Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2850/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 2218/19 od 14. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2218/19 od 14. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 299,54 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 1. Ugovora o kreditu [broj kredita] od 14.5.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 21.394,81 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 21.394,81 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 304,42 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja (točka I. izreke).

Također, utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 14. svibnja 2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 6., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (točka II. izreke).

Tuženiku je naloženo i da tužiteljici isplati iznos od 34.438,08 kuna (sada 4.570,72 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke), te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.887,00 kuna (sada 1.179,51 eura) sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007., te restitucijski zahtjev tužiteljice za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži jasne, razumljive i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

6. Tuženik u žalbi ističe i da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice bio neodređen uslijed čega je u tom dijelu izreke pobijane presude nerazumljiva čime je, prema stavu tuženika, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje djelomične ništetnosti je određen jer je iz istog u dovoljnoj mjeri razvidno u odnosu na koji dio ugovora o i u odnosu na koje odredbe tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti. Stoga niti u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik.

7. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na proturječnost deklaratornog i kondemnatornog dijela presude. Naime, deklaratorni dio presude kojim je utvrđena djelomična ništetnost spornog ugovora o kreditu koji u procesnom smislu predstavlja deklaratorni preambul o prethodnom pitanju u postupku (čl. 187. st. 3. ZPP) nije u proturječju sa kondemnatornim restitucijskim dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva da joj tuženik vrati ono što je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu primio. Stoga su i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.

8. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi i da je sud prvog stupnja dopuštanjem preinake tužbe počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Tužiteljica je naime, nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 3. siječnja 2022. konačno postavila tužbeni zahtjev o kojem tužbenom zahtjevu je sud prvog stupnja odlučivao. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja o dopuštanju ili nedopuštanju preinake tužbe bio donijeti odluku u smislu odredbe čl. 190. st. 7. ZPP. Međutim, iako o preinaci tužbe nije donio formalnu odluku, sud prvog stupnja je obrazloženju pobijane presude naveo iz kojih razloga smatra da je preinaka tužbe dopuštena tako da takvo postupanje suda prvog stupnja u konkretnom slučaju nije rezultiralo donošenjem nepravilne i nezakonite odluke.

9. Također, pravilna je i ocjena suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju trebalo dopustiti preinaku tužbe koja je preinačena na način da je nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica neznatno povećala novčani dio tužbenog zahtjeva. Naime, tužiteljica prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogla postaviti tužbeni zahtjev pa se takva odluka sud prvog stupnja temelji na pravilnoj primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP. Također, dopuštenje preinake svrsishodno je za konačno rješenje odnosa između stranaka tako da je odluka sud prvog stupnja, sukladna i odredbi čl. 190. st. 3. ZPP. Okolnost na koju ukazuje tuženik odnosno da je tužiteljica prije sporne preinake i izvođenja dokaza vještačenjem raspolagala inicijalnim otplatnim planom, prometom po kreditu i pregledom promjena kamatnih stopa ne znači i da u konkretnom slučaju nije bilo osnove da se preinaka tužbe dopusti. Stoga neosnovano tuženik u žalbi ističe da je počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP.

10. Sud prvog stupnja ispitao je i u prvostupanjskom postupku sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

11. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 14. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.394,81 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca (7 godina),

- da je kredit tužiteljici odobren namjenski u svrhu kupnje automobila,

- da je ugovor o kreditu tužiteljica sklopila u svojstvu potrošača,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena početna redovna kamatna stopa od 5,20 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena za tužiteljica obveza povrata iznosa kredita u anuitetima koji su vezani uz valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak,

- da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja sukladno odluci tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, nepoštene, te posljedično tome i ništetne,

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 34.438,08 kuna (sada 4.570,72 eura) s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Neosnovano dakle, tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će tužiteljica vezati ugovor o kreditu i da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka odnosno da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik naime u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Činjenično stanje je dakle, pravilno i potpuno utvrđeno pri čemu su dokazi izvedeni tijekom postupka pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP tako da nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

13. U odnosu na tuženikovo ukazivanje da tužiteljica nije saslušana potrebno je navesti da se tužiteljica već samim podnošenjem tužbe i činjeničnim navodima opredijelila i izjasnila da joj tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno potrebnih informacija i obavijesti o rizicima vezanom za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF i rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, niti da ju je prije zaključenja ugovora informirao u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik, s druge strane, nije dokazao da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je to bilo predmetom raspravljanja i dokazivanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno da je tužiteljicu kao potrošača u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i pojedinostima spornih odredbi, pa su stoga i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.

14. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača odnosno da tu činjenicu tužiteljica nije dokazala uslijed čega je primjenom pravilan o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, prema stavu tuženika, tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, iz samog naziva ali i namjene spornog ugovora proizlazi da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje motornog vozila. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP). To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača odnosno da je predmetni ugovor sklopila u svrhu svoje trgovačke, poslovne, obrtničke lili poslovne djelatnosti.

15. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude su i žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na presudu Suda Europske unije br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA. Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužitelj upotrijebio dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude.

16. Neosnovano tuženik u žalbi osporava i tužiteljičinu aktivnu legitimaciju. Naime, iz izjava koje je tužiteljica priložila u spis (list 250-251 spisa) proizlazi da su određene obroke uplaćivale druge osobe (otac i suprug). Međutim, iz predmetnih izjava jednako tako proizlazi i da su to činile u ime i za račun tužiteljice. Stoga je do stjecanja bez osnove na strani tuženika došlo upravo u odnosu na tužiteljicu, a ne u odnosu na osobe koje su u ime tužiteljice uplaćivale pojedine obroke kredita. Neosnovano stoga tuženik u žalbi ističe i da tužiteljica nema osnove potraživati utuženi iznos i da nije aktivno legitimirana u postupku.

17. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S obzirom je tužba podnijeta 17. svibnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), tako da tražbina tužiteljice nije zastarjela. Pritom je pravno shvaćanje suda prvog stupnja u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

18. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tražbina tužiteljice u svakom slučaju zastarjela u odnosu na preinačeni dio tužbe potrebno je navesti da su predmetni žalbeni navodi također neosnovani. Naime, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., kao i primjerice u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-206/2023 od 17. siječnja 2024.). Stoga neosnovano tuženik ističe i da je zastara u svakom slučaju nastupila u odnosu na preinačeni dio tužbe.

19. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

20. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

21. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka u dosuđujućem dijelu. Tuženik naime smatra da troškovi koje je dosudio sud prvog stupnja nisu bili nužni s obzirom da se presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz presude iz postupka kolektivne pravne zaštite. Međutim, okolnost što je sud prvog stupnja pobijanu presudu donio, između ostalog, i na temelju presude iz kolektivnog spora ne znači da tuženik tužiteljici nije dužan nadoknaditi troškove zastupanja i troškove sastava podnesaka koji su bili nužni za vođenje postupka. Također, neosnovano tuženik osporava i trošak sastava podneska tužiteljice od 3. siječnja 2022. tvrdeći da se ne radi o podnesku iz Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 - dalje: OT) . Naime, predmetnim podneskom tužiteljica nije samo postavljala tužbeni zahtjev kako to tuženik navodi u žalbi, već se i očitovala na nalaz i mišljenje vještaka. Stoga predmetni podnesak predstavlja podnesak iz Tbr. 8.1. OT kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

22. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

23. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj