REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1969/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja ŽA, vlasnika [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glavaš, odvjetnik u Odvjetničkom društva Grgić i partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1730/2024-7 od 14. ožujka 2025., 16. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1730/2024-7 od 14. ožujka 2025. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1730/2024-7 od 14. ožujka 2025. odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, isplatiti tužitelju ŽA, vl. [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 260,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 6,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. ožujka 2025. do isplate.“

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik, a sadržajem žalbe pobija presudu u dijelu kojim nije uspio točke I. i II. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda je ispitana u pobijanom dijelu u granicama razloga određenih u žalbi sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/11, 89/4, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom bitnom povredama odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima presuda nije zahvaćena bitnom povredom iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju žalbenim navodima posebno upućuje tuženik jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni.

7. Uvodno se ističe da je predmetni spor, spor male vrijednosti, a pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u sporu male vrijednosti, nije predmet ispitivanja u žalbenom postupku, pa su takvi žalbeni navodi neprihvatljivi kao žalbena osnova za ispitivanje prvostupanjske presude, budući da odredba članka 467. stavka 2. ZPP-a ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu članka 370. ZPP-a provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom navedenog ovaj sud nije odlučivao o žalbenim navodima kojima tuženik osporava ocjenu priloženih isprava i pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

8. U prometnoj nezgodi koja se dogodila 25. siječnja 2024. nastala je šteta na vozilu marke Renault megan registarske oznake [registarska oznaka] u vlasništvu NA, vozilo je bilo osigurano kod tuženika na temelju police osiguranja, a nakon izvida štete tuženikovi djelatnici su sastavili zapisnik o izvidu štete ref. broj 240510510534/2, oštećeni je popravak vozila izvršio u servisu po svom izboru. Oštećenik, vlasnik vozila, je s tužiteljem 28. veljače 2024. sklopio Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja kojim je na tužitelja prenio potraživanje i o tome obavijestio tuženika. Tužitelj je izvršio popravak i ispostavio račun, br. 63/VP/1 u iznosu od 1.796,94 EUR (PDV uključen), tuženik je likvidirao račun u iznosu od 1.536,94 EUR, a razliku od 260,00 EUR po tom računu tuženik je odbio platiti.

9. Predmet ovog postupka je tužiteljev zahtjev na isplatu iznosa od 260,00 EUR sa zateznim kamatama koji iznos predstavlja razliku u cijeni rada za izvršene popravke na vozilu tuženikovog osiguranika.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da je oštećeni popravio svoje vozilo kod tužitelja koji je izdao račun broj br. 63/VP/1 u iznosu od 1.796,94 EUR, da je tuženik na ime utvrđene štete na vozilu isplatio tužitelju iznos od 1.536,94 EUR, da je oštećeni Ugovorom o prijenosu tražbine radi ispunjenja tužitelju ustupio tražbinu. Prvostupanjski sud je na temelju članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje: ZOO) i članka 84. stavka 1. ZOO-a ocijenio tuženikov prigovor o nedostatku aktivne legitimacije neosnovanim. Iz tuženikovog izvida štete i tužiteljevog računa proizlazi isti broj radnih sati za lakirerske i autolimarske radove, a razlika se odnosi na cijenu satnice. Prvostupanjski sud je zauzeo stav da oštećenik nije vezan u izboru servisa za popravak vozila, a niti je doprinio nastanku štete u smislu članka 1092. ZOO-a time što je izabrao servis kod kojeg je sat rada skuplji. Slijedom ovih utvrđenja prvostupanjski sud je na temelju članka 1085. stavaka 1. i 4. ZOO-a, članka 84. stavka 1. ZOO-a, članka 81. stavka 1. ZOO-a i članka 88. stavka 4. ZOO-a ocijenio tužiteljev zahtjev osnovanim.

11. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Neosnovano tuženik osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju. Ovo stoga jer je tužitelj uz tužbu dostavio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 28. veljače 2024. (list 18. -19. spisa) koji je sklopljen između oštećenika GA kao ustupitelja i tužitelja, kao primatelja tražbine, o ustupu je tuženik obaviješten dopisom od 28.veljače 2024. (list 20. spisa). Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se priloženi izvid štete odnosi na predmetni štetni događaj, a da se utuženi račun odnosi na popravak vozila iz predmetnog štetnog događaja pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Suprotno žalbenim navodima tužitelj ima pravo i na zatezne kamate sukladno članku 81. stavcima 1. i 3. ZOO-a.

12. Nadalje, iz isprava u spisu jasno proizlazi da je tuženik umanjio potraživanje za popravak automobila isključivo u odnosu na cijenu rada limara i lakirera. Iz Izvida štete broj 240510510534/2 za oštećenika NA, polica broj [broj police] (list 11. spisa), tuženik je za popravak vozila predvidio 3,90 sati rada limara i 6,50 sati rada lakirera, po satnici koju tuženik priznaje od 20,00 EUR uvećanu za PDV po satu, potrošni materijal lakirera u iznosu od 160,46 EUR. Tužitelj je izdao račun/otpremnicu 63/VP/1 prema kojem je tužitelj za popravak vozila utrošio isti broj radnih sati lakirera i limara predviđenih u tuženikovom Izvidu štete broj 240510510534/2 (list 9. spisa), a cijena satnice kod tužitelja iznosi 40,00 EUR uvećana za PDV. Iz Ponude za naknadu štete od 27. veljače 2024. proizlazi da je račun popravka umanjen radi veće cijene radnog sata u ukupnom iznosu od 260,00 EUR (list 12. spisa).

13. Prema stavu ovog suda činjenica da tuženik, kao osiguravatelj, ne prihvaća visinu satnice rada utvrđene cjenikom tužitelja nije od utjecaja na tuženikovu dužnost da i taj trošak naknadi, posebno imajući na umu da tuženik nije iznio činjenicu da je ugovorno ograničio visinu satnice popravka, niti je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu. Upravo suprotno prema mišljenju Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020., koje je uputila Hrvatskom uredu za osiguranje i dr., oštećenik ima pravo slobodno izabrati autoservis u kojem će popraviti svoje vozilo neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne. Suprotno mišljenju žalitelja, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera, a jedino što je bilo sporno u ovom predmetu bila je upravo tužiteljeva cijena satnice koja nesporno iznosi 40,00 EUR uvećano za PDV. Tužitelj je obračunao cijenu rada prema objavljenom Cjeniku, a broj radnih sati nije sporan.

14. U odnosu na spornu okolnost razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj i cijene radnog sata koju je naveo tuženik u izvidu štete valja navesti da okolnost da bi u drugim servisima odnosno radionicama cijena radnog sata bila niža, i time jeftinija, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a kako to navodi tuženik u žalbi jer je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu u mjestu boravišta oštećenika. Niti je NA, time što je slobodno izabrao servis za popravak svog vozila, povrijedio načela iz članaka 5. i 10. ZOO-a kako to navodi tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima tužitelj u konkretnom slučaju nije trebao dokazivati da preporučeni servisi ne zadovoljavaju kriterij kvalitete niti je trebao dokazivati okolnosti nastanka štete na vozilu. Drugim riječima, kada je tužitelj na okolnost visine štete, kada opseg štete nije sporan kao u ovom slučaju, dostavio račun o popravku iz kojeg jasno proizlazi da su izvršeni upravo oni popravci koje je bilo potrebno izvesti radi popravka štete, koji po svojem obimu i vrsti odgovaraju onima koje je predvidio tuženik u priloženom izvidu štete, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je ponudio dostatne dokaze na okolnost osnove i visine štete i time ispunio svoju obvezu sukladno odredbi članka 219. ZPP-a.

15. Odluka o troškovima postupka donesena je sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a i članku 155. ZPP-a koje tako pojedinačno određene troškove tuženik konkretnim žalbenim navodima nije osporavao.

16. Prvostupanjski sud je na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije u protivnosti ispravama u spisu, pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose.

17. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjski odluku u pobijanom dijelu.

Zagreb, 16. svibnja 2025.

Sudac

Ivana Mlinarić