Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-522/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, PIU, izvjestiteljice i PI, članice, u pravnoj stvari tužitelja ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Filipu Pintariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Slunjski i Rudnički j.t.d. u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-811/2019-23 od 17. srpnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-811/2019-24 od 29. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-811/2019-23 od 17. srpnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-811/2019-24 od 29. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno sljedeće:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.018,97 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.679,16 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 17. srpnja 2024. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se zahtjev tužitelja odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 533,28 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 8. svibnja 2024. (list 182-185 spisa), da mu tuženik isplati iznos od 7.018,97 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.679,16 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužitelj na temelju Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 3. srpnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivao mjesečne anuitete uz primjenu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koje su ugovorene odredbama Ugovora o kreditu, a koje odredbe su, prema mišljenju tužitelja, ništetne.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženika, obrazloženje prvostupanjske presude sadržava sve ono što sukladno odredbi iz čl. 338. st. 4. ZPP–a mora sadržavati, tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a na koju tuženik također upire.

8. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio u bitnom sljedeće:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen

Ugovor o kreditu kojim je ugovoreno:

- da se isti sklapa radi kupnje novog vozila Peugeot (čl. 6.), i to u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.891,69 CHF–a po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz redovnu kamatu po stopi od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. st. 1.) i rok otplate kredita od 84 mjeseca (čl. 4.),

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu (čl. 7. st. 1.),

- da je u čl. 3. Ugovora o kreditu (između ostalog) ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je kredit na temelju Ugovora o kreditu u cijelosti otplaćen 27. svibnja 2014.,

- da je tužitelj, saslušan na ročištu od 7. lipnja 2024. (list 187 spisa), iskazao:

- da je, nakon što je dobio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, otišao u [obrt] u [adresa] (u daljnjem tekstu: Auto kuća) radi kupnje auta te da se odlučio za Peugeot 207 koji je koštao oko 14.599,51 EUR–a[1] (110.000,00 kn),

- da ga je [obrt] u pogledu podizanja kredita radi kupnje auta uputila na Raiffeisenbank Austria d.d., koji je u ovom predmetu tuženik, te da su mu zaposlenici tuženika prezentirali da svi uzimaju kredite u ''švicarcima'' i rekli da je [adresa] pojam za stabilnost, kao i švicarski franak, dok mu ništa drugo nije bilo prezentirano,

- da je na temelju Ugovora o kreditu kupio navedeni automobil, a koji je koristio za dolazak i odlazak s posla,

- da je nakon nekoliko mjeseci otplaćivanja kredita kamata počela rasti i tečaj se počeo mijenjati, zbog čega mu je bilo jako teško preživljavati i otplaćivati kredit,

- da mu nitko od zaposlenika banke nije spominjao termin valuta utočišta niti mu je objašnjavano na temelju kojih parametara će se kamatna stopa mijenjati,

- da mu na prvom razgovoru kod tuženika osobni bankar nije ukazao na rizik rasta kamatne stope i tečaja CHF–a,

- da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu te da je pročitao Ugovor o kreditu, i to ono što je njemu bilo bitno i što je mogao razumjeti sa svojim znanjem glede visine rate,

- da mu kod javnog bilježnika nije čitan cijeli Ugovor o kreditu, već je javni bilježnik prošao samo bitne stvari što se tiče visine rate te utvrđivanja identiteta i identiteta sudužnika, dok mu nije ništa objašnjavao vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF–a,

- da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03),

- da Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i da tužitelj u konačnici nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta,

- da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije informirao tužitelja o egzaktnim parametrima i metodi izračuna parametara koji utječu na odluku o kamatnim stopama, odnosno o promjeni visine redovne kamatne stope, a da je ugovornom odredbom Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao ni o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu,

- da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, i to na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP–a u razdoblju od 1. lipnja 2004. pa do 6. kolovoza 2007., i to protivno čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO–a u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača,

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj također u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na taj način novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, među kojima je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako je to utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je odredbama iz čl. 96. ZZP/07 propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača (st. 1.),

- da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.),

- da je, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati (st. 4.),

- da je odredbom iz čl. 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive,

- da je odredbom iz čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da je odredbom iz čl. 102. st. 2. ZZP–a propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe,

- da je Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj,

- da je tuženik više puta mijenjao ugovorenu redovnu kamatnu stopu na temelju ovlasti iz čl. 2. Ugovora o kreditu,

- da je, iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19%, takva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je, kao takva, nepoštena,

- da je tuženik jednostranom promjenom kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a da su odredbe ugovora, kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope, utvrđene ništetnima sukladno prethodno navedenim presudama,

- da je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a koja je iznosila 5,20% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose kamate koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,20 % godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF–a od onog na dan isplate kredita,

- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim,

- da je odredbom iz čl. 502.c ZPP–a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP–a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da visina tužbenog zahtjeva, prema kojem je tužitelj do 27. svibnja 2014. uplatio više tuženiku iznos od 7.018,97 EUR–a (52.884,43 kn), između stranaka nije sporna,

- da je odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO–a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da se, ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje,

- da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredaba iz čl. 1111. ZOO–a,

- da je tužitelju plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća, tijekom vremena vraćanja kredita nastala šteta, dok je tuženik, s druge strane, stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO–a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe,

- da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske revidirao naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. te naveo da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO–a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

- da zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina,

- da se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa da u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno počinje teći od 14. lipnja 2014., što znači da bi zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 14. lipnja 2019.,

- da za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zastara počinje teći 14. lipnja 2018., donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10,

- da, imajući u vidu da je tužba za isplatu iznosa od 7.018,97 EUR–a (52.884,43 kn) podnesena 11. lipnja 2019., nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa.

9. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu u kojem tužitelj od tuženika potražuje iznos od 7.018,97 EUR–a (52.884,43 kn), s obzirom na to da su odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF–u, odnosno u kojem je glavnica vezana za valutu CHF–a, ništetne, slijedom čega je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, sve u smislu odredaba iz čl. 1111. st. 3. i čl. 1115. ZOO–a, u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a.

10. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke pobijane presude), u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03, ZZP/07 i ZOO–a.

11. Slijedom toga, neosnovani su preostali žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom sljedeće:

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF–u ništetne,

- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZZP/03 i ZZP/07 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

12.1. Pri tome valja dodati i da je prvostupanjski sud, suprotno mišljenju tuženika, pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa pa da tužitelju zatezne kamate pripadaju od dana stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, sve sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a kojom je propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.2. Naime, tuženik je svakako nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa od 7.018,97 EUR–a, odnosno pojedinačnih mjesečnih iznosa od kojih se konkretan iznos sastoji, budući da je tuženiku, kao banci, moralo biti poznato da je odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), nepoštena i, samim time, ništetna.

13.1. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka, sadržana pod točkom II. izreke pobijane presude, a kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.679,16 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 17. srpnja 2024., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i 4., Tbr. 9. t. 1. i 2., Tbr. 10. t. 4., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24), čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/18), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/19) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

13.2. Tuženik u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu.

14. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

15. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac