Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-256/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju po punomoći zastupa Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, Vlaška ulica 83/1, protiv tuženika Addiko Bank d. d. Zagreb, OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju po punomoći zastupa Marija Radelja odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6902/21-25 od 21. prosinca 2023., u sjednici održanoj dana 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6902/21-25 od 21. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredba Ugovora o kreditu broj 166-136/2005 sklopljen između tužiteljice i tuženika 28. rujna 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelovima koji se odnose na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom kreditora, jednokratnih naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu koje se određuju jednostranom odlukom kreditora a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu: čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „Banka… odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.100,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d.,, čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 427,86 CHF a podmiruje se u kunama obračunatim prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja… Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria bank d.d.“., čl. 5. Ugovora o kreditu koji glasi: Troškovi: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade kredita u iznosu od 1,255 jednokratno“, čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Promjenjivost kamatne stope: Ugovorne strane su suglasne da je Banka .. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d…. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune“., i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Pravo na odustajanje Korisnika Kredita: U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknada za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d.“(točka I. izreke), te je naloženo tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 620,00 EUR/4.671,72 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. listopada 2005. (točka II. izreke), iznos od 14.273,47 EUR/107.536,34 kn s zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od dospijeća do isplate pobliže naznačene u izreci (točka III. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 5.426,15 EUR/40.883,33 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2023. do isplate (točka IV. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška s zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, podredno, predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 1.148,61 EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Nije u pravu tuženik ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP smatrajući da je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe u stadiju glavne rasprave, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, podnescima od 24. kolovoza 2022. i 11. listopada 2023. tužitelj nije niti preinačio tužbu u smislu navedene zakonske odredbe. Naime, tužiteljica je u tužbi zahtijevala utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu te naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te vraćanje naknade za obradu kredita (od 976,25 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate s kamatom od 5. prosinca 2005.) i vraćanje preplaćenog po osnovi valutne klauzule u iznosu od 107.164,35 HRK s zateznom kamatom na svaki preplaćeni iznos od dana izvršenih uplata. Podneskom od 25. kolovoza 2022., a nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužiteljica je zahtijevala iste iznose i po istim osnovama kao i u tužbi, jednako kao što podneskom od 11. listopada 2023. nije povećala zahtjev u odnosu na raniji što bi imalo značenje preinake tužbe, već je ranije novčane iznose izražene konvertirala u EUR. Pored toga, na pravilnost i zakonitost pobijane presude ne utječe niti okolnost što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike odnosno razdoblja otplate kredita kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početnog, jer tuženik nastalu razliku nije zahtijevao niti prigovorom radi prebijanja niti protutužbom, zbog čega je odlučujući u okviru postavljenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio odredbu čl. 2. st. 1. ZPP.

7. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

8. Pored toga, suprotno navodima žalbe tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevu koji se ostvaruje u ovom postupku, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 28. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 166-136/2005 kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit radi dovršetka kuće od 78.100 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, s rokom vraćanja kredita do 31. listopada 2025. u jednakim mjesečnim anuitetima od 472,86 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju kreditora počevši od 30. studenoga 2005., uz promjenjivu kamatnu stopu od 1. listopada 2006. sukladno Odluci o kamatnoj stopi kreditora,

- da je kredit tužiteljici isplaćen 5. listopada 2005.,

- da je kredit prijevremeno otplaćen,

- da je tuženik tijekom razdoblja otplate kredita višekratno jednostrano mijenjao visinu kamatne stope u odnosu na početnu, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da razlika nastala u isplatama mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule prema ugovorenom tečaju za CHF i plaćenom iznosi 14.273,47 EUR/107.536,34 kn prema nespornom izračunu vještaka financijske struke,

- da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja u kojima je tečaj bio niži od početnog po kojoj osnovi razlika iznosi 3.959,88 kn, a tuženik taj iznos nije zahtijevao niti prigovorom radi prebijanja niti protutužbenim zahtjevom,

- da su vođeni postupci za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćno okončani presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2014. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u kojem je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženika povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke, i valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da tuženik, glede sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postupio drugačije nego što je to bilo predmet raspravljanja i dokazivanja u navedenom kolektivnom postupku, slijedom čega ocjenjuje da je u ovom postupku sud vezan naprijed navedenim utvrđenjima iz pravomoćnih presuda proizišlih iz navedenog kolektivnog postupka prema odredbi čl. 502. a st.1., čl. 502. c ZPP jer da konkretni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je prethodno pripremio tuženik zbog čega se spornim dijelovima (promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita) nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj (iskaz djelatnice tuženika prema kojem su kamatne stope određene odlukom banke i o njima nije bilo moguće pregovarati),

- da tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici nije pružio potpunu informiranost o rizicima promjene tečaja CHF, niti joj je pružio takvu obavijest u odnosu na ugovorenu naknadu za obradu kredita odnosno ono što čini strukturu te naknade koja je ugovorena u postotku od odobrenog kredita,

- da je na navedeni način, protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jednako kao što se odredbe o ugovaranju naknade ne smatraju poštenim samo time što su napisane jasno, razumljive i lako uočljive zbog kojih bi bilo isključeno ocjenjivane poštenosti/nepoštenosti istih.

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelovima u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, te naknada za obradu kredita i prijevremeno zatvaranje kredita u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr. – dalje ZZP) te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

10. Kako su navedene odredbe ništetne, a čl. 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom početnog tečaja CHF, te kada je prihvatio zahtjev za isplatu iznosa od 14.273,47 EUR/107.536,34 kn iz osnove povrata preplaćenog iznosa tijekom razdoblja otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na početni tečaj, kao i zahtjev za isplatu na ime primljene naknade za obradu kredita u iznosu od 620,04 EUR/4.671,72 kn, po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

11. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore – da je prvostupanjski sud nepravilno utvrdio ništetnost predmetnih odredbi u cijelosti, da je neosnovano utvrdio ništetnost u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita ističući da tužiteljica nema pravni interes za tužbu na utvrđenje u tom dijelu jer ne bi ostvarila vraćanje preplaćenog po osnovi kamatne stope zbog nastupa zastare niti joj je tuženik prilikom prijevremenog zatvaranja kredita naplatio naknadu po toj osnovi, da je imajući u vidu pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu čl. 1024. ZOO zahtjev u tom dijelu trebalo odbiti jer u istom nije sadržana izmakla korist od kamata u smislu navedene odredbe. Neutemeljeno tuženik ističe i prigovor i da je odredba o naknadi za obradu kredita obuhvaćena testom transparentnosti zbog čega Direktiva 93/13 ne nalaže obvezu tuženika da detaljno navede što čini troškove obrade kredita, da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz kolektivnog postupka, da tuženici pripada pravo na tzv. negativne razlike kada je tečaj bio manji od početnog, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo odbijajući prigovor zastare i dosuđujući zatezne kamate od dana uplaćenog.

12. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, postupajući u okviru postavljenog zahtjeva, pravilno utvrdio ništetnost samo dijelova predmetnih spornih odredbi, kako je to jasno naznačeno u izreci i razlozima pobijane presude, a ne i predmetnih odredbi u cijelosti, jednako kao što okolnost isticanja samo deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništenosti dijela odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a bez isticanja zahtjeva za vraćanje stečenog po toj osnovi, ne utječe na pravilnost primjene materijalnog prava, imajući u vidu da nije niti svrha tužbe za utvrđenje iz čl. 187. ZPP ostvarenje određene činidbe, već da sukladno značaju pravnog odnosa između stranaka po osnovi ugovora o kreditu i posljedicama koje su nastale glede tog pravnog odnosa, sud utvrdi ništetnost i spornih odredbi, imajući u vidu i da u smislu čl. 327. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba te da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi sukladno odredbi čl. 328. ZOO.

13. Jednako tako, kako pravna osnova predmeta spora ne proistječe iz odredbe čl. 1024. ZOO, time niti pozivanje prvostupanjskog suda na navedenu zakonsku odredbu u razlozima presude nije utjecala na pravilnost primjene naprijed navedenih odredbi materijalnog prava na temelju kojih je utvrđena ništetnost sporne odredbe ugovora.

14. Nadalje, protivno navodima žalitelja, činjenica da je odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, bila napisana jasno i razumljivo te lako uočljiva, ne znači da je sama po sebi i samo zbog toga poštena, odnosno da je riječ o jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi što ima u vidu odredba čl. 84. ZZP/03, jer tuženik protivno svojoj obvezi iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP u ovom postupku nije dokazao opravdanost visine naknade određene u postotku od odobrenog kredita kao prigovora kojeg je isticao, niti je u smislu Direktive 93/13 EEZ na koju se poziva, dokazao opravdanost ugovaranja predmetne naknade, jer nije niti naveo na što se naknada konkretno odnosi, i koja bi usluga ili troškovi u vezi predmetnog ugovora o kreditu tom naknadom bili podmireni odnosno što bi tužiteljica kao protučinidbu dobila na ime istih, pa predmetna naknada time nije bila određena niti odrediva, jer se radilo o neodređenoj formulaciji u ugovor unesene tuženikove odluke o kojoj se nije pregovaralo, na temelju koje je tužiteljici bio poznat iznos naknade ali ne i na što se ona odnosi.

15. Pored toga, pravilno je prvostupanjski sud, a suprotno žalbenim prigovorima, ocijenio da kako je predmetni ugovor potrošački, zbog čega su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom zahtjevu, pa tako i u ovom predmetnom. Tome treba dodati u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluke sudova donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pri tome imajući u vidu i odredbu čl. 502.c. ZPP, neovisno od toga što prednica tuženice, na pasivnoj strani nije bila obuhvaćena tužbom u navedenom kolektivnom postupku. Time je razvidno kako je tuženica koristila nepoštenu ugovornu odredbu, koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od temeljenih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO) uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jednako kao što protivno navodima žalbe, predmetna utvrđenja u ovom postupku nije primijenjena automatizmom, jer su odlučne činjenice u ovom postupku, i na temelju njih izvedeni zaključci, utvrđeni na temelju sveobuhvatno provedenog dokaznog postupka.

16. Jednako tako, neutemeljen je i žalbeni prigovor tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO, kada je tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženik pošteni stjecatelj, pa da tužiteljici slijedom toga pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos tek od podnošenja tužbe.

17. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare na ime povrata preplaćenih anuiteta kredita, ističući da je pogrešan zaključak da bi zastara bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, pogrešno smatrajući da je protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO računajući od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, jer suprotno žalbenim navodima, ističe se da je u ovom postupku primjenjivo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restittucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

18. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena s danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 13. lipnja 2018., te kako je tužba kojom je pokrenut ovaj postupak podnesena 31. kolovoza 2021., time nije protekao petogodišnji zastarni rok određen čl. 225. ZOO, nastavno čemu je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženice, ocijenivši ga neosnovanim.

19. Nadalje, tuženik općenito osporava odluku o obvezi naknade parničnog troška, ne navodeći obrazložene razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka (čl. 365. st. 24. ZPP), time žalba tuženika u tom dijelu nije posebno razmatrana.

20. Sukladno naprijed navedenom, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tuženika, neosnovanu žalbu valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke, utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe trebalo je odbiti, jer nisu uspio sa podnesenom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Šibeniku 20. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Goran Stošić