Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-208/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednice vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Dunja Belaić Goleš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Mateja Vidaković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina& Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8363/2019-30 od 5. svibnja 2023. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8363/2019-30 od 5. svibnja 2023. godine.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8363/2019-30 od 5. svibnja 2023. godine.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskoga suda naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 2.903,68 eura/21.877,79 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci (točka I izreke). Naloženo je tuženoj naknaditi tužitelju troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.018,17 eura/15.205,90 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 5. svibnja 2023. godine do isplate (točka II izreke). Rješenjem prvostupanjskoga suda dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 18. ožujka 2022. godine.
2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, te da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva naknadu troška žalbenoga postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
5. U ovome stadiju postupka sporna je osnova i visina potraživanja.
6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio ustanovljeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.
7. Neosnovano upire tuženik na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.b ZPP. Naime, tužitelj je tužbom postavio zahtjev za isplatu, no pojedinačne iznose nije određeno zahtijevao u tužbi, već je tek podneskom od 20. rujna 2019. godine zahtijevao isplatu pojedinačno određenih iznosa sa zateznim kamatama.
7.1. Tužba u kojoj tužbeni zahtjev nije postavljen tako da može steći svojstvo ovršne isprave ima značenje podneska koji ne sadrži sve da bi se po njemu moglo postupiti, pa je sud prvog stupnja, sukladno odredbama čl. 109. st. 1. i 2. ZPP, morao pozvati tužitelja da tužbu ispravi, što međutim prvostupanjski sud nije učinio. Tužitelj je podneskom od 20. rujna 2019. godine postavio određeni tužbeni zahtjev, pa se, u smislu odredbe čl. 109. st. 3. ZPP smatra da je određeni zahtjev podnesen danom podnošenja tužbe. Prema tome, iako je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu čl. 109. ZPP taj propust nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. ZPP, na koju sadržajno upire tužena.
7.2. U odnosu na žalbeni navod kako je tužitelj podneskom od dana 18. ožujka 2022. godine postavio zahtjev koji je činjenično različit od zahtjeva koji je sadržan u podnesku od 20. rujna 2019. godine, te da je povećanje tužbenoga zahtjeva posljedica promjene činjeničnih navoda tužbe valja odgovoriti da u konkretnoj pravnoj situaciji gdje je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu sukladno odredbi članka 186.b ZPP jer nije raspolagao dokumentacijom, a koju dokumentaciju mu je tužena dostavila i prema kojoj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od dana 20. rujna 2019. godine na način da je uzeo u obzir negativne razlike, da bi nakon provođenja financijskog vještačenja koje je bilo stručno i objektivno podneskom od 18. ožujka 2022. godine uskladio svoje potraživanje sa varijantom toga nalaza koje ne uračunava negativne razlike, pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe sukladno odredbi članka 190. st. 2. ZPP-a.
8. Neosnovano žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP. Odredbom članka 338. st. 4. ZPP propisano je da će u obrazloženju presude sud izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio; sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.
8.1. Kako iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud presudu sastavio u skladu s citiranom odredbom članka 338. st. 4. ZPP, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP.
9. Prvostupanjski sud je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. U skladu sa odredbom čl. 220. st. 2. ZPP sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.
9.1. Naime, tužena je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdila da je s tužiteljem pregovarala o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi za koje će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, dokazujući to dostavom promotivnih uvjeta važećih u vrijeme zaključenja ugovora i saslušanjem javnog bilježnika Krešimira Copića iz [adresa] i tužitelja.
9.2. Tužena je tijekom postupka odustala od saslušanja svoje djelatnice RA koja je pregovarala sa tužiteljem, a na okolnost utvrđenja da je tužitelj bio informiran o tečajnom riziku i promjenjivoj kamatnoj stopi u fazi sklapanja ugovora o kreditu, dok su promotivni materijal i letci na koje se poziva tuženica bili analizirani i cijenjeni u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i nisu dokaz da je tužitelj bio obaviješten o naravi, riziku i posljedicama spornih ugovornih odredbi prilikom sklapanja konkretnih Ugovora o kreditu.
9.3. Saslušanje djelatnice BA tužena je predložila nakon zaključenja prethodnoga postupka u kojoj fazi postupka se više ne mogu predlagati novi dokazi sukladno odredbi članka 299. st. 1. ZPP pri čemu nije ispunjena iznimka za takvo postupanje iz odredbe članka 299. st. 2. ZPP, pa takav dokazni prijedlog sud pravilno nije uzeo u obzir sukladno odredbi članka 299. st. 3. ZPP.
9.4. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio saslušanje javnog bilježnika koji je javno ovjerio predmetni ugovor o kreditu jer se njegovim saslušanjem ne može dokazivati činjenica obaviještenosti tužitelja kao potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF budući da javni bilježnici prema postojećem zakonodavnom okviru nemaju dužnost upozoriti potrošača na navedene okolnosti. Takav stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.
10. Tuženik neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine
- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak I 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženika.
11. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.
12. Nesporno je da su tužitelj i tužena sklopili dana 3. siječnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj [broj kredita] (dalje: Ugovor), za kupnju vozila, za iznos od 26.083,94 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. ugovora), te da je ugovorena redovna godišnja kamata od 3,30% a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene (čl. 2. ugovora).
13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo povrata razlike s osnova pretplate anuiteta za tečajnu razliku u iznos od 1.928,23 eura/14.528,24 kune i preplaćena kamata u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu u iznosu od 975,45 eura/7.349,55 kuna.
14. Na daljnje žalbene navode tuženika kojima osporava pravilnu primjenu materijalnog prava, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.
16. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako, da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
17. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,50 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji u odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 84. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
18. Kako je sud prvog stupnja u postupku na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba o promjenljivosti kamatne stope i valutne klauzule preplatio tuženiku utužene iznose, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati taj iznos sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO). Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik pa proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.
19. Neosnovano tuženik žalbom tvrdi i kako je za potraživanje tužitelja nastupila zastara. Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je jasno pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.). I u odnosu na dio zahtjeva s osnova valutne klauzule u smislu ranije iznesenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. listopada 2018., slijedom čega za tužbu koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12.06.2019. godine nije nastupila zastara jer zastarni rok od pet godina, koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 225. ZOO, nije protekao, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.
20. Imajući u vidu izložena pravna utvrđenja i shvaćanja u citiranim sudskim presudama iz postupka kolektivne zaštite potrošača, sama okolnost da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nije dokaz da joj je tužena prije sklapanja ugovora dala sve potrebne informacije o rizicima valute CHF.
21. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi, tužitelju kao prosječnom potrošaču, ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, a iz navoda i dokaza koje je tužena predložila ne proizlazi da je takve informacije dala tužitelju prije sklapanja ugovora.
22. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Zbog toga nije osnovan u žalbi istaknuti žalbeni razlog pogrešne primjene članka 99. ZZP/2007 jer su u skladu s tim propisom odredbe o glavnom predmetu ugovora izuzete iz testa poštenosti samo ako su transparente, a što nije situacija utvrđena u ovom predmetu.
22.1. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi tužene da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.
23. U odnosu na žalbeni navod tužene da sud nije cijenio postojanje tzv. negativnih razlika odnosno da tražbinu tužitelja nije umanjio za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet potrebno je navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 999/2023 od 17. siječnja 2024., Rev-997/2023 od 5. ožujka 2024. i Rev-876/2023 od 21. ožujka 2024.). U konkretnom slučaju, tuženik u postupku nije na određeni način istaknuo niti prigovor prijeboja, niti je istaknuo protutužbeni zahtjev tako da je pravilno sud prvog stupnja postupio kada potplaćene iznose nije uzeo u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.
24. Pogrešno tuženik pozivom na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja, kako to pogrešno smatra tuženik.
25. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
26. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.
27. Budući da je tužena iznos glavnice primila temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).
28. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kao takav, među strankama nije sporan.
29. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen je restitucijski zahtjev za isplatu utuženoga iznosa.
30. Budući je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.)
31. I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan tužitelju nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku pravilno odredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 138/23).
31.1. U odnosu na žalbeni navodi kako su ročišta od 11. veljače 2020. godine (list 109 spisa) i od 25. ožujka 2021. godine (list 159 spisa) održana krivnjom tužitelja valja odgovoriti da je ročište od 11. veljače 2020. godine održano kao pripremno ročište u prethodnom postupku, koje je u parnici bilo potrebno, dok je na pripremnom ročištu od 25. ožujka 2021. godine određeno izvođenje dokaza financijskim vještačenjem te je zaključen prethodni postupak i provedena glavna rasprava. Dakle, navedena ročišta nisu održana krivnjom tužitelja već su u postupku bila potrebno, pa tužitelj ima pravo na nagradu za nazočnost sukladno odredbi Tbr. 9/1 Tarife.
31.2. U odnosu na trošak za sastav podneska od 20. rujna 2019. godine (list 18 spisa) treba reći da je bio potreban u postupku s obzirom da je tužitelj istim uredio tužbeni zahtjev nakon zaprimanja dokumentacije od strane tu žene, a imajući u vidu da je tužitelj prvotno podnio stupnjevitu tužbu sukladno odredbi članka 186.b ZPP, dok u odnosu na podnesak od 3. listopada 2022. godine (list 188 spisa) treba reći da se njime tužitelj očitovao na pitanje suda sa ročišta od 21. ožujka 2022. godine uz to što je dvojno iskazao svoje potraživanje. Stoga su oba podneska u postupku bila potrebna te je za sastav istih sud pravilno odmjerio nagradu u visini određenoj odredbom Tbr. 8/1 odnosno s odredbom Tbr. 8/3 Tarife.
32. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i članka 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja, pa je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
U Zagrebu, 20. svibnja 2025. godine
Predsjednica vijeća:
Vlasta Feuš
