Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-394/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Maje Skorić i Marte Plančić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima iz Zadra, Jurja Dalmatinca Matejeva 4, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru pod brojem P-686/2019 od dana 12. travnja 2023. godine (ispravljene rješenjem istog suda pod brojem P-686/2019 od dana 28. travnja 2023. godine), u sjednici održanoj dana 20. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana, te se u dijelu pod točkom II. podtočka 1. izreke u kojem je utvrđena ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 4. Ugovora o kreditu broj 9011596039 koji su stranke zaključile dana 27. lipnja 2006. godine, te odredba o valutnoj klauzuli, potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru pod brojem P-686/2019 od dana 12. travnja 2023. godine, dok se djelomično uvažava žalba tuženika i preinačuje prvostupanjska presuda u preostalom dosuđujućem dijelu koji se odnosi na daljnja utvrđenja pod točkom II. podtočka 1. izreke, te u djelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu pod točkom II. podtočka 2. i 3. izreke – i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

II. Zbog djelomične preinake prvostupanjske presude, mijenja se i odluka o parničnom trošku pod točkom III. izreke prvostupanjske presude na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom (ispravljenom rješenjem istog suda pod brojem P-686/2019 od dana 28. travnja 2023. godine u ispuštenom broju OIB [osobni identifikacijski broj]a za tuženika, te pogrešno navedene godine zaključenja rasprave i objave presude) odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje da je Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora 9011596039 zaključen između tužitelja i tuženika dana 27. lipnja 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se predlaže tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 619.884,68 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate, u razdoblju od 25. prosinca 2009. godine do 25. kolovoza 2019. godine, kako je to pobliže navedeno u izreci te presude (točka I. izreke), ujedno, prihvaćen je eventualni kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 4. Ugovora o kreditu broj 9011596039 koji su stranke zaključile dana 27. lipnja 2006. godine te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 27. lipnja 2006. godine pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 27. lipnja 2006. godine pa nadalje, te je obvezan tuženik da isplati tužitelju na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 6.730,82 eura (50.713,33 kune) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose, u razdoblju od 25. kolovoza 2007. godine do 25. siječnja 2014. godine, te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 7.837,44 eura (59.051,17 kuna) zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, u razdoblju od 25. rujna 2006. godine do 25. rujna 2015. godine, a kako je to pobliže navedeno u izreci te presude (točka II. podtočka 1.,2. i 3. izreke), dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj. za iznos od 3.459,28 kuna zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos, tužbeni zahtjev tužitelja odbijan kao neosnovan (točka II. podtočka 3 a. izreke), te je obvezan tuženik da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu 6.501,79 eura (48.987,75 kuna) sa zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u dosuđujućem dijelu pod točkom II. podtočka 1., 2. i 3. izreke i u odluci o parničnom trošku pod točkom III. izreke, zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sa prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu, u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tuženika na naknadu parničnog troška, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana, te djelomično neosnovana.

5. Nije u pravu tuženik kada pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti odredaba spornog ugovora o kreditu kojim je pod točkom II. podtočka 1. utvrđena ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 4. Ugovora o kreditu broj 901159039 zaključenog dana 27. lipnja 2006. godine, te odredba o valutnoj klauzuli – ukoliko ukupnošću žalbenih prigovora osporava prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 187. ZPP, nalazeći da tuženik nakon izvršene konverzije kredita nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinačnih odredbi Ugovora o kredita.

5.1. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine – "sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine" broj 102/15, u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. godine izmijenile u pogledu valutne obveze kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne".

5.2. Nije u pravu tuženik kada u žalbi sadržajno prvostupanjsku presudu osporava zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. stavak 1. ZPP navodeći da sud nije mogao prihvatiti preinaku tužbe u odnosu na isplatu nakon zaključenja prethodnog postupka, pa niti zbog toga što su vještačenjem utvrđene nove činjenice o kojima ovisi visina tužbenog zahtjeva, jer postupanje prvostupanjskog suda u odnosu na samo pitanje preinake tužbe nakon financijskog vještačenja u sporu potrošača koji se vode vezano za kredite u CHF, nije u suprotnosti sa stanovištem zauzetim na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. godine – prema kojem je takva preinaka dopuštena (Su IV-162/2021).

5.3. Budući da u navedenome dijelu nije počinjena u žalbi istaknuta bitna povreda, a kako prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi, kao ni u postupku koji je prethodio donošenju te presude nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to je žalba tuženika podnesena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredba parničnog postupka, neosnovana.

6. Nije u pravu žalitelj ni kada pobija prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu kojim je pod točkom II. podtočka 1. utvrđena ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 4. Ugovora o kreditu broj 901159039 zaključenog dana 27. lipnja 2006. godine, te odredba o valutnoj klauzuli, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 27. lipnja 2006. godine sklopili potrošački kredit u svrhu adaptacije stambenog objekta – Ugovor o kreditu broj 9011596039 (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 152.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 360 mjeseci,

- da je u članku 7. Ugovora određeno da je isplata anuiteta vezana uz valutu CHF,

- da je u članku 4. Ugovora ugovorena redovna kamata od 3,31% godišnje, za prvo otplatno razdoblje, a za preostala tri otplatna razdoblja 4,35%, s time da otplatna razdoblja traju 90 mjeseci, i da je određeno da je kamata promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana,

- da je ugovorena isplata anuiteta vezana uz valutu CHF,

- da je tuženik nakon sklapanja Ugovora višekratno i jednostrano mijenjao visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita, te,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

6.2. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO).

7. Žalbeni navodi tuženika da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, na koju se prvostupanjski sud pozvao, ne može primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedena presuda odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

7.1. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je sporni Ugovor – potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502.c ZPP, s tim da pojam naknade štete u smislu odredbe članka 502.a ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, a time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u Izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19) proširio učinak odredbe članka 502.a ZPP i na tužbe za isplatu. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika – da nisu ostvareni zakonski uvjeti za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer da su zakonski propisi omogućavali ugovaranje promjenjive kamatne stope na strani banaka, da "ugovorna odredba u ugovorima o kreditu i pripadajućim općim uvjetima poslovanja, a koja se tiče promjenjive kamatne stope nije niti u jednom trenutku uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana", kao i da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema odredbi članka 22. ZOO.

9. Zbog svega navedenog, jer u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženika djelomično je valjalo odbiti, u dijelu pod točkom II podtočka 1. izreke – u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF – potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

10. Međutim osnovana je žalba tuženika zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojem se pod točkom II. podtočka 1. utvrđuje da su nezakonite donesene Odluke tuženika o promjenama kamatne stope, te da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 27. lipnja 2006. godine pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 27. lipnja 2006. godine pa nadalje, budući da zakonitost Odluka tuženika kojima je mijenjana kamatna stopa nije bila predmet spora za kolektivnu zaštitu potrošača, na koju se pozvao tužitelj, već ništetnost odredbi konkretnog ugovora jer se o navedenoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, budući da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu – da bi tužitelj, shodno tome bio u ravnopravnom položaju sa drugom ugovornom strankom te bio mogućnosti donijeti odluku o prihvaćanju ili ne prihvaćanju takvog načina izmjene kamatnih stopa, dok tužitelj tijekom postupka niti ne navodi iz kojih bi drugih razlog bila nezakonita sama Odluka banke o promjeni kamatnih stopa. Ujedno, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje da tužitelj "nije dužan" plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 27. lipnja 2006. godine pa nadalje, kao i po promjenjivom tečaju CHF od 27. lipnja 2006. godine pa nadalje – jer je plaćanje anuiteta u tom periodu prema tužbi već izvršeno, a sporne odredbe ugovora su utvrđene ništetnim sa pravnim učincima ništetnosti od sklapanja pravnog posla (ex tunc) slijedom čega je u tom dijelu trebalo uvažiti žalbu tuženika i preinakom odbiti taj dio zahtjeva tužbe pod točkom II. podtočka 1. izreke (članak 373. stavak 3. ZPP).

11. Osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu iznosa od 6.730,82 eura (50.713,33 kune) sa zateznim kamatama iz osnova nepripadnoga plaćenog iznosa zbog jednostrano promijenjenih kamatnih stopa (dio točke II. podtočka 2. izreke) i zahtjeva za isplatu iznosa od 7.837,44 eura (59.051,17 kuna) iz osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kod isplate glavnice, vezanih za tečaj CHF zajedno sa zateznim kamatama (dio točke II. podtočka 3. izreke), zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

11.1. Naime, u prvostupanjskom postupku nije bilo sporno da su stranke dana 9. veljače 2016. godine sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji Dodatak je pregledan u postupku, kao i da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka isticao da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, a u žalbi ističe da bi plaćanjem dosuđenog iznosa tužitelj bio dva puta obeštećen – prvi put kada je konvertirao kredit, jer mu je tada sve što je platio po inicijalnom zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF priznato prilikom konvertiranja duga, dok bi drugi put bio obeštećen kada bi mu tuženik morao izvršiti "dvostruku" isplatu temeljem presude.

11.2. Iz razloga presude, proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovore tuženika, jer je pozivajući se na Direktivu 93/13, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018, te rješenje u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019, zaključio da i kod valjanosti konverzije to ne utječe na pravo potrošača da potražuje iznose zbog ništetnih odredbi, te da utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno plaćanje preplaćenih anuiteta, pri čemu da se Vrhovni sud nije u oglednom sporu istina zauzeo shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, ali se pozvao na presudu Evropskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunaj protiv Erste banke Hungary ZRt od 14. ožujka 2019. godine prema kojoj da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, slijedom čega činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

11.3. Iz razloga presude i podataka spisa predmeta, proizlazi da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (kojem je naložio takav izračun) prvostupanjski sud utvrdio da razlika između obveze tužitelja prema prvom otplatnom planu, računajući iznose pretplate prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju kune u odnosu na CHF te stvarno plaćenih iznosa anuiteta, te je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.730,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama iz osnova nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa, te iznosa od 7.837,44 eura iz osnova promjene tečaja CHF.

11.4. Međutim, po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom čega je u tom dijelu pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo – kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu, jer je iz sadržaja samog Dodatka ugovora o kreditu (u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa), utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-ima, iznos manje plaćenog i ugovoreno vraćanje tog iznosa banci na način i u rokovima prema posebnom Sporazumu, koji Sporazum o načinu namirenja manje plaćenog iznosa nakon konverzije kredita je sklopljen dana 19. veljače 2016. godine (list 40 spisa).

11.5. Naime, predmetnim Dodatkom ugovora o kreditu stranke su u članku 2. toga Dodatka suglasno utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, u članku 3. da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 84.401,42 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika, a manje plaćeni iznos na isti dan da iznosi 1.328,70 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju EUR tečajne liste Banke, u članku 4. da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. godine do sklapanja Dodatka manje uplaćeni iznos od 54,98 eura, te su u članku 5. utvrdile ukupni iznos manje plaćenog iz točke 3. i 4. Dodatka u iznosi od 1.383,68 eura te je isti iznos bio predmet Sporazuma o načinu i rokovima plaćanja tog iznosa tuženiku.

11.6. Polazeći od činjenice da je Dodatak ugovora o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženiku je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

12. Stoga tužitelj, koji je sklopio Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

13. Slijedom navedenog, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovora o kreditu, s tim, da je i u slučajevima kada je u konverziji utvrđena preplata i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

14. Kako je u konkretnom slučaju prema odredbama Dodatka ugovora o kreditu utvrđen manjak u uplati na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 1.328,70 eura, a što prema utvrđenju suda proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka koji se izjasnio da su u obračun konverzije u razdoblju do 26. kolovoza 2006. godine do 30. rujna 2015. godine ušla sva plaćanja tužitelja, to je – jer nije utvrđena preplata u postupku konverzije, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu u cijelosti neosnovan, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava preinakom presude u tom dijelu, isti trebalo odbiti kao neosnovan (članka 373 . stavak 3. ZPP).

15. Kako je pobijana presuda preinačena, trebalo je suglasno članku 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice C i Z, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u većem dijelu izgubio parnicu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju prava na obeštećenje u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio, dok odlučivanje o glavnom zahtjevu tužbe, točnije nepostojanju ništetnosti cijelog ugovora kao pravnog osnova za isplatu nije prouzročilo poseban trošak. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov eventualni zahtjev u većem dijelu nema razumne izglede za uspjeh, pa je iz tih razloga odlučeno kao u točki II. izreke.

16. U odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke, te u dijelu točke II. podtočka 3. – jer nije pobijana žalbom prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

U Šibeniku, 20. svibnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić