Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž Ovr-796/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sucu pojedincu toga suda Ani Gradišek, u pravnoj stvari prvo ovrhovoditelja Syndre d.o.o., OIB: 76630324137, Zagreb, Radnička cesta 43, protiv prvo ovršenica GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i drugo ovršenika SE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnicima Ani Pavičić i Toniju Primorcu odvjetnicima u Rijeci, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču, Poslovni broj Ovr-216/2024-107 od 8. travnja 2025., dana 20. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Preču, Poslovni broj Ovr-216/2024-107 od 8. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odgođena je u gornjoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se kod ovog suda vodi pod Poslovni broj P-776/2024.

2. Rješenje pobija ovrhovoditelja zbog bitne povrede odredaba ovršnog i parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpun utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže, preinačiti pobijano rješenje i odbiti prijedlog za odgodu, te nastaviti s predmetnom ovrhom.

3. Žalba je neosnovana.

4. Nisu pobijanim rješenjem ni postupkom koji mu je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20-dalje OZ) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Prema odredbi čl. 65. st. 1. OZ na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje u potpunosti ili djelomično odgoditi ovrhu, pod jednim od jedanaest uvjeta, taksativno nabrojenih u istom članku. Izvan tako određenih uvjeti, od kojih barem jedan mora kumulativno biti ostvaren, nije moguće odgoditi ovrhu.

6. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je ovršenica podnijela tužbu radi utvrđenja ovršne isprave ništetnom. Postupak je u tijeku i vodi se pod Poslovni broj P-776/2024, te pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je ispunjena jedna od pretpostavki potrebnih za odgodu ovrhe.

7. Nadalje, prvostupanjski sud se poziva na stav iz presude Suda EU broj C-407/18 te smatra kako ovršenik nije dužan u konkretnoj situaciji u smislu odredbe članka 61. st. 1. OZ učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, budući da takva vjerojatnost proizlazi iz pravnog stava presude Suda EU broj C-407/18, slučaj Kuhar protiv Slovenije, od 26. lipnja 2019. o tumačenju Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., a sukladan tome je i zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog dana 11. ožujka 2022. u kojem se navodi kako je ovršni sud dužan po službenoj dužnosti u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu, a koje proizlaze iz potrošačkih ugovora, preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene ugovorne odredbe, koji zaključak je u skladu s praksom Suda EU.

8. Zbog navedenog prvostupanjski sud je usvojio prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe primjenom članka 65. stavak 1. OZ i Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima na temelju koje je sud dužan odgoditi zatraženu ovrhu uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje kako bi se zajamčila puna učinkovitost Direktive.

9. U žalbi protiv rješenja, ovrhovoditelj navodi kako nije ispunjeni uvjeti iz čl. 65. st. 1. OZ, odnosna da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu štetu, te da se u ovom predmetu ne može primijeniti presuda Europskog suda donesena u predmetu Kuhar c/a Addiko bank d.d. C-407/18 jer je za ugovorni odnos između ovršenika mjerodavno austrijsko materijalno pravo, a ne hrvatsko, a što proizlazi iz ugovora o kreditu, općih uvjeta poslovanja ovrhovoditelja i članka 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 i 88/01; dalje: ZRS). Navodi kako ovršenik nema status potrošača, jer je kreditu uzet za dogradnju tri apartmana i otplatu zakupnine za Anita d.o.o., te ovršenik pogrešno upire na navodnu nepoštenost ugovornih odredbi na temelju propisa hrvatskog materijalnog prava koje se u konkretnom slučaju ne može primijeniti, a da svoje tvrdnje o toj navodnoj nepoštenosti niti ne potkrjepljuje dokazima i dodatnom argumentacijom. Navodi kako ovršenik nema status potrošača, jer je kreditu uzet za dogradnju tri apartmana i otplatu zakupnine za Anita d.o.o.

10. Žalbeni navodi ovrhovoditelja nisu osnovani. Prije svega treba napomenuti da je Ovršni zakon procesni zakon i da se u ovršnom postupku ne primjenjuje strano pravo, bez obzira na to što se na konkretan ugovorni odnos eventualno primjenjuje strano materijalno pravo. Isto tako, u ovršnom postupku sud se ne može upuštati u ocjenu jesu li određene ugovorne odredbe nepoštene prema odredbama nekog drugog stranog prava, jer je to pitanje materijalnog prava. Primjena materijalnog prava je pitanje parničnog postupka pa će o eventualnoj primjeni austrijskog materijalnog prava, odlučiti sud u pokrenutom parničnom postupku.

11. U postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C-407/18 u predmetu Kuhar c/a Addiko Bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je istovjetan predmetnom – ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti. Sud EU je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona- "Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17

– dalje u tekstu: OZ) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ) pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, kao vid pravne zaštite bila bi nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.

12. Vezano uz žalbene navode kako nije ovršenik nije dokazao da bi mu provođenjem ovrhe nastala nenadoknadiva šteta, valja navesti kako presuda Suda Europske unije broj C-407/18 obvezuje sudove u Republici Hrvatskoj, a s obzirom na to da se u ovom predmetu i u predmetu u odnosu na koji je Sud Europske unije donio navedenu presudu, radi o istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji to su prema ocjeni ovog suda, ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe temeljem članka 65. stavak 1. točka 4. OZ, i to neovisno o ispunjenju pretpostavke o teško nadoknadivoj ili nenadoknadivoj šteti.

13. Budući da je Sud EU u presudi broj C-407/18 utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji ista vezuje i prvostupanjski sud, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, ocjena je ovoga suda da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice pokrenute po ovršeniku.

14. Slijedom navedenoga valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi s člankom 21. stavak 1. OZ potvrdio pobijano rješenje.

U Zagrebu, 20. svibnja 2025.

Sudac

Ana Gradišek