Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4429/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc.Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zrinki Bojanić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćniku Ivanu Bačić Odrljin, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-75/2022-32 od 29. svibnja 2024., u sjednici vijeću održanoj dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-75/2022-32 od 29. svibnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 18.755,36 EUR sa zateznim kamatama, tekućim i to na iznose kako slijedi:

- 3,70 EUR od 16. siječnja 2008.

- 3,86 EUR od 18. veljače 2008.

- 10,6 EUR od 16. ožujka 2008.

- 9,43 EUR od 16. travnja 2008.

- 2,57 EUR od 16. lipnja 2008.

- 11,01 EUR od 16. listopada 2008.

- 18,62 EUR od 16. studenog 2008.

- 7,81 EUR od 16. prosinca 2008.

- 36,98 EUR od 16. siječnja 2009.

- 37,28 EUR od 16. veljače 2009.

- 27,48 EUR od 16. ožujka 2009.

- 30,4 EUR od 17. travnja 2009.

- 30,18 EUR od 16. svibnja 2009.

- 26,31 EUR od 16. lipnja 2009.

- 26,98 EUR od 16. srpnja 2009.

- 25,26 EUR od 16. kolovoza 2009.

- 29,62 EUR od 16. rujna 2009.

- 24,78 EUR od 16. listopada 2009.

- 27,91 EUR od 16. studenog 2009.

- 27,41 EUR od 16. prosinca 2009.

- 35,86 EUR od 16. siječnja 2010.

- 41,29 EUR od 16. veljače 2010.

- 40,12 EUR od 16. ožujka 2010.

- 45,51 EUR od 16. travnja 2010.

- 55,39 EUR od 16. svibnja 2010.

- 56,1 EUR od 16. lipnja 2010.

- 67,44 EUR od 16. srpnja 2010.

- 67,06 EUR od 16. kolovoza 2010.

- 90,55 EUR od 16. rujna 2010.

- 76,86 EUR od 16. listopada 2010.

- 80,03 EUR od 16. studenog 2010.

- 89,82 EUR od 16. prosinca 2010.

- 91,07 EUR od 16. siječnja 2011.

- 86,07 EUR od 16. veljače 2011.

- 89,1 EUR od 16. ožujka 2011.

- 89,26 EUR od 16. travnja 2011.

- 98,5 EUR od 16. svibnja 2011.

- 118,15 EUR od 16. lipnja 2011.

- 140,51 EUR od 16. srpnja 2011.

- 160,83 EUR od 16. kolovoza 2011.

- 123,25 EUR od 16. rujna 2011.

- 110,61 EUR od 16. listopada 2011.

- 111,45 EUR od 16. studenog 2011.

- 113,2 EUR od 16. prosinca 2011.

- 124,11 EUR od 17. siječnja 2012.

- 127,39 EUR od 16. veljače 2012.

- 123,81 EUR od 16. ožujka 2012.

- 123,27 EUR od 16. travnja 2012.

- 125,08 EUR od 16. svibnja 2012.

- 128,23 EUR od 16. lipnja 2012.

- 124,3 EUR od 16. srpnja 2012.

- 123,22 EUR od 16. kolovoza 2012.

- 113,59 EUR od 16. rujna 2012.

- 121,89 EUR od 16. listopada 2012.

- 125,76 EUR od 16. studenog 2012.

- 123,19 EUR od 16. prosinca 2012.

- 120,11 EUR od 16. siječnja 2013.

- 119,05 EUR od 16. veljače 2013.

- 117,95 EUR od 16. ožujka 2013.

- 125,62 EUR od 16. travnja 2013.

- 114,34 EUR od 16. svibnja 2013.

- 112,49 EUR od 16. lipnja 2013.

- 6.985,54 EUR od 19. lipnja 2013.

- 69,64 EUR od 16. srpnja 2013.

- 68,93 EUR od 16. kolovoza 2013.

- 71,46 EUR od 16. rujna 2013.

- 73,10 EUR od 16. listopada 2013.

- 73,9 EUR od 16. studenog 2013.

- 76,75 EUR od 16. prosinca 2013.

- 73,87 EUR od 16. siječnja 2014.

- 61,49 EUR od 16. veljače 2014.

- 62,91 EUR od 16. ožujka 2014.

- 61,67 EUR od 16. travnja 2014.

- 59,91 EUR od 16. svibnja 2014.

- 60,51 EUR od 8. srpnja 2014.

- 61,55 EUR od 16. srpnja 2014.

- 62,56 EUR od 16. kolovoza 2014.

- 63,89 EUR od 16. listopada 2014.

- 63,89 EUR od 16. listopada 2014.

- 65,44 EUR od 16. studenog 2014.

- 65,73 EUR od 16. prosinca 2014.

- 65,96 EUR od 16. siječnja 2015.

- 65,84 EUR od 16. veljače 2015.

- 65,84 EUR od 16. ožujka 2015.

- 65,84 EUR od 16. travnja 2015.

- 65,84 EUR od 16. svibnja 2015.

- 65,84 EUR od 16. lipnja 2015.

- 65,84 EUR od 16. srpnja 2015.

- 65,84 EUR od 16. kolovoza 2015.

- 65,84 EUR od 16. rujna 2015.

- 65,84 EUR od 16. listopada 2015.

- 65,84 EUR od 16. studenog 2015.

- 65,84 EUR od 16. prosinca 2015.

- 65,84 EUR od 16. siječnja 2016.

- 84,72 EUR od 16. veljače 2016.

- 83,29 EUR od 16. ožujka 2016.

- 82,13 EUR od 16. travnja 2016.

- 80,12 EUR od 16. svibnja 2016.

- 85 EUR od 16. lipnja 2016.

- 82,25 EUR od 16. srpnja 2016.

- 82,72 EUR od 16. kolovoza 2016.

- 80,93 EUR od 16. rujna 2016.

- 83,01 EUR od 16. listopada 2016.

- 86,86 EUR od 16. studenog 2016.

- 86,63 EUR od 16. prosinca 2016.

- 87,81 EUR od 16. siječnja 2017.

- 86,19 EUR od 16. veljače 2017.

- 84,11 EUR od 16. ožujka 2017.

- 85,52 EUR od 16. travnja 2017.

- 83,09 EUR od 16. svibnja 2017.

- 80,34 EUR od 16. lipnja 2017.

- 75,97 EUR od 16. srpnja 2017.

- 68,73 EUR od 16. kolovoza 2017.

- 69,2 EUR od 16. rujna 2017.

- 70,03 EUR od 16. listopada 2017.

- 68,67 EUR od 16. studenog 2017.

- 68,27 EUR od 16. prosinca 2017.

- 63,81 EUR od 16. siječnja 2018.

- 63,81 EUR od 16. veljače 2018.

- 63,81 EUR od 16. ožujka 2018.

- 63,81 EUR od 16. travnja 2018.

- 63,81 EUR od 16. svibnja 2018.

- 64,27 EUR od 16. lipnja 2018.

- 63,77 EUR od 16. srpnja 2018.

- 71,63 EUR od 16. kolovoza 2018.

- 72,53 EUR od 16. rujna 2018.

- 68,07 EUR od 16. listopada 2018.

- 70,26 EUR od 16. studenog 2018.

- 71,89 EUR od 16. prosinca 2018.

- 72,72 EUR od 16. siječnja 2019.

- 70,04 EUR od 16. veljače 2019.

- 70,58 EUR od 21. ožujka 2019.

- 71,44 EUR od 17. travnja 2019.

- 70,88 EUR od 16. svibnja 2019.

- 73,41 EUR od 19. lipnja 2019.

- 74,78 EUR od 16. srpnja 2019.

- 79,24 EUR od 16. kolovoza 2019.

- 78,02 EUR od 16. rujna 2019.

- 78,51 EUR od 16. listopada 2019.

- 78,8 EUR od 24. studenog 2019.

- 78,55 EUR od 16. prosinca 2019.

- 83,91 EUR od 17. siječnja 2020.

- 87,04 EUR od 16. veljače 2020.

- 92,65 EUR od 16. ožujka 2020.

- 94,15 EUR od 16. travnja 2020.

- 93,47 EUR od 16. svibnja 2020.

- 88,75 EUR od 16. lipnja 2020.

- 88,72 EUR od 16. srpnja 2020.

- 85,87 EUR od 16. kolovoza 2020.

- 86,49 EUR od 16. rujna 2020.

- 88,47 EUR od 16. listopada 2020.

- 86,72 EUR od 17. studenog 2020.

- 86,72 EUR od 16. prosinca 2020.

- 87,09 EUR od 16. siječnja 2021.

- 86,98 EUR od 18. veljače 2021.

- 81,54 EUR od 17. ožujka 2021.

- 82,08 EUR od 16. travnja 2021.

- 82,28 EUR od 18. svibnja 2021.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 5.416,63 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 29. svibnja 2024. do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima tuženika uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28713,89/14 i 70/19,80/22, 114/22,155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa kao posljedice ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF (valutna klauzula).

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] iznos od 92.270,00 CHF po srednjem tečaju HNB za valutu u CHF s redovnom kamatnom stopom u visini od 5,35 % u trenutku sklapanja Ugovora koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, na rok od 30 godina.

7.1. Međutim sporno jest jesu li ništetne ugovorne odredbe u pogledu ugovorene valutne klauzule u CHF pa tako je sporna i isplata razlike koja je nastala zbog rasta valute CHF te je sporno da li je došlo do zastare potraživanja predmetnih iznosa.

8. Prvostupanjski sud se pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i to odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i ovdje tužena u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev- 2221/18.

9. Dakle pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ovdje tužena postupala protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 ) i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) kao i Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322. (Narodne novine 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje ZOO-a) pa su stoga žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojim osporava primjenu navedenih odredbi ZZP-a neosnovani.

10. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26713 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

11. Stoga je uzimajući sve gore navedeno pravilno sud utvrdio da je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi.

12. Prvostupanjski sud je saslušanjem tužitelja utvrdio da tužitelju nisu pojašnjene sporne odredbe ugovora u pogledu valutne klauzule već mu je preporučeno da podigne kredit u valuti švicarskog franka, te mu je službenica banke dala na potpis već unaprijed sastavljen ugovor iz čega proizlazi da tužitelju kao potrošaču nisu pojašnjeni rizici podizanja kredita u valuti CHF a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana što je protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.

12.1. Ovdje valja reći da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak.

12.2. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a da tuženik prilikom vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe je u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem valutne klauzule propustio upoznati tužiteljicu s jasnim parametrima koje je primjenjivao pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja.

14. Prvostupanjski sud je osnovano otklonio prigovor zastare.

14.1. Naime zastara je u ovom konkretnom predmetu počela teći pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom donošenjem presude Pž- 6632/2017 dakle od dana 14. lipnja 2018. pa je stoga tužba tužitelja koja je podnesena 5. siječnja 2022. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

14.2. Upravo ovakav stav je zauzet u objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15. Međutim tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da je sud pogrešno dopustio preinaku tužbe kojom je tužitelj povisio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja jer je tužitelj imao mogućnost konačno postaviti tužbeni zahtjev prije zaključenja prethodnog postupka jer je imao za to svu potrebnu dokumentaciju dostavljenu od tuženika.

16. Ovaj žalbeni prigovor nije osnovan jer je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja.

16.1. Upravo ovakav pravni stav je izražen u Zaključku koji je usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, Su-IV-162/21 prema kojem je dopuštena preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

17. Također tuženik u žalbi ističe da je u odnosu na preinačeni dio nastupila zastara potraživanja.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno otklonio ovaj prigovor jer u ovom konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja u odnosu na preinačeni dio tužbe jer je tužiteljevo potraživanje utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi stoga je do prekida zastare došlo podnošenjem tužbe.

19. Također i ovdje je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

20. Slijedom navedenog a iz svih naprijed navedenih razloga prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti na ime preplaćene razlike nastale kao posljedice valutne klauzule u CHF.

21. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, pobijanu odluku u cijelosti potvrditi a kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

22. S obzirom da tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku isti je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška žalbenog postupka ( čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 20. svibanj 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević