 109. i 338. ZPP, jer relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. U konkretnom slučaju, činjenica da je prvostupanjski sud u uvodu presude umjesto OIB [osobni identifikacijski broj]a tužitelja naveo JMBG, a u izreci tužbenog zahtjeva naveo pogrešan OIB, u situaciji kada je tužitelj na ročištu od 7. studenog 20024. (list 239 spisa) ispravio tužbu na način da je označio ispravan OIB, po ocjeni ovog suda, nije od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke jer se radi o očitoj pogrešci u pisanju koju će u smislu odredbe članka 342. stavka 1. ZPP, sud ispraviti u svako doba. Ovo tim više što tijekom postupka nije bio sporan identitet stranaka pa naknadno unošenje OIB [osobni identifikacijski broj]a tužitelja čak i u situaciji da se radilo o posljedici pogreške same stranke, ne bi predstavljalo nedopuštenu intervenciju u meritum presude, niti bi time na ijedan način bio izmijenjen njezin sadržaj ili odluka o tužbenom zahtjevu. Stoga u situaciji kada identitet stranaka tijekom postupka nije sporan, inzistiranje na strogom formalizmu ne odgovara smislu i svrsi odredbe članka 342. ZPP već bi predstavljalo onemogućavanje tužitelja u ostvarivanju pravne zaštite.
7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.
7.1. Sud prvog stupnja je u svojoj odluci dao razloge koji mogu dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka. Pobijana presuda udovoljava uvjetima mjerila dostatnosti i relevantnosti. Pri tome se naglašava da će eventualna povreda prava na pravično suđenje zbog propusta suda da se pridržava obveze na obrazloženu sudsku odluku uvijek ovisiti o osobitim okolnostima svakog konkretnog slučaja. Glede prigovora arbitrarnosti tuženica se upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4951/2014 u kojoj taj sud podsjeća da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza redovnih sudova moglo smatrati proizvoljnim na način da utječe na pravičnost konkretnog postupka, tek kad bi pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama bili toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška, drugim riječima takva pogreška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti, a takvo što u konkretnom slučaju nije učinjeno, pa stoga neosnovano prigovara da joj je prvostupanjski sud povrijedio pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava i člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
7.2. Što se pak tiče žalbenih navoda da pobijana presuda nema razloga o preinaci kojoj se protivila, ukazati je na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u odluci poslovni broj Rev-560/2024 navodeći da promjena istovjetnosti postoji onda kada se prvotno postavljeni zahtjev zasniva na jednom činjeničnom stanju, odnosno jednom pravnom odnosu i kada se novopostavljeni zahtjev, neovisno kako je to nazvano (pojašnjenje, preciziranje i sl.) zasniva na drugim činjenicama, drugom događaju ili pravnom odnosu koji nije identičan prvotnom. Kod takvog preinačenja tužitelj postavlja jedan sasvim novi zahtjev, o kome se do tada nije raspravljalo u parnici koja teče, a čega u konkretnom slučaju nema, jer je tužitelj podneskom od 30. rujna 2024., nakon provedenog dokaza financijskog vještačenja predloženog već u tužbi, uredio tužbu u smislu odredbe čl. 109. ZPP, a ne izvršio preinaku iste.
8. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.
9. Međutim, u pravu je tuženica kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.
9.1. Iz razloga pobijane presude proizlazi:
- da su tužitelj i tuženica 2. kolovoza 2006. sklopili namjenski ugovor o kreditu kojim je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 39.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima te kamatna stopa od 4,50% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s
Odlukom o kamatnim stopama kreditora,
- da tužitelj ima svojstvo potrošača, što da proizlazi iz njegovog iskaza, sadržaja predmetnog ugovora te činjenice da je sklopljen Dodatak ugovora čime mu je tuženica priznala to svojstvo,
- da je sukladno članku 502.c ZPP sud vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev- 2221/18,
- da je predmetni ugovor predstavljao tipski ugovor, te da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri bio informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) kamatne stope, kao i tome da CHF predstavlja valutu utočišta odnosno da ga tuženica prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije informirala o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene kamatne stope, time da se o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, kao ni o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz CHF,
- da su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, a time i ništetne,
- da su dana 11. siječnja 2016. stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,
- da niti jedna stranka ne osporava zakonitost provedene konverzije i njezine učinke,
- da prema nalazu i mišljenju vještaka razlika više plaćenog zbog promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita iznosi 3.364,07 EUR, od čega iznos od 744,74 EUR na ime razlike po osnovi promjene kamatnih stopa, a 2.619,33 EUR na ime razlike po osnovi promjene tečaja CHF, te da je u izračun uključen iznos koji je tuženica priznala tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR,
- da konvertiranjem kredita nije postignut učinak pravne zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, te da i u slučaju provođenja konverzije tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule,
- da činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate kojim je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, te
- da je neosnovan prigovor zastare.
10. Budući da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje, te utvrdivši da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Također, da je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu oštećen, ali ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF, te da se tužitelj aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na to, a čak i da je pristao ne bi se radilo o informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom. Zbog navedenog je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćene razlike anuiteta na ime povećanja kamatne stope i tečaja valute, u ukupnom iznosu od 3.364,07 EUR (744,74 + 2.619,33) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koji je, kako to slijedi iz navedenog nalaza, sukladno nalogu suda, uzeo u obzir preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenje konverzije u iznosu od 15.550,28 kn (2.063,88 EUR), tj. u izračun uključio i iznos koji je tuženica priznala tužitelju prilikom konverzije kredita, i koji iznos, dakle, nije obuhvaćen konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 190-198 i 219-222 spisa).
11. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom čega je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
12. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017.) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak, jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kome je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.
13. Stoga tužitelj, koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i dr., dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 18. veljače 2025.
13.1. Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
13.2. Međutim, budući da je tužitelj u ovoj parnici tužbenim zahtjevom potraživao isplatu razlike po vještaku utvrđene pretplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa pretplate utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu, sa pripadajućim kamatama, dakle, kako zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužitelju tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev za isplatu ukazuje neosnovanim.
14. Iz navedenih razloga, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženice je valjalo uvažiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te temeljem članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.
15. Kako je pobijana presuda preinačena, trebalo je sukladno članku 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka.
15.1. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice O i V, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Iz tih razloga je odlučeno kao u točki II. izreke.
U Šibeniku, 20. svibnja 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Maja Skorić
