Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1258/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VIŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Branku Duplančiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika pod 1) VI, OIB: [osobni identifikacijski broj], i pod 2) LI, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], i oboje zastupani po punomoćnici Marijani Mastilović, odvjetnici u Splitu, radi predaje i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4643/22-17 od 13. siječnja 2025., u sjednici vijeća dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4643/22-17 od 13. siječnja 2025. u dijelu pod toč. I i II izreke, zatim pod IV izreke kojim se nalaže prvotuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 4.102,59 EUR sa zateznom kamatom te zateznu kamatu na iznos glavnice od 2.639,99 EUR, za koliko su potraživanja tužiteljice i prvotužene prebijena, zatim pod V izreke za iznos od 6.742,58 EUR sa zateznom kamatom te pod VI izreke.

II Odbijaju se zahtjevi stranaka za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbi.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom pod toč. I izreke tuženicima predati tužiteljici u suposjed stan anagrafske oznake V [adresa], VII. kat, etažno vlasništvo E-41, površine 78,55 m² koji se sastoji od tri sobe i ostalih sporednih prostorija na način da predaju tužiteljici kopije ključeva kojima se zaključavaju brave na ulaznim vratima stana i pripadajućeg poštanskog sandučića. Pod II se utvrđuje kako postoji potraživanje tužiteljice prema tuženoj pod 1) u iznosu od 6.742,58 EUR sa zateznim kamatama propisanim zakonom koje teku od 1. (prvog) u mjesecu za potraživanje iz tekućeg mjeseca do 14. rujna 2023. a pod III se utvrđuje kako postoji potraživanje tužene pod 1) prema tužiteljici u iznosu od 2.639,99 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 13. svibnja 2021. g. do 14. rujna 2023. g. Konačno, pod IV nalaže se prvotuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 4.102,59 EUR sa zateznom kamatom dok se u dijelu kojim je u odnosu na tuženu pod 1) zatražena isplata glavnice od 2.639,99 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 13. svibnja 2021. g. do isplate, u dijelu kojim je zatražena isplata glavnice od 1.619,10 EUR s pripadajućim kamatama i u dijelu kojim je zatražena isplata zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice od 4.102,59 EUR teče od 14. rujna 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Istom točkom presude nalaže se prvotuženoj isplatiti tužiteljici i zateznu kamatu na iznos glavnice od 2.639,99 EUR, za koliko su potraživanja tužiteljice i tužene pod 1) prebijena, a pod V se nalaže drugotuženoiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.742,58 EUR sa zateznom kamatom dok se u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica u odnosu na tuženika pod 2) zatražila isplatu iznosa glavnice od 1.619,10 EUR s pripadajućim kamatama i u dijelu kojim je zatražena isplata zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice od 6.742,58 EUR teče od 14. rujna 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Konačno, pod VI nalaže se tuženicima tužiteljici isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.711,49 EUR sa zateznom kamatom od 13. siječnja 2025. g. do isplate.

2. Protiv ove odluke žalbu u usvajajućem dijelu izjavljuju tužene zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 57/11, 25/13, 28/13, 89714-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje:ZPP) s prijedlogom za preinačavanje pobijane odluke u smislu žalbenih navoda, k.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi navodima žalbe te predlaže istu odbiti i potvrditi pobijanu odluku uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora jest tužbeni zahtjev utemeljen na tvrdnji kako je tužiteljica suvlasnica stana u [adresa], koji isključivo posjeduju tuženici te je zatražila predaju idealnog dijela stana od ½ u suposjed. Tužiteljica je zatražila i naknadu za to što tuženici dio stana koriste bez valjane pravne osnove i to u visini polovine tržišne najamnine u ukupnom iznosu od 16.723,35 EUR s pripadajućim kamatama i to za razdoblje od 1. veljače 2017. g. do 31. svibnja 2022. g. Postupak je bio prekinut do pravomoćnog okončanja postupka razvrgnuća suvlasničke zajednice koji je pokrenula tužiteljica prijedlogom od 22. lipnja 2017. g., R1-434/17 kojem je pripojen predmet koji je radi istog pokrenula prvotužena R1-164/18 prijedlogom od 9. ožujka 2018. g. Tužiteljica je predložila razvrgnuće isplatom, a tužena prodajom stana i diobom cijene pa je konačno rješenjem R1-434/17 od 9. rujna 2021. g. zajednica razvrgnuta civilnom diobom odnosno prodajom stana no stan još nije prodan na javnoj dražbi te su u stanu u trenutku davanja iskaza i dalje tuženici no vodi se postupak Ovr-877/23 u kojem da je održano ročište od 21. ožujka 2024. g. radi utvrđenja vrijednosti nekretnine na kojem da je tužiteljica izjavila kako želi da se stan proda i da se namiri iz postignute kupoprodajne cijene. Stranke su suvlasnišvo na spornom stanu stekle nasljeđivanjem iza smrti majke u predmetu O-629/17 temeljem rješenja od 12. travnja 2017.

7. U žalbi tužena navodi kako polovicu godine tuženici borave u [adresa] ili [adresa] dok je drugotužena pošteni posjednik, koji nije uskratio prava koja tužiteljici pripadaju s osnove suvlasništva, nakon 18. travnja 2018. a tužiteljica odbija uzeti ključeve za naizmjenično korištenje, inzistirajući na vođenju parnice i isplati. Potpuno je neživotno i apsurdno očekivati da se suposjed izvršava istovremeno. Dakle, kada sporazuma nema, a odnosi su narušeni, suposjed se može izvršavati samo naizmjenično, a to znači u određenim vremenskim intervalima, što je tužiteljici i bilo ponuđeno a sud utvrđuje kako joj se preuzimanje ključeva uvjetuje dogovorom korištenja. No, na to tužiteljica kaže da joj ne odgovara takvo djelomično korištenje, nego samo isplata, što sud ne utvrđuje. Odredbom čl. 42. st. 1. ZVDSP-a propisano je da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed, ali mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed pa se dakle drugotužena povremeno koristila predmetnom nekretninom sukladno zakonskim pravima, a tužiteljica je ta koja se odbila koristiti svojim pravom na suposjed odbijajući uzeti ključeve i zakašnjenje vjerovnika ne može se uzeti tek od ročišta 14. rujna 2023. g. već od 18. travnja 2018. g. Potrebno je dakle utvrditi je li tužena branila tužiteljici stupanje u suposjed predmetne nekretnine i u kojem vremenskom razdoblju odnosno je li tužiteljica zahtijevala predaju nekretnine u suposjed i da joj tuženik to nije omogućio, pri čemu nije nužno da vlasnik tužbenim zahtjevom istodobno traži i predaju stvari u posjed ako je vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem te stvari.

8. Konačno, tužene u žalbi tvrde kako davanje nekretnine u najam predstavlja posao izvanredne uprave, takav-da se za njega traži suglasnost svih suvlasnika sukladno članak 41. stavak 1. ZVDSP-a te je nelogično da se na tržištu ostvari uspješno iznajmljivanje idealnog dijela stana a sud uopće nije utvrdio stvarno stanje predmetnog stana. Tuženici predmetni stan ne koriste cijelo vrijeme, a sud upire na oslobođenje od obveze polaganjem u sudski depozit, unatoč tome što je isti nudio ključ, pokrenuo postupak prodaje nekretnine u ovršnom postupku, te nije dao povoda za tužbu. Konačno, pasivno legitimirani kod vlasničke tužbe su neposredni i posredni posjednici, dok to nije pomoćnik u posjedovanju koji je prema čl. 12. st. 2. ZVDSP-a tek onaj tko u nečijem kućanstvu postupa pokoravajući se tuđim nalozima glede neke stvari ili prava, pa izvršava isključivo tuđu faktičnu vlast tako da je u odnosu na drugotuženu trebalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev pri čemu nije jasno niti radi li se o solidarnim dužnicima ili običnim dužnicima, niti zašto se prijeboj izvršio između tužiteljice i prvotužene jer ukoliko su tuženici solidarno odgovorni u odnosu na glavnu stvar, onda su solidarno odgovorni i u odnosu na sporednu, odnosno troškove. Pri tome činjenica da se tuženi povremeno koriste stanom, što prigovaraju i u žalbi ne isključuje činjenicu da se stanom koriste oni – a da su iz tog isključili tužitelja time što su uvjetovali čitavo vrijeme predaju ključeva stana postizanjem dogovora oko istoga. Isto tako, u pogledu postupka razvrgnuća suvlasništva, valj reći kako pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je rješenjem R1- 434/17 od 9. rujna 2021. suvlasnička zajednica razvrgnuta civilnom diobom odnosno prodajom stana na javnoj dražbi i podjelom kupoprodajne cijene. Rješenje je postalo pravomoćno 27. travnja 2022. no tužiteljica tvrdi (a tuženi nisu dokazali suprotno) da stan nije još prodan na javnoj dražbi te su u stanu i dalje tuženici, pa dakle još nisu nastupili učinci iz čl. 55. ZVDSP prema kojemu svaki suvlasnik koji je sudjelovao u razvrgnuću stječe na temelju sporazuma o razvrgnuću ili pravomoćne odluke suda o razvrgnuću, a na zakonom određeni način, pravo vlasništva ili/i neko drugo pravo, izvodeći ga iz onoga svoga suvlasničkoga dijela s kojim je sudjelovao u tom razvrgnuću, a koji mu istodobno prestaje. Zakonom određeni način stjecanja i prestanka prava vlasništva, odnosno suvlasništva i drugih stvarnih prava na temelju sporazuma, odnosno odluke suda jest predaja pokretnina u samostalan posjed, odnosno uknjižba prava na nekretninama u zemljišnim knjigama, ako nije što posebno propisano. U slučaju sudskoga razvrgnuća, izvršenje odluke o razvrgnuću moći će zahtijevati svaki od suvlasnika koji je sudjelovao u tom razvrgnuću, bez obzira na to na čiji je zahtjev sud odlučivao, a nakon razvrgnuća svi suvlasnici koji su sudjelovali u razvrgnuću solidarno odgovaraju za materijalne i pravne nedostatke onoga što je svaki pojedini od njih stekao, odnosno trebao steći , pa dakle i u situaciji u kojoj je pravomoćna odluka o civilnom razvrgnuću tužitelj ima pravo na suposjed.

9. No, pravilno sud primjenjuje odredbu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), u vezi sa čl. 1163. st. 1. ZOO prema kojoj, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pri tome je važna i odredba kojom se regulira upotreba tuđe stvari u svoju korist temeljem čl. 1120. ZOO-a prema kojoj kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari, u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje. Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164 st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje. Stoga sud pravilno primjenjuje odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP jer je tražena i predaja u suposjed.

10. Sami tuženici tvrde kako je tužiteljica odbila preuzeti ponuđene ključeve stana odnosno nije prihvatila predaju suposjeda stana, što bi njen zahtjev za predaju, po njihovom mišljenju, činilo neosnovanim dok tužiteljica smatra kako se radilo u predaji ključeva uvjetovanoj njenim pristankom na način korištenja stana, koji da nije htjela prihvatiti. Tuženi su nakon majčine smrti promijenile bravu niti joj je odgovaralo naizmjenično korištenje stana, bilo godišnje ili polugodišnje, dok prvotužena ističe kako je bila voljna predati tužiteljici ključeve i bez obzira hoće li ona pristati na naizmjenično korištenje stana.

11. Sud pravilno u takvoj situaciji primjenjuje odredbu čl. 184. st. 2. ZOO-a prema kojoj vjerovnik dolazi u zakašnjenje tek ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi. Prema odredbi čl. 186. st. 1. kad je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat, ili kad je neizvjesno tko je vjerovnik, ili gdje se nalazi, ili kad je vjerovnik poslovno nesposoban, a nema zastupnika, dužnik može za vjerovnika položiti dugovanu stvar kod suda ili kod za to zakonom ovlaštene osobe, te je prema st. 3. ovog dužnik o polaganju dužan obavijestiti vjerovnika ako zna za njega i za njegovo boravište. Odredba čl. 190. st. 1. ZOO propisuje da se polaganjem dugovane stvari dužnik oslobađa obveze u trenutku polaganja. Pri tome dakle činjenica da tuženici uvjetuju predaju u suposjed ove čini nepoštenim posjednicima u suvlasničkom dijelu tužiteljice, pa se pravilno sud pozvao na navedenu zakonsku odredbu o zakašnjenju vjerovnika.

12. Stoga sud pravilno utvrđuje iz korespondencije stranaka kako su tuženici u travnju 2018. g. nudili tužiteljici preuzimanje ključeva stana ukoliko je suglasna s prijedlogom za naizmjenično korištenje stana, odnosno pod tim uvjetom, pa je tužiteljica imala osnovani razlog za odbijanje takvog ispunjenja. Tek na ročištu 14. rujna 2023. tužiteljica više nije imala opravdan razlog za odbijanje ispunjenja jer je izričito uvjetovanje prestalo.

13. Tužiteljica je ranije zatražila isplatu koristi koju su imali od uporabe stvari u visini ½ tržišne najamnine koja se mogla postići za stan sličnih karakteristika i na sličnoj lokaciji. Pravilno je sud od Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split zatražio podatke o cijeni najamnine za stan u [adresa], na VII. katu, površine 78,55 m², odnosno za stan sličnih karakteristika i to u periodu od 1. ožujka 2017. g. do 1. lipnja 2022. g. prema kojoj su na toj lokaciji evidentirane tri prijave najma i to: za stan površine 83,00 m² u visini od 400,00 EUR mjesečno odnosno 4,81 EUR/m², za stan površine 75,45 m² u visini od 400,00 EUR mjesečno odnosno 5,30 EUR/m², a za stan površine 64,00 m² u visini od 400,00 EUR mjesečno odnosno 6,25 EUR/m². Pravilno sud utvrđuje kako je prosječna cijena m² 5,45 EUR, odnosno da se za stan površine 78,55 m² mogla postići najamnina u visini od 428,10 EUR pa tužiteljici za svaki zatraženi mjesec pripada iznos od 214,05 EUR, odnosno za 63 mjeseca (od 1. ožujka 2017. g. do 31. svibnja 2022. g.) 13.485,15 EUR, no u pogledu prigovora radi prebijanja pravilno sud primjenjuje čl. 333. ZPP odnosno čl. 288. a st. 6. ZPP-a prema kojemu se prigovor radi prebijanja može istaknuti na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Do tada je prvotužena postavila u prigovoru u prijeboj iznos od 21.796,74 kn odnosno 2.892,92 EUR, koji iznos se odnosi na to što je prvotužena podmirivala troškove za otkup stana, pričuvu i komunalnu naknadu, što sud osnovano prihvaća temeljem čl. 89. st. 2. ZV-a, a pribrojeni su i iznosi za grobnu i komunalnu naknadu, pa polovica tog iznosa koji je trebala podmiriti tužiteljica kao suvlasnica stana i nasljednica pok. TI jest iznos od za koji je prigovor radi prebijanja osnovan.

14. U odnosu na drugotuženika pravilno sud utvrđuje zahtjev djelomično osnovanim obzirom na tamo utvrđena razdoblja, a taj tuženik niti je tvrdio, niti dokazivao da stan posjeduje samo u okviru isključiva naloga prvotužene, pa sada neosnovano ističe kako nije pasivno legitimiran za naknadu korištenja tuđe stvari u razmjernom dijelu. Konačno, pravilno sud primjenjuje i petogodišnji opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO pa kako je isplata tražena 3. studenog 2020. g., a prvi zatraženi iznos ima dospijeće 1. ožujka 2017. g. prigovor nije osnovan jer rok nije prošao.

15. Iz navedenih razloga, temeljem odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu a kako iste nisu uspjele u tijeku žalbenog postupka, odbijen je i zahtjev stranaka za dosuđenje troškova povodom istog, odnosno trošak odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice temeljem čl. 154. i 155. ZPP.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić