Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-1043/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Boso d.o.o., Vinkovci, Hansa Dietricha Genschera 22/B, OIB: 91958721295, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Žužul Horvat, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bušurelo, Žužul i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika 24 sata d.o.o., Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 78093047651, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Ladan, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pn-51/2019-31 od 24. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pn-51/2019-31 od 24. listopada 2022. u dijelu pod točkom I. i II. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 30.000,00 kn/3.981,69 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2022. pa do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.562,50 kn/2.198,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2022. do isplate, dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.612,50 kn/877,62 EUR, kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i II. izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelja obveže na naknadu troškova postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava njezine navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog objave informacija u člancima objavljenim u tiskanom izdanju i elektroničkoj publikaciji 24 sata od 15. i 16. ožujka 2018., koji članci su istovjetnog sadržaja, ali različitih naslova.

6. Sud prvog stupnja je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da među strankama nije sporna aktivna ni pasivna legitimacija, ni da je tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe podnio zahtjev za objavu ispravka informacija objavljenih dana 15. ožujka 2018. na portalu www.24sata.hr u članku pod naslovom „Slučaj Dujmić: I laže! Tužio nas je za klevetu još u veljači“, te dana 16. ožujka 2018. na stranici 10. tiskovine „24 sata“ u članku pod naslovom „I laže! Podnio je tužbu za klevetu, a tvrdi da nije…“, slijedom čega nije sporan procesno-pravni uvjet za podnošenje tužbe u smislu članka 22. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11 i 81/13, dalje ZM). Nadalje, da analizirajući dijelove spornih članaka koje je tužitelj posebno u tužbi označio kao netočne, a koji su i prema navodima samog tužitelja istovjetnog sadržaja, ali različitih naslova, prvostupanjski sud nalazi da se radi o navodima koji su objektivno škodljivi za tužitelja koji se bavi djelatnošću trgovine te da je općepoznato da je za uspješnost poslovanja u toj djelatnosti od iznimne važnosti dobar ugled trgovca, a predmetnim člancima da je tužitelj prikazan u kontekstu lošeg poslodavca, koji vrši mobbing nad svojim radnicima, što je između ostalog rezultiralo i komentarima čitatelja kojima se poziva sadašnje i potencijalne buduće kupce da ne kupuju kod tužitelja. Dalje sud nalazi da je sasvim životno i logično uvjerljivo da su zatim dobavljači, kao i kreditori tužitelja motivirani lošom percepcijom tužitelja u javnosti nakon objave predmetnih članaka, istome počeli postavljati upite o mogućnosti podmirivanja dospjelih obveza, slijedom čega zaključuje da je objava predmetnih članaka utjecala na poslovanje tužitelja na način da je narušen ugled samog trgovačkog društva te je stvorena nestabilnost. Pored toga, da tužitelj tijekom ovog postupka uopće nije ni morao dokazivati da mu je nastala konkretna šteta budući da isti kao pravna osoba ima pravo na objavu točnih informacija o svome poslovanju. Konačno, prema ocjeni suda prvog stupnja tuženik nije dokazao da su objavljene informacije točne, te nije dostavio dokaz da je ispravak objavio i u tiskovini, sukladno presudi Pn-91/2018 od 6. listopada 2020. kojom mu je naloženo objaviti ispravak u smislu odredbe članka 41. ZM, i na internetskom portalu i u tiskovini.

7. Slijedom takvih utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da budući da je od podnošenja tužbe u predmetnom postupku do djelomičnog objavljivanja ispravka netočnih informacija protekao značajan vremenski period, uvažavajući da je tužitelju neposredno nakon objave članaka u određenom vremenskom razdoblju smanjen promet, iz čega proizlazi da je objava upravo predmetnih članaka u neposrednoj vezi sa financijskim gubicima koje je tužitelj pretrpio, to djelomična objava ispravka ne predstavlja dovoljnu naknadu tužitelju za pretrpljenu štetu, pa uzimajući u obzir povrede prava na ugled, čast i dostojanstvo tužitelju, cilju kojemu ta naknada služi, odnos okoline zbog sadržaja predmetnih članaka prema tužitelju, sukladno članku 21. ZM, članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) i članka 233. stavka 1. ZPP, utvrđuje da tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 30.000,00 kn.

8. Pravo osobnosti pravne osobe može se definirati kao pravo koje proizlazi iz prirode i društvene namjene (cilja) tih osoba. Naime, pravna osoba nema prava osobnosti koja su karakteristična za biološku bit fizičke osobe, ali ima ona koja proizlaze iz društvene prirode (cilja), kao što su pravo na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i drugo (članak 19. stavak 3. ZOO). To pravo može biti povrijeđeno, a je li zaista došlo do povrede prava osobnosti i je li time pravna osoba pretrpjela neimovinsku štetu prosuđuje se u okviru propisanog članka 1100. stavka 3. ZOO, odnosno s obzirom na činjenične okolnosti svakog konkretnog slučaja i težinu same povrede.

9. Činjeničnim navodima tužbe tužitelj tvrdi da mu je objavljivanjem neistina – da bi gđa IC dobila otkaz jer je progovorila o mobbingu koji je svakodnevno doživljavala na radnom mjestu; da bi ju nakon povratka na posao ignorirali, da bi morala raditi napamet, bez direktnih uputa, da bi BOSO d.o.o, samo čekalo njezinu pogrešku pa da joj da otkaz, te da BOSO d.o.o. nema namjeru prestati maltretirati gđu IC; i da bi BOSO d.o.o. podnijelo privatnu tužbu protiv gđe IC - grubo narušena čast i ugled tužitelja zbog čega da je pretrpio neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP s obzirom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i u proturječju sa ispravama u spisu.

10.1. Naime, prvostupanjski sud, kako to slijedi iz obrazloženja pod točkom 39., svoj zaključak da se u konkretnom slučaju radi o navodima koji su objektivno škodljivi za tužitelja temelji na analizi dijelova spornih članaka koje je tužitelj posebno u tužbi označio kao netočne (za koje tvrdi da mu uzrokuju štetu). Taj sud dalje zaključuje da iz spisa Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-243/18 proizlazi da je privatnu tužbu zbog klevete protiv GC podnio privatni tužitelj ĆC kao fizička osoba, a ne trgovačko društvo Boso d.o.o. kako se to navodi u predmetnim člancima. Sud prvog stupnja potom citira prijeporne članke te kao osobu koja se spominje u tekstu označava „Boso d.o.o.“ dok s druge strane iz samog spornog teksta objavljenog na web portalu i tiskovini tuženika (list 10-15 spisa) slijedi da se u tekstu navodi „I“, iz čega slijedi da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju objavljenih informacija i samih informacija, pri čemu prvostupanjski sud nije dao dostatne i relevantne razloge smatra li i zašto da se radi o tekstu koji se odnosi na ovdje tužitelja, a ne na njegovog zakonskog zastupnika kao fizičku osobu, tim više što i svjedok ČC, kojem sud prvog stupnja poklanja vjeru, navodi da mu je poznato da je ĆC u široj javnosti poznat kao I.

10.2. Pored toga, sud prvog stupnja nije sve sporne objavljene informacije ocjenjivao kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, tj. sagledavajući članak u cijelosti, dakle, i tekstualni i slikovni dio kojim je opremljen prijeporni članak. Nadalje, zaključak o objektivnoj škodljivosti objavljenih informacija i lošoj percepciji tužitelja u javnosti prvostupanjski sud dovodi u vezu i s komentarima čitatelja na predmetne članke, a za koje komentare se u činjeničnim navodima tužbe navodi da se istima „tužitelja, zakonskog zastupnika tužitelja, pa čak i članove njegove obitelji, vrijeđa, spominje u izrazito vulgarnom, banalnom i uvredljivom kontekstu“, pa nije jasno odnose li se ovi komentari na tužitelja ili pak njegovog zakonskog zastupnika kao fizičku osobu, niti je o tome prvostupanjski sud dao razloge, iako ove komentare obrazlaže na način koji upućuje na zaključak da se radi o komentarima kojima se vrijeđa ugled i čast tužitelja, čime također čini povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

10.3. U konačnici, nejasno je obrazloženje prvostupanjskog suda glede odluke o visini štete za koju iz razloga pobijane presude proizlazi da je važan faktor pritom bio financijski gubici tužitelja. S tim u vezi, cijeneći koncepciju parničnog postupka, ne smije se gubiti iz vida da prema odredbi članka 21. stavak 6. ZM postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. tog članka dokazuje tuženik, pa je nejasan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj tijekom postupka uopće nije ni morao dokazivati da mu je nastala konkretna šteta.

10.4. Cilj poslovanja tužitelja je, nesporno stjecanje dobiti na tržištu. U tom smislu je ugled tužitelja (poslovni ugled) način na koji ga treće osobe doživljavaju, uključivo drugi subjekti prisutni na tržištu. Gubitak poslovnog ugleda i časti izvjesno bi za posljedicu imalo reakciju kupaca, dobavljača, poslovnih partnera, posljedično time uvjetovanih gubitaka, međutim, u konkretnom slučaju nije jasno na čemu sud prvog stupnja temelji zaključak o financijskim gubicima i njihovoj vezi s objavom predmetnih članaka, tim više što iskazi svjedoka ČC i zakonskog zastupnika tužitelja, kojima sud poklanja vjeru, nisu u tom smislu suglasni, jer svjedok ČC govori da se poslovanje ustabililo protekom onog tjedna u kojem je pao promet, dok zakonski zastupnik tužitelja navodi da se promet vratio u normalu nakon otprilike tri do četiri tjedna, pri čemu ovi navodi nisu potkrijepljeni bilo kakvim materijalnim dokazima, a što sve pobijanu presudu čini nerazumljivom.

10.5. Naime, pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za sud koji prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (članak 8. ZPP). Međutim, kod ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti. Ovaj sud povodom žalbenih prigovora tuženika ocjenjuje da je sud prvog stupnja povrijedio proceduralnu obvezu ispitivanja odlučnih dokaza i navoda stranaka, te da u obrazloženju pobijane odluke nisu dani jasni i dostatni razlozi provedenih dokaza na okolnosti koje je iznio tuženik, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

11. Tuženik nadalje u žalbi prigovara da svatko, pa tako i on ima pravo na slobodu izražavanja, a to pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, što je i stav Europskog suda za ljudska prava, a temelji se na Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, pozivajući se pritom, između ostalih, i na odluku Axel Springer AG protiv Njemačke, zahtjev broj 48311/10, čime, po ocjeni ovog suda, žalitelj prigovara da je došlo do miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli propisano člankom 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje: Ustav), te time na potrebu provođenja testa razmjernosti/nužnosti u demokratskom društvu radi ispitivanja opravdanosti ovog prigovora.

12. Naime, Ustavni sud je u nizu svojih odluka (U-III-7479/2014, U-III-2195/16, U-III-3422/19) ispitujući opravdanost prigovora miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli, proveo test nužnosti u demokratskom društvu primjenom načelnih stajališta Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) donesenih u tumačenju slobode izražavanja zajamčene člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija).

12.1. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na „informacije“ i „ideje“ koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šikaniraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

12.2. Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije kao ni članak 38. Ustava ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

12.3. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe „zahtjev“ za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (ESLJP Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske br.25333/06).

12.4. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazivati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, te stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, jer se u suprotnom ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i „opći ton“ izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama.

12.5. Sloboda medija uvjetovana je postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom. Iako sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, ne smije se smetnuti s uma da je njezin osnovni zadatak priopćiti, na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da mediji imaju zadatak priopćavati informacije i ideje od javnog interesa, već ih javnost ima pravo i dobiti.

12.6. U okolnostima u kojima bi sporna izjava mogla utjecati na zaštitu ugleda, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj se „sukob“ rješava vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (ESLJP Von Hannover protiv Njemačke br. 40660/08 i 60641/08, Axel Springer AG protiv Njemačke br. 39954/08 i dr.). Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između sviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kad da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (ESLJP Narodni list d.d. protiv Hrvatske br. 2782/12). U konačnici da bi pojedinac mogao tvrditi da mu je navedenim uvredljivim izjavama povrijeđeno pravo na ugled zajamčeno člankom 35. Ustava, mora pokazati postojanje dostatne veze između navodnog napada na njegovu osobnost i izjava koje se mogu smatrati objektivno uvredljivim. Takva veza ne postoji ako okolnosti slučaja upućuju da je njegovo pravo na ugled novinskim člankom bilo pogođeno tek „marginalno ili indirektno“.

12.7. Pravo na zaštitu ugleda, časti i dostojanstva sastavni je dio prava na poštovanje osobnog života zajamčenog člankom 35. Ustava, odnosno njemu srodnog prava na poštovanje privatnog života zajamčenog člankom 8. Konvencije. Da bi se članka 35. Ustava odnosno članak 8. Konvencije mogao primijeniti, napad na ugled osobe mora postići određenu razinu ozbiljnosti i biti takav da dovodi u pitanje osobno uživanje prava na privatni život.

12.8. Nadalje, u pitanjima od javnog interesa postoji malo prostora za ograničenje slobode izražavanja. Pitanja i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (ESLJP Narodni list d.d. protiv Hrvatske br. 2782/12, Kwiecien protiv Poljske br. 51744/99, Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske br.25333/06 i dr.).

12.9. Stoga je zadaća suda utvrditi jesu li u konkretnom slučaju razlozi koji opravdavaju miješanje u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli mjerodavni i dostatni i je li miješanje bilo razmjerno legitimnom cilju. Pri tome to miješanje treba razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini.

13. U predmetnom slučaju, prvostupanjski sud je morao voditi računa i o pravima tuženika koja proizlaze iz ustavnog jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli. Radi se o pravima koja uživaju jednaku zaštitu te je zadatak suda da postigne pravičnu ravnotežu tih prava. Kad se odlučuje o prigovoru osobe koja tvrdi da je objavom nečije informacije povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, ishod te ocjene treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode mišljenja i izražavanja misli.

13.1. Međutim, iz razloga pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud nije ocijenio razmjernost (eventualne) povrede prava zajamčenih, s jedne strane člankom 8., a s druge strane člankom 10. Konvencije, te se razlozi koje je taj sud naveo ne mogu smatrati dostatnima i mjerodavnima za takvo miješanje u žaliteljevu slobodu izražavanja, pa se ne može zaključiti da je prvostupanjski sud ostvario pravičnu ravnotežu Ustavom zajamčenih suprotstavljenih prava tužitelja i tuženika.

14. Kraj navedenog stanja stvari, uz iznijetu bitnu povredu odredaba parničnog postupka je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te za sada nije moguće ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava, pa je valjalo na temelju članka 369. stavka 1. ZPP uvažiti žalbu tuženika te ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i riješiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

15. Sud prvog stupnja će u ponovnom postupku otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovom odlukom, te će u tom pravcu utvrditi odlučne činjenice od kojih ovisi donošenje pravilne odluke o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, te će potom, pravilnom primjenom materijalnog prava, donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

16. Kako je zbog ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (članak 154. ZPP), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka, s time da će se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

17. U nepobijanom dijelu pod točkom III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku, 20. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić