Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-73/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc.Iris Gović Penić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Antonii Varkaš, odvjetnici u Splitu, Smiljanićeva 2, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. u Splitu, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2907/2021-21 od 3. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2907/2021-21 od 3. studenog 2023. u točkama II i III izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorena odredba točke 1. Ugovora o kreditu, broj: [broj kredita] od 22. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 u dijelu u kojem je ugovoreno kako Korisniku kredita Kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 20.010,00 CHF (slovima: dvadesettisućaidesetšvicarskihfranaka), obračunato po kupovnom tečaju Kreditora vrijedeći na dan korištenja kredita, te u dijelu odredbi točke 10. gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuitet izražen u CHF -valuti Ugovora- i to uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorena odredba točke 5. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 22. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d., sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, u dijelu u kojem je ugovoreno da je Korisnik kredita obvezan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa dobivenog kredita, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

III. Nalaže se tuženiku, OTP banka dioničko društvo (OIB:52508873833) sa sjedištem u Splitu, Domovinskog rata 61, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ukupan iznos od 2.715,80 € / 20.462,47 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po obračunatoj stopi uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

na iznos 6,07€ = 45,76 kn od 11.04.2006.

na iznos 6,71 € = 50,57 kn od 11.05.2006.

na iznos 6,46 € = 48,67 kn od 13.06.2006.

na iznos 5,36 € = 40,38 kn od 11.07.2006.

na iznos 4,93 € = 37,11 kn od 11.08.2006.

na iznos 5,87€ = 44,24 kn od 12.09.2006.

na iznos 6,71 € = 50,57 kn od 11.10.2006.

na iznos 3,88 € = 29,27 kn od 11.11.2006.

na iznos 2,47 € = 18,63 kn od 22.12.2006.

na iznos 0,74 € = 5,89 kn od 20.01.2007.

na iznos 2,20 € = 16,56 kn od 21.03.2007.

na iznos 1,15 € = 8,69 kn od 19.01.2008.

na iznos 0,59 € = 4,44 kn od 22.02.2008.

na iznos 5,50 € = 41,47 kn od 22.03.2008.

na iznos 1,54 € = 11,52 kn od 19.04.2008.

na iznos 9,00 € = 67,81 kn od 21.10.2008..

na iznos 8,87 € = 66,82 kn od 22.11.2008.

na iznos 11,66 € = 87,88 kn od 20.12.2008.

na iznos 22,80 € = 171,82 kn od 22.01.2009.

na iznos 24,60 € = 185,35 kn od 24.02.2009.

na iznos 17,63 € =132,74 kn od 24.03.2009.

na iznos 13,39 € = 100,91 kn od 28.05.2009.

na iznos 16,37 € = 123,36 kn od 05.06.2009.

na iznos 13,86 € = 104,44 kn od 04.07.2009.

na iznos 14,89 € = 112,18 kn od 29.08.2009.

na iznos 14,14 € = 106,46 kn od 29.09.2009.

na iznos 13,58 € = 102,34 kn od 08.10.2009.

na iznos 12,11 € = 91,28 kn od 24.10.2009.

na iznos 14,11 € = 106,33 kn od 01.12.2009.

na iznos 13,61 € = 102,55 kn od 16.12.2009.

na iznos 21,82 € = 164,30 kn od 23.02.2010.

na iznos 25,98 € = 195,73 kn od 02.04.2010.

na iznos 25,49 € = 192,06 kn od 27.04.2010.

na iznos 25,38 € = 191,22 kn od 05.05.2010.

na iznos 30,19 € = 227,45 kn od 19.05.2010.

na iznos 32,42 € = 244,18 kn od 22.06.2010.

na iznos 38,63 € = 291,08 kn od 16.07.2010.

na iznos 46,57 € = 350,89 kn od 22.09.2010.

na iznos 43,52 € = 327,88 kn od 20.10.2010.

na iznos 44,05 € = 331,91 kn od 20.11.2010.

na iznos 55,65 € = 419,31 kn od 17.12.2010.

na iznos 53,11 € = 400,14 kn od 21.01.2011.

na iznos 53,73 € = 404,84 kn od 22.02.2011.

na iznos 56,80 € = 427,94 kn od 25.03.2011.

na iznos 54,19 € = 408,31 kn od 29.03.2011.

na iznos 53,12 € = 400,12 kn od 16.04.2011.

na iznos 69,82 € = 526,09 kn od 25.06.2011.

na iznos 86,19 € = 649,43 kn od 27.07.2011.

na iznos 93,16 € = 701,90 kn od 25.08.2011.

na iznos 71,25 € = 536,87 kn od 23.09.2011.

na iznos 70,17 € = 528,70 kn od 25.10.2011.

na iznos 69,10 € = 520,65 kn od 01.11.2011.

na iznos 73,12 € = 550,93 kn od 21.12.2011.

na iznos 74,14 € = 558,58 kn od 22.12.2011.

na iznos 77,81 € = 586,25 kn od 10.02.2012.

na iznos 77,11 € = 581,01 kn od 17.03.2012.

na iznos 76,87 € = 579,20 kn od 04.04.2012.

na iznos 77,44 € = 583,46 kn od 03.08.2012.

na iznos 77,83 € = 586,41 kn od 04.08.2012.

na iznos 77,83 € = 586,41 kn od 04.08.2012.

na iznos 77,83 € = 586,41 kn od 04.08.2012.

na iznos 77,02 € = 580,33 kn od 11.08.2012.

na iznos 76,55 € = 576,79 kn od 19.12.2012.

na iznos 72,60 € = 547,00 kn od 14.03.2013.

na iznos 69,11 € = 520,69 kn od 14.06.2013.

na iznos 69,69 € = 525,09 kn od 20.06.2013.

na iznos 69,26 € = 521,84 kn od 21.06.2013.

na iznos 69,53 € = 523,87 kn od 31.07.2013.

na iznos 120,92 € = 911,08 kn od 28.03.2006.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.566,17 EUR/11.800,31 HRK, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude odnosno od 3.studenoga 2023. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.”

2. Protiv te presude u dijelu pod točkom II i III izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. U tužbi koja je podnesena sudu 28. srpnja 2021. navodi se da je tužitelj s prednikom tuženika (u daljnjem tekstu: tuženik) 22. ožujka 2006. sklopio ugovor o kreditu broj: [broj kredita] (dalje: ugovor) s rokom otplate od 84 mjeseca, a temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 20.101,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj je dana 30. srpnja 2013. u cijelosti otplatio predmetni kredit. Tuženik je sukladno rješenju Trgovačkog suda u Splitu, broj: Tt-18/9779-4 i Tt18/9778-3 pripojen Societe Generale-Splitska banka d.d, koja je slijednik Splitske banke d.d, a čiji je prednik bila HVB Splitska banka d.d. Odredbom stavka 1. točke 1. ugovora utvrđeno je da tuženik kao kreditor stavlja na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 20.010,00 CHF, dok je stavkom 2. iste točke propisano da se kredit isplaćuje po kupovnom tečaju kreditora vrijedeći na dan korištenja kredita. Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru da će se izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja.

Odredbom točke 5. predmetnog ugovora utvrđeno je da, tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti Kreditoru naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa dobivenog kredita- minimalno 200,00 kuna (sada 26,54 EUR), a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao tuženik pod 7.) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom su odbijene, sukladno pravnim stajalištima i uputama danima u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/15 i dr. od 13. prosinca 2016. i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016 od 3. listopada 2017., žalbe svih utuženih banaka, pa tako i žalba tuženika. Dana 3. veljače 2021. Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku kojom je odbacio ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka, uključujući i tužbu tuženika podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Potrošač zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak.

Dakle pravomoćnom presudom u naprijed opisanom postupku utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud je vezan za potonja utvrđenja iz navedenog postupka. Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze. U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu. Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita. U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja mogu imati na vraćanje kredita. Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti. Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće bankino nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u Republike Hrvatske. Naime sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojedine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa Suda jedan od izvora prava Europske unije, dakle i za Republiku Hrvatsku. Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe članka 131. stavak 1. u vezi s člankom 138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Kao što je već naprijed navedeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženiku u razdoblju, u kojem je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače (pa tako i tužitelja) u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj, kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan predmetni Ugovor nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je trebao biti o tome obaviješten, a navedena činjenica je bitna za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora. Zbog toga tužitelju kao prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu razumljive. Tuženik je tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja da je za njega povoljno i sigurno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima uz navođenje da je švicarski franak sigurna valuta. Međutim banke, pa tako i tuženik, nisu potrošačima objasnile pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, te ih nisu istinito informirale da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. Banke su međutim, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i to na način da su reklamirale niske kamatne stope za takve kredite, a istovremeno propuštale davati informacije koliko su zapravo oni rizični. S obzirom da je tužitelj kao potrošač taj koji svoj kredit otplaćuje u kunama jer u toj valuti zarađuje, a nije zarađivao u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisila glavnica koju je otplaćivala u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo tužitelj i to ne znajući za opisani rizik. Slijedom navedenoga, pozivom na odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993., predmetne odredbe ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule su nerazumljive, a samim time i nepoštene, te ništetne jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja. Odredba predmetnog ugovora kojom je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti kreditoru naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00 % od iznosa dobivenog kredita-minimalno 200,00 kuna/26.54 EUR, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora također je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj dijela ugovorene odredbe, te mu je tuženik 27. ožujka 2006. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 911.08 kn/129,92 EUR, što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 200,10 CHF (1,00 % od iznosa odobrenog kredita), a što je za posljedicu imalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Naime, parnične stranke sklopile su ugovor u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 5. ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi". Također, tuženik nije prezentirao tužitelju koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Također, u ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a koji stav je i zauzeo Sud EU, u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19. Navedene nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc – unatrag

- od trenutka sklapanja ugovor, te se ima smatrati da takve odredbe nikada nisu niti bile ugovorene, pa u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne mogu imati učinak. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos od 19.513,10 kuna/2.589,83 EUR u razdoblju od 10. travnja 2006. do 30. srpnja 2013., kao što je 27. ožujka 2006. platio i iznos od 911,08 kuna/120,92 EUR na ime naknade za obradu kredita, a sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a, tužitelj smatra da mu pripada subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku temeljem takvih odredbi, te tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, broj: [broj kredita] od 22. ožujka 2006., i to baš ukupan iznos od 20.424,18 kuna/2.710,75 EUR na ime pretplate zbog primjene valutne klauzule u CHF i na ime naknade za obradu kredita, a na koje iznose tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu, sukladno članku 1115. ZOO-a u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

7. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev kako je naznačeno u točkama II i III izreke prvostupanjske presude.

8. Između parničnih strankama nije sporno da su 22. ožujka 2006. i to prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu broj:[broj kredita], kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 20.010,00 CHF isplaćen u kunama prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 84 mjeseca, i obvezu tužitelja na otplatu kredita u 83 jednaka mjesečna anuiteta od 297,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća, i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 296,45 CHF. Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te da je predmetni kredit otplaćen. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao ni da je tuženik pravni slijednik HVB Splitske banke d.d.

9. Sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

10. S obzirom da je ugovor zaključen 22. ožujka 2006. pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan ZZP/03 za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje ZZP/07).

10.1. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.2. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10.3. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (članak 3. stavak 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

10.4. Prema članku 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

10.5. Nadalje, točno sud prvog stupnja navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6.8.2007., protivno člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog ZZP/07 i člANCIMA 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama ZOO-a, te u razdoblju od 10. lipnja 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.6. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo sedmotuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora sedmotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07, i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotuženika.

11. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se navedene presude mogu primjenjivati i na tužitelja sukladno članku 502.c ZPP-a u vezi s člankom 502.a stavak 1. ZPP-a.

12. Imajući u vidu da je sporna odredba ugovora o kreditu sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

Međutim, samo u odnosu na nepoštenost i ništetnost valutne klauzule, s tim da tuženik žalbom ne osporava točku I zreke prvostupanjske presude koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu.

12.1. Za razliku od valutne klauzule, odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj snosi troškove naknade za obradu kredita i administraciju u visini od 1,00 % iznosa dobivenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora, utvrđenje ništetnosti te odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije obuhvaćeno presudom donesenom u sporu po kolektivnoj tužbi na koju se tužitelj poziva u tužbi, pa pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se o tom dijelu tužbenog zahtjeva ima odlučiti prema općim pravilima o utvrđenju ništetnosti i vraćanju onoga što je stečeno na temelju toga.

12.2. Tijekom postupka, a posebno iz iskaza tužitelja, proizlazi da se o naknadi za obradu kredita kao pojedinačnoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista ugovorena u visini 1% iznosa odobrenog kredita i naplaćena u iznosu od 120,92 EUR/911,08 kn prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

12.3. Dakle, u spornom razdoblju, u koje spada i dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije se pojedinačno pregovaralo o niti jednoj odredbi ugovora, a tekst ugovora unaprijed je sastavljen od strane tuženika, pa pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je odredba prema kojoj tužitelj snosi troškove obrade kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

12.4. I Sud Europske unije u presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su isti nastali, koji se netransparentni ili neproporcionalni.

Zbog navedenoga su pravno neodlučni navodi tuženika da je tužitelju trebalo odnosno moglo biti jasno da plaća 1% tzv. ulazne naknade.

Osim toga, prema članku 1021. ZOO-a tuženik nije ovlašten od tužitelja naplatiti ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita.

12.5. Pravilno sud prvog stupnja ističe i to da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada od 1% i zašto je određena baš u toj visini od ukupnog iznosa kredita, niti je tuženik priložio dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično.

12.6. Kako se dakle radi o naknadi za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se u tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio sam tuženik, navedena odredba ugovora o kreditu prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 je nepoštena, a prema odredbi članka 87. stavak 1.ZZP/03 i ništetna.

13. Tuženik žalbom osporava i točku III izreke prvostupanjske presude kojom je tuženiku naloženo da vrati stečeno bez osnove.

Iz razloga što smatra da tužitelju ne pripada parvo na povrat tzv. ulazne naknade te iz razloga što smatra da je trebalo uračunati tzv. negativne razlike.

13.1. No, kako je odredba o tzv. ulaznoj naknadi ništetna tužitelj ima pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

13.2. S druge strane, negativne tečajne razlike ne trebaju se uzimati u obzir, s obzirom da tuženik nije podnio protutužbu ili istaknuo prigovor radi prebijanja, a tim više što okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio odnosno primio. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev- 2624/2015 od 23. siječnja 2019.).

14. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio neosnovanim i prigovor zastare jer zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi pet godina.

Članak 215. stavak 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok članak 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Članak 245. stavak 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavak 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

14.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

14.2. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 28. srpnja 2021. znači da računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz članka 225. ZOO-a, pa je pravilno sud prvog stupnja istaknuti prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

14.3. Prigovor zastare koji se odnosi na naplaćenu naknadu za obradu kredita taođer je neosnovan jer prema članku 241. ZOO-a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Naime, zastara prema članku 323. stavak 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a ništetnost je tek utvrđena u ovom postupku pa zastara nikako nije mogla nastupiti.

15. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, sukladno članku 1115. ZOO-a, odnosno članku 29. stavak 1. u svezi s člankom 183. stavak 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a.

U konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

16. Pravilno je i odluka o trošku utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1., I članka 155. ZPP-a.

17. Slijedom navedenoga, žalba tuženika je kao neosnovana odbijena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena.

18. Primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević