Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-1045/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Tonija Šantića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženice: OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju po punomoći odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj P-347/2019 od 25. rujna 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice, preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-347/2019 od 25. rujna 2020. na način da se odbija tužbeni zahtjev.

II. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 73.244,97 kn, a na ime preplaćenog tečaja u CHF iznos od 84.410,25 kn, sve sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dospijeća do isplate, kako je pobliže navedeno u točkama I. i II. izreke, zatim, na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 43.986,35 kn sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate (točka III.), te u istom roku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 25.939,50 kn sa zateznom kamatom od 25. rujna 2020. do isplate (točka V. izreke). Ujedno, odbijen je zahtjev tuženice za utvrđenje potraživanja prema tužitelju u iznosu od 30.652,47 kn sa zateznom kamatom od 26. veljače 2016. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači ili ukine u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Nije u pravu tuženica kada navodi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da izreka presude nije proturječna sama sebi, ni obrazloženju koje je sastavljeno sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP i u kojem su navedeni potpuni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza. Ujedno, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe.

6. Stoga, a budući da nije počinjena ni koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), žalba zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

7. Međutim, u pravu je tuženica kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula, tuženica isplati preplaćeni iznos sa zateznom kamatom.

9. Iz pobijane presude proizlazi kako nije sporno:

- da su tužitelj i prednik tuženice dana 18. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 58905/06 na iznos od 121.412,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate od 300 mjeseci s početnom kamatnom stopom od 4,20% godišnje, koja je promjenjiva i da je tužitelj plaćao kreditnu obvezu u jednakim mjesečnim ratama te „da je tuženik tijekom utuženog vremenskog razdoblja mijenjao jednostrano ugovorenu kamatnu stopu i da se mijenjala vrijednost ugovorene valute u CHF koju je tužitelj plaćao u kunskoj protuvrijednosti u jednakim mjesečnim ratama sa ugovorenom promjenjivom kamatom“,

- da su dana 25. veljače 2016. stranke sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, „iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao korisnik kredita, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR te da će se korištenje preplate nastale temeljem konverzije definirati posebnim sporazumom“, kao i da su „stranke 25. veljače 2016. sklopile Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu gdje je sporazumno utvrđeno da postoji preplata u iznosu od 30.652,47 kn te da će se iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu 12 mjesečnih anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi“.

10. Budući da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje, te utvrdivši da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Zbog toga je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćene razlike anuiteta na ime povećanja kamatne stope i tečaja valute, kao i na ime pogrešno obračunate glavnice, sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, time da je za iznos od 30.652,47 kn koji mu je kao preplata priznat ugovorom o konverziji tužitelj „smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćene kamate i anuitete zbog promjene tečaja“.

11. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom čega je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

12. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak, jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kome je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

13. Stoga tužitelj, koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i dr., dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

14. Budući da je tužitelj u ovoj parnici tužbenim zahtjevom potraživao isplatu razlike po vještaku utvrđene pretplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa preplate utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu, sa pripadajućim kamatama, dakle, kako zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužitelju tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim.

15. Iz navedenih razloga, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženice je valjalo uvažiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, te temeljem članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki I. izreke. Ujedno, budući da je tužbeni zahtjev odbijen, tuženičin prigovor radi prebijanja je postao bespredmetan pa o njemu nije odlučeno ovom drugostupanjskom odlukom.

14. Kako je pobijana presuda preinačena, trebalo je suglasno članku 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice B i Ć, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Iz tih razloga je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Šibeniku, 20. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić