Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-126/2024-2

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stjepan Šporčić, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika LČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Hlatki, odvjetnik u Vukovaru, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru broj 6 P-139/2020-12 od 30. siječnja 2024. godine, u sjednici održanoj 20. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru broj 6 P-139/2020-12 od 30. siječnja 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 8.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku od 30. svibnja 2018. godine do isplate kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 2.375,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos po važećoj stopi teku od 11. siječnja 2024. godine do isplate, dok je s preostalim zahtjevom za naknadom troškova postupka odbijen tužitelj te tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadom troškova postupka.

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, zahtijevajući i naknadu troška žalbenog postupka.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije u pravu tuženik kada žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) jer ovaj sud ne nalazi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da je izreka presude nerazumljiva, da nema uopće razloga, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a ono navedeno da je u potpunosti nejasno i proturječno te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude, kako to očito paušalno i neosnovano žalbom ističe tuženik.

4.1. Žalbenim navodima kojima ističe podnošenje kaznene prijave protiv tužitelja, a koje potkrepljuje dostavom uz žalbu i same prijave, tuženik nije doveo u sumnju pravilnu primjenu odredbe članka 213. ZPP od strane prvostupanjskog suda jer time što je odbio prijedlog tuženika za prekidom postupka do pravomoćnog okončanja postupka po njegovoj kaznenoj prijavi pred nadležnim tijelom, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, a pravilno zaključivši da odluka u ovom postupku ne ovisi o ishodu tog, po tuženikovoj kaznenoj prijavi pokrenutom postupku protiv tužitelja.

4.2. Kako pobijana presuda nije donesena uz navedene povrede postupka na koje žalbom upire tuženik, te kako ovaj sud povodom žalbe a postupajući po odredbi članka 365. stavak 2. ZPP nije našao da je od strane prvostupanjskog suda počinjena koja druga postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženika izjavljena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje neosnovanom.

5. Nije u pravu tuženik ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Prvostupanjski sud je, naime, u provedenom postupku, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom kao osnovan prihvatio.

7. Naime, kraj presudom utvrđenih činjenica da je tužitelj tuženiku pozajmio iznos od 12.000,00 eura, te da je tuženik od toga vratio tužitelju iznos od 4.000,00 eura, pravilno je primjenom odredbi članaka 499. do 508. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 8.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je tuženik došao u zakašnjenje.

8. Kod činjenice da je tuženik privatnom ispravom, sadržaj koje je potvrđen ovjerom potpisa kod javnog bilježnika dana 29. travnja 2015. godine, potvrdio primitak iznosa od 12.000,00 EUR-a kao zajam od tužitelja te koji se iznos obvezuje vratiti u obročnim otplatama: 3.8000,00 EUR do 30. svibnja 2015. godine, iznose od po 400,00 EUR-a mjesečno počevši od 1. lipnja 2015. do 31. siječnja 2016. godine te iznos od 5.000,00 EUR-a do 31. siječnja 2016. godine, te kod činjenice da je jedino svjedok BČ iskazao da je bio nazočan kada je tuženik tužitelju dao iznos od 4.000,00 eura, a koju činjenicu iskazima potvrđuju i stranke, pravilno prvostupanjski sud izvodi zaključak da je tužitelj dokazao da je tuženiku pozajmio iznos od 12.000,00 eura, od čega mu je vratio iznos od 4.000,00 eura, dok u odnosu na iznos od 8.000,00 eura (predmet tužbenog zahtjeva) tuženik nije dokazao da taj dug ne postoji, odnosno da da je djelomično vratio, a djelomično da nije iz razloga što se ne radi o pozajmljenom iznosu već o lihvarskoj kamati na pozajmljeni iznos.

9. Preocjenom izvedenih dokaza, a posebno iskaza saslušanih svjedoka, tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, iako svjedoci u svojim iskazima navode da imaju saznanja da je tuženik nosio novac u Srbiju kako bi ga dao tužitelju, nitko od svjedoka nije, osim BČ, potvrdio da je vidio da je tuženik predao tužitelju određeni novac i zašto mu ga je predao. Tuženik svojim iskazom, a koji iskaz dijelom potvrđuje i supruga tuženika saslušana kao svjedokinja, nastoji prikazati lažnom ispravu sadržaj koje je potvrđen ovjerom potpisa kod javnog bilježnika dana 29. travnja 2015. godine, na način da njezin sadržaj nije istinit, jer da on, tuženik u tom trenutku nije bio dužan temeljem zajma tužitelju iznos koji je naveden u toj potvrdi, već da se radi o ukupnom iznosu kako zajma, za koji navodi da je iznosio upravo 4.000,00 eura, a koji je iznos vratio tužitelju, dok sve ostalo da je bila po tužitelju mjesečno zaračunata lihvarska kamata. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti kao osnovane te navode tuženika, jer pravilno je prvostupanjski sud ocijenio izvedene dokaze, kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te utvrdio dokazanim činjenicu da je tuženik od tužitelja pozajmio iznos od 12.000,00 eura od čega mu je vratio iznos od 4.000,00 eura, dok sve ostalo nije u prvostupanjskom postupku dokazano, kako lihvarska kamata, tako i da je tuženik tužitelju vratio veći iznos od 4.000,00 eura, da je njegov dug prema tužitelju bio manji od onog navedenog u potvrdi. Svakako, iz izvedenih dokaza za zaključiti je da su tužitelj i tuženik bili u posebnom, prijateljskom odnosu, da su posjećivali jedan drugoga, i da je tužitelj tuženiku pozajmio novac, pa i bez obzira na to prijateljstvo između stranaka ovaj sud ne može prihvatiti životnima i logičnima navode tuženika da je potvrdio ovjerom potpisa postojanje duga prema tužitelju u iznosu od 12.000,00 eura, a da taj iznos stvarno nije bio dužan, te da je tužitelju vraćao, osim iznosa od 4.000,00 eura pred svjedokom BČ, i druge iznose, a bez prisutnosti trećih osoba ili bez da traži od tužitelja potvrdu o povratu, opravdavajući to upravo prijateljstvom i bez sumnje. Ukoliko je povjerenje između stranaka bilo takvo kakvim ga želi prikazati tuženik (da je davao novac tužitelju bez potvrde ili bez prisutnosti trećih osoba) zašto je onda uopće došlo do ugovaranja lihvarske kamate i ovjere potvrde o visini duga.

10. Nije u pravu tuženik niti kada žalbom osporava utvrđenje po visini duga, jer da zbroj duga po predmetnoj potvrdi iznosi 9.200,00 eura, a ne 12.000,00 eura. Naime kada se zbroje iznosi iz potvrde (list 3 spisa) i to 3.800,00 više 400,00 više 5.000,00 daje iznos od 9.200,00 kako navodi tuženik u žalbi, no iz sadržaja potvrde iznos od 400,00 eura se odnosi na mjesečnu isplatu počev od 1. lipnja 2015. godine do 31. siječnja 2016. godine, što je 8 mjeseci i uz iznos od 400,00 eura daje ukupno 3.200,00 eura, pa kad se tom iznosu pribroje iznosi od 3.800,00 i 5.000,00 ukupno daju upravo iznos od 12.000,00 eura, a kako to stoji u potvrdi, pa ni tim žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

11. Isto tako nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda žalbenim navodima tuženika kojima upire na podnošenje kaznene prijave protiv tužitelja radi kaznenog djela sklapanja lihvarskih ugovora, jer u bitnome je da je do pozajmljivanja novca došlo 2015. godine, rok za povrat je istekao 31. siječnja 2016. godine, ova parnica je pokrenuta 30. svibnja 2018. godine, a kaznena prijava je podnesena 23. studenog 2023. godine, pa samim podnošenjem tako zakašnjele prijave tuženik ne dokazuje svoje navode o sklapanju lihvarskog ugovora, već ovaj sud jedino može izvesti zaključak da tuženik time želi pospješiti svoj položaj u ovoj parnici, a u odnosu na koju je, po stavu ovog suda ta prijava zakašnjela.

12. Slijedom svega navedenog, a kako se nisu ostvarili žalbeni razlozi tuženika to je žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti (članak 368. stavak 1. ZPP) i potvrditi prvostupanjsku presudu kako u odluci o glavnoj stvari tako i u odluci o troškovima postupka, a koju tuženik posebno niti ne spori žalbom.

13. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u svezi članka 154. ZPP te kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku neosnovano od tužitelja zahtijeva naknadu troška nastalog povodom izjavljene žalbe, pa je o tom zahtjevu tuženika valjalo odlučiti kao u točci II. izreke ove presude.

U Šibeniku, 20. svibnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić