Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1353/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Ana Galoši Camisso, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3992/2024-57 od 19. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3992/2024-57 od 19. prosinca 2024., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, kao i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.043,71 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3992/2024-57 od 19. prosinca 2024., u dijelu izreke pod točkom III. kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko iznosa od 7.043,71 eura do iznosa od 17.367,76 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.324,08 eura, kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom su utvrđene ništetnim odredbe sadržane u čl. 2., 3., 8. i 10. Ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka 15. prosinca 2005. te čl. 1. i 4. Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu od 25. ožujka 2013., u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te u odnosu na ugovorene naknade ( točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti iznos od 33.125,53 EUR s zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose dospjele od 14. kolovoza 2006. do 4. lipnja 2019. ( točka II. izreke ) te je odlučeno o troškovima prvostupanjskog postupka ( točka III. izreke ).

2. Protiv navedene presude tuženik pravodobno podnosi žalbu pobijajući odluku u cijelosti iz svih žalbenih razloga navedenih člankom 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana u pogledu parničnog troška.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o dugoročnom [broj kredita] od 15. prosinca 2005. i Aneksa tog ugovora, koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i ugovorene naknade, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tog kredita po osnovi stečenog bez osnove.

5. Osnovano žalitelj navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te je nejasna i proturječna, ali primjenom čl. 373 a st. 3. prvostupanjsku presudu je moguće potvrditi.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su pravni prednik tuženika i tužitelj 15. prosinca 2005. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu, [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, čiji je sadržaj javnobilježnički potvrđen 20. prosinca 2005.,

- da je sporna ništetnost dijela uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za HRK,

- da su Slavonska banka d.d., Osijek, kao pravni prednik tuženika i "Polo" trgovina i autoprijevoz, vl. HŠ, kao korisnik kredita i mjenični dužnik, te HŠ, kao založni i mjenični dužnik sklopili u [adresa] Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 98008694/05 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, od 15. prosinca 2005. i odnosne priložene isprave, uz javnobilježničku potvrdu,

- da je riječ o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu korisniku kredita "Polo", trgovina i autoprijevoz vl. HŠ, [adresa], u iznosu 1.400.000,00 kn u protuvrijednosti CHF na dan korištenja, koji se odobrio za kupovinu poslovnog prostora (čl. 2),

- da je kredit odobren uz valutnu klauzulu CHF, na rok korištenja do 31. siječnja 2006., s rokom otplate deset godina, u što je uključen poček od jedne godine, u 108 jednakih mjesečnih rata, s time da se utvrđena rata obračunava u valuti i uplaćuje u protuvrijednosti kuna obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d., Osijek, na dan uplate, a sve isplate iz kredita i obveze vraćanja obračunavaju se primjenom valutne klauzule (čl. 4),

- da su stranke sklapale naknadne Anekse i to broj 1 od 25. ožujka 2013., te Aneks broj 2 uz Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, od 25. kolovoza 2015., kojim je ugovorena odgoda otplate dospjele i nedospjele glavnice kredita, kao i promjena kamatne stope,

- da je na temelju iskaza tužitelja, kojem je prvostupanjski sud priklonio vjeru u cijelosti, utvrđeno da je isti novčanim sredstvima dobivenog kredita kupio poslovni prostor i ujedno uredio-renovirao obiteljski stan u [adresa], da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio nositelj obrta, radio kao trgovac i tražio poslovni prostor kako bi ga kupio za tu djelatnost, da je tek prilikom dolaska u javnobilježnički ured radi ovjere shvatio da mu se odobrava kredit s valutnom klauzulom u CHF, da mu je osobni bankar rekao da je to za njega dobro, da mu nitko tada nije govorio o kretanju i stabilnosti tečaja CHF, da je zbog nemogućnosti redovite otplate u više navrata koristio pravo počeka, da ga nitko nije informirao o sadržaju te ekonomskim i pravnim posljedicama ugovornih odredbi, da nije mogao pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi niti ih izmijeniti, te mu nije dana usporedba kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu,

- da je temeljem provedenog financijskog vještačenja kojem je prvostupanjski sud također priklonio vjeru, utvrđeno da ukupna obveza na ime otplate kredita bez valutne klauzule iznosi 1.753.649,88 kn, a na ime otplate kredita ukupno je plaćeno 1.946.553,95 kn, pa je više plaćeno na ime otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF iznos 192.904,07 kn, pri čemu samo pozitivna razlika između plaćenih iznosa na ime rata i zaračunatih rata konvertiranih u kune po tečaju na dan isplate kredita iznosi ukupno 249.569,21 kn.

7. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj predstavlja potrošača, pa primjenom sudske prakse u pogledu kolektivne zaštite potrošača, pruža pravnu zaštitu temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača uz poziv na odredbe čl. 502.a st. 1. i 502. c ZPP-a, te u cijelosti usvaja postavljene tužbene zahtjeve.

8. Tuženik u sklopu žalbenih razloga osporava prvostupanjsku odluku zbog tri razloga. Kao prvo, osporava stajalište da bi tužitelj predstavljao potrošača na kojega bi bila primjenjiva zaštita iz postupak kolektivne zaštite potrošača. Kao drugo, ukazuje da se prvostupanjski sud obrazloženjem odluke nije osvrnuo na utvrđenu ništetnost troškova obrade kredita i naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Kao treće, osporava troškove postupka i izračun iste prema vrijednosti predmeta spora. Osim navedenog tuženik ponavlja ranije istaknuti prigovor zastare potraživanja.

9. Žalbeni razlog tuženika usmjeren na svojstvo potrošača je osnovan, obzirom da je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, izveo pogrešan zaključak u pogledu toga da tužitelj predstavlja potrošača na kojeg bi prema trenutku sklapanja ugovora bile primjenjive odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. i 79/07.; dalje: ZZP) te posljedično zaštita koja proizlazi iz postupka kolektivne zaštite potrošača pokrenute 4. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u smislu čl. 502.a ZPP-a.

10. Naime, potrošača u skladu sa odredbom čl. 3. ZZP-a čini svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Navedena odredba ZZP je prenesena i usklađena sa odredbom čl. 2. točkom b) i c) Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993) kojim se definiraju pojmovi potrošača i prodavatelja robe ili davatelja usluga.

12. Iz obvezujuće prakse Suda Europske unije proizlazi da pojam potrošača, u smislu autonomnosti i objektivnosti, treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju kao i da li određeni ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije ( tako i odluka u predmetu C-534/15 H od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32.).

13. U tom smislu odredbe ZZP-a pružaju zaštitu osobama koje djeluju u svojstvu potrošača odnosno fizičkim osobama koje sklapaju pravni posao ili djeluju na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i to onda kada dolazi do nastanka ugovornog odnosa između trgovca i potrošača.

14. S druge strane, to znači da odredbe navedenog zakona svojim dosegom nisu primjenjive na situacije u kojima dolazi do nastanka pravnog odnosa između osoba koje ne djeluju u svojstvu potrošača i trgovca.

15. U tom smislu je u svakom konkretnom slučaju nužno utvrditi da li tužitelj predstavlja osobu potrošača, koje svojstvo tužitelju tuženik u ovom postupku osporava, a iz kojeg razloga je u ranijem tijeku postupka predmet i vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. U odnosu na tako sporno pitanje, valja primijetiti da je prvostupanjski sud utvrdio da je u konkretnom slučaju ugovor o dugoročnom [broj kredita] sklopljen 15. 12. 2005. između prednika tuženika Slavonske banke d.d. i korisnika kredita "Polo", trgovina i autoprijevoz zastupanog po vlasniku HŠ tj. tužitelju.

17. Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju odluke utvrđuje i naglašava da iz odredbe čl. 2. ugovora proizlazi da se korisniku kredita "Polo", trgovina i autoprijevoz, HŠ, odobrava kredit u iznosu 1.400.000,00 kn u protuvrijednosti CHF na dan korištenja, pri čemu je nedvosmisleno navedeno da se isti odobrava za kupovinu poslovnog prostora.

18. Osim što ih samog ugovora o kreditu nedvosmisleno proizlazi da je sklopljen između tuženika kao financijske institucije te tužitelja kao trgovaca odnosno poduzetnika, navedenu činjenicu ne spori niti sam tužitelj koji je u postupku ukazivao na činjenicu da je kredit dobiven radi kupnje poslovnog prostora. Također, tužitelj je u sklopu danog iskaza saslušanjem kao stranke, naveo da je u vrijeme sklapanja ugovora bio nositelj obrta, radio kao trgovac i tražio poslovni prostor kako bi ga kupio upravo za tu djelatnost.

19. Da tužitelj u konkretnom slučaju ne predstavlja potrošača potvrđuje i činjenica prema kojoj stranke nisu provele konverziju ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15). Naime, mogućost provođenja konverzije se odnosila isključivo na potrošačko kreditiranje fizičkih osoba u svojstvu potrošača, pa kako sam tužitelj u tužbi navodi da je želio provesti konverziju, ali tuženik na istu nije pristao, proizlazi da konverzija nije provedena upravo jer ugovor o kreditu nije sklopljen između banke kao trgovaca i potrošača kao fizičke osobe.

20. Slijedom iznesenog, iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da je tužitelju predmetni kredit odobren upravo u svrhu obavljanja djelatnosti kojom se bavio kao poduzetnik te kupnje poslovnog prostora, pa kako pojam potrošača valja razmatrati objektivno, a tužitelj je prilikom sklapanja ugovora djelovao u svojstvu vlasnika obrta „[obrt]“ trgovina i autoprijevoz, te je novcem od kredita kupljen poslovni prostor, za koju svrhu je kredit i određen ( čl. 2. Ugovora o kreditu ), to isti ne predstavlja potrošača kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, a pravilno ističe tuženik.

21. Pri tome valja primijetiti da je tužitelj od podnošenja tužbe ukazivao da je predmetni kredit sklopljen u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, tj. kupnje poslovnog prostora, da bi iskazom danim na ročištu 13. studenog 2024. u ponovljenom postupku, iznio navod da je sredstvima kredita ujedno uredio – renovirao obiteljski stan u [adresa], koju činjenicu međutim nije ranije isticao u postupku niti dokazao, i koja je suprotna samoj svrsi kreditom dodijeljenih sredstava (čl. 2. Ugovora o kreditu ).

22. Iako tužitelj ne predstavlja potrošača, materijalno pravna osnova zaštite u predmetu poput ovoga, proizlazi iz mjerodavnih odredaba Zakona o obveznom pravnim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., dalje: ZOO) koji je čl. 295. uredio pojam i obvezatnost djelovanja općih uvjeta ugovora, da bi potom čl. 296. propisao ništetnost odredbi općih uvjeta ugovora u slučaju u kojemu one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili alternativno ako ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako je opće uvjete koji ih sadrže odobrilo nadležno tijelo.

23. Spomenutim odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a su izmijenjene i dopunjene odredbe ranijih čl. 142. do 144. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01) i to upravo radi usklađivanja sa Direktivom 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te po uzoru na njemački Građanski zakonik ( BGB ).

24. U tom smislu je u obrazloženju konačnog prijedloga ZOO-a za odredbe čl. 295. i 296. navedeno:

"….Budući da je obveza Republike Hrvatske u pogledu implementacije direktive 93/13/EEZ ispunjena donošenjem Zakona o zaštiti potrošača, nije bilo potrebno tekst te direktive u potpunosti preuzeti u ZOO. Međutim, promjene izvršene u člancima 295. i 296. temelje se na stajalištu da je zaštitu koja se u ugovaranju putem općih uvjeta ugovora pruža potrošačima potrebno pružiti i ostalim sudionicima obveznopravnih odnosa ( poglavito malim i srednjim poduzetnicima ), pa je ocijenjeno da se uređenje općih uvjeta ugovara uskladi s onima previđenima Direktivom 93/13/EEZ…..Po dosadašnjem uređenju ( članak 143. ZOO-a) bile su, suprotno Direktivi 93/13/EEZ i rješenjima u stranim pravnim poredcima, predviđene dvije pravne posljedice nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora: ništetnost takve odredbe ( odredba stavka 1. članka 143. ) te pobojnost takve odredbe ( stavak 2. članka 143. ). Odredbom članka 296. predlaže se, sukladno Direktivi 93/13/EEZ te njemačkom Građanskom zakoniku, ništetnost odredbe općih uvjeta ugovora kao jedina posljedica nepoštenosti takve odredbe. S druge strane, tom se odredbom, sukladno navedenim stranim uzorima, određuju kriteriji za ocjenu je li određena odredba općih uvjeta ugovora ništetna.“.

25. Opći uvjeti ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO-a su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

26. Kako je temeljem iskaza tužitelja utvrđeno da mu je od strane djelatnika banke na potpisivanje dan ugovor u unaprijed formuliranom obliku, pri čemu nije mogao utjecati niti pregovarati niti o jednoj ugovornoj odredbi, riječ je upravo o standardnom ili unaprijed formuliranom ugovoru sklopljenom putem općih uvjeta.

27. Navedeno potvrđuju i odredbe čl. 27. st. 2. osnovnog ugovora o kreditu u kojem se navodi da korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta banke, kao i članci 8. st. 2. Aneksa broj 1. ugovora o kreditu od 25. 3. 2013. ( str. 38. spisa ) te čl. 9. st. 3. Aneksa broj 2. ugovora o kreditu od 25. 8. 2015. ( str. 50 spisa) kojima je navedeno da korisnik kredita, založni dužnici i jamac platac u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih uvjeta poslovanja prednika tuženika te druge opće akte sa svim izmjenama i dopunama, pri čemu su Opći kreditni uvjeti Hypo Alpe-Adria-bank d.d. i priloženi aneksima ugovora ( str. 39-44 i 51-56).

28. Stoga u situaciji poput one koja je predmetom postupka i gdje tužitelj nije djelovao u svojstvu potrošača već novcem od kredita kupio poslovni prostor za obavljanje poslovne djelatnosti, navedeno isključuje primjenu pravila o zaštiti potrošača, ali ne i zaštitu temeljem čl. 295. i 296. ZOO-a, na što pravilno ukazuje i tužitelj u sklopu podnesaka od 20. 01. 2020. ( str. 560 spisa ) i 13. 09. 2024. ( str. 1147-1149 spisa).

29. Kako su odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a unesene u taj propis implementacijom te radi usklađivanja sa Direktivom 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, to je i u slučaju poput ovoga bilo potrebno utvrditi da li je odredbama konkretnog ugovora, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu suugovaratelja sastavljača ili je došlo do ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela ( čl. 296. st. 1. ZOO-a). Prilikom same ocjene ništetnosti potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravnu narav ugovora, vrstu robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

30. Odredba čl. 296. st. 1. ZOO-a utemeljena na implementaciji Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, polazi od stajališta da se korisnik kredita nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija.

31. Prvostupanjski sud je pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem ( točka 19. obrazloženja ) utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je tuženik plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, koji tužitelj nije mogao mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Osim toga, sud je pravilno zaključio da je predmetni ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Iz toga proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Također, tuženik je propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

32. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. predniku tuženika) da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene a koje dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva.

33. Slijedom navedenoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, u konkretnom slučaju odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a, valjalo jednako odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu, pa je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 373 a st. 3. ZPP-a.

34. Osim navedenog, tuženik i u žalbenom postupku ponavlja ranije istaknuti prigovor zastare, koji prvostupanjski sud odbija uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dolazi do prekida zastare, te da zastara počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača.

35. Kako tužitelj ne predstavlja potrošača, to u konkretnom slučaju u pogledu zastare nije primjenjiva praksa i stajalište koje zauzima prvostupanjski sud ( točka 20. obrazloženja ).

36. U predmetu poput ovog valja poći od zauzetog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: " Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

37. Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2.

38. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH proizlazi da zastarni rok u postupku poput ovoga počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, pa kako je ista utvrđena ovom odlukom, to potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno prigovorom zastare, slijedom čega istaknuti prigovor tuženika nije osnovan.

39. U odnosu na prigovor tuženika istaknut u smjeru neobrazlaganja dijela utvrđene ništetnosti ugovorenih naknada za obavljanje bankarskih usluga i troškova jednokratne nagrade, sadržanih u čl. 8. i 10. Ugovora o kreditu te čl. 4. Aneksa broj 1. ugovora o kreditu, valja ukazati da osim što se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana strana te se takvo pravo ne gasi ( čl. 328. ZOO-a), na istu sud pazi i po službenoj dužnosti ( čl. 327. st. 1. ZOO-a).

40. Nadalje, provedenim postupkom je utvrđeno da je tužitelj na ročištu 13. studenog 2024., iskazao da ga nitko nije informirao o sadržaju ugovornih odredbi i značenju istih te ekonomskim i pravnim posljedicama koje proizlaze iz njih. Osim navedenog tuženik je naveo kako nije mogao pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi te nije mogao utjecati ili izmijeniti bilo koju odredbu ugovora.

41. Stoga iz tako provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica od strane prvostupanjskog suda, proizlazi da tužitelj kao suugovaratelj nije mogao utjecati na ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje banci platiti naknadu od 1% jednokratno unaprijed za odobravanje i plaćanje kredita ( čl. 8. Ugovora o kreditu i 4. Aneksa ), kao niti na odredbu kojom je obvezan da u slučaju otkaza ugovora nadoknadi banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 2% od odobrenog kredita, kao i da se korisnik obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu od 3% na ostali iznos kredita ( čl. 10. ugovora o kreditu).

42. Materijalno pravnu osnovu procjene nepoštenosti ugovaranja u postupku poput ovog gdje tužitelj nema svojstvo potrošača, kao i glede ranije obrazloženog nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF, čini odredba čl. 296. st. 1. ZOO-a koja polazi od pitanja da li je takvim ugovaranjem suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu suugovaratelja sastavljača ili je došlo do ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

43. Navedena odredba sadrži zahtjev za provođenjem testa nepoštenosti, koji polazi od ispunjenja dva uvjeta. Prvi čini postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a drugi da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu suugovaratelja sastavljača.

44. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s drugom stranom, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, t. 74.).

45. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete, s druge strane.

46. Dakle, uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane tužitelja, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

47. Imajući u vidu da je tužitelj pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadama, niti oko njenog neprihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

48. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da tužitelj nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama koje su sadržane u predmetnom ugovoru, sadržanom u standardnom obrascu sastavljenom od strane banke, tada su i ugovorne odredbe temeljem kojih je obvezan platiti jednokratnu naknadu za odobravanje i praćenje kredita te naknadu u slučaju otkaza kredita nepoštene i posljedično ništetne, pa žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu nisu osnovani.

49. U odnosu na žalbene navode u pogledu dosuđenih troškova postupka, tuženik djelomično osnovano ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu izračuna troškova i vrijednosti predmeta spora.

50. Naime, tužitelj je podneskom od 15. srpnja 2024. specificirao tužbeni zahtjev potražujući isplatu iznosa od 33.123,53 eura, koju vrijednost predmeta spora navodi i u troškovniku.

51. Kako je odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023; dalje Tarife) propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, to je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju obračunao i priznao 500 bodova odnosno 1.000,00 eura po pojedinoj radnji, a obzirom da temeljem Tbr. 7. stavak 1. točke 1. stranci odnosno odvjetniku za vrijednost predmeta spora od 33.123,53 eura, pripada nagrada u visini od 250 bodova odnosno 500,00 eura, na koji iznos se dalje obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46. Tarife.

52. Tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka koji se odnose na trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife sa pripadajućim porezom temeljem Tbr. 46. Tarife ukupno 625,00 eura, trošak zastupanja na ročištima 18. veljače 2020., 11. siječnja 2022., 26. rujna 2024. i 13. studenoga 2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 625,00 eura ( x 4 ) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7. 1. Tarife i 46. Tarife, ukupno 2.500 eura po toj osnovi, trošak sastava obrazloženih podnesaka ( najviše četiri ) od 30. siječnja 2020., 18. ožujka 2020., 18. veljače 2021. i 15. srpnja 2024 u iznosu od po 625,00 eura ( x 4 ) temeljem Tbr. 8.1. u vezi Tbr. 7.1. i 42. Tarife, ukupno 2.500 eura po toj osnovi, trošak sastava ostalih podneska od 24. rujna 2021., 10. ožujka 2022., 13. rujna 2024. i 1. listopada 2024.u iznosu od po 125,00 eura temeljem Tbr. 8.3. u vezi Tbr. 7.1. i 46. Tarife, ukupno 500,00 eura po toj osnovi, trošak sudske pristojbe koja je na tužbu plaćena u visini od 527,71 eura i presudu u iznosu od 391,00 eura, materijalni trošak vještačenja u iznosu od 199,08 eura, što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 7.043,71 eura.

53. Stoga žalba tuženika u pogledu troškova postupka nije osnovana ( do iznosa od 7.043,71 eura ), dok je u preostalom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti zahtjev tuženika na naknadom parničnog troška u iznosu od 10.324,08 eura, odnosno razlici između pripadajućeg i osnovanog iznosa troška od 7.043,71 eura te prvostupanjskom odlukom dosuđenog iznosa od 17.367,79 eura.

54. Slijedom svega navedenoga, žalbu tuženika je valjalo djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke (čl. 373 a st. 3. ZPP-a), te pod točkom III. izreke u pogledu odluke o parničnom trošku za iznos od 7.043,71 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske odluke, dok je primjenom odredbe čl. 380. točke 3. ZPP-a u odnosu na troškove postupka, uvažena žalbu tuženika za iznos od 10.324,08 eura i u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana u pobijanoj presudi pod točkom III/ izreke.

55. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer je sa žalbom uspio samo u dijelu sporednog traženja te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i 166. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu, 20. svibanj 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić