Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1861/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao suca izvjestitelja i članice vijeća te Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB:23057039320, Jadranski Trg 3a, Rijeka, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5422/2021-30 od 17. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20.svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5422/2021-30 od 17. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod stavkom I, III i IV izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje odluka o parničnom trošku pod stavkom V izreke navedene presude u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troška podneska podnesenog tuženiku u mirnom postupku u iznosu od 200,00 eur s PDV

III. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju ŠF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.270,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 333,32 EUR od 15.7.2006. do isplate,

- na iznos od 2,39 EUR od 15.12.2008. do isplate,

- na iznos od 7,49 EUR od 15.02.2009. do isplate,

- na iznos od 9,38 EUR od 15.3.2009. do isplate,

- na iznos od 12,56 EUR od 15.4.2009. do isplate,

- na iznos od 7,25 EUR od 15.5.2009. do isplate,

- na iznos od 7,26 EUR od 15.6.2009. do isplate,

- na iznos od 5,18 EUR od 15.7.2009. do isplate,

- na iznos od 6,41 EUR od 15.8.2009. do isplate,

- na iznos od 4,59 EUR od 15.9.2009. do isplate,

- na iznos od 6,24 EUR od 15.10.2009. do isplate,

- na iznos od 5,22 EUR od 15.11.2009. do isplate,

- na iznos od 4,92 EUR od 15.12.2009. do isplate,

- na iznos od 6,61 EUR od 15.1.2010. do isplate,

- na iznos od 8,77 EUR od 15.2.2010. do isplate,

- na iznos od 10,26 EUR od 15.3.2010. do isplate,

- na iznos od 10,47 EUR od 15.4.2010. do isplate,

- na iznos od 14,33 EUR od 15.5.2010. do isplate,

- na iznos od 13,49 EUR od 15.6.2010. do isplate,

- na iznos od 14,41 EUR od 15.7.2010. do isplate,

- na iznos od 24,67 EUR od 15.8.2010. do isplate,

- na iznos od 22,40 EUR od 15.9.2010. do isplate,

- na iznos od 30,76 EUR od 15.10.2010. do isplate,

- na iznos od 26,61 EUR od 15.11.2010. do isplate,

- na iznos od 23,04 EUR od 15.12.2010. do isplate,

- na iznos od 33,72 EUR od 15.1.2011. do isplate,

- na iznos od 39,16 EUR od 15.2.2011. do isplate,

- na iznos od 34,26 EUR od 15.3.2011. do isplate,

- na iznos od 36,04 EUR od 15.4.2011. do isplate,

- na iznos od 32,93 EUR od 15.5.2011. do isplate,

- na iznos od 33,31 EUR od 15.6.2011. do isplate,

- na iznos od 44,13 EUR od 15.7.2011. do isplate,

- na iznos od 45,93 EUR od 15.8.2011. do isplate,

- na iznos od 58,25 EUR od 15.9.2011. do isplate,

- na iznos od 59,52 EUR od 15.10.2011. do isplate,

- na iznos od 46,83 EUR od 15.11.2011. do isplate,

- na iznos od 2.831,29 EUR od 15.11.2011. do isplate,

- na iznos od 355,84 EUR od 15.11.2011. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 270,01 EUR, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju "s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta" u iznosu od 106,39 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- na iznos od 0,74 EUR od 02.08.2006. do isplate,

- na iznos od 1,25 EUR od 02.11.2006. do isplate,

- na iznos od 0,49 EUR od 02.12.2006. do isplate,

- na iznos od 2,20 EUR od 02.01.2007. do isplate,

- na iznos od 3,33 EUR od 02.02.2007. do isplate,

- na iznos od 3,33 EUR od 02. 03.2007. do isplate,

- na iznos od 3,21 EUR od 02.04.2007. do isplate,

- na iznos od 5,86 EUR od 02.05.2007. do isplate,

- na iznos od 5,88 EUR od 02.06.2007. do isplate,

- na iznos od 7,30 EUR od 02.07.2007. do isplate,

- na iznos od 6,73 EUR od 02.08.2007. do isplate,

- na iznos od 5,88 EUR od 02.09.2007. do isplate,

- na iznos od 7,37 EUR od 02.10.2007. do isplate,

- na iznos od 6,86 EUR od 02.11.2007. do isplate,

- na iznos od 5,71 EUR od 02.12.2007. do isplate,

- na iznos od 5,85 EUR od 02.01.2008. do isplate,

- na iznos od 3,69 EUR od 02.02.2008. do isplate,

- na iznos od 0,86 EUR od 02.03.2008. do isplate,

- na iznos od 1,20 EUR od 02.04.2008. do isplate,

- na iznos od 5,60 EUR od 02.05.2008. do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR od 02.06.2008. do isplate,

- na iznos od 4,77 EUR od 02.07.2008. do isplate,

- na iznos od 6,35 EUR od 02.08.2008. do isplate,

- na iznos od 4,38 EUR od 02.09.2008. do isplate,

- na iznos od 3,22 EUR od 02.10.2008. do isplate,

- na iznos od 0,73 EUR od 02.12.2008. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja bankaprimijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju ŠF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.711,82 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 17. siječnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 455,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od

17. siječnja 2024. do isplate."

2. Protiv navedene presude pod stavkom I, III i IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Tužitelj žalbom pobija odluku o parničnom trošku pod stavkom V izreke u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troška podneska podnesenog u mirnom postupku u iznosu od 200,00 eur s PDV te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Žalba tužitelja je neosnovana

6. Tuženik je u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. toč. 7. ZPP naglasio potrebu da se u ovom drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko "na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti", se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

7.1. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno- pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće.

7.2. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod predsjednice ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članova vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

7.3. Za dodati je da ukoliko bi se radilo o okolnostima koje dovode u sumnju nepristranost suca, u smislu odredbe čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP, tuženik je mogao tražiti izuzeće suca, ali, sukladno odredbi čl. 73. st. 6. ZPP, to je mogao učiniti čim je saznao da postoji razlog za izuzeće, odnosno najkasnije do završetka rasprave. Kako je, sukladno navodima tuženika, očito da bi te okolnosti postojale i tijekom trajanja postupka, pa kako tuženik nije tražio izuzeće čim je saznao da navodno postoje ti razlozi, niti je taj zahtjev stavio najkasnije do završetka glavne rasprave, to tek sada u žalbi ne može s uspjehom isticati takav zahtjev.

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zakonitost prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi pretplate zbog djelomično ništetnosti odredbe o valuti obveze i u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u visini 2,50 % iznosa kredita prilikom isplate plasmana te jednokratne naknada zbog prijevremene otplate kredita sukladno Odlukama tuženika važećim u trenutku prijevremenog povrata (čl. 2. i čl. 10. Ugovora o kreditu) kao i zakonitost prvostupanjske presude u odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja tuženika.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i postupak koji joj je prethodio,sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

10. Sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP i za svoju odluku je dao jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

11. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o [broj kredita] dana 12. lipnja 2006. kojim je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 21.548,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate od 144 mjeseca i uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva sukladno odlukama banke,a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 7,990 % i kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u visini 2,50 % iznosa kredita prilikom isplate plasmana te jednokratne naknade zbog prijevremene otplate kredita sukladno Odlukama tuženika važećim u trenutku prijevremenog povrata (čl. 8. st. 1. i st. 2. i čl. 10. Ugovora o kreditu), te da je tužitelj u odnosu na preplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi povukao tužbu nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari za iznos od 270,01 EUR, a tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe, te je sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja za navedeni iznos i odlučio kao pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude.

12. Radi se o Ugovoru o kreditu koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004. i st. 2. i čl. 10. Ugovora o kreditu) te da je tužitelj u odnosu na preplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi povukao tužbu nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari za iznos od 270,01 EUR, a tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe, te je sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja za navedeni iznos i odlučio kao pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude.

13. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

14. Tako je prvostupanjski sud iz polazeći od iskaza tužitelja, kojem je u cijelosti poklonio vjeru kao uvjerljivom i istinitom, kao i dostavljene dokumentacije te stanja spisa utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF pa tako i u dijelu u kojem je iznos otplate anuiteta vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak ništetne jer se sa tužiteljem nije posebno pregovaralo oko uvjeta kredita, nisu mu ponuđeni ugovori u drugim valutama, već samo u CHF jer je tada bila povoljnija kamatna stopa, a nisu do 31.12.2008. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), a od 07.07.2007. novi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009., a odredbama čl. 81. - 88. bilo je uređeno pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. - 102. ZZP, a na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11. ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - dalje: ZOO) nalažući tuženiku isplatu razlike na ime preplaćenih iznosa primljenih u otplati kredita po navedenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu.

15. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu, a utvrđeno je i iz iskaza tužitelja da je podigao kredit koji je bio namijenjen za njegove osobne potrebe i to dijelom za podmirenje ranijih dugova, a dijelom za podmirenje troškova vezanih uz njegove zdravstvene probleme i dijagnozu morpus krom koja je na listi neizlječivih bolesti.

16. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja pravilno je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima uz donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. S obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja i zašto bi bila relevantna za presudu koja se ne odnosi na naknadu štete. Naime, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a spornim ugovornim odredbama tuženik je uskratio punu obaviještenost i onemogućio utjecaj druge ugovorne strane, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbama koje su bile sastavni dio unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj istih, a tim odredbama tužitelju je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu.

18.1. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18.2. S obzirom da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takve da su zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

19. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Odredbom čl. 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

21. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

22. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja kredita, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike kredita u stranoj valuti.

23. Kao i kod odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora korisniku iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

24. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

26. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

27. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju 2006. i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

28. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužitelj kao potrošač pozvao. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika i okolnost da je tuženik podneskom od 23.11.2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje RF, koja je prema njegovim navodima sudjelovala u pregovorima s tužiteljem oko sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, to je sud prvog stupnja pravilno odbio prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka OF, zaposlenice tuženika koja je neposredno nadređena svjedokinji RF, s obzirom da ona nije sudjelovala u pregovorima sa tužiteljem oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti je potpisnik istog i stoga nema I ne može imati nikakvih saznanja o sklapanju istog, već bi ista iskazivala o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora, slijedom čega saslušanje takvog svjedoka I po ocjeni ovog suda, nije adekvatan dokaz za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora i nema utjecaja na ishod postupka, a takav stav izražen je u odlukama Ustavnog suda R H broj: U-III- 2267/2019 i broj: U-III-1085/2021.

29. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

30. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti I poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

31. Provedenim postupkom je utvrđeno da banka nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF. O toj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba sastavljena na unaprijed napisanom tipskom ugovoru.

32. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužitelju vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111. ZOO/05.

33. Za dodati je da nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kada pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču.

34. I konačno, primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

35. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promijene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promijene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama Ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja Ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluga ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

36. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta kredita.

37. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđena ništetnost valutne klauzule. Odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

38. Polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502.c ZPP, prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Posljedično tome ocijenio je da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženiku platio na temelju navedene ništetne odredbe ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove. Kako je odredbom čl. 502.c ZPP-a također propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama radi naknade štete i radi isplate pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, a i u ovom predmetu se postupak vodi radi isplate s osnova stjecanja bez osnova, to neosnovano tuženik smatra da se tužitelj nije smio pozivati na navedene presude.

39. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO/05 kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

40. Prvostupanjski sud pravilno je otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7. 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđene presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 30. rujna 2019. kojom je utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule odnosno od dana 14. lipnja 2018.

41. Stoga je tužba podnesena dana 25. lipnja 2021. u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa kredita zbog primjene valutne klauzule podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

42. Vezano uz tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju zastara nastupila, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.

43. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena i dosuđena potraživanja nije nastupila zastara.

44. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

45. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03, jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je podigao predmetni kredit kao nenamjenski, što se vidi iz sadržaja samog ugovora, a u svom iskazu je naveo da je kreditnim sredstvima dijelom podmirio ranije dugove, a dijelom potrošio na svoje liječenje, a tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da je tužitelj eventualno koristio sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

46. Kako je odredba o valutnoj klauzuli pravilno utvrđena ništetnom, to je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev usvojio pod stavkom I. izreke, a tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju ( u odnosu na razliku u tečaju ) temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

47. Vještak financijske struke Petra Blašković je izračunala tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita što ukupno iznosi 3.474,81 eur/ 26.180,99 kn[1] . Metodologija kojom je sačinjen nalaz i mišljenje ispravna je jer je s obzirom na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pretplata pravilno utvrđena uzimajući u obzir početni tečaj.

48. Suprotno navodima žalbe, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu na ime tečajne razlike sa zateznim kamatama tekućim od dana preplate do isplate, koji iznos je tuženik stekao bez osnove na temelju nepoštene I ništetne odredbe ugovora o kreditu jer je time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO), to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je preplatio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac, a sve na temelju odredbi čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

49. Nije osnovan ni tuženikov stav da bi nakon presude Suda Europske unije u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i u predmetu C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila isključena iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, a sve s obzirom da je i ovaj sud imao u vidu da je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu kakvim utvrđenjima je ovaj sud vezan temeljem citiranih odredbi čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. ZZP/14 pri čemu se ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020. prema kojemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

50. Tuženik u prigovoru prijeboja ističe tražbinu iznosa od 106,39 EUR na ime potplaćenih anuiteta zbog negativnih tečajnih razlika s kamatama, a sve temeljem izračuna u nalazu vještaka, a sud prvog stupnja zaključuje da nije osnovan jer ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, odnosno tuženik nema pravo na isplatu iznosa zbog razlike tečaja na ime tzv. negativnih tečajnih razlika za vrijeme otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka i jača ugovorna strana nakon sklapanja ugovora o kreditu, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je bio niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu odnosno na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna, kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora odnosno na dan korištenja kredita. Pravo zahtijevati naknade štete zbog djelomične ništetnosti ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Osim toga, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primao tuženik pa ne postoji ni obveza za vraćanjem nečega što nije primljeno, a na taj način (plaćanjem manjeg iznosa), nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka

51. Što se tiče ništetnosti odredbi o naknadi troškova za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i o jednokratnoj naknadi za prijevremenu isplatu kredita sud prvog stupnja pravilno nalazi da je odredba čl. 10. gdje se spominju te naknade ništetna. Naime,odredba čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu propisuje kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama iz čl. 10., a te ugovorne odredbe prouzročile su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su zbog toga i ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine ovih naknada bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnikom kredita, ovdje tužiteljem, što je on i potvrdio u svom iskazu, a tuženik nije dokazao da se o odredbi čl. 10. ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama, a u ugovoru nije navedeno niti od čega se ove sporne naknade sastoje te koje je točno troškove banka imala da bi se radilo upravo o iznosima koji su naplaćeni. Stoga je tuženik pravilno obvezan isplatiti tužitelju zatraženi iznos na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 333,32 eur / 2.511,42 kn sa zateznim kamatama od 15.7.2006. do isplate iako je ta naknada naplaćena tužitelju na dan sklapanja ugovora o kreditu 12. lipnja 2006. i zatraženi iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.681,09 kn/355,84 eur sa zateznim kamatama od 15.11.2011. do isplate iako je tužitelju ova naknada u tom iznosu naplaćena 25.10.2011., kako je to potvrdio i vještak u svom nalazu.

52. Prigovor zastare vezano za isplatu iznosa na ime plaćenih naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te za prijevremenu otplatu kredita nije osnovan. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je pod brojem Su-IV-47/2020-2 dana 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ništetnost odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te za prijevremenu otplatu sadržane u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu utvrđena tek odlukom prvostupanjskog suda, to tražbina tužitelja na isplatu ovih isplata po toj ništetnoj odredbi Ugovora, također nije zastarjela.

53. Radi navedenog pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja pod stavkom I izreke radi isplate ukupnog iznosa od 4.270,36 eur i kad je ocijenio da prigovor tuženika radi prebijanja s tražbinom tužitelja nije osnovan te je odlučio kao pod stavkom III izreke pobijane presude, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude pod stavkom I.

54. Odluku o parničnom trošku pod stavkom IV izreke prihvaća i ovaj sud jer je, suprotno žalbenim navodima, pravilno donesena temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, budući da tužitelj povlačenjem dijela tužbe, kojem se tuženik usprotivio, u konačnici nije uspio u parnici sa razmjerno neznatnim dijelom svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi te odredbe čl. 155. st. 1. i stavka 2. ZPP.

55. Odbijen je zahtjev stranaka za naknadu troška žalbe, kao neosnovan jer je sa podnesenim žalbama nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. ZPP).

56. Neosnovano tužitelj žalbom pobija odluku o parničnom trošku pod stavkom V izreke u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troška podneska podnesenog u mirnom postupku za dostavu dokumentacije po predmetnom kreditu, u iznosu od 200,00 eur s PDV kad uz tužbu, a ni tijekom postupka nije dostavio sudu primjerak tog podneska kojim se obraća tuženiku, kako bi se moglo utvrditi radi li se o obrazloženom podnesku ili ne, a što je odlučno za primjenu određenog Tbr. prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić