REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-870/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Slavenu Šoši, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Slaven Šoša i Marina Končić u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-492/2019-4 od 5. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 1934/2015 od 19. ožujka 2019., u sjednici održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužiteljice se odbija.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos 167.102,45 HRK zajedno sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos, koja teče od dana koji slijedi danu dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje sukladno eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena" (točka I. izreke), dok je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništav Ugovor o kreditu broj 266-301/2006, broj partije 0025312927, solemniziran kod javnog bilježnika Lucije Carić br. OU 826/06-1 od 28. rujna 2006. sklopljen između parničnih stranaka.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 2.023.299,30 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 23. prosinca 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje sukladno eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana" odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

1.1. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 28.110,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (točka I izreke) te je odbijen zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II izreke).

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-1856/2022-2 od 8. ožujka 2023. dopustio tužiteljici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

"Može li opstati ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije (banke) kao vjerovnika i fizičke osobe (potrošača) kao dužnika u slučaju kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope nepoštene i ništetne, ili je u tom slučaju riječ o ništetnom ugovoru u cjelini?".

4. Postupajući po dopuštenju, tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, s prijedlogom da se preinači pobijana drugostupanjska presuda na način da se prihvati žalba tužiteljice i prihvati tužbeni zahtjev u točki II., podredno predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

5. Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju tužiteljice te potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava (čl. 391. st. 3. ZPP).

8. U revizijskom postupku je sporna ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu razlike između iznosa plaćene kamate i ugovorene kamate, dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 2.023,2999,30 kn.

9.1. Naime, prvostupanjski je sud ocijenio, pozivajući se na odredbe čl. 322. i 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), da je predmetni Ugovor o kreditu u kojem je u vrijeme sklapanja određena kamatna stopa od 4,99% dekurzivno godišnje dovoljno određen te da se ne može prihvatiti tvrdnja tužiteljice da je predmetna činidba za nju neodređena i neodrediva, sukladno čl. 270. st. 1. ZOO.

9.2. Prvostupanjski sud je utvrdio ništetnom jedino odredbu čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određena promjenjivost kamatne stope.

10. Drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku odluku, navodeći da tužiteljica neosnovano tvrdi da je utvrđenjem ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu ispunjen uvjet za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, pri čemu se poziva na odredbu čl. 324. ZOO koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

11. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. st. 2. ZOO).

12. Odredbom čl. 1021. ZOO propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

13. Predmetnim je Ugovorom o kreditu bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje.

14. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredba čl. 22. ZOO pak dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

15. Potrebno je navesti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da je odredba kojom je ugovorena kamatna stopa vezana uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedine odredbe, može opstati pa su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 21. i 22. u vezi s čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO, kada su tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 2.023.299,30 kn ocijenili neosnovanim te ga odbili.

16. Prema ocjeni revizijskog suda, u skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

16.1. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

17. Slijedom navedenog, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg revizijski sud i cijeni da je drugostupanjski sud odbijanjem zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplate koja je posljedica toga, pravilno primijenio materijalno pravo.

18. Ovakvo pravno shvaćanje je u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C- 932/19 od 24. travnja 2020.

18.1. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužiteljici koja je prijevremeno otplatila kredit (rok otplate kredita bio je 15 godina, a Ugovor o kreditu je sklopljen 26. rujna 2006.) tužbom podnesenom 13. srpnja 2015. prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i dosuđen preplaćeni iznos po toj osnovi. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

18.2. Naime, imajući na umu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu prestao vraćanjem kredita prije roka (čl. 1024. st. 2. ZOO), eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sunt servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je tužiteljici u dijelu u kojem su ugovorne odredbe utvrđene ništetnima zbog nepoštenosti dosuđena isplata preplaćenih iznosa.

19. Ocjena je revizijskog suda, da u kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

20. Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., Perenčiova i Perenič, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Vrlo slično Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

20.1. Stoga je revizijski sud zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

21. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pravno pitanje, a koji je već i dan u odluci ovoga suda broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., glasi:

Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne strane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge strane.

22. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem tužiteljica ukazuje pa ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci pod točkom I.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen jer ta parnična radnja nije bila potrebna u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković