Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-999/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Milenko Jakšić, odvjetnik iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Kopilović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić & partneri iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-472/2023-11 od 13. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-472/2023-11 od 13. siječnja 2025.

I.I Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužiteljice i tuženika, dana **.**.2009., sadržana u čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,00% (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita."

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici OZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 173,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 13. listopada 2009. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, naknaditi OZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.481,18 eur, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu od **.**.2009. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena jednokratne naknada za obradu kredita, i zahtjev na isplatu iznosa od 173,31 eur sa zateznim kamatama od 13. listopada 2009.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o jednokratnoj naknadi za otplatu kredita te zastara i tijek kamata, dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da je Ugovor kreditu broj [broj kredita] sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao banke dana 13. listopada 2009. (dalje: Ugovor) a kojim je tužiteljici odobren gotovinski kredit u iznosu od 9.000,00 eur u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate ;

- da čl. 6.1. navedenog Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,00% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita;

- da iz liste plasiranja kredita za klijenta tužiteljicu i predmetnog kredita proizlazi da je kredit plasiran 13. listopada 2009. i da je tužiteljici prenesen na račun kredit u iznosu od 8.820,00 eur (odnosno 63.986,28 kn) dok je iznos od 180 eur (odnosno na taj dan iznos od 1.305,84 kn) obustavljen od kredita po osnovi troška kreditne usluge;

- da je navedeni dokument dostatan dokaz visine naplaćene sporne naknade;

- da je tužiteljici utužena naknada naplaćena u iznosu od 1.305,84 kuna;

- da je radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužiteljice kao potrošača i i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka izveden dokaz saslušanjem tužiteljice;

- da je tužiteljica u konkretnom pravnom poslu nastupala kao potrošač i predmetni kredit realizirala je isključivo za osobne potrebe (adaptacija stana u kojem je namjeravala živjeti s dvoje mlt. djece, dakle za potrebe obitelji) time da u vrijeme sklapanja Ugovora nije se bavila trgovačkom djelatnošću niti bilo kakvom slobodnom ili obrtničkom djelatnošću već je bio u radnom odnosu u [obrt];

- da je obzirom na navedeno sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09: dalje u tekstu: ZZP/07 ) tužiteljica potrošač obzirom da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom koji je trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP/07 stupila radi osobnih odnosno stambenih potreba;

- da je tužiteljica nastupala u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba;

- da je iskazom tužiteljice utvrđeno da tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi i da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljaju odredaba Ugovora;

- da se radi o standardnom ugovoru i da je sporna odredba protivna načelu poštenja i savjesti te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice;

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da prema pravnog shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo i da je ista ništetna sukladno čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 te na temelju čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. ZOO obvezao tuženika na isplatu iznosa od 173,31 eur sa zateznim kamatama od 13. listopada 2009.

12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

13. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

14. Odredbom čl. 96 . st. 1. ZZP/07 kako je to navedeno je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, odredbom čl. 102 st. 1. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prije svega, neosnovano tuženik prigovara statusu tužiteljice kao potrošača, jer iz izvedenih dokaza nikako ne proizlazi da bi tužiteljica kredit sklopila u poslovne svrhe, niti je to tuženica dokazala, s time da nije učinila niti vjerojatnim da bi tužiteljica sredstva iz kredita koristila u bilo koju komercijalnu, tj. poslovnu, obrtničku i sličnu svrhu, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit trebalo njoj i njezinoj obitelji za adaptaciju stana, dakle za potrebe obitelji.

16. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost navedenog prigovora (da tužiteljica nema svojstvo potrošač), nije predlagao provođenje drugih konkretnih dokaza, osim saslušanja tužiteljice, dok iz preostalih izvedenih dokaza ne proizlazi zaključak da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njezinom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti, već iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su tužiteljici, kao fizičkoj osobi, sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu, namjenski odobrena za adaptaciju stana, s time da tuženik nije dokazivao da je namjena kredita bila vezana uz zanimanje, odnosno poslovnu aktivnost tužiteljice ili njezinu poduzetničku, obrtničku, profesionalnu djelatnost.

17. Treba naglasiti da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku.

U ovom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužiteljice da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je sklopila u svojstvu potrošača, dok tuženik s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazao osnovanost svojih prigovora, da tužiteljica predmetni pravni posao nije sklopila u svojstvu potrošača, odnosno da je sredstva kredita koristila u poslove svrhe.

18. Na žalbene prigovore kojima tuženik upire na to da se sud prilikom utvrđivanja činjenice uživa li tužiteljica potrošačku zaštitu bio dužan rukovoditi standardom prosječnog potrošača koji s dužnom pažnjom pristupa sklapanju ugovora, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, sama po sebi nije od odlučnog značaja činjenica je li tužitelj predmetni Ugovor u cijelosti pročitao, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

19. Pored navedenog, iz određenja pojma“ potrošač“ u Direktivi 93/13/EZ proizlazi, dakle, da su za procjenu je li jedna od ugovornih strana potrošač relevantna dva apstraktna i objektivna kriterija koja se moraju kumulativno ispuniti. Prvi je da je riječ od fizičkoj osobi, a drugi je svrha transakcije, svrha sklapanja ugovora (osobne/privatne/obiteljske potrebe), a ključna je svrha radi koje fizička osoba sklapa ugovor, pri čemu svojstvo „potrošača” dotične osobe, treba promatrati s obzirom na njezinu funkciju, odnosno ocijeniti ulazi li sporni ugovorni odnos u okvir djelovanja izvan profesionalne djelatnosti”, koje svojstvo ne ovisi o možebitnim konkretnim spoznajama dotične osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže, jer je u određenju pojma „potrošač“, ključna svrha radi koje fizička osoba sklapa ugovor, pri čemu i iz prakse Suda EU proizlazi da je pojam „potrošač” funkcionalan pojam koji polazi od uloge stranke u predmetnom ugovoru, koji na objektivan način odražava uobičajeno slabiji položaj druge ugovorne stranke u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga. U tom smislu, Sud EU podcrtava i to da se na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu osobu ne isključuje kao „potrošača” za potrebe Direktive 93/13/EZ.18

20. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužiteljice, utvrdio da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica imala parametre utvrđenja visine iste (2,00 % od iznosa odobrenog kredita), ista ipak nije poštena u smislu odredaba ZZP/07.

21. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, te zahtjev za isplatom stečenoga bez osnove temeljem iste, a u utuženoj visini, koju visina nije sporna.

22. Naime, na žalbene navode valja reći budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koja je iskazala da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo te je ocijenio da je predmetna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti iste, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude.

23. Pri tom treba nadodati da iz sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužiteljica podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužiteljica tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, a za koje tuženikove akte o uvjetima kreditiranja je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se po prirodi stvari o istima ne može pregovarati, pa da se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

24. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

25. Obzirom na sve naprijed navedeno, suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da je predmetna odredba nepoštena i ništetna.

26. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastare neosnovan obzirom da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

27. Na navode žalbe valja reći da u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 se i ispituje poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, dakle, u pravilu, ne cijelog potrošačkog ugovora, pa se na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti upravo primjenjuju pravila o zastari povrata stečenoga temeljem tzv. djelomične ništetnosti, odnosno ništetnosti dijela ugovora - pojedine ugovorne odredbe.

Konačno na navode žalbe ukazuje se da kada je riječ o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, između ostaloga, i pravilima o zastari se nastoji postići odvraćajući učinak na način da se nastoji ubuduće odvratiti trgovce od upotrebe nepoštenih odredaba.

28. U odnosu na navode žalbe potrebno je reći tužiteljica ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužitelj nije imao nikakva utjecaja na sadržaj ugovora, pa neosnovano tuženik u žalbi osporava i dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate.

29. Obzirom na sve navedeno, tužiteljica sukladno čl. 1111. ZOO-a ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, u utuženom, a o zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO.

Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac budući je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od 13. listopada 2009. kada je tužiteljici umanjen iznos kredita sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu.

30. U odnosu na ostale žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

31. Imajući u vidu naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

32. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

33. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio troškove postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/202 i 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) a kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke te je u navedenom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno.

34. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. izreke ove drugostupanjske odluke.

35. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka nije osnovan, pa je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 166. st. 1 ZPP-a odlučeno kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej