Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2717/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednice vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vesna Drakulić Šuvalić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3254/2022-21 od 26. travnja 2024. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3254/2022-21 od 26. travnja 2024. godine.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskoga suda naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.366,57 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci kao i naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.725,62 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 26. travnja 2024. godine do isplate (točka I izreke). Odbijen je prigovor prebijanja, koji glasi da se utvrđuje tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 45,29 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci, kao neosnovan (točka II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska odluka u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima, te da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se pobijana odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskome sudu. Zahtjeva naknadu troška žalbenoga postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

5. U ovome stadiju postupka sporni su osnova i visina potraživanja.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi sadržajno ističe tuženik.

7. U odnosu na žalbeni navod o tome kako je prvostupanjski sud nezakonito usvojio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnoga postupka, kada je tužitelj povisio tužbeni zahtjev, treba odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno sudio prema preinačenoj tužbi s obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj povisio tužbeni zahtjev nakon provedenoga financijskog vještačenja, što znači da je tužitelj preinačio tužbu bez svoje krivnje nakon zaključenja prethodnog postupka, pa je sukladno odredbi članka 190. st. 2. ZPP valjalo suditi po preinačenoj tužbi. Stoga nije počinjena relativno bitna povreda odredbe članka 154. st. 1. ZPP u vezi članka 190. st. 2. ZPP na koju sadržajno ukazuje žalitelj.

8. Sud prvog stupnja tijekom prvostupanjskog postupka ispitao je i sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 8. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.378,23 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača,

- da je odredbom čl. 7. Ugovora predviđen način otplate uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti

- da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila za privatne potrebe,

- da je odredba čl. 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula nepoštena, te posljedično tome i ništetna,

- da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 1.366,57 eura.

10. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik.

11. Tuženik u žalbi ističe i da je sud propustio provesti sve dokaze predložene od strane tuženika. Međutim, sud prvog stupnja je tijekom dokaznog postupka saslušao tužitelja, tuženik nije precizirao zaposlenika banke koji je neposredno pregovarao s tužiteljem oko kredita i kojega bi se moglo saslušati, dok javni bilježnik nije saslušavan. Naime, saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti (tako odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine). Promotivni materijal i letci na koje se poziva tuženik bili su analizirani i cijenjeni u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i nisu dokaz da je tužitelj bio obaviješten o naravi, riziku i posljedicama sporne ugovorne odredbe prilikom sklapanja konkretnih Ugovora o kreditu.

12. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik osporava primjenu presude iz postupka kolektivne pravne zaštite. Naime, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sadržaj presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te pravilno ocijenio da je istom vezan. Međutim, neovisno o navedenoj vezanosti o presudi iz kolektivne pravne zaštite, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio, kako sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, tako i iskaz tužitelja, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Neosnovani su stoga i žalbeni navodi koji se odnose na primjenu pravila o teretu dokazivanja jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve dokaze koji su izvedeni u postupku, te pravilno utvrdio da je tužitelj dokazao sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost njegova tužbenog zahtjeva.

13. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podigao u svrhu kupnje automobila za svoje osobne potrebe, što proizlazi i iz ugovora o kreditu koji je upravo za tu svrhu i odobren, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 – dalje: ZZP). To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača.

14. Tuženik neosnovano u žalbi osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o visini tužiteljeve tražbine koje utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Naime, nalaz i mišljenje vještaka izrađen je sukladno zadatku određenog od strane suda prvog stupnja, te na isti stranke i nisu imale primjedbi. Stoga je nalaz i mišljenje vještaka i prema stavu ovog suda u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine.

15. U odnosu na žalbeni navod tuženika kojim se osporava zakonitost prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za prebijanjem valja reći da je prvostupanjski sud ocijenio takav prigovor tuženika iz podneska od 23. studenoga 2023. godine neosnovanim jer je tuženik korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi povrijedio interese i prava potrošača, zbog čega iz takve odredbe tuženik ne može ostvariti korist, pri čemu sud smatra da tužitelj plaćanjem anuiteta od tuženika nije primila ništa, pa ne postoji niti obveza uračunavanja manje plaćenih iznosa te je iz navedenih razloga ocijenio zahtjev tuženika neosnovanim.

15.1. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne mogu uzeti u obzir iznosi koje je tužitelj platio po nižem tečaju od onoga koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, jer se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati obzirom na utvrđene „negativne iznose“ obzirom na razdoblje kada je tužitelj platio manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj, odnosno plaćanjem tih anuiteta tužitelj ništa nije stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

15.2. U tom kontekstu valja dodati da je sveukupna pretplata po kreditu zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja, pa kako je tuženik isplatio tužiteljici kredit u iznosu glavnice od 11.378,23 CHF po srednjem tečaju kreditora na da korištenja, a predmet ovog postupka je upravo isplata iznosa sveukupne pretplate po kreditu, to neosnovano tuženik ističe da je tužiteljica dužna isplatiti tuženiku razliku manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja, tj. kada je tečaj bio niže od tečaja na dan korištenja kredit, zbog čega žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u tom dijelu.

16. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno u odnosu na ništetnost ugovorene valutne klauzule od 14. lipnja 2018. godine. Kako je tužba podnijeta 7. lipnja 2022. godine ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO), tako da tražbina tužitelja nije zastarjela što je u skladu je i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

17. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

18. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO kada je restitucijski tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

19. Žalitelj nije osporavao konkretnim žalbenim navodima odluku o troškovima parničnoga postupka, a ovaj sud nije ovlašten paziti na pravilnu primjenu materijalnoga prava u odnosu na odluku o troškovima postupka sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

20. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskoga suda. Zato je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 20. svibnja 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Vlasta Feuš