REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-493/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-1152/2022-2 od 16. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-4220/2021-12 od 5. srpnja 2022., u sjednici održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103645946 sklopljenog između tužiteljice i tuženika 9. kolovoza 2007. sadržana u čl. 10. koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,80 % naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s danom plasmana.“ (toč. I.). Naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 7.112,36 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 17. kolovoza 2007. do isplate (toč. II.), te troškove postupka u iznosu od 8.020,56 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2022. do isplate (toč. III.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda (toč. I.), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (toč. II.).

3. Rješenjem ovoga suda br. Revd-3313/2023-2 od 28. studenoga 2023. tuženiku je dopušteno izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude, a radi sljedećeg pravnog pitanja:

„Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje u tekstu: ZZP), isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju navodeći pravno pitanje zbog kojeg je ovaj sud dopustio izjavljivanje revizije u smislu odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud prihvati reviziju, ukine pobijana drugostupanjska odluka i predmet vrati drugostupanjskom sud na ponovno odlučivanje, odnosno podredno da preinači pobijanu presudu u skladu s revizijskim navodima.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija tuženika nije osnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po toj osnovi.

9. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev smatrajući da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 96., čl. 97. i čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 – dalje: ZZP/07), te da je osnovan zahtjev za isplatu u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 – dalje: ZOO).

10. U konkretnom slučaju nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen 9. kolovoza 2007., radi čega se konkretan pravni odnos primjenjuje ZZP iz 2007., koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007.

11. Pri tome valja navesti da je odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), a koja je vrijedila do 7. kolovoza 2007. identična odredbi čl. 96. ZZP/07. Naime, prema toj odredbi ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako i odredbe čl. 83. i 85. ZZP/03 identične su odredbama čl. 98. i 100. ZZP/07. Prema tim odredbama prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sastavljanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Isto tako, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i moraju biti lako uočljive.

12. Prema odredbi čl. 96. st. 2. ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Sud je u pojedinačnom postupku, u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

14. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, a navoda tuženik u odgovoru na tužbu, proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o odredbi o kojoj nije ni bilo moguće pregovarati, ali da je tužiteljica bila upoznata s iznosom naknade i prije sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

15. Nižestupanjski sudovi smatraju da okolnost da tužiteljici tuženik nije prezentirao nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje u umanjenom iznosu, da se ne može zaključiti da bi tuženik mogao očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Stoga u slučaju kada je naknada za obradu kredita ugovorena u postotku od 0,80% iznosa kredita, da je ta naknada nominalno veća što je veći iznos kredita, nižestupanjski sudovi zaključuju da postoji znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, radi čega navedenu odredbu cijene ništetnom u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07.

16. U reviziji se osporava rezultat provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da sudovi nisu imali u vidu cjelinu odredbi ZZP/07 na koje je ranije ukazano.

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.“

18. Treba navesti da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), koje navode i nižestupanjski sudovi, implementirana je hrvatsko zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 100. ZZP/07 (ranije odredba čl. 85. ZZP/03) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. Prema shvaćanju revizijskog suda to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirati sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog i odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga od strane banke, a što su sudovi u konkretnom slučaju i raspravili.

22. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, koje usluge i troškovi u to ulaze, u kojoj visini, kao i da je tužiteljica imala prije sklapanja ugovora informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i njezinoj visini, ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

23. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu ugovornu odredbu i da je bilo pojedinačnog pregovaranja, odnosno je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača. Kako se radilo o tipskom ugovoru, jasno je da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik vodio računa o zakonitim interesima potrošača. Čak štoviše potrošaču je isplaćen umanjeni iznos kredita.

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu.

25. Prema odredbi čl. 98 ZZP/07 treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-249/14- 2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među ostalim i tuženika) radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interesa i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je nišetna.

26. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženih, između ostalih i tuženika u ovom predmetu, protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. P-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama ZZP, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranje valutne klauzule u CHF i imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, o čemu su propustili informirati potrošače.

27. Isto tako, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovoga suda br. Rev-112/18-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivne troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. Stoga pravila o naplaćivanju naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je banke prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknada neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

28. Imajući u vidu sve gore navedeno može se zaključiti, a što predstavlja i odgovor na postavljeno pitanje u reviziji, da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog prihvaćanja ili neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a kako su to pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi.

29. Osim toga, odluka je i u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda zauzetog u odluci Rev-502/2024-2 id 15, svibnja 2024.

30. Radi navedenog revizijski navodi nisu osnovani, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 6. odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 20. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Slavko Pavković