Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3843/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Solina, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Solina & Karakaš – Kovačević, u likvidaciji, Slavonski Brod, Trg pobjede 19, protiv tuženog Euroherc osiguranja d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Vegar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, Pisarnica Osijek, I. Gundulića 5b, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj Pn-104/2019- 29 od 29. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog Euroherc osiguranja d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj Pn-104/2019-29 od 29. listopada 2021., u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.218,55 eura (16.715,65 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 663,61 eura (5.000,00 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. svibnja 2019. do isplate te u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke, u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od u iznosu od 248,90 eura (1.875,33 kuna) i u tom dijelu sudi:

1. Nalaže se tuženom Euroherc osiguranju d.d., isplatiti tužitelju ŽĆ daljnji iznos od 663,61 eura (5.000,00 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. svibnja 2019. do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili uvećanjem granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženom Euroherc osiguranju d.d., naknaditi tužitelju ŽĆ troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 248,90 eura (1.875,33 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 20. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili uvećanjem granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženom Euroherc osiguranju d.d., naknaditi tužitelju ŽĆ žalbeni trošak u iznosu od 189,43 eura / 1.427,26 kuna, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, pod točkom I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.715,65 kuna (na ime naknade imovinske i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje), zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 15.365,65 kuna počevši od 30. svibnja 2019. do isplate, a na iznos od 1.350,00 kuna počevši od presuđenja 29. listopada 2021. do isplate, dok je s preostalim dijelom u iznosu od 5.000,00 kuna, tužbeni zahtjev odbijen. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 10.727,67 kuna zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude 29. listopada 2021. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke u kojem nije prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 5.000,00 kuna te u dijelu pod točkom II. izreke, u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka, žali se tužitelj zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 625,00 kuna uz 25% PDV-a u iznosu od 156,25 kuna te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu 250,00 kuna, odnosno sveukupno u iznosu od 1.031,25 kuna.

3. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.715,65 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.250,00 kuna uz 25% PDV-a u iznosu od 312,50 kuna te troška sudske pristojbe u iznosu.od 520,00 kuna, odnosno sveukupno u iznosu od 2.082,50 kuna.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, imajući u vidu pravilan zaključak suda prvog stupnja, da je tužitelj dokazao odlučne činjenice na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev, u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu, pri čemu nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud, rukovodeći se iznijetim činjenicama i predloženim dokazima stranaka, u provedenom postupku raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i sve prigovore te na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Međutim, žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava (po žalbi tužitelja), djelomično su osnovani.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete (zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje) te za naknadu imovinske štete (za tuđu pomoć i njegu) iz prometne nesreće od 1. listopada 2016.

10. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužitelj u prometnoj nesreći od 1. listopada 2016., zadobio ozljede za koje potražuje naknadu štete, s time da između stranaka nije bio sporan nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika, dok je bila sporna visina pretrpljene štete, kao i odgovornost tuženika, odnosno doprinos tužitelja nastanku iste.

11. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom podneskom od 1. veljače 2021. (list 68- 69 spisa), tužitelj od tuženice zahtijeva naknadu štete (neimovinske i imovinske) u ukupnom iznosu od 33.600,00 kuna (za neimovinsku štetu iznos od 32.250,00 kuna te za imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu iznos od 1.350,00 kuna), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. svibnja 2019. (dan podnošenja tužbe), do isplate, s time da je potraživanje umanjio za iznos od 11.884,35 kuna (navodeći da se radi o nesporno isplaćenom iznosu nakon podnošenja tužbe koji tuženik nije specificirao, čime tužitelj smatra da je tuženik time isplatio u cijelosti naknadu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 1.350,00 kuna te dio neimovinske štete u iznosu od 10.534,35 kuna), u konačnome zahtijevajući razliku neimovinske štete u iznosu od 21.715,65 kuna.

12. U prvostupanjskom postupku, temeljem svih dokaza koje je izveo po prijedlogu stranaka (uvidom u zapisnik o očevidu od 1. listopada 2016., u medicinsku dokumentaciju za tužitelja, u odštetni zahtjev, u dopis tuženika od 30. svibnja 2019., u preslik toksikološkog vještačenja Centra za forenzična ispitivanja Ivan Vučestić od 6. svibnja 2019. te zapisnik o vještačenju, u ovosudni spis poslovni broj Pn-292/2016, u situacijski plan i fotografije prometne nesreće - CD, u nalaz i mišljenje medicinskog vještaka dr. Zorana Jukića od 20. siječnja 2021., s time da je navedeni vještak i saslušan), utvrđeno je da se prometna nezgoda dogodila 1. listopada 2016. u Novoj Gradiški, na križanju ulica kolnika [adresa] i [adresa], na način da se vozilo tužitelja kretalo cestom sa prednošću prolaza u smjeru sjever-jug, dok se vozilo osiguranika tuženika kretalo od istoka prema zapadu, s time da se na ulasku u križanje na ulici kojom se kretao osiguranik tuženika, nalazio znak "Stop" obavezno zaustavljanje i obilježen pješački prijelaz, radi čega je osiguranik tuženika prije znaka "Stop" morao zaustaviti svoje vozilo da bi propustio sva vozila koja se kreću cestom s prednošću prolaza, pa tako i tužitelja, nakon čega se tek mogao uključiti u promet, a što osiguranik tuženika nije učinio, već je svojim vozilom nastavio kretanje kroz raskrižje i u takvom kretanju udario u vozilo kojim je upravljao tužitelj, a koje vozilo se kretalo cestom s prednošću prolaska, čime je osiguranik tuženika postupio suprotno odredbi čl. 57. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23 i 145/24, dalje ZSPC), pri čemu sud prvog stupnja očito omaškom navodi st. 5. članka 57. ZPSC-a, dok neupitno slijedi da se radi o st. 4. koji propisuje obvezu vozača koji ulazi vozilom na cestu koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaska, propustiti sva vozila koja se kreću tom cestom, a temeljem kojeg je protiv osiguranika tuženika donesen i Obavezni prekršajni nalog, kako to proizlazi iz Zapisnika o očevidu.

13. Naime, iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je uvidom u zapisnik o očevidu od 1. listopada 2016.utvrđeno da se dogodila prometna nezgoda u Novoj Gradiški na križanju kolnika [adresa], IĆ i [adresa], obzirom da je prije križanja u smjeru istoka prema zapadu postavljen znak "Stop", i obilježen pješački prijelaz, a kojim smjerom se kretao osiguranik tuženika, dok je smjer ceste na Trgu kralja Tomislava od smjera sjevera ka jugu, cesta s prednošću prolaza te je ograničena brzina kretanja prometnim pravilom na 50 km/h, da je obavljeno i alkotestiranje alkometrom marke "Drager" te je kod tužitelja ŽĆ očitana koncentracija u omjeru 1,06 g/kg alkohola, dok je kod

ĆĆ test bio negativan,

- da je uvidom u medicinsku dokumentaciju za tužitelja utvrđeno da je tužitelj u navedenoj prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede,

- da je uvidom u izvod iz zapisnika o saslušanju svjedoka i tužitelja u postupku koji se vodio kod istoga suda u svezi istog štetnog događaja radi naknade štete nastale na vozilu tužitelja pod poslovnim brojem Pn- 292/2016, svjedok ĆĆ, osiguranik tuženika, u svom iskazu potvrdio da se prometna nezgoda dogodila 1. listopada 2016. oko 14:00 sati na križanju kod crkve u Novoj Gradiški, da se kretao ulicom koja prolazi pokraj gradskog parka u smjeru zapada te da je trebao zaustaviti svoje vozilo i da je oduzeo prednost tužitelju, ali nije mogao svoje vozilo zaustaviti, dok je tužitelj ŽĆ u tom postupku saslušan kao stranka naveo da se prije ovog križanja nalazi drugo križanje sa semaforom gdje je na crveno svjetlo morao stati, a da od križanja sa semaforom do križanja na kojem je došlo do nezgode, nije mogao razviti brzinu na toj kratkoj udaljenosti te ističe da je vozio oko 40 km/h, da je sat vremena prije nezgode u Giletincima kod prijatelja popio tri boce piva na prazan želudac, da mu je osiguranik tuženika oduzeo prednost kretanja, pa da je to isključivi razlog nastanku prometne nezgode,

- da je uvidom u nalaz i mišljenje Centara za forenzička vještačenja Ivan Vučetić iz Zagreba - sačinjen za potrebe parničnog postupka koji se vodio pod poslovnim brojem Pn- 292/16 (za koji su se stranke suglasile da se koristi u ovome postupku), utvrđeno da se u istomu bitnom navodi da je u trenutku nezgode koncentracija apsolutnog alkohola u krvi tužitelja iznosila najmanje 0,88 g/kg, što znači da je isti vozio pod utjecajem alkohola te da je vozač pri takvoj koncentraciji alkohola relativno nesposoban za sigurnu vožnju motornim vozilom, da postoji mogućnost da je stupanj alkoholiziranosti utjecao na promjenu vozačevih sposobnosti i mogao je doprinijeti okolnostima nastanka prometne nezgode, no ne u tolikoj mjeri da je obligatorno ključni ili jedini faktor uzročno posljedične povezanost s nezgodom, s time da se vrednovanje uloge alkohola u vozačkim sposobnostima može donijeti uspoređujući ostale okolnosti događaja, za što je kompetentan vještak za prometna vještačenja, a koji dokaz nije predložen niti od jedne stranke.ovoga spora.

14. Slijedom obrazloženog, sud prvog stupnja zaključuje o isključivoj odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, pri čemu otklanja prigovor doprinosa tužitelja nastanku štete, obrazlažući da budući u konkretnom slučaju nije tužitelj taj koji je trebao propustiti vozača koji dolazi sa sporedne ceste, da u takvoj situaciji činjenica što je tužitelj bio pod utjecajem alkohola, nije u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja, nego je uzrok štetnog događaja okolnost što osiguranik tuženika nije zaustavio svoje vozio i propustio sva vozila koja se kreću cestom s prednošću prolaza, pa tako i tužitelja, s time da je na okolnost utjecaja alkoholiziranosti tužitelja nastanku prometne nezgode, tuženik predložio provođenje toksikološkog vještačenja, koje je i izvršeno (u predmetu istoga suda poslovni broj Pn- 292/2016), u kojem su vještaci mišljenja da je za utvrđenje konkretne količine alkoholiziranosti tužitelja od 0,88 g/kg i zbog toga eventualnog doprinosa nastanku prometne nezgode, kompetentan prometni vještak, koje vještačenje je tuženik predložio, ali na pozivanje suda (u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Pn- 292/16), nije uplatio predujam, dok u ovom predmetnom postupku nije niti predložio dokaze iz kojih bi na nesumnjiv i izvjestan način i protivno iskazu svog osiguranika, dokazao da je tužitelj doprinio nastanku prometne nezgode.

15. Posljedično tome, primjenom odredbe čl. 1100., u svezi s čl. 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO), sud prvog stupnja zaključuje i o pretpljenoj šteti i njezinoj visini, temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka dr. Zorana Jukića, cijeneći da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio lake i tešku tjelesnu ozljedu i to nagnječenje glave i leđa, udarac i ogreblinu lijeve podlaktice, istegnuće vrata, udarac u desno koljeno i prijelom krunolikog nastavka lijeve lakatne kosti, zbog kojih ozljeda je liječen ambulantno u Općoj bolnici Nova Gradiška, s time da mu je nakon inicijalnog pregleda i dijagnostičke obrade u kirurškoj ambulanti preporučena analgetska terapija, nošenje Schanzovog ovratnika i mirovanje, nakon čega mu je učinjen RTG snimak glave, vrata, prsne kralježnice lijevog lakta i lijeve podlaktice, kojom prilikom je radiolog potvrdio prijelom prednjeg i medijalnog ruba zglobne plohe koronoidnog nastavka lakatne kosti, a zbog kojeg prijeloma lakatne kosti mu je postavljena imobilizacija uz preporuku uzimanja sedativa, nakon čega se na kirurškoj kontroli tužitelj žalio na glavobolju, nesanicu, poremećaj koncentracije, bolove u vratu, trnce u objema rukama, slijedom čega su mu i dalje preporučeni sedativi i analgetici, mirovanje i nošenje ovratnika, a poslije čega mu je, s obzirom na daljnju pojavu bolova u vratnoj kralježnici, preporučen pregled fizijatra, poslije kojeg mu je indicirana fizikalna terapija u obliku 12 tretmana, a po proteku kojih mu je ordinirano daljnjih 10 tretmana zbog bolnosti u vratu i parestezije u rukama te zbog daljnjih poteškoća još 10 tretmana, ukupno 30, a koje ozljede su kod tužitelja ostavile trajne posljedice u obimu od 10%, u kojem obimu će morati ulagati više dodatno napora u svladavanju svakodnevnih radnji i poslova, u odnosu na zdrave muškarce njegove dobi, što se odnosi na obavljanje fizioloških potreba i higijenskih navika, odijevanje, obuvanje i odlaske na liječničke kontrole te na radnje koje su vezane za bavljenje rekreativnim sportom, hobijima koji su primjereni njegovoj dobi, pri čemu je sud prvog stupnja, vodeći pri tome računa i o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, u konačnome ocijenio primjerenom novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (po kriterijima pretrpljenih fizičkih boli, pretrpljenog straha i duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti), u iznosu od 27.250,00 kuna, dok primjenom odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a, za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, ocijenio primjerenim iznos od 1.350,00 kuna, odnosno sveukupno iznos od 28.600,00 kuna, koji iznos je umanjio za iznos od 11.884,35 kuna (kao nesporno isplaćeni iznos), u konačnome nalažući tuženiku da tužitelju isplati daljnji iznos od 16.715,65 kuna, odbijajući preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.000,00 kuna.

16. Zatezne kamate na iznos od 15.365,65 kuna (neimovinska štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje), sud prvog stupnja temeljem odredaba čl. 1103. ZOO-a, dosuđuje od dana podnošenja tužbe 30. svibnja 2019. do isplate, a na iznos od 1.350,00 kuna (imovinska šteta za tuđu pomoć i njegu), za razdoblje od presuđenja 29. listopada 2021. do isplate.

17. Tužitelj žalbenim navodima prigovara da prvostupanjski sud prilikom određivanja pravične novčane naknade nije u dovoljnoj mjeri cijenio pretrpljene fizičke bolove, strah te dob tužitelja u trenutku štetnog događaja, kao niti činjenicu da se liječio više od 4,5 mjeseca.

18. Tuženik žalbenim navodima upire na to da je u odgovoru na tužbu osporio svoju odgovornost te istaknuo prigovor isključive odgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja, slijedom čega smatra da sud prvog stupnja ocjenu o odgovornosti tuženika, nije mogao donijeti bez izvođenja adekvatnih dokaza, naročito bez prometnog vještačenja, za koje tvrdi da ga je trebao predložiti tužitelj na kojem je obveza dokazati odgovornost tuženika, ustrajući kod prigovora zastare potraživanja u odnosu na učinjenu preinaku tužbe kojom je tužbeni zahtjev povećan podnescima od 27. studenog 2011. i 1. veljače 2021., kao i prigovora tijeku zateznih kamata u odnosu na neimovinsku štetu, smatrajući da zatezne kamate na ovaj vid štete mogu teći tek od preinake tužbe podneskom od 27. studenog 2020.

19. Dakle, u žalbenom stupnju postupka sporna je odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, kao i pravilna primjena odredbe čl. 1092. ZOO-a u odnosu na doprinos tužitelja štetnom događaju (zbog prebrze vožnje i vožnje pod utjecajem alkohola), te pravilna primjena odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, u svezi s čl. 19. ZOO- a, u odnosu na visinu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, kao i prigovor zastare u odnosu na učinjenu preinaku tužbe te tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete.

20. Odredbom čl. 1072. ZOO-a propisano je da, kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj, a da ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje, s time da ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtijeva što drugo, pri čemu se krivnjom vlasnika smatra i krivnja osobe kojom se on poslužio prilikom nastanka štetnog događaja ili kojoj je vozilo povjerio.

21. Odredbom čl. 1092. ZOO-a propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu, a da će sud, kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika koji u žalbi osporava zaključak suda o isključivoj odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju ocjene izvedenih dokaza, zaključio kako je u konkretnom slučaju osiguranik tuženika koji je svojim vozilom nastavio kretanje kroz raskrižje na kojem se za njegov smijer kretanja nalazio prometni znak "Stop" obavezno zaustavljanje zbog uključivanja na cestu s prednošću prolaza, i koji je u takvom kretanju, prolaskom kroz raskrižje bez zaustavljanja prije znaka "Stop" (da bi propustio sva vozila koja se kreću cestom s prednošću prolaza), udario u vozilo kojim je upravljao tužitelj krećući se cestom s prednošću prolaza, postupajući time suprotno odredbi čl. 57. st. 4. ZSPC-a, isključivo kriv za predmetni štetni događaj.

23. Na žalbene navode tuženika kojima prigovara da sud prvog stupnja ocjenu o odgovornosti tuženika nije mogao donijeti bez izvođenja adekvatnih dokaza, konkretno prometnog vještačenja (za koje tvrdi da ga je po teretu dokazivanja trebao predložiti tužitelj), valja odgovoriti da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, nije osporavao dinamiku odvijanja štetnog događaja koju je sud utvrdio izvedenim dokazima u ovom postupku, konkretno uvidom u zapisnik o očevidu od 1. listopada 2016., u situacijski plan i fotografije prometne nesreće (CD) te izvedenim dokazima u postupku koji se vodio kod istoga suda u svezi istog štetnog događaja radi naknade štete nastale na vozilu tužitelja pod poslovnim brojem Pn- 292/2016, uvidom u izvod iz zapisnika o saslušanju svjedoka i tužitelja, iz koji dokaza neupitno slijedi da je osiguranik tuženika prolaskom kroz raskrižje bez zaustavljanja prije znaka "Stop" (da bi propustio vozila koja se kreću cestom s prednošću prolaza), udario u vozilo kojim je upravljao tužitelj (krećući se cestom s prednošću prolaza), isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, u kojim okolnostima (u kojima tuženik niti tvrdi, niti dokazuje, da se njegov osiguranik iz nekih objektivnih razloga nije mogao pravodobno zaustaviti na znak "Stop" i propustiti vozila koja se kreću cestom s prednošću prolaza, te da bi postojao neki drugi osobiti razlog za sumnju u to da njegov osiguranik u datim okolnostima nije mogao poštivati prednost prolaza), tužitelj nije bio obvezan reagirati na kretanje osiguranika tuženika sporednom cestom, tako da je u predmetnoj situaciji pogrešno postupio upravo osiguranik tuženika, svojim propupravnim postupanjem.

24. Stoga je bez utjecaja na pravilnost ocjene o odgovornosti tuženika, to što predmetnom spisu nije priklopljen prekršajni spis i što nije izvedeno prometno vještačenje, jer je sud prvog stupnja pravilnu ocjenu o odgovornosti tuženika mogao donijeti temeljem dokaza koje je izveo u ovom postupku te na temelju izvedenih dokaza u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Pn- 292/2016 (kod istoga suda, u svezi istog štetnog događaja, radi naknade štete nastale na vozilu tužitelja).

25. Istina, da je na strani tužitelja utvrđeno da je pri kretanju cestom s prednošću prolaza na određeni način također postupao protupravno (krećući se eventualno većom brzinom od dopuštene ili vožnjom u alkoholiziranom stanju), u takvoj situaciji bi se radilo o doprinosu tužitelja, kao oštećenika, vlastitoj šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a, ali samo ukoliko bi se utvrdila uzročno-posljedična veza između takvog protupravnog postupanja i nastanka štetnog događaja. Međutim, u konkretnom slučaju iz reztultata provedenog prvostupanjskog postupka, ne proizlazi utvrđenim da bi se tužitelj kretao većom brzinom od dopuštene, dok činjenica da je tužitelj u trenutku štetnog događaja bio pod utjecajem alkohola (što bez dvojbe proizlazi i iz nalaz i mišljenje Centara za forenzička vještačenja GĆ iz [adresa] sačinjeno za potrebe parničnog postupka Pn- 292/16, kojim je utvrđeno da je u trenutku nezgode koncentracija apsolutnog alkohola u krvi tužitelja iznosila najmanje 0,88 g/kg, što znači da je isti vozio pod utjecajem alkohola te da je vozač pri takvoj koncentraciji alkohola relativno nesposoban za sigurnu vožnju motornim vozilom), sama po sebi ne upućuje na zaključak o doprinosu tužitelja, već je za navedeni zaključak od odlučnog značaja bilo utvrditi uzročno-posljedičnu vezu između alkoholiziranosti tužitelja i štetnog događaja, za koju uzročno-posljedičnu vezu je teret dokazivanja bio na tuženiku (u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a), kako to pravilno, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, zaključuje i sud prvog stupnja. Tuženik tijekom postupka postojanje navedene uzročno-posljedične veze nije dokazivao, pri čemu iz nalaza i mišljenja Centara za forenzička vještačenja GĆ iz [adresa] sačinjeno za potrebe parničnog postupka Pn- 292/16 (koji je u prilog navoda svojih prigovora dostavio tuženik uz odgovor na tužbu), proizlazi da postoji mogućnost da je stupanj alkoholiziranosti utjecao na promjenu vozačevih sposobnosti i da je mogao doprinijeti okolnostima nastanka prometne nezgode, no ne u tolikoj mjeri da je obligatorno ključni ili jedini faktor uzročno posljedične povezanost s nezgodom, s time da se vrednovanje uloge alkohola u vozačkim sposobnostima može donijeti uspoređujući ostale okolnosti događaja, za što je kompetentan vještak za prometna vještačenja, a koji dokaz tuženik nije predložio, kao što nije predložio niti izvođenje dokaza na okolnost da se tužitelj kretao većom brzinom od dopuštene (a posljedično tome nije dokazivao niti postojanje uzročno- posljedične veze sa štetnim događajem), čime u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP- a i čl. 220. st. 1. ZPP-a, tuženik nije dokazao osnovanost svojih prigovora o doprinosu tužitelja.

26. Stoga je sud prvog stupnja pravilno otklonio prigovor doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja te time vlastitoj šteti, na što nije od utjecaja to što je protiv tužitelja podnesen obvezni prekršajni nalog zbog vožnje pod utjecajem alkohola.

27. Utoliko su neosnovani svi žalbeni prigovori kojima tuženik osporava svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja, prigovarajući u tom kontekstu i pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja.

28. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza te prije svega medicinskim vještačenjem, utvrdio sve činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti i visine pravične novčane naknade.

29. Međutim, pri tome je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo u skladu s odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, u svezi s čl. 19. ZOO-a, u odnosu na visinu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, čemu tužitelj žalbenim navodima osnovano prigovara.

30. Naime, temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka dr. Zorana Jukića (kojemu u žalbenom stupnju ne prigovara nti jedna od stranaka, pri čemu je sud prvog stupnja nalaz i mišljenje navedenog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, rukovodeći se time da je vještak i usmeno obrazložio svoj pisani nalaz i mišljenje te da u nalazu nisu nađene okolnosti koje bi upućivale na sumnju u njegovovu pravilnost), utrvrđeno je da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio lake i tešku tjelesnu ozljedu (nagnječenje glave i leđa, udarac i ogreblinu lijeve podlaktice, istegnuće vrata, udarac u desno koljeno i prijelom krunolikog nastavka lijeve lakatne kosti, zbog kojih ozljeda je liječen ambulantno u Općoj bolnici Nova Gradiška, s time da mu je nakon inicijalnog pregleda i dijagnostičke obrade u kirurškoj ambulanti preporučena analgetska terapija, nošenje Schanzovog ovratnika i mirovanje, nakon čega mu je indicirana fizikalna terapija u obimu od ukupno 30 tretmana), a koje ozljede su kod tužitelja ostavile trajne posljedice u obimu od 10%, u kojem obimu će morati ulagati dodatne napore u svladavanju svakodnevnih radnji i poslova (obavljanja fizioloških potreba i higijenskih navika, odijevanja, obuvanja i odlaska na liječničke kontrole te na radnje koje su vezane za bavljenje rekreativnim sportom i hobijima koji su primjereni njegovoj dobi), vodeći pri tome računa i o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, uzimajući u obzir i dob tužitelja (rođen 1941., kako to proizlazi iz sadržaja spisa), kao i cilj kojem pravična novčana naknada služi te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, imajući pri tome u vidu i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV- 47/2020-5, kojim se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete i koje shvaćanje se primjenjuje na sve parnične postupke u svim stupnjevima suđenja od dana prihvaćanja (15. lipnja 2020.), a prema kojem su iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade za neimovinsku štetu povećani za 50%, prema stavu ovog suda, tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, konkretno prava na tjelesno i duševno zdravlje uslijed zadobivenih ozljeda koje su posljedica štetnog događaja od 1. listopada 2016., pripada pravična novčana naknada (po kriterijima pretrpljenih fizičkih boli, pretrpljenog straha i duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti), u sveukupnom iznosu od 32.250,00 kuna, dakle u daljnjem iznosu od 5.000,00 kuna.

31. Stoga, osnovano tužitelj žalbenim navodima prigovara pogrešnoj primijeni materijalnog pravo u odnosu na visinu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, odbijanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 5.000,00 kuna.

32. Kako je zbog povrede prava osobnosti tužitelja (prava na tjelesno i duševno zdravlje), prvostupanjski sud pobijanom presudom naložio tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete u iznosu od 15.365,65 kuna (imajući u vidu nesporno isplaćeni iznos od 11.884,35 kuna), valjalo je tužitelju sukladno odredbama čl. 19. st. 1. i 2., čl. 29. st. 1. i 2., čl. 1100. st. 1. i 2. i čl. 1103. ZOO, dosuditi daljnji iznos pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 5.000,00 kuna (663,61 eura), zajedno sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe, odnosno od 30. svibnja 2019. pa do isplate, ovdje imajući u vidu da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da je šteta tužitelju nastala nakon utuženja, dok je medicinskim vještačenjem po vještaku dr. Zoranu Jukić utvrđeno da je liječenje tužitelja definitivno završeno 17. veljače 2017., dakle prije utuženja.

33. Odluka o stopi zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2022., određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate, temeljem Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 114/22 i 155/23) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 156/22).

34. Slijedom obrazloženog, kako je odbijanjem tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete preko iznosa od 15.365,65 kuna (za iznos od 5.000,00 kuna), pogrešno primijenjeno materijalno pravo, valjalo je (po žalbi tužitelja) preinačiti prvostupanjsku presudu po čl. 373. st. 3. ZPP-a te odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom II.1.

35. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik u kontekstu prigovora zastare potraživanja na preinačeni dio zahtjeva, osporava zakonitost odluke prvostupanjskog suda kojom je nakon zaključenja prethodnog postupka dopustio preinaku tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva učinjenog podneskom tužitelja od 1. veljače 2021., valja odgovoriti da je pravilno sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva podneskom od 1. veljače 2021., nastavljajući s raspravljanjem po tako povećanom tužbenom zahtjevu, o istom zahtjevu u konačnome i odlučujući pobijanom presudom, koju preinaku je valjalo dopustiti sukladno odredbi čl. 190. st. 2. u svezi s čl. 191. st. 1 ZPP-a, jer tužitelj, bez svoje krivnje, tužbu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega je tu preinaku iznimno mogao učiniti do zaključenja glavne rasprave (u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP- a).

36. Naime, da tuženik nije osporavao visinu zatražene naknade štete, kako ju je tužitelj još u tužbi navodio i postavio (pozivajući se na nastalu štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje), tada ne bi bilo potrebno provoditi medicinsko vještačenje, pa time niti specificirati tužbeni zahtjev u skladu s njim, pa u okolnostima u kojima je tužitelj podneskom od 1. veljače 2021., specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog medicinskog vještačenja, jer ga nije mogao bez svoje krivnje specificirati do zaključenja prethodnog postupka, za zaključiti je da je navedeno predstavljalo objektivnu zapreku za pravodobnu i dopuštenu preinaku tužbe (do zaključenja prethodnog postupka).

37. Stoga, neosnovano tuženik osporava zakonitost odluke prvostupanjskog suda kojom je nakon zaključenja prethodnog postupka dopustio preinaku tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

38. Pravilno je, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i u odluci o zateznim kamatama na dosuđeni iznos neimovinske štete.

39. Naime, tijek zateznih kamata na neimovinsku štetu propisan je odredbom čl. 1103 ZOO-a, na način da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, pri čemu iz sadržaja spisa ne proizlazi da je šteta tužitelju nastala nakon utuženja, već iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Zorana Jukića proizlazi da je liječenje tužitelja definitivno završeno 17. veljače 2017.), dakle, šteta je svakako nastupila prije utuženja.

40. Stoga, neosnovano tuženik žalbenim navodima sugerira da bi tužitelju pripadale zatezne kamate na dosuđenu naknadu neimovinske štete, tek od podneska kojim je povećao tužbeni zahtjev, pa tako i u odnosu na preinačeni dio zahtjeva, jer nema razlike između dospijeća obveze tuženika (u odnosu na postavljeni zahtjev u tužbi i u odnosu na zahtjev koji je povećan podneskom od 1. veljače 2021.) i posljedično tome, njegovom zakašnjenju zbog neispunjenja (čl. 1103. ZOO), pa se u tom smislu posljedica zakašnjenja u ispunjenju obveze pravične novčane naknade štete ogleda u obvezi plaćanja zateznih kamata od dana podnošenja zahtjeva, odnosno tužbe.

41. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva za koji je tužitelj podneskom od 1. veljače 2021., preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete, kako u konkretnom slučaju nije riječ o preinaci tužbe izmjenom činjenične osnove zahtjeva, već je predmetni zahtjev za naknadu neimovinske štete preinačen povećanjem novčanog zahtjeva, bez izmjene činjenične i pravne osnove tužbe, neosnovano tuženik žalbenim navodima prigovara da je u odnosu na iznos razlike nastupila zastara. Naime, u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, po kriterijima kao u tužbi, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom veći od onoga u tužbi, slijedom čega u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je istovjetna naknada štete, pa činjenica povećanja tužbenog zahtjeva, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja, jer tužitelj je, kako je i navedeno, već samom tužbom utužio istovjetnu naknadu štete.

42. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja.

43. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude

44. Kako je preinakom po žalbi tužitelja izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima. Naime, tužitelj je u konačnome uspio u cijelosti s postavljenim tužbenim zahtjevom, slijedom čega mu pripada pravo na naknadu u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a. Temeljem pravilno odmjerenih troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku po sudu prvog stupnja, sukladno tada važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), i to Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i 3., Tbr. 9. t. 1. i 3. te Tbr. 42. Tarife, rukovodeći se pri tome postavljenim zahtjevom za naknadu troškova s lista 111 spisa, tužitelju je valjalo priznatii trošak u cijelosti u iznosu od 12.603,00 kuna.

45. S obzirom na navedeno, valjalo je u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 248,90 eura / 1.875,33 kuna, preinačiti prvostupanjsku presudu (u dijelu pod točkom II. izreke pobijane presude) te naložiti tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 248,90 eura / 1.875,33 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od donošenja ove odluke (čl. 151. st. 3. ZPP-a), do isplate (točka II. 2. izreke ove odluke), po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a.

46. Nadalje, tužitelju je valjalo dosuditi i trošak za sastavljanje žalbe na pobijanu odluku u skladu s čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, u svezi s Tbr. 10. t. 1. Tarife (50 bodova uvećano za 25%, što je ukupno 62,5 bodova), u iznosu od 125,00 eura, što uz porez na dodanu vrijednost od 25% (u iznosu od 31,25 eura), iznosi 156,25 eura, čemu je valjalo pribrojiti iznos plaćene sudske pristojbe za žalbu od 33,18 eura, te naložiti tuženiku naknaditi tužitelju žalbeni trošak u iznosu od 189,43 eura / 1.427,26 kuna (točka III. izreke ove odluke)..

47. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspio, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a. (točka IV. izreke ove odluke).

48. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš